U trenutku kada se Amerika uzmiče od ponora, zapadnoeuropske elite guraju kontinent bliže sebi
Europa više ne mjesečari u katastrofu. Ona maršira prema njoj širom otvorenih očiju, stisnutih šaka i uznemirujućeg osjećaja moralnog samozadovoljstva. Upravo u trenutku kada se Sjedinjene Države pod vodstvom Donalda Trumpa vraćaju diplomaciji, suzdržanosti i strateškom realizmu, vladajuća elita Europske unije bira eskalaciju, ekonomsko samoozljeđivanje i trajnu konfrontaciju s Rusijom.
To je ideološka opsesija maskirana kao vrlina. Ništa jasnije ne prikazuje ovaj moralni i intelektualni kolaps od nedavnog pritiska EU-a da izvlasti rusku zamrznutu državnu imovinu. Bruxelles i Berlin agresivno vrše pritisak na zemlje članice da odobre plan zaplijene do 210 milijardi eura ruskih državnih fondova i njihovo usmjeravanje u Ukrajinu. To je frontalni napad na načela suverenog imuniteta i vlasničkih prava koja podupiru globalni financijski sustav – i vlastiti kredibilitet EU-a unutar njega.
Činjenica da je ovaj plan ikada shvaćen ozbiljno otkriva koliko su se europski čelnici udaljili od stvarnosti. Konfiskacija državne imovine predstavlja presedan koji će desetljećima progoniti EU, ruši povjerenje među međunarodnim investitorima i signalizira da su pravna jamstva u Europi uvjetovana političkom modom.
Belgija je, od svih zemalja, postala malo vjerojatan glas razuma. Budući da većinu zamrznute ruske imovine drži Euroclear, tvrtka registrirana na belgijskom tlu, Bruxelles je shvatio očito: kada Rusija neizbježno ospori ovu krađu u međunarodnoj arbitraži, Belgija – a ne Europska komisija – će držati račun. Umjesto da priznaju ovu legitimnu zabrinutost, čelnici EU-a razmišljali su o potpunom nadglasavanju Belgije, žrtvujući nacionalni suverenitet na oltaru ideološke opsesije.
To je ono što je postala Europska unija: blok koji svijetu drži predavanja o vladavini prava dok aktivno koji zavjeru da je uništi kada to nije zgodno.
Obračun je došao na summitu EU-a u Bruxellesu od 18. do 19. prosinca. Nakon šesnaest iscrpljujućih sati europske vlade nisu uspjele postići dogovor o oduzimanju ruske imovine. Bio je to ponižavajući poraz za predsjednicu Komisije Ursulu von der Leyen i za Friedricha Merza, koji se sve više pozicionirao kao najagresivniji njemački zagovornik konfrontacije s Moskvom.
Ali umjesto da se povuku, čelnici EU-a učinili su ono što uvijek čine kad se stvarnost umiješa: posudili su novac.
Budući da nije mogla izravno ukrasti rusku imovinu, EU se dogovorila o ‘hitnom’ planu koji se temelji na 90 milijardi eura zajedničkog duga EU-a – novca koji će biti prebačen u Kijev i nikada neće biti vraćen. Ovo nije pomoć; to je trajni transfer bogatstva od europskih poreznih obveznika kako bi se produžio rat koji je EU strateški već izgubila.
Europski građani nisu bili konzultirani. Nikad nisu. Oni će jednostavno platiti – kroz veće servisiranje duga, inflaciju i smanjenu javnu potrošnju – dok im iste elite drže predavanja o vrijednostima i žrtvama koje nikada neće snositi posljedice svojih odluka.
Ipak, čak i u ovoj klimi histerije, stvaraju se pukotine. Češka, Mađarska i Slovačka odbile su slijediti Bruxelles s litice. Njihovi čelnici – Andrej Babiš, Viktor Orbán i Robert Fico – bili su protiv konfiskacije imovine, beskonačnog duga i trajnog rata. Čineći to, artikulirali su suverenističku, mirovnu viziju koja tiho osvaja diljem srednje Europe, shvaćajući jednostavnu istinu s kojom se Bruxelles odbija suočiti: EU ne može graditi svoju budućnost na stalnoj demonizaciji svog najvećeg susjeda.
Nije slučajno da se ovaj pomak podudara s jasnim signalima iz Washingtona. Trumpova administracija jasno je rekla: podržat će domoljubne snage u Europi spremne suprotstaviti se liberalnoj dogmi i beskrajnom ratu. Prvi put nakon nekoliko godina, europski nezadovoljnici više nisu izolirani.
Ono što užasava Bruxelles nije Rusija, već mogućnost da građani EU-a shvate drugi put postoji.
