Čovjek iz naroda koji je igrao kao kralj. Jedi stručnjak za tamnu stranu sile. Umjetnik na terenu i izvan njega koji se borio i jedan protiv sedam. Visok, ohol, suzdržan, nikad banalan, priča između Erica i Manchester Uniteda spojila je dvije zemlje bolje od La Manchea
Do trenutka kada je otišao igrati u Englesku, Eric Cantona se već jednom umirovio. Posvetio se dugim šetnjama plažama Camarguea, među divljim bikovima i jatima ružičastih flamingosa, a kada se vratio kući, te je emocije reproducirao u svojim slikama na platnu. Slušao je glazbu Léa Ferréa i Williama Shellera, igrao se sa sinom i zamišljao budućnost. Michel Platini, koji ga je volio, bio je taj koji ga je uvjerio da proba Englesku. “To je zemlja u kojoj se igra i ne priča se previše. Ako želite, možete otići u pub nakon utakmice i šutjeti.” Eric je imao dvadeset pet godina i bio je na glasu kao vrag: prešao je Kanal i otišao podučavati učitelje nogometu. Englezi nikada nisu vidjeli ništa slično. Kad je u siječnju 1992. potpisao za Leeds United, Eric nije znao ni riječ engleskog i nitko nije ozbiljno očekivao da će dugo ostati. Osvojio je naslov. Iduće sezone rođena je Premier liga, a Cantona, koji je prešao u Manchester United, bio je prva zvijezda novog prvenstva. U svojih pet godina na Old Traffordu postao je nešto poput mitološke figure, pola kralja, pola Sotone. Više kralj nego sotona.
