Prošloga tjedna svijet globalne geopolitike obilježila su tri važna događaja: ponovno pokretanje pregovaračkog procesa vezanog uz ukrajinski rat uz posredovanje SAD-a, obnova neprijateljstava između SAD-a i Irana, nakon koje opet slijedi stanka, te izbori u njemačkoj regiji Saska-Anhalt, na kojima je ogromnu pobjedu osvojila nacionalistička stranka Alternativa za Njemačku (AfD), što može imati dalekosežne posljedice i izvan te zemlje. Svi su ti događaji duboko kauzalno povezani.
Ukrajinski je rat od početka savršeno pripremljena pozornica za ključni geopolitički obračun, a konačni rezultat tog rata presudno će utjecati na sudbinu cijeloga svijeta. Jer na ukrajinskom se tlu već petu godinu odvija neviđeni vojni okršaj između Istoka i Zapada, u kojem na ovaj ili onaj način sudjeluju čak četiri nuklearne sile, od kojih jedna i neposredno, Rusija. To samo pokazuje koliki su i ulozi i rizici u ovoj neviđenoj “igri” za koju još nitko, pa ni ključni akteri, ne zna čime će rezultirati. Pritom su sve opcije moguće: u rasponu od postizanja kompromisnog sporazuma do sveopćeg kaosa. Nedavno je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u kontekstu ukrajinskog rata i svega drugog negativnog što se ovih godina događa u svijetu rekao da se “Zapad preračunao” kada je mislio na umjetni način osigurati svoju globalnu dominaciju. Od toga neće biti ništa, ustvrdio je Lavrov. Je li u pravu, pokazat će vrijeme, ali sama ta izjava ukazuje na bit problema.
Pokrenuti globalni geopolitički procesi, poglavito oni vojne prirode, imaju samo jedan cilj: uređenje svijeta na način da pobjedniku osigura dugoročnu globalnu dominaciju punog spektra – tehnološku, gospodarsku i vojnu. Upravo se u tom kontekstu mora promatrati ukrajinski rat. Time on višestruko nadilazi sudbinu same Ukrajine i njezina naroda.
Negativni trendovi
Ta je zemlja vrlo brzo od početka ruske invazije postala golemi vojni poligon za globalni obračun ključnih svjetskih sila na kojem se usput testiraju nova oružja i razvijaju nove vojne tehnologije, uključujući i umjetnu inteligenciju i pripremu za njezinu primjenu u ratovima budućnosti. Budućnosti koja je zapravo već počela. Povratka na staro više nema niti ga može biti. Sudbina Ukrajine u tom je kontekstu krajnje nezahvalna, gotovo mračna. Toga su potpuno svjesni i Ukrajinci, koji su odavno shvatili, kao politički inteligentan narod, da su samo poluga u rukama velikih igrača, a moguće – ako se stvari tako na kraju poslože – i “moneta za raskusuravanje”. Zemlja je već demografski opustjela, a trendovi su izrazito negativni, te se stanje neprekidno pogoršava. Mlada populacija u velikom broju danas više ne vidi perspektivu za normalan život u zemlji nakon rata i namjerava sreću potražiti u zapadnim zemljama.
S druge strane, zapadni moćnici Ukrajinu više ne namjeravaju primiti u NATO, i ta je priča završena, usprkos tome što je Kijev još znatno prije početka rata čak promijenio i ustav zemlje i u njega inkorporirao ulazak u NATO savez kao svoj strateški cilj. Pritom treba podsjetiti kako je prigodom razdruživanja sa SSSR-om Ukrajina službeno potpisala dokument u kojem pristaje na svoj nenuklearni i izvanblokovski status. Upravo iz tog dokumenta, kao pravno obvezujućeg, Moskva danas primarno i polazi u svom protivljenju ulasku Ukrajine u NATO, jer bi, u suprotnom, bilo pravno nemoguće braniti bilo kojoj suverenoj zemlji ulazak u vojne i političke saveze s kim god ona želi. Naravno, uvijek ima i ona druga strane medalje, prema kojoj za velike sile pravo i pravda ne vrijede kada su njihovi nacionalni interesi u pitanju. Naime, nije teško zamisliti kakva bi bila reakcija SAD-a na hipotetsku odluku Meksika ili Kanade da se priključe vojnom savezu pod vodstvom Kine ili Rusije. Ali da ipak ne idemo tako daleko, zadržimo se na Ukrajini.
