Najambiciozniji europski pokušaj koordinacije vlastite obrane – program ReArm vrijedan 800 milijardi eura, pokrenut s pompom početkom 2025. – sada tiho potkopavaju upravo one vlade koje su ga odobrile. Države članice ignoriraju zahtjeve za izvješćivanjem, štite nacionalne obrambene industrije i blokiraju suradničku nabavu, čak i u trenutku kada spajanje nekoliko kriza čini paneuropsku koordinaciju hitnijom nego ikad od Hladnog rata.
Razmjeri neuspjeha u koordinaciji otkriveni su u pisanom odgovoru povjerenika za obranu Andriusa Kubiliusa na pitanje Europskog parlamenta. Samo je 12 od 27 država članica EU-a dostavilo podatke o zajedničkoj nabavi Europskoj obrambenoj agenciji – tijelu zaduženom za poticanje sigurnosne suradnje među zemljama članicama, izvještava Politico. Bez podataka većine država članica, upozorio je Kubilius, “nemoguće je” pravilno procijeniti koliko zemalja zapravo surađuje ili funkcionira li uopće šira obrambena strategija EU-a.
Neuspjeh osnovne razmjene informacija otkriva dublju disfunkciju koja će također potkopati novi nagon za stvaranjem Euro-NATO-a koji više ne ovisi o SAD-u za sigurnost starog kontinenta. Europska obrambena industrijska strategija odobrena 2024. kao prvi sustavni napor bloka za poboljšanje obrambene spremnosti do 2035. – postavlja neobvezujući cilj da se do 2030. zajednički kupi najmanje 40% obrambene opreme. U 2022. godini, suradnička nabava iznosila je 18%. Budući da zahtjevi za izvješćivanjem ne nose kazne, Bruxelles nema mehanizam za prisiljavanje na usklađenost osim javnog sramoćenja.
Osim neposrednih problema s modernizacijom obrambenog sektora, sposobnost država članica da plate modernizaciju također je pod pritiskom zbog sve disfunkcionalnijeg europskog gospodarstva. Još 12 od 27 država članica sada je prekoračilo prag prekomjernog deficita EU od 3% BDP-a i moraju uvesti mjere štednje kako bi ponovno stavili državnu potrošnju pod kontrolu ili se suočili s kaznama.
Kombinacija kriza otkrila je fiskalnu krhkost diljem svijeta, pri čemu je Europa među zemljama s najmanje fiskalnog prostora za proširenje zaduživanja kako bi podmirila rastuće račune za obranu, konkurentnost i energetsku transformaciju.
Uz program ReArm vrijedan 800 milijardi eura, EU sada mora pomoći Ukrajini da prikupi 100 milijardi eura godišnje za plaćanje rata, treba uložiti oko 600 milijardi eura u infrastrukturu energetskog sektora kako bi dovršila zelenu transformaciju, a Draghijevo izvješće preporučuje potrošnju od 800 milijardi eura godišnje tijekom sljedeće četiri godine kako bi se smanjio konkurentski jaz sa SAD-om i Kinom koji se otvorio nakon desetljeća nedovoljnog ulaganja. Kako je izvijestio BneIntelliNews, Europa si sve više ne može priuštiti preuzimanje tereta potpore Ukrajini nakon prekida američke vojne pomoći .
Problem nacionalnog interesa
Europsko obrambeno tržište dugo je fragmentirano. Svaka država članica ljubomorno čuva vlastite obrambene industrije i usmjerava ugovore prema njima – praksa koja stvara skupo dupliciranje, pri čemu zemlje koriste mnogo različitih vrsta mlažnjaka, tenkova i drugih sustava koji ne mogu lako interoperabilno surađivati. Upravo je ta fragmentacija ono što je ReArm trebao riješiti. Umjesto toga, reproducira istu dinamiku nacionalnih interesa u većim razmjerima.
Na primjer, među članicama je izbila temeljna svađa, gdje francuski predsjednik Emmanuel Macron inzistira da EU kupuje samo oružje europske proizvodnje, dok druge države žele nastaviti nabavljati oružje američke proizvodnje.
Napetosti su najočitije izbile u Poljskoj, gdje je nacionalistički predsjednik Karol Nawrocki stavio veto na zakon o provedbi varšavskog zajma SAFE (Sigurnosna akcija za Europu) od 43,7 milijardi eura iz straha da bi ta sredstva mogla koristiti njemačkim tvrtkama. Proeuropski premijer Donald Tusk inzistirao je na tome da će 89% gotovine ostati u Poljskoj – jamstvo koje je, kako je Bruxelles primijetio, izravno proturječilo cilju zajedničke nabave koji je zajam trebao podržati.
“Ovo nepovjerenje jedan je od glavnih blokada za stvaranje istinske i vrlo potrebne Europske obrambene unije”, rekao je Wouter Beke, belgijski zastupnik u Europskom parlamentu iz Europske narodne stranke, član Odbora za obranu i sigurnost Parlamenta, a citira ga Politico.
Jedan mogući odgovor bio bi da se dijeljenje podataka učini uvjetom za pristup obrambenim sredstvima EU-a što je uvjet koji Komisija do sada odbija uspostaviti, a koja bi “gotovo sigurno izazvala snažan nacionalni otpor”, kako je primijetio Politico.
