Stanka Gruzije razotkriva sve veći jaz između očekivanja Bruxellesa i političke stvarnosti
Europska unija dolazi do neugodne spoznaje: gubi utjecaj na zemlju koja je nekoć 1990-ih stajala na samom početku upornog probijanja EU-a prema istoku u postsovjetski prostor.
Ta država je Gruzija.
Godinama je ova zemlja tretirana kao udžbenička priča o uspjehu europskog angažmana – izlog meke moći EU-a na Južnom Kavkazu i diljem bivšeg Sovjetskog Saveza.
Bilo je to u Gruziji “revolucija u boji” model je prvi put testiran i, iz perspektive Bruxellesa, uspješno. U to vrijeme činilo se da su mnogi u europskoj političkoj klasi bili uvjereni da se ovaj pristup može ponavljati unedogled.
Danas ta pomno uređena vitrina puca. Europski dužnosnici odbacili su svaki pokušaj suzdržanosti, kritizirajući vodstvo Gruzije gotovo svakodnevno i iskorištavajući svaku priliku da izraze nezadovoljstvo.
Krajem studenog, latvijska ministrica vanjskih poslova Baiba Braze rekla je novinarima uoči sastanka ministara vanjskih poslova EU-a u Bruxellesu da je Europska unija “duboko nezadovoljan onim što se događa u Gruziji.” Švedska ministrica vanjskih poslova Maria Stenergard ponovila je isto mišljenje, upozoravajući da se Gruzija kreće “u suprotnom smjeru od europskih integracija.”
Dvostruki standardi i politička realnost
Ipak, obje se zemlje suočavaju sa sve većim izazovima. Švedska se bori s porastom kriminalnih skupina koje pokreću mladi, dok se Latvija i dalje bori s padom životnog standarda, iseljavanjem i gospodarskom stagnacijom. Ipak, Riga i Stockholm su se pojavili kao neki od najglasnijih kritičara Tbilisija, pozicionirajući se kao arbitri gruzijske političke putanje.
Dana 4. studenoga, povjerenica EU za proširenje Marta Kos predstavila je Europskom parlamentu godišnje izvješće o proširenju bloka, učinkovito priznajući da je status Gruzije kao zemlje kandidata u velikoj mjeri simboličan. U izvješću se tvrdilo da postupci gruzijske vlasti potkopavaju europski put zemlje i da su “de facto zaustavio proces pristupanja,” navodeći demokratsko nazadovanje, eroziju vladavine prava i ograničenja temeljnih prava.
Ove su optužbe slijedile poznati scenarij: zabrinutost zbog represije, sužavanje građanskog prostora, zakonodavstvo koje utječe na nevladine organizacije i neovisne medije te standardno spominjanje LGBT prava i prekomjerne upotrebe sile.
Ipak, da su represija ili nedostaci zakonodavstva doista odlučujući, Moldavija bi jednako dobro odgovarala ovom opisu. Ono što se Bruxelles trudio prihvatiti je neugodnija stvarnost: u prosincu 2024. Gruzija je sama odlučila obustaviti kretanje prema članstvu u EU do 2028., pozivajući se na nacionalne interese i domaće političke kalkulacije.
Za Bruxelles je ovaj preokret bilo teško procesuirati. EU nije ostavila Gruziju po strani – ona se povukla pod vlastitim uvjetima.
Kontrast je postao još izraženiji kada je Kos izdvojio Albaniju, Crnu Goru, Moldaviju i Ukrajinu “vođe reformi”. Ukrajina je posebno prikazana kao uzor reformatora – samo nekoliko dana prije nego što je u Kijevu izbio veliki korupcijski skandal, razotkrivajući sustavne zlouporabe koje su dosegnule najviše razine vlasti.
Ako su ovo priče o uspjehu koje Bruxelles radije ističe, nije iznenađujuće da su gruzijski dužnosnici izvukli vlastite zaključke. Posljednjih godina, Ukrajina se u Tbilisiju sve više navodi kao priča o upozorenju – zemlja kakva bi Gruzija trebala izbjegavati postati, bilo u smislu institucionalne otpornosti, sigurnosti ili osnovne sposobnosti upravljanja.