Pokrenuti procesi
Međutim, Ukrajinu sada ne žele primiti ni u Europsku uniju, usprkos već pokrenutim pregovaračkim procesima, pa bi Kijev u tom pitanju mogao doživjeti sudbinu sličnu onoj s NATO savezom, ili pak nešto ublaženu. Naime, trenutačno među ključnim članicama Unije prevladava stav o ponudi Ukrajini nekakva posebnog i nepostojećeg modela koji bi njezin status definirao tako da ne bude punopravna članica EU-a, tj. da nema pravo sudjelovanja u donošenju odluka i sl. Međutim, Kijev i osobno predsjednik Volodimir Zelenski to odbacuju. Zelenski tvrdi da Ukrajinci ginu i za europske interese i da je stoga punopravno članstvo Ukrajine u EU-u uvjet od kojeg oni neće odustati.
Ali malo je toga od političke moći i utjecaja Kijeva na Zapad ostalo, ako ga je uopće ikada i bilo. Sudeći prema sadašnjim trendovima u strukturama Europske unije i među njezinim ključnim članicama, od punopravnog članstva Ukrajine u EU-u još vrlo dugo neće biti ništa, ako ikad i bude. Zapravo, ovakva Ukrajina u EU-u sada malo komu treba. Poljski i drugi poljoprivrednici diljem Unije već dugo strahuju od jeftinih ukrajinskih poljoprivrednih proizvoda, najrazvijenije zemlje Unije strahuju od naglog i masovnog useljavanja Ukrajinaca u njihove gradove čim se ukinu granične barijere i vizna ograničenja. Sigurnosna filtracija radikalnih elemenata i sprečavanje prodora struktura organiziranog kriminala, ilegalne trgovine sveprisutnim oružjem i prostitucije iziskivali bi golem dodatni napor nadležnih tijela država članica itd. Poljska ima i svoje sebične razloge u protivljenju ulasku Ukrajine u EU. Sada Poljska uživa u statusu ključne isturene velike zemlje EU-a i NATO-a prema Rusiji i zbog toga prima izdašna sredstva iz europskih fondova, koja bi ulaskom Ukrajine bila preusmjerena u tu zemlju, s obzirom na to da bi ona tada postala istureni bedem prema Rusiji.
Ključna zemlja
Zbog svih tih unutarnjih razloga Europska unija sada radije financira i obranu i državni proračun Ukrajine. To joj je jeftinije nego da je ubrzano prima u svoj sastav kao punopravnog člana, što je prošle godine tražio Donald Trump. Postoji u tom smislu još jedan važan element o kojemu se previše ne govori, a to su državne granice. Za članstvo u NATO-u uvjet su, i to logičan, pravno regulirane državne granice sa susjedima, jer bi u suprotnom nove članice mogle zloupotrebljavati članstvo. Ukrajina takve granice nema, i to još s kakvim susjedom, i vjerojatno nikad neće imati jer je teško vjerovati da će bilo koja vlast u Kijevu službeno priznati teritorije koje je Rusija okupirala i anektirala kao tuđe.
Dakle, Europa sada financira i vojno opskrbljuje Ukrajinu u nadi da će ona nekako uspjeti preokrenuti rat u svoju korist, a time i u korist Europe. Onda bi se puno lakše regulirale i sve ostakle stvari: od obnove Ukrajine do njezina budućeg političkog i vojnog statusa u zapadnim integracijama. Međutim, to je u ovom trenutku vrlo daleko, a pravo je pitanje, zapravo, koliko u scenarij ukrajinske vojne pobjede uopće još itko iskreno vjeruje i na samom Zapadu.
