Europa u jezivoj situaciji, najgoroj još od 2. svjetskog rata: Ostavljeni na cjedilu protiv monstruma

“Prvi put od kraja Drugog svjetskog rata Amerika nije na našoj strani u pitanjima rata i mira u Europi”, rekao je Norbert Röttgen, visoki zastupnik iz konzervativne stranke njemačkog kancelara Friedricha Merza. “Stali su na stranu agresora – suprotno interesima napadnute zemlje, Ukrajine, i interesima europske sigurnosti u cjelini. Žele posredovati između NATO-a i Rusije, što znači da se SAD više ne smatra vodećom članicom NATO-a i Europu smatra strateškim ciljem”, citira njemačkog dužnosnika The New York Times.

Navodi se kako je Europa uhvaćena između SAD-a i Rusije i da se suočava s nizom problema poput proračunskih deficita, pada rejtinga popularnosti, jačanjem desničarskih stranaka, a jedan od najvećih problema svakako je kako nastaviti pomoć Ukrajini za koju je potrebno žurno pronaći novac da bi je se uspjelo financirati u iduće dvije godine – 2026. i 2027. Istodobno, Europa mora ojačati svoju obranu kupnjom američkog naoružanja, i to dok su nacionalni proračuni ograničeni, a dugovi visoki. Štoviše, to se događa u kontekstu kada američki predsjednik Donald Trump ne skriva svoj prijezir prema Europljanima koji je otvoreno iskazao u svom nedavnom senzacionalnom intervjuu za POLITICO, u kojem je čelnike Starog kontinenta nazvao “pravim budalama” i tvrdio da će imigracija učiniti “neke od tih zemalja neodrživim”.

Ovakvo mračno mišljenje jednog od vodećih američkih medija itekako je utemeljeno. Sjedinjene Države nedavno su usvojile novi dokument o Strateškoj nacionalnoj sigurnosti – NSS, koji mnogi nazivaju “protueuropskim” i “proruskim”. Vjerojatno su u pravu, iako samo djelomično, jer Washington sigurno ne namjerava Europu prepustiti propasti i da neki od njegovih ključnih globalnih konkurenata, Rusija ili Kina, preuzmu nadzor nad njom. Isto tako, dokument definitivno namjerava jačati američku ulogu u svijetu, samo što rekonfigurira prioritete: umjesto globalizma kao temelja za ostvarenje američkih ključnih interesa, kako je to bilo u posthladnoratovskom razdoblju, novi dokument sada teži potpunoj američkoj dominaciji u zapadnoj hemisferi kroz redefiniranu Monroevu doktrinu iz prve polovice 19. stoljeća koja se odnosila na Sjevernu i Južnu Ameriku kao “američko dvorište” u kojem nitko izvana ne smije imati pristupa.

Ključni interesi

To “redefinirano” znači da se neće nužno težiti uporabi sile, već će se američki interesi osiguravati drugim metodama – kombinacijom pritiska i povlastica. Vidjet ćemo kako će onda završiti kriza oko Venezuele koju je inicirala Trumpova administracija. Za “ostatak svijeta” SAD će se boriti s Rusijom i Kinom legitimnim sredstvima, gospodarskim i trgovinskim konkuriranjem, carinama, a moguće i posredničkim ratovima. Samo više nikada ne onima u kojima bi se prešla “crvena crta” bilo koga od njih, kao što je to za Rusiju bilo u slučaju Ukrajine u kojoj se odvija i najočitiji proxy rat između Zapada, predvođenog SAD-om, i te zemlje jer su, kako upravo potonji i pokazuje, rizici od eskalacije preopasni za sve u njega aktivno uključene igrače.

S druge strane, NSS nikako nije “proruski” dokument. U njemu se uopće ne skriva američko-rusko globalno suparništvo ili pak ono SAD-a s Kinom, već se ispred sukobljavanja naglasak stavlja na obostrano prihvatljivu trgovinsku i gospodarsku suradnju u kontekstu činjenice da je bolje surađivati gdje za to ima prostora i interesa nego vječito “plesati na rubu” sukoba. Ovo potonje zahtijeva permanentno bacanje novca u obrambene svrhe, koji se može iskoristiti za puno važnije stvari od šireg značaja nego što je to sama obrana.