Pravna arhitektura Europske obrambene industrijske strategije odražava tu političku stvarnost. To je “samo komunikacija bez pravnih zuba” – priznanje da obrana ostaje nacionalna nadležnost.
Sama Komisija priznaje da se “spremnost obrambene industrije može postići samo ako se omogući kontinuirano povećanje obrambenih izdataka država članica da zapravo daju prioritet zajedničkim ulaganjima”. Natjerati države članice da to zapravo i učine druga je stvar.
Unutarnja disfunkcija europskih napora za ponovno naoružavanje bila bi skupa u bilo kojem trenutku. Dolazi istovremeno s kolapsom sustava naoružanja iz SAD-a u Ukrajinu, što neuspjeh koordinacije EU izravno prenosi kroz posljedice na prvu crtu bojišnice.
Oružje je već plaćeno, ali se troši na rat u Iranu
Nekoliko izvora reklo je Financial Timesu da su SAD obavijestile Ujedinjeno Kraljevstvo, Poljsku, Litvu i Estoniju da će doći do dugih kašnjenja u ugovorenim isporukama oružja, a dva izvora također spominju moguća kašnjenja u Aziji. Pet izvora upoznatih s tim pitanjem reklo je Reutersu da će kašnjenja utjecati na nekoliko europskih zemalja, uključujući baltičke i nordijske regije, jer rat u Iranu nastavlja iscrpljivati zalihe oružja. Dio dotičnog oružja kupile su europske zemlje u okviru programa prodaje vojne opreme inozemstvu, ali takvo oružje još nije isporučeno, iako je već plaćeno.
Mehanizam osmišljen za rješavanje ovog nedostatka je Popis prioritetnih zahtjeva za Ukrajinu (PURL), što je program u okviru kojeg zemlje NATO-a kupuju američko oružje iz američkih zaliha za daljnji transfer u Ukrajinu, čime se Europljani učinkovito prisiljavaju da sami financiraju isporuke. Situacija se pogoršala zbog eskalacije na Bliskom istoku, a neizvjesnost oko isporuka projektila za sustave Patriot opisana je kao posebno kritična. Iako je Washington dao jamstva za oružje koje je već plaćeno, izgledi za nove pakete ostaju nejasni, a zaostatak u narudžbama kod većine vodećih američkih proizvođača oružja znači da bi kašnjenja u isporuci mogla trajati godinama.
Početkom travnja, Trump je zaprijetio da će u potpunosti zaustaviti isporuku oružja Ukrajini u okviru PURL-a osim ako se europski saveznici ne pridruže operaciji ponovnog otvaranja Hormuškog tjesnaca. Washington Post je izvijestio da Pentagon razmatra preusmjeravanje vojne pomoći namijenjene Ukrajini na Bliski istok, budući da rat u Iranu iscrpljuje neke od najvažnijih zaliha streljiva američkih oružanih snaga .
Najveću zabrinutost za Ukrajinu predstavlja nedostatak streljiva za raketne sustave HIMARS – koji se koriste za napad na neprijateljske položaje i objekte iza linije fronta – i NASAMS, koji se koristi za uklanjanje zračnih prijetnji poput dronova i raketa. Ukrajini već ponestaje zaliha protuzračne obrane dok Rusija nastavlja s valom napada na infrastrukturu.
Prema Foreign Policy, jedan europski diplomat uključen u PURL inicijativu otvoreno je izjavio da američka administracija Ukrajinu smatra državom koja neće izdržati ni jedan ili dva dana bez vanjske pomoći.
Prazninu koju nitko ne popunjava
Spoj ova dva neuspjeha – europske nemogućnosti koordinacije vlastite kupnje oružja i američkog preusmjeravanja oružja prema Bliskom istoku – stvorio je prazninu koju ni Bruxelles ni Washington trenutno nisu u mogućnosti popuniti.
EU podupire svoju koordinaciju novcem. Program europske obrambene industrije vrijedan 1,5 milijardi eura izdvaja 240 milijuna eura za zajedničku nabavu; program zajmova za oružje u okviru programa Sigurnosna akcija za Europu vrijedan 150 milijardi eura također potiče zemlje na udruživanje. No, sam novac ne može prevladati strukturnu nevoljkost vlada da odluke o nabavi prepuste nadnacionalnim tijelima. Primjer Poljske pokazuje da će čak i vlade koje su formalno proEU braniti nacionalne industrijske interese nad europskim kada dođe trenutak odluke.
Fragmentacija europskog obrambenog tržišta znači da kontinent kolektivno proizvodi zbunjujući niz nekompatibilnih sustava, unatoč smjernicama za proizvodnju članstva u NATO-u, bori se s proizvodnjom streljiva u količinama potrebnim za trajni sukob visokog intenziteta i nema jedinstveni nabavni subjekt sposoban za narudžbe koje bi proizvođačima omogućile ulaganje u proširene kapacitete. To je problem koji je ReArm trebao riješiti. Podaci iz Bruxellesa sugeriraju da ga ne rješava.
Američki dužnosnici: Ukrajina ‘neće moći izdržati ni dan dva bez međunarodne podrške’