Ukrajinci su zapadnim silama potrebni te će im i dalje biti pružana sva moguća vojna i financijska pomoć dok se god budu htjeli boriti na bojišnicama. U suprotnom će financijski izvori početi sahnuti kao poljsko cvijeće na vrućem ljetnom suncu. Jer nitko tko ga ima, novac drugome ne daje na lijepe oči. I iza donacija i iza kredita redovito stoje interesi onih koji ih daju i omogućuju. Tako je otkako je svijeta i vijeka, i bit će i dalje. Kijev se stoga nada da će Ukrajina, kako god na kraju bude teritorijalno izgledala, dugoročno ostati istureno zapadno vojno uporište namijenjeno sprečavanju Rusije.
Ukrajinske nade
Time bi zemlja bila pretvorena u svojevrsnog dikobraza, načičkana zapadnim oružjem te obučenim i opremljenim postrojbama koje bi predstavljale svojevrsni bedem za eventualne buduće ruske agresivne vojne pohode prema Europi, a bila bi i gospodarski stabilna. Pritom se naglasak stavlja na proizvodnju oružja na tlu Ukrajine u suradnji sa zapadnim vojnoindustrijskim kompleksom, koji sa zanimanjem gleda iskustva ukrajinske vojske stečena u stvarnim ratnim uvjetima.
Takva percepcija Ukrajine nedvojbeno se podudara i s interesima ključnih zapadnih stratega. Ali za njih ne samo u smislu sprečavanja Rusije u njezinim eventualnim novim vojnim potezima agresivne prirode nego i da vojno snažna i isto tako snažno proturuski motivirana Ukrajina predstavlja i stalnu sigurnosnu prijetnju Rusiji. U tom slučaju Rusija bi bila prisiljena većinu svojih vojnih i sigurnosnih kapaciteta usmjeriti na Ukrajinu i zemlje NATO-a u cjelini, čime bi zanemarila projekciju svoje moći u ostale dijelove svijeta u kojima se sučeljavaju interesi ključnih geopolitičkih sila.
To je vidljivo već sada, kada je američki predsjednik Trump pravilno procijenio da se Rusija neće vojno miješati u američko svrgavanje njezina ključnog latinskoameričkog saveznika Nicolasa Madura u Venezueli početkom siječnja ove godine, ali ni u američki obračun s Iranom. Potpuno je druga stvar to što je Trump podcijenio mogućnost iranskog vojnog otpora u inače izvrsno osmišljenoj američko-izraelskoj vojnoj kampanji koje ja za 24 sata politički obezglavila Teheran i u idućim danima uništila glavninu iranskih kopnenih i pomorskih snaga, ali i znatan dio strateški važne infrastrukture zemlje – rafinerije, toplane, mostove. Međutim, sve te strategije, planovi i nadanja vrlo brzo bi mogli pasti u vodu i postati mrtvo slovo na papiru ako Rusija odluči pružiti otpor kojem se Ukrajina neće moći, a Zapad neće htjeti oduprijeti dok se god ratni sukob odvija u okvirima ukrajinskog teritorija.
Promijenila ploču
No sada opet na medijskoj sceni dominira narativ da Rusija Ukrajini nanosi puno veće materijalne štete zbog korištenja i veće količine i šireg raspona ubojitog oružja, da ubrzano proizvodi balističke rakete, protiv kojih se teško boriti i kad imaš suvremena sredstva PRO, pri čemu se naglašava kako su Ukrajini nužne nove rakete za američke sustave Patriot itd. Ovdje je važno podsjetiti kako je početkom srpnja Zelenski javno objavio početak 40-dnevne kampanje intenzivnih napada dronovima u dubinu Rusije koji će prisiliti Putina na pregovore. Rok j istekao sredinom kolovoza, ali kampanja nije rezultirala Putinovim povlačenjem, nego pokretanjem ruskih zračnih napada kakvi nisu viđeni od početka rata. Putin je upozorio da je Zelenski “otvorio Pandorinu kutiju” i da će zbog toga snositi posljedice.