Međutim, kao takav, novi je dokument definitivno revolucionaran kada je riječ o definiranju strateške politike Washingtona prema Moskvi, jer su do sada dokumenti takve vrste naglasak primarno imali na oštrom suparništvu i svekolikim pritiscima na Rusiju od završetka Drugog svjetskog rata naovamo. Ali zato ga se nikako ne može nazvati “proruskim” jer on štiti isključivo američke interese, što mu je i svrha. No, prijezir Europe ne znači i njezino odbacivanje, iako potonju to ne bi trebalo previše tješiti. Smatram, naime, da Trump ne namjerava od nje dignuti ruke, kako to sugerira NYT i u uvodu spomenuti političar iz vladajuće njemačke stranke, već da je želi staviti pod punu kontrolu Washingtona

Strateške pogreške

Trump sada koristi ukrajinski rat kao najbolji alat za ostvarenje toga cilja. On smatra da je s Vladimirom Putinom već isključio mogućnost izbijanja trećeg svjetskog rata odnosno neposrednog američko-ruskog sukoba koji bi vrlo brzo prerastao u nuklearni, što ni Washington ni Moskva ni pod koju cijenu ne žele. To mu stvara privid kontrole tog rata, tim više što je – za razliku od Joea Bidena koji to nije ni pokušavao – sebe uspio pozicionirati u ulozi posrednika između Moskve i Kijeva, iako je svima jasno kako je SAD “do grla” uključen u taj rat na strani Kijeva od njegova samog početka.

Moskva, naravno, to jako dobro zna – ali polazi od pretpostavke da ne može ništa izgubiti ako s Trumpom pokuša pronaći diplomatsko rješenje sukoba kojim bi osigurala svoje ključne i dobro poznate stavove. Međutim, upravo u čitavoj toj sofisticiranoj “igri” nadmudrivanja između Trumpa i Putina do izražaja dolazi sva bijeda i nesnalaženje europskih političkih elita. Iz visina je upravo sada postao vidljiv potpuni promašaj europske strategije o Ukrajini, a onda i njezinu ratu.

Inzistiranje na pravu Ukrajine da postane članica NATO-saveza na temelju moralnih načela i ovih ili onih međunarodnih ili suverenih prava bilo koje države da sama odlučuje o svojoj sudbini, uz potpuno ignoriranje geopolitičkih zakonitosti, poglavito od velike sile koja je od početka jasno govorila da je ulazak Ukrajine u NATO za nju “crvena crta”, a o tome često govori poznati američki profesor Jeffrey Sachs, gostujući diljem svijeta, pa tako i u institucijama EU-a – na kraju je dovelo do rata koji je najviše iznenadio upravo europske elite. SAD je takvu mogućnost pretpostavljao, a je li je i priželjkivao – o tome ne bih u ovoj analizi. No, svakako je bio spreman na obje opcije, što se na kraju i pokazalo.

Moralne vertikale

Šokirani i prestrašeni europski političari, navikli o sebi misliti kao o “stupovima” međunarodnog poretka globalističkog tipa i “moralnim vertikalama” čijoj se političkoj i financijskoj moći nitko neće usuditi usprotiviti – odjednom su se našli pred neugodnim izborom: priznati strateške pogreške ili se, linijom manjeg otpora, potpuno predati u ruke Bidenove administracije i pouzdati da će zajedničkim snagama skršiti Rusiju, a onda i “podijeliti plijen”.

Međutim, epilog je ispao potpuno drukčiji: niti su Rusiju uspjeli skršiti niti će s Amerikom dijeliti plijen. Štoviše, morat će otključati svoje riznice i snositi troškove i ukrajinskog rata i svojih nagomilanih unutarnjih problema s njim usko povezanih, o kojima je u uvodu ovog teksta pisao NYT. Trumpova Amerika potpuno je prebacila breme financiranja Ukrajine na EU – ne samo njezinih financija, već i obrane. MMF Ukrajini ne daje više novca od onog potrebnog da Kijev može gasiti prispjele kreditne obveze, dok se Washington sasvim povukao iz financiranja. Time je Trump europske političke genijalce doveo do svršenog čina, rekavši im: ili ćete sami financirati Ukrajinu ili će ona bankrotirati i izgubiti rat, a vas će vaši građani zbog toga vrlo brzo pozvati na odgovornost.

