Europska unija formalno nema jedinstvenu, profesionalnu vojsku koja bi djelovala kao jedna armija pod zajedničkim zapovjedništvom, i to je osnovna činjenica koju u svakoj raspravi vrijedi naglasiti. Svaka država i dalje raspolaže vlastitim oružanim snagama, a jedinstvena “europska vojska” — u punom smislu te riječi — ne postoji.
Ipak, posljednjih godina, osobito nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022., ta se slika ubrzano mijenja. Razgovori o jačoj vojnoj suradnji, zajedničkim nabavama, povećanju industrijskog kapaciteta i osnaživanju obrambene sposobnosti EU postali su svakodnevica. Europski parlament i ostale institucije redovito ističu da je sigurnosna suradnja danas snažnija nego u ijednom ranijem povijesnom razdoblju. Zbog toga se teško može reći da je EU “bez obrane” ili da stoji na klimavim nogama, premda još nije ni blizu razine organiziranosti i uvezanosti kakvu ponekad implicira javna rasprava o europskoj vojsci.
Važan korak u tom smjeru događao se 2025. godine kada je predstavljen plan Readiness 2030, često nazivan i ReArm Europe, koji predviđa mobilizaciju čak do 800 milijardi eura za jačanje europske obrane. U sklopu toga EU je uspostavio i SAFE — Security Action for Europe — instrument vrijedan 150 milijardi eura, zamišljen kao kreditni mehanizam kojim bi se financirali projekti poput protuzračne obrane, dronova, vozila, oružja, logističke infrastrukture i industrijske proizvodnje sigurnosnih tehnologija. Ti podaci jasno pokazuju jednu stvar: Europska unija se naoružava i nastoji stvoriti temelje za stvarnu vojnu autonomiju.
Stanje ključnih vojnih sila u Europi
Ako se pogleda stvarno stanje najvećih europskih vojski, može se vidjeti znatna raznolikost u njihovoj veličini, opremljenosti i političkim strategijama. Njemačka, primjerice, raspolaže Bundeswehrom od oko 182.500 aktivnih vojnika. Planovi predviđaju rast na barem 203.000 aktivnog osoblja do 2031., a u nekim analitičkim krugovima spominju se želje da se ta brojka približi i 240.000. Francuska je pak vojna sila sa znatno dubljom tradicijom i jedina država u EU s vlastitim nuklearnim oružjem. Prema različitim procjenama, Francuska danas broji između 202.200 i oko 264.000 aktivnih pripadnika oružanih snaga. Usto, 2024. godine izdvajala je 59,6 milijardi eura za obranu, što je otprilike 2,06% BDP-a.
Španjolska je dugo imala stabilnu, ali ne agresivno rastuću vojsku, no međunarodne promjene natjerale su je na nešto brža povećanja izdvajanja i na modernizaciju. Prema podacima IISS-a za 2025., španjolske oružane snage broje oko 122.200 aktivnih vojnika. Poljska, koja se posljednjih godina snažno pozicionira kao vodeća vojna sila istočnog krila Europe, ima oko 200.000 aktivnih pripadnika, a osobito je zanimljiv podatak da je u 2024. godini izdvajala čak 4,12% BDP-a na obranu — najviše u NATO-u među europskim državama. Poljska također ubrzano nabavlja novu opremu, od tenkova do sustava protuzračne obrane i borbenih zrakoplova.
Kada se sve europske vojske zbroje, ukupno se dolazi do brojke od približno 1,47 milijuna aktivnog vojnog osoblja, što je impozantna masa ljudstva, ali nije presudno za procjenu stvarne vojne moći. Broj vojnika sam po sebi ne znači mnogo ako nedostaje oprema, logistika, interoperabilnost, zajednička strategija i operativna spremnost.
Europska suradnja: više jezika, ali i više izazova
Iako formalna europska vojska ne postoji, ono što postoji i što se danas ubrzano razvija je europska obrambena suradnja. Plan Readiness 2030, SAFE, zajednička nabava oružja, rast obrambenih proračuna, sve to ukazuje na namjeru da se EU ojača kao obrambeni blok. Samo u 2024. godini države članice su ukupno potrošile 343 milijarde eura na obranu, dok se za 2025. predviđa da će izdvajanja doseći oko 381 milijardu. Ulaganja u novu opremu, istraživanje i razvoj skočila su s oko 106 milijardi u 2024. na predviđenih 130 milijardi u 2025. godini. To su iznosi koji jasno govore da se Europa priprema za dugoročnu sigurnosnu transformaciju.