Nakon propalog roka od 40 dana Zelenski je u noćnom televizijskom obraćanju ukrajinskoj javnosti opširno najavio nove ukrajinske napade rojevima dronova iznad ruskih zračnih luka s ciljem potpune paralize domaćeg i međunarodnog civilnog zračnog prometa, pri čemu je izdao javno upozorenje međunarodnim kompanijama koji lete u Rusiju da to ne čine jer bi njihovi zrakoplovi mogli biti slučajno oboreni s obzirom na to da ruski zračni prostor postaje “opasan”.
Ubrzo je stiglo upozorenje iz Moskve da je ta najava najbolja potvrda “terorističkog karaktera režima u Kijevu” i da bi, ako bi se počela primjenjivati, rezultirala najoštrijim ruskim odgovorom. Zelenski je poslije ponovio izjavu o planovima za “zatvaranje neba” iznad Rusije, ali to nije imalo vidljivog učinka na rad ruskih zračnih luka, koje, kao i dosad, samo povremeno prekidaju rad zbog napada dronovima koji traju već cijelu godinu, i ne češće nego prije. Gotovo sve strane zrakoplovne tvrtke ignorirale su pozive Zelenskog na obustavu letova.
Rat eskalira
Dakle, Kijev ili još nije počeo provoditi najavljeni predsjednikov plan ili je počeo, ali njime nije uspio ništa postići. Mnogo je vjerojatnije ono prvo, jer je Kijev svjestan mogućih posljedica ne samo za Ukrajinu nego i Europu. Naime, nakon upozorenja Zelenskog krivnja za potencijalne tragedije civilnih zrakoplova odmah bi se pripisala ukrajinskim napadima, dok bi Moskva mogla ne samo pojačati napade na Ukrajinu nego i eskalirati rat prema onima u Europi koji Ukrajinu najviše opskrbljuju dronovima i koji se time otvoreno hvale, poput Velike Britanije i Njemačke.
Zapravo je svima jasno kako bi nakon “zatvaranja ruskog neba” Moskva Europi postavila ultimatum, ali ne onako kako je to nedavno učinio njemački kancelar Friedrich Merz, koji je optužio Rusiju za incident s neispravnim dronom u zračnoj luci u Leipzigu i zbog toga je kaznio zatvaranjem Ruskog doma u Berlinu i generalnog konzulata u Bonnu. Je li Zelenski odustao od najavljene prijetnje zbog posjeta Moskvi i Kijevu Trumpovih izaslanika Stevena Witkoffa i Jareda Kushnera? Moguće. Ali oni su se vratili kući, a napada rojevima dronova na ruske zračne luke još nema. Stoga se može zaključiti da je cilj Zelenskog vjerojatno bio propagandne prirode – uvjeriti ukrajinske građane da ukrajinska vojska ima čime uzvratiti ako Rusija nastavi devastirati njihovu zemlju, poglavito energetski sektor tijekom zime, što je Moskva već najavila.
S obzirom na to da Rusi gotovo sigurno neće odustati od najavljene kampanje, ova bi zima, prema riječima mnogih ukrajinskih, ruskih i zapadnih analitičara, mogla biti i najteža za Ukrajinu od početka rata. Što se pregovora Trumpovih izaslanika s Putinom u Kremlju tiče, od njih je teško bilo što pozitivno očekivati. Oni ni Moskvi ni Kijevu nisu donijeli nikakve nove prijedloge, nego su došli pokazati kako Trump nije zaboravio ovaj rat usprkos onom s Iranom.
Adut u rukavu
Ruski analitičari bliski Kremlju smatraju da je krajnje malo vjerojatno da bi Trump uoči izbora za Kongres početkom studenoga počeo vršiti nekakav novi pritisak na Kijev da prihvati mirovni plan koji bi uključivao povlačenje ukrajinskih snaga iz Donbasa, što je i dalje ključni zahtjev Moskve za početak pregovora, ispod kojeg ona neće ići. Da je to želio, mogao je to puno lakše učiniti prošle godine, kada na leđima nije imao ni izbore ni krajnje nepopularan rat s Iranom, u kojem se koprca kako zna i umije.