Jer ovo “nije američki, već europski rat”, kako to lukavo ponavlja, iako je svima znano da je taj rat izišao iz američke, a ne europske geopolitičke kuhinje. Europski mudraci su naivno mislili da su prevažni za Washington i da će se njihovi interesi, kao i obično nakon Drugog svjetskog rada, opet poklopiti i postati zajednički. U Bruxellesu je počeo odlučujući, rekao bih sudbonosni sastanak za Europsku uniju na kojem će se odlučivati o dva prijedloga Europske komisije vezano uz financiranje Ukrajine u iduće dvije godine. Jedan je loš, a drugi još gori.

Pronalaženje rješenja

Kako god bilo, sastanak Europskog vijeća poprimio je obilježje vatikanske “konklave”. Naime, predsjednica EK Ursula von der Leyen je uoči njega rekla da nitko neće napustiti sastanak dok se ne pronađe način financiranja Ukrajine. “Moramo pronaći rješenje danas. Nećemo ostaviti Europsko vijeće bez rješenja za financiranje Ukrajine za sljedeće dvije godine”, rekla je. Dakle, postoje samo dvije glavne opcije koje su na stolu s ciljem osiguranja iznosa od 90 milijardi eura koji bi se koristio za financiranje Ukrajine u iduće dvije godine, a obje je inicirala Ursula. Prvo je zajedničko zaduživanje EU-a na financijskim tržištima, kao što je Europska komisija učinila uime svih država članica tijekom pandemije COVID-19, a za što je potreban konsenzus svih država članica.

Obilježje ove “konklave” je da se održava svega dva dana prije možda i odlučujućih pregovora koji će se, vjerojatno opet na Floridi, održati između američke, ruske i ukrajinske delegacije o Trumpovom “ažuriranom” mirovnom planu za završetak rata. Vrijedi podsjetiti da se SAD protivi namjeri EU-a o konfiskaciji ruske imovine za reparacijski kredit s obzirom na to da to da s tim novcem Trumpov plan ima drukčije kombinacije, koje su opet potpuno neprihvatljive EU. Taj model korištenja zamrznute ruske imovine navodno je prihvatljiv Moskvi, i to je njezin svojevrsni pregovarački ustupak, pa je i dio Trumpova mirovnog prijedloga koji bi bez toga mogao propasti.

Vrlo je teško u ovom trenutku predvidjeti kakva će odluka biti donesena na summitu Europskog vijeća u Bruxellesu, ali je jasno jedno. Kakva god bila – imat će dalekosežne posljedice. Kako o pitanju daljnje sudbine ukrajinskog rata, tako i o pitanju geopolitičke sudbine Europske unije. EK je ponovo izabrala krajnje kontroverzan način da Europsku uniju pokuša vratiti na globalnu scenu kao snažnog geopolitičkog igrača. Odabrala je, po svim zakonima i odredbama međunarodnog i nacionalnih prava nelegalnu mjeru oduzimanja suverenih aktiva jedne države, čime – prema mišljenju brojnih stranih i domaćih stručnjaka – u opasnost dovodi cijeli međunarodni financijski poredak.

Potpuni kontrast

Samo dan ranije, ruski vođa Vladimir Putin održao je govor na završnom godišnjem proširenom kolegiju ruskog Ministarstva obrane. Putin je na sastanku, naravno, bio glavna zvijezda, iako ni ministar obrane Andrej Belousov nije bio puno manje zanimljiv sa svojim opservacijama o samom ratu i stanju ruske vojske. Putinov govor snažno je odjeknuo zapadnim medijskim prostorom i zapravo bih rekao da je potpuni kontrast gore navedenom sastanku u Bruxellesu koji oslikava sve dublje europske podjele, ne samo o Ukrajini. Taj je njegov govor zapravo bio potvrda nove ruske samouvjerenosti i odlučnosti ne samo da završi ukrajinski rat tako da u njemu ostvari ključne ciljeve zbog kojih ga je i pokrenula, već i da se Rusija pozicionira kao nezaobilazni globalni geopolitički čimbenik kojeg će se o svemu morati pitati.

Putin je tom prigodom rekao da je Rusija sada napokon “potpuno postala suverena država” bez ikakve mogućnosti da joj Zapad bilo što diktira, kako je to bilo dosad. Pritom je neizravno zaprijetio prije svega Europi odnosno NATO-u viješću da je u tijeku razmještaj na borbeno dežurstvo najnovijih ruskih ubojitih raketa. Naravno, pritom nije zaboravio optužiti Europu da se upravo ona ubrzano militarizira i sprema za rat s Rusijom već do 2030. godine.