No i dalje ostaje činjenica da europske vojske imaju različite jezike, doktrine, opremu, sustave zapovijedanja i logistike. U hipotetskoj situaciji ozbiljnog rata — posebno protiv velike sile poput Rusije — upitno je koliko bi te vojske mogle funkcionirati kao jedinstveno združeno tijelo. Za pravu učinkovitost bila bi potrebna potpuna interoperabilnost, zajednički taktički standardi, kompatibilna oprema, višejezična zapovjedna struktura i jedinstvena politička volja, a toga još nema. Suradnja je moguća i u mnogim područjima se već odvija, ali velike razlike među državama ostaju izazov koji bi u situaciji visokog intenziteta borbi bio vrlo vidljiv.
Bi li EU mogla ratovati protiv Rusije kao jedinstven blok?
Kada bi se promatrala samo masa vojnika, količina opreme i ukupni proračuni, europske vojske zajedno čine snažan obrambeni blok. Poljska ulaže rekordne iznose, Njemačka se ubrzano reformira, Francuska ima duboku vojnu tradiciju i nuklearne kapacitete, dok neke manje države također ulažu iznad vlastitih povijesnih prosjeka. Readiness 2030 i SAFE mogli bi do 2030-ih stvoriti industrijsku i logističku bazu bez presedana u europskoj povijesti. Neke procjene idu toliko daleko da govore o izgradnji europskog sustava protuzračne obrane i standardiziranih sustava dronova, što bi značajno povećalo sposobnosti EU-a.
No u praksi, ratni scenarij zahtijevao bi trenutnu i neupitnu koordinaciju — zajedničko zapovjedništvo, jedinstvenu obavještajnu strukturu, usklađenu komunikaciju, pravilnu logističku mrežu i jasnu političku odlučnost svih članica da djeluju zajedno. U ovome danas leži najveća slabost Europe. Iako je retorika koja tvrdi da je EU “bespomoćna” pretjerana, točno je da EU još nije integrirana vojna sila, već skup nacionalnih vojski koje bi pokušale djelovati zajedno, ali bez garancije potpunog jedinstva u praksi. Zbog toga bi svaka veća operacija bila logistički i politički izuzetno teška.
Je li Trumpova retorika pretjerana ili djelomično točna?
Često iz američkih političkih krugova stižu tvrdnje da je Europa nesposobna za vlastitu obranu i da je njezina sigurnost “u ruševinama”. Takve izjave djelomično su propagandne i ne uzimaju u obzir ogromna aktualna ulaganja i ubrzane reforme europskih obrambenih politika.
EU danas troši više na obranu nego ikad, njezine vojske se moderniziraju, a industrijska baza dramatično raste. Međutim, te izjave ipak podsjećaju na stvarnu slabost: zbog izostanka jedinstvene zapovjedne strukture, Europska unija još uvijek nije spremna djelovati kao jedna vojska u kratkom roku. Dakle, Trumpova retorika nije sasvim pogrešna kada upozorava na fragmentiranost Europe, ali jest pretjerana kada tvrdi da je stanje “očajno”.
Što bi Europa trebala učiniti da postane stvarna vojna sila?
Ako EU stvarno želi biti sposobna djelovati kao jedinstveni, organizirani vojni blok, nužno bi morala provesti duboke promjene. To uključuje zajedničko zapovjedništvo, standardizaciju opreme i procedura, integriranu logistiku, političku koheziju i spremnost država da u kriznim trenucima stave nacionalne vojske pod zajedničku kontrolu. Također bi bilo nužno stvoriti dugoročnu, stabilnu industrijsku bazu koja proizvodi sve ključne sustave unutar Europe. Readiness 2030 i SAFE predstavljaju korake u tom smjeru, ali će trebati godine da se ti projekti operacionaliziraju.
U konačnici, može se reći da europska obrana definitivno nije u “očajnom” stanju — ali nije ni jedinstvena sila sposobna odmah djelovati kao jedno. EU je danas na prijelomnoj točki: ili će u narednih pet do deset godina uspješno izgraditi temelje za zajedničku vojsku, ili će ostati skup nacionalnih oružanih snaga koje djeluju složno samo na papiru. Bez obzira na političke razlike i retoriku koja dolazi izvana, činjenica je da se Europa ubrzano mijenja i gradi kapacitete koji prije samo deset godina ne bi bili zamislivi.