Rusi su uvelike povećali učinkovitost svojih zračnih napada, što Kijev prisiljava na panično traženje raketa kojih je i u SAD-u sve manje i služe za rat na Bliskom istoku i održavanje nužnih pričuva za neke eventualne nove ratove. To pak povećava zabrinutost Ukrajine za opskrbu gradova strujom, grijanjem, toplom vodom, hranom tijekom nadolazeće zime. Zato želju za mirom ne treba isključiti među samim Ukrajincima, što onda uključuje i ustupke, dok inzistiranje na nastavku rata do pobjede postaje sve manje uvjerljivo u svjetlu brojnih korupcijskih skandala u Kijevu koji potresaju političku scenu zemlje.
Zapravo bi u svemu tome mogao biti presudan stav Europe. Ako ona ustraje na nastavku potpore Kijevu do njegove pobjede, nikakve Trumpove nove inicijative nemaju smisla. Ali ako bi Europa izvršila pritisak na Kijev da prihvati Trumpov plan, otpor Zelenskog i njegova tima bio bi praktički brzo slomljen. No Zelenski ima jedan adut u rukavu koji nikada nije spomenuo, ali bi to u krajnjoj nuždi mogao. U slučaju neizdrživog pritiska Zapada mogao bi postići bilateralni sporazum s Putinom o završetku rata jer je to ionako službeno rat između Ukrajine i Rusije i one ga moraju završiti na ovaj ili onaj način. Tada bi Putin mogao dobiti čak i veće ustupke nego u pregovorima u kojima posreduje Trump, a što bi bilo neugodno za interese Zapada vezane uz ukrajinsku ulogu u budućnosti.
Raste strah
Ne treba zaboraviti da se u svojoj predizbornoj kampanji Zelenski zalagao za mirno rješenje problema s proruskim separatistima u Donbasu, ali isto tako i da je u svibnju 2022. u pregovorima u Istanbulu ruska delegacija parafirala prijedlog Kijeva o završetku rata, gdje je između ostalog bio naveden i vojno neutralan status Ukrajine nakon rata. Pregovori više nisu nastavljeni zbog svima dobro poznate intervencije tadašnjeg britanskog premijera Borisa Johnsona. Ako bi Zelenski povukao tako radikalan potez, nedvojbeno bi imao potporu znatnog dijela ukrajinske javnosti, kojoj je rata već previše, a ulogu bi odigrali i mediji, koji su potpuno pod kontrolom aktualne vlasti.
Zasad Europa ne pokazuje bilo kakvu namjeru odustajanja od svoje dosadašnje politike i uloge u ukrajinskom ratu. Međutim, u njoj raste strah od neposrednog izbijanja rata s Rusijom, a najcrnji scenarij za Europu mogao bi biti da zbog svoje ustrajnosti bude dovedena pred zid, tj. da se mora odlučiti između dvije opcije u slučaju ultimatuma Moskve: ili prestati podržavati Kijev financijski i vojno, što uključuje i zaustavljanje napada u dubinu Rusije, ili se suočiti s otvorenim ratom s Rusijom, za koji je Sergej Lavrov u prošlotjednom intervjuu za tamošnji Prvi kanal rekao, ponavljajući Putinove riječi, da se s ruske strane on ne bi vodio onako kako se vodi u Ukrajini i da bi “trajao vrlo kratko”.
U Rusiji nitko nije siguran
Čini se da Rusija počinje ratovati onako kako to od Vladimira Putina već više od četiri godine traže ruski građani. Ali čak ni to nije bio njegov izvorni cilj, nego nužna i jedina preostala reakcija na poteze Kijeva, koji je od ove godine odlučio pokrenuti dalekometne udare dronovima u dubinu ruskog teritorija, zbog čega sada više nema niti jedne ruske regije koja bi bila sigurna od te vrste ukrajinskih napada.