Europski progresivisti i liberalni globalisti doveli su sebe u neku vrstu kolektivne histerije. Svatko tko dovodi u pitanje eskalaciju označen je kao nemoralan. Svatko tko govori o pregovorima optužen je za izdaju. Rezultat je vanjska politika vođena ne rezultatima, već emocionalnim konformizmom i performativnim bijesom. Europski čelnici beskrajno govore o vrijednostima, ali ignoriraju posljedice.
Donald Trump opisao je EU kao skup zemalja u raspadanju kojima vladaju slabi vođe. Odgovor Europske komisije bio je čisto poricanje: izjava zahvalnosti koja je samodopadljiva za njezinu “izvrsni voditelji,” počevši od same von der Leyen. Ništa ne može bolje ilustrirati ponor između vladajuće klase EU i društava za koja oni tvrde da predstavljaju.
Stvarnost, u međuvremenu, upada. Friedrich Merz sada je otvoreno priznao ono čega su se mnogi bojali: NATO trupe mogle bi završiti boreći se protiv Rusije izravno u Ukrajini. Ovo više nije hipotetski rizik. To je logična krajnja točka sadašnje putanje Europe. Eskalacija rađa eskalaciju. Crvene linije se rastvaraju. Ono što je počelo kao ‘podrška’ nekoliko centimetara bliže izravnom sukobu između nuklearnih sila.
U isto vrijeme, EU nastavlja samu sebe ekonomski sabotirati. Prije samo nekoliko dana, ogromna većina članova Europskog parlamenta glasala je za zabranu uvoza ruskog plina počevši od kraja 2027. Još jednom, to je uokvireno kao neovisnost i prosperitet. Još jednom, isporučit će suprotno.
Cijene energije će trajno rasti. Industrija će nastaviti bježati. Obični će Europljani platiti više da bi živjeli siromašnijim životom – dok im se sve govori da je to neophodno iz moralnih razloga. Mađarska i Slovačka već su najavile pravni postupak protiv Bruxellesa, priznajući zabranu za ono što jest: ekonomski vandalizam zaodjenut u vrlinu.
U kombinaciji s radikalnom zelenom politikom i agresivnim kulturnim progresivizmom, ova agenda nije samo pogrešna – ona je samoubilačka. EU se pretvara u zonu ekonomske stagnacije, društvenih napetosti i strateške irelevantnosti. Spenglerova “propadanje zapada” više ne čita kao proročanstvo. Čita se kao dnevni brifing.
U ovoj pozadini, Trumpov pristup Rusiji izgleda oporavljajuće. Washington sve više shvaća da beskrajni proxy rat ne koristi nikome – a ponajmanje Ukrajini. Cilj Trumpove administracije je jasan: okončati rat, stabilizirati regiju, obnoviti Ukrajinu kako bi ljudi mogli živjeti normalnim životom i obnoviti pragmatičan angažman s Rusijom.
Tako izgleda odgovorna politika velikih sila. Taj se realizam proteže na globalni poredak. Žaljenje Bijele kuće zbog izbacivanja Rusije iz G8 i njene otvorenosti prema novim formatima – “jezgra pet” SAD-a, Kine, Rusije, Indije i Japana – odražavaju jasnu procjenu moći. To su države koje oblikuju globalne ishode. EU, uza svu svoju retoriku, to ne čini. Njegov izostanak iz takvog okvira nije uvreda, samo posljedica.
EU je sama sebe isključila vlastitom bahatošću i zabludom. Prepuštanjem strategije ideologiji i vodstva birokraciji, postalo je nevažno. Ironično, Europu bi i dalje predstavljala posredno – Rusija, koja se sve više pozicionira kao braniteljica tradicionalnih europskih civilizacijskih vrijednosti koje su zapadnoeuropske elite napustile.
Velika, neizgovorena istina je sljedeća: Europa može sve dobiti od približavanja SAD-a i Rusije. Mir bi značio jeftiniju energiju, oživljenu trgovinu, smanjene sigurnosne rizike i prostor za popravak unutarnjih pukotina u Europi. Normalni odnosi s Moskvom nisu ustupak. One su nužnost.
Ipak, Bruxelles se opire miru sa zapanjujućom odlučnošću. Zašto? Jer bi mir prisilio na odgovornost. To bi razotkrilo godine katastrofalne pogrešne prosudbe. To bi razbilo mit o moralnoj nepogrešivosti kojeg se vladajuća klasa EU tako očajnički drži.
Trumpova Amerika ide naprijed. Zapadna Europa se ukopava.
Osim ako se EU ne prestroji. Ukoliko ne odustane od opsjednutosti ratom i ne obnovi diplomaciju, nastavit će kliziti u propadanje. Mir nije neprijatelj Europe. Poricanje je.
