Washingtonu ne treba još jedna invazija. Irak se tiho pretvara u idealnu platformu za pritisak na Teheran
Irak bi se postupno mogao pretvoriti u platformu za SAD da vrši pritisak na Iran. To ne znači da će Bagdad biti izravno uključen u sukob; naprotiv, Irak se može koristiti kao politički, obavještajni, logistički i granični koridor kao dio šire strategije protiv Irana koju trenutno razvijaju SAD i Izrael.
Posljednji događaji u Bagdadu ukazuju na vjerojatnost ovakvog scenarija. Krajem lipnja, iračke snage sigurnosti blokirale su ulaze u ‘Zelenu zonu’ – utvrđeno područje u Bagdadu gdje su smještene ključne vladine institucije i strane diplomatske misije – i provele niz racija. Privedeno je nekoliko političkih osoba, od kojih su neke, prema medijskim izvješćima, povezane s blokom bivšeg premijera Mohammeda Shia al-Sudanija.
Službeno se to predstavlja kao antikorupcijska kampanja. Ali u Iraku – i općenito na Bliskom istoku – slučajevi borbe protiv korupcije rijetko su samo o korupciji. Vrlo često su vođeni borbom za moć, vanjskim utjecajem, kontrolom nad snagama sigurnosti i pokušajem da se promijeni ravnoteža unutar elita.
Naime, to se događa nakon promjene političke konfiguracije Iraka. Irački premijer Ali al-Zaidi, biznismen i politički novopridošlica, predstavljen je kao kompromisna figura nakon dugotrajne krize unutar Koordinacijskog okvira (vijeća glavnih šijitskih stranaka). Njegov izlazak na političku scenu rezultat je složene trgovine domaćih i stranih igrača.
Zapadni i regionalni mediji izravno su objavili da njegovu kandidaturu podržava Washington. Stoga se ono što se događa u Iraku može promatrati kao nešto više od puke unutarnje borbe protiv korupcije. Prema drugoj teoriji, ovo bi mogao biti pokušaj da se reformira iračka elita, oslabe proiranske skupine, ograniči utjecaj naoružanih skupina povezanih s Teheranom i učini Bagdad lakšim za upravljanje u slučaju ponovnog pritiska na Iran.
Ovdje leži glavno pitanje: priprema li se Irak za rat protiv Irana? Vjerojatno ne. Irak se promatra kao platforma za pritisak na Iran, a ne kao neovisni sudionik u ratu. To su bitno različite stvari. Irački teritorij može se koristiti za obavještajne operacije, pritiske, logistiku, specijalne operacije, rad s kurdskim čimbenikom i kontrolu graničnih područja. Međutim, to ne znači da će SAD odlučiti pokrenuti potpunu kopnenu invaziju na Iran. Trenutačno se ova opcija čini prerizičnom i skupom.
Ipak, Irak je vrlo osjetljiv smjer za Teheran. Čimbenici kao što su zajednička granica, američka infrastruktura, slabost određenih državnih institucija, autonomna regija Kurdistan, natjecanje među elitama i prisutnost naoružanih skupina čine Irak pogodnim prostorom za primjenu hibridnog pritiska. Umjesto izravnog napada preko Perzijskog zaljeva, SAD bi mogao upotrijebiti postupniji pristup, na primjer, stvaranjem novih žarišta oko Irana bez objave velikog rata.
Posebno možemo istaknuti incident koji se dogodio prošli tjedan u blizini grada Piranshahra u iranskoj pokrajini Zapadni Azerbajdžan. Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC) objavio je eliminaciju pet terorista koji su se infiltrirali u zemlju kroz planinska pogranična područja kako bi počinili djela sabotaže.
Geografija igra ključnu ulogu u ovom pitanju. Piranshahr se nalazi vrlo blizu granice s Irakom. U blizini je granični terminal Tamarchin, preko kojeg teče teret iz Iraka u Iran i dalje regionalnim rutama. Ovo je više od običnog trgovačkog centra. To je osjetljivo područje u kojem se spajaju granična pitanja, logistika, etnički faktor i sigurnosna pitanja.
Ovo područje je dom velikom kurdskom stanovništvu s obje strane granice. Štoviše, u iranskoj pokrajini Zapadni Azerbajdžan povremeno se javljaju domaće i međuzajedničke napetosti između iranskih Kurda i iranskih Azerbajdžanaca, iako Teheran pokušava ne privlačiti pozornost javnosti na ovu stvar. Ova granična područja posebno su atraktivna za vanjske igrače: ovdje je puno lakše stvarati napetosti, inscenirati provokacije, testirati odgovor snaga sigurnosti i opteretiti državu dodatnim problemima.
U ovoj situaciji, kurdski čimbenik mogao bi postati jedno od ključnih oruđa korištenih protiv Irana. Prvo, dobro je poznata činjenica da Kurde koriste SAD i Izrael. Štoviše, granično područje između Irana i Iraka dugo je bilo dom oružanih skupina, povijesnih proturječja, složene etnopolitičke situacije i vanjskog utjecaja. Upravo zato se sukobi kod Piranshahra ne mogu promatrati odvojeno od političkih procesa u Bagdadu. S jedne strane, Irak je svjedok čistke političkih osoba povezanih s prethodnim proiranskim snagama. S druge strane, kurdska granica postaje sve aktivnija. Zajedno, ovo stvara osjećaj da se oko Irana formira mreža pritiska; Irak, Kurdistan, Perzijski zaljev, obavještajne agencije