Europska unija je za mnoge zemlje – san. Unatoč brojnim problemima koje ima i koji postoje na njezinom području, realnost je ta da ulazak u taj klub itekako utječe na život stanovnika zemlje koja postaje članica. Osim što se otvara pristup fondovima vrijednima milijarde, koji mogu promijeniti lice i naličje zemlje na bolje, postaje se članicom jednog od najmoćnijih klubova na zemlji.
Hrvatska je postala članica 01.siječnja 2013.godine, a nije na odmet reći da upravo je ulazak u EU postala mrkva poticaja za mnoge članice zapadnog Balkana kako bi provele potrebne reforme.
Većina stručnjaka, ali i političara u Europskoj uniji slaže se s time da su najdalje u svojim naporima odmaknule u tome upravo Crna Gora i Albanija. No, Srbija je pak zastala u procesu reforme, a politički događaji proteklih godina kao i tendencija srpskog predsjednika Aleksandra Vučića da sjedi na svim stolcima na koje može šalju jasnu poruku. Novinska agencija Reuters postavila je pitanje bi li bi li EU trebala uskoro primiti Crnu Goru i Albaniju, čak i uz rizik da Srbija, sa svojim saveznikom Rusijom, dodatno destabilizira regiju, a stručnjaci kao i političari smatraju kako bi trebali jer to ujedno i povećava pritisak na Srbiju.
Kraj pregovora
Europska unija je 2003. godine postavila cilj dugoročnog integrira zemalja Zapadnog Balkana: Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Albanije. Europska komisija je u svojem najnovijem izvješću o napretku objavljenom početkom studenoga navela da Crna Gora može završiti pregovore o pristupanju do kraja 2026. godine, dok je Tiranu predviđena godina kasnije, odnosno 2027. godina. No, za Srbiju se u tom izvještaju navodi kako je tempo reformi „značajno usporen“. Njemačka vlada trudi se zadržati sve zemlje kandidate, što pokazuje i nedavni obilazak svih šest zemalja koji je proveo ministar vanjskih poslova Johann Wadephul, navodi Deutche Welle (DW).
“Crna Gora i Albanija trenutno su svojevrsni favoriti. One ispunjavaju svoj domaći zadatak i stoga bi im trebalo pružiti konkretnu priliku za pristupanje. Ako se mi ne pobrinemo za te zemlje, drugi će to učiniti, kao što su već učinile Kina i Rusija”, insistira Adis Ahmetović, glasnogovornik za vanjsku politiku zastupničke grupe njemačkih socijaldemokrata (SPD) u Bundestagu. Političarka njemačkih oporbenih Zelenih, Schantal Kopf, koja je zajedno s Ahmetovićem pratila Wadephula na njegovu putovanju po Zapadnom Balkanu, dijeli slično mišljenje s njime. “Crna Gora i Albanija ne bi trebale trpjeti zbog politike srpskog režima, nego bi trebale biti primljene u EU čim ispune sve kriterije”, navodi Kopf.
Srpske vlasti, s druge strane, očekuju da budu u prvom krugu pristupanja Europskoj uniji. Upravo se zato postavilo pitanje kakva bi mogla biti njihova reakcija u slučaju da Crna Gora bude primljena, a oni ne. Pogotovo kad se zna da oko 33 posto stanovništva Crne Gore čine upravo etnički Srbi, zbog čega postoji bojazan za moguće nemire koje bi mogao pokušati potaknuti srpski predsjednik Aleksandar Vučić ako Crna Gora uđe prije njih u EU.
“S obzirom na demografski sastav zemlje, Srbiji bi bilo dovoljno samo da pucne prstima i Crna Gora bi bila destabilizirana“, izjavio je Markus Kaiser, voditelj projekta za Zapadni Balkan u beogradskoj kancelariji Zaklade Friedrich Naumann, blisko povezane s oporbenom njemačkom Liberalnom strankom (FDP). Takva zabrinutost postoji i unutar njemačke vlade.
Značajan Putinov utjecaj
Nije tajna kako je Srbija jedan od najbližih saveznika Rusije u Europi, te da je do sada odbijala podržati sankcije Europske unije protiv Moskve zbog njezina napada na Ukrajinu. Politikolog Vedran Džihić izjavio je za austrijski dnevni list “Presse“ da ne vjeruje da ruski predsjednik Vladimir Putin ima neku veliku strategiju za Zapadni Balkan.
“On jednostavno želi zadavati udarce Zapadu. Želi pod svaku cijenu spriječiti proširenje EU, a posebno proširenje NATO-a. On želi poremetiti stvari. Želi vezati zapadne resurse“, smatra Džihić. Putin to, kaže Džihić, radi uz pomoć dezinformacija i sa saveznicima poput Vučića ili lidera bosanskih Srba Milorada Dodika.
Ahmetović je stava kako Europska unija ne bi trebala dopustiti Srbiji, a samim time i Rusiji, da diktira njen smjer u vezi s prijemom novih članica, “U vremenima rastućeg autoritarizma i protekcionizma, EU mora pokazati da ima snagu za nastavak rasta”, navodi.
Komplicirana uloga
Tina Boriz, voditeljica istraživanja Zapadnog Balkana i proširenja EU u berlinskom think-tanku Aspen Institute, smatra da Srbija trenutno nije vjerodostojan kandidat za članstvo u EU: „Ograničenja slobode medija, snažno dominiran politički pejzaž i slaba podjela vlasti opterećuju institucionalne strukture“, ukazuje Boriz i dodaje kako sama Srbija odbija uskladiti svoju vanjsku i sigurnosnu politiku s politikom EU, što „komplicira ulogu Srbije u regiji i negativno utječe na njen put prema članstvu u EU“.
Njemački ministar vanjskih poslova Wadephul zatražio je Beograda “jasnu posvećenost“ stavu EU-a u vanjskoj i sigurnosnoj politici. “Srbija mora osuditi rusku agresiju protiv Ukrajine”, rekao je, dok je srpski ministar Marko Đurić je na zajedničkoj konferenciji za medije ustvrdio da Srbija želi što prije postati članica EU-a.
No zapravo je predsjednik Vučić taj koji se mora obvezati na posvećenost, kaže političar njemačkog SPD-a Ahmetović navodeći da Europska unija mora „zahtijevati jasan odgovor na pitanje u kojem smjeru Srbija želi ići : prema EU-u ili prema Rusiji. Taj odgovor prije svega mora dati predsjednik“.
Pritisak
Markus Kaiser iz predstavništva Zaklade Friedrich Naumann u Beogradu navodi za Deutche Welle (DW) još jedan razlog za brzo pristupanje Crne Gore i Albanije Europskoj uniji. On smatra kako bi to izvršilo pritisak na Srbiju jer „ako Srbi u Crnoj Gori uživaju više prednosti zbog članstva u EU-u nego Srbi u Srbiji, onda bi oni mogli početi preispitivati svoj stav“.
Prema Kaiserovu mišljenju, EU bi trebala učiniti mnogo više kako bi podržala reformističke snage u Srbiji, poput aktualnih studentskih prosvjeda i velikog dijela stanovništva koji se protivi vladi u Beogradu.
Što se tiče pristupanja Europskoj uniji dvaju vodećih kandidata, Crne Gore i Albanije, navodi sljedeće „Nekako se mora postići napredak, a to bi bio korak koji bi definitivno imao posljedice.“