Čini se da je Putin sada definitivno izgubio iluzije o pomoći Donalda Trumpa da završi rat pod uvjetima koje bi i on mogao Rusima prodati kao zadovoljavajući rezultat. Moskva sada otvoreno govori kako je postalo potpuno jasno da svoje političke ciljeve, zbog kojih je i pokrenula rat, može ostvariti isključivo na bojnom polju, tj. vojnim uspjesima koji će onda prisiliti Zapad da istinski i ozbiljno sudjeluje u mirovnim pregovorima te da uvaži ruske nacionalne i sigurnosne interese. Pritom treba naglasiti kako Kijev i Zapad tvrde upravo to isto, ali u suprotnom smjeru: da se ukrajinski dalekometni napadi na Rusiju moraju nastaviti kako bi Putin bio prisiljen sjesti za pregovarački stol na ozbiljan način, a ne samo deklarativno. Time je zapravo stvorena politička pat-pozicija, dok u vojnom smislu dronovi i rakete preuzimaju glavnu ulogu. Cilj je poraziti protivnika iscrpljivanjem njegovih kapaciteta i volje za nastavkom rata.
Trump ne želi zaustaviti rat u Ukrajini
Europa i dalje računa na to da bi joj SAD pružio zaštitu u slučaju da Rusija zarati s njom. No oslanjanje na Trumpa krajnje je rizično. Zato bi se Trumpov novi plan, koji podrazumijeva relativno manje ustupke Rusiji u usporedbi s njezinim početnim zahtjevima nakon pokretanja rata, očuvanje neovisnosti Ukrajine uz sigurnosna jamstva SAD-a i obnovu odnosa Rusije sa Zapadom, čime automatski prestaje i opasnost od izbijanja međusobnog rata, mogao shvatiti kao solidna prilika za Europu da se izvuče iz krajnje neugodnog položaja u kojem se našla.
Međutim, ima još jedna stvar, na koju ovih dana upozoravaju ruski analitičari. Oni ostavljaju vrlo vjerojatnom mogućnost da Trump uopće ne namjerava završavati rat koji Americi donosi brojne dividende: Europljani kupuju američko oružje za Ukrajinu, rat iscrpljuje ključnog globalnog američkog vojnog suparnika i smanjuje mu mogućnost projekcije vojnog i geopolitičkog utjecaja u svijetu. Upozoravaju na mogućnost da Trump slanjem svojih pregovarača u Moskvu opet kupuje naklonost Putina, jačajući mu posustalu nadu u mirno rješenje rata pod uvjetima koji su mu prihvatljivi, dok je stvarni Trumpov cilj posve drugi: zaustaviti rastuću želju Moskve za punom vojnom pomoći Iranu. Potonje je za Washington zastrašujuća opcija dok rat s Teheranom traje.
Ova najnovija nekih ruskih analitičara bliskih Kremlju temelji se između ostalog na jednoj rečenici Trumpovih pregovarača, navodno i državnog tajnika Marca Rubija – da Trump želi završiti ukrajinski rat do kraja svog mandata, što znači za dvije i pol godine. To je ogromna razlika u odnosu na ono što je Trump govorio prije preuzimanja mandata, da će mu biti potrebna 24 sata za završi rat. Ali Putin teško da može čekati dvije i pol godine, poglavito ako se intenziviraju ukrajinski napadi u dubinu Rusije, za što pojedine europske zemlje upravo najavljuju novu vojnu pomoć Kijevu.
Drugim riječima, za završetak ukrajinskog rata ima mnogo opcija, ali nijedna od njih nije pouzdana. Sada je sigurno samo to da će se rat nastaviti sve do kraja ove godine, a vrlo vjerojatno i u sljedećoj. O eskalacijama i opasnostima koje iz toga proizlaze vjerojatno će se razmišljati usput, što je zapravo suludo. Jer ako eskalacija počne, svima će biti puno teže, a nekima možda i fatalno.