Drugim riječima, nepovjerenje između Rusije i Europe bit će dugoročno, sustavno i sveobuhvatno, i mislim da je to najtočniji zaključak koji proizlazi jednako iz Putinova govora, kao i iz govora ključnih europskih vođa. Međutim, ono što najviše zabrinjava je upravo gore navedeni kontrast između dviju strana – koji se tiče odlučnosti i definiranih strategija. On definitivno ne ide u prilog Europskoj uniji, sudeći prema tendencijama koje ubrzano poprimaju oblik pravila: oko bilo kojeg važnog pitanja članice EU-a se teško usuglašuju, a ponekad im to uopće i ne uspijeva. Tu još treba dodati strah i otpor, prije svega starih i velikih članica, da im centrala u Bruxellesu potpuno ne preotme i ono malo suvereniteta u ključnim pitanjima koje im je ostalo.

Rekordan iznos

U međuvremenu, američki Senat je velikom većinom glasovao za prijedlog zakona od 901 milijarde dolara koji se dodjeljuju Pentagonu za obrambenu politiku koji još samo mora potpisati predsjednik Trump, što će se sigurno dogoditi i čime će stupiti na snagu. NDDA uključuje i nekoliko odredbi za jačanje sigurnosti u Europi, što je i najbolja potvrda moje gore navedene tvrdnje da SAD ne napušta Europu, barem ne potpuno. Ali ona koju ubrzano napušta ne samo u smislu financijske pomoći, već i vojne, ipak je Ukrajina.

Naime, za razliku od Bidenove administracije koja je Kijevu de facto dala bjanko ček za vojnu pomoć koja se mjerila u milijardama dolara, novi obrambeni proračun uključuje samo 800 milijuna dolara. Dakle, 400 milijuna po godini u fiskalnoj 2026./27. Preciznije, ta sredstva Ukrajina i neće vidjeti, već se ona isporučuju američkim tvrtkama za oružje namijenjeno ukrajinskoj vojsci. Dakle, sve ostaje u SAD-u.

Također, novi obrambeni proračun osigurava i sredstva za Baltičku sigurnosnu inicijativu, tj. 175 milijuna dolara za potporu obrani Latvije, Litve i Estonije. Dalje, proračunski obrambeni zakon ograničava i mogućnost Pentagona da smanji broj američkih snaga u Europi ispod 76.000, ali i zabranjuje američkom zapovjedniku u Europi da se odrekne titule vrhovnog zapovjednika NATO-a. Time je jasno da Amerika ne diže ruke od Europe, ali joj nedvojbeno želi stajati za vratom. Trump se svojim govorom obratio američkoj naciji sumirajući rezultate prve godine svoje vladavine. Puno je tu bilo hvale – i opravdane i neopravdane, a ovo drugo pogotovo u smislu da je poboljšao američko gospodarstvo i da se bolje živi, ili pak da uspješno provodi migracijsku politiku kojom sprječava masovni ulazak ilegalnih migranata u zemlju, itd.

Mirovni plan

Pa iako su mnogi najavljivali kako će Trump u obraćanju naciji službeno objaviti rat Venezueli s obzirom na to da je njezino državno vodstvo samo dan prije proglasio terorističkim, zbog čega joj je uveo potpunu pomorsku blokadu u pogledu naftnih tankera, a još prije toga državni vrh u Caracasu nazvao je i mafijaškim u smislu njegove navodne suradnje s narko-kartelima – to se ipak nije dogodilo.

Uostalom, kad bi Trump uspio donekle srediti unutarnju politiku na način da stvarno pokrene još dovoljno tromo i uspavano američko gospodarstvo, usprkos svim pokušajima njegova oživljavanja nekonvencionalnim metodama zastrašivanja svjetskih država svojim carinama – tada bi mu se bilo lakše vratiti rješavanju vanjskopolitičkih i globalnih problema.

Nedvojbeno je da bi u tom slučaju i Rusija i Ukrajina u njegovu govoru naciji bile kudikamo više eksploatirane kao teme. Ali to će nedvojbeno biti i ako uspije nekako progurati svoj mirovni plan. Na summitu Europske unije odgođeno je razmatranje pitanja izdavanja reparacijskog kredita Ukrajini korištenjem zamrznute ruske imovine – piše POLITICO. Europska komisija i Belgija pregovaraju o sudbini ruske imovine ispred glavne dvorane. Istodobno, EK pokušava uvjeriti belgijskog premijera da su već obećana jamstva dovoljna.