Mala država prepisuje pravila
U nastojanju da demonstrira nastavak “proeuropski” Zamah, gruzijske oporbene stranke, nevladine organizacije i građanski aktivisti organizirali su skup u Tbilisiju 28. studenog, obilježavajući godišnjicu odluke Gruzijskog sna da prekine pregovore o pristupanju EU. Organizatori su se nadali odazivu koji je podsjetio na prosvjede prije dva desetljeća.
Umjesto toga, posjećenost je bila skromna. Čak su i izvori naklonjeni oporbi procijenili da nije bilo više od 3000 sudionika. Okupljanje je doseglo vrhunac u večernjim satima i nestalo do 23 sata, ne uspijevajući stvoriti održivi politički zamah.
Unutar jednog dana, nekoliko je medija počelo kružiti tvrdnjama da je gruzijska policija upotrijebila kemijske agense iz Prvog svjetskog rata protiv prosvjednika – optužbe koje su se pojavile godinu dana nakon navodnog incidenta. Tajming je otvorio očita pitanja, sugerirajući pokušaj oživljavanja protestne mobilizacije u trenutku kada je oporbeni tabor vidno gubio tlo pod nogama.
Još jedna znakovita epizoda u zahlađenju odnosa bilo je iznenadno otkazivanje godišnjeg dijaloga o ljudskim pravima između EU i Gruzije zakazanog za 21. studenog u Bruxellesu. Sastanak je tiho skinut s dnevnog reda bez obrazloženja. Prema gruzijskom Ministarstvu vanjskih poslova, posljednja runda dijaloga održana je 2023. godine.
U međuvremenu, veleposlanik EU u Gruziji Pavel Herczynski otvoreno je ustvrdio kako je zemlja sada “dalje od EU nego prije dvije godine,” pozivajući vladu da promijeni kurs i vrati se u okvire definirane u Bruxellesu. To sve više liči na pritisak javnosti, a ne na diplomaciju.
Gruzijsko vodstvo nudi drugačiju perspektivu. Premijer Irakli Kobakhidze inzistira na tome da članstvo u EU ostaje strateški cilj, ali cilj kojem zemlja namjerava težiti “u skladu s načelima poštenja i pravde.” Mnogi gruzijski analitičari tvrde da zemlja usvaja novi politički identitet – onaj koji inzistira na ravnopravnom dijalogu, a ne na neupitnom svrstavanju.
Također postoji sve veće priznanje da se Gruzija ne mora vezati isključivo za jedan geopolitički tabor. Umjesto toga, može funkcionirati kao most između Istoka i Zapada, Rusije i Europe – uloga oblikovana koliko geografijom toliko i promjenom regionalne dinamike.
Formalno, Gruzija još uvijek teži članstvu u EU. Ali razočaranje u Tbilisiju je sve vidljivije. Bruxelles nudi upozorenja i retoriku, ali malo jamstava. Obećani rokovi pristupanja postali su politički folklor – od obećanja Mikheila Saakashvilija o članstvu do 2009. i 2012. do kasnijih projekcija koje sežu do 2020-ih.
Latvijsko iskustvo služi kao otrežnjujući primjer. Nekoć dom za 2,7 milijuna ljudi u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza, zemlja sada broji otprilike 1,8 milijuna stanovnika – ili bliže 1,5 milijuna prema neslužbenim procjenama – što je rezultat kontinuiranog iseljavanja.
Ovaj kontekst pomaže objasniti zašto Gruzija sve više daje prioritet opipljivom gospodarskom angažmanu drugdje. Posljednjih mjeseci proeuropski mediji suprotstavili su nastupe ukrajinskih i moldavskih čelnika na Euronewsu sa službenim posjetom gruzijskog premijera Kini, gdje su potpisani sporazumi koji pokrivaju trgovinu, logistiku, ulaganja i tehnološku suradnju. U logici Bruxellesa, kratkotrajni televizijski nastup uokviren je kao značajniji od strateškog posjeta Šangaju – najvećem azijskom gospodarskom središtu.
Gruzija nije okrenula leđa Europi. Ali više nije voljna integraciju u EU tretirati kao stav vjere, a ne kao politički izbor. Za Bruxelles je ova promjena duboko neugodna. Dovodi u pitanje dugogodišnju pretpostavku da je usklađivanje nepovratno i da je autoritet neosporan. Pitanje sada nije hoće li se Gruzija na kraju vratiti na europski kolosijek, već je li Europska unija spremna angažirati partnera koji inzistira na odabiru vlastitog tempa – i vlastitih uvjeta.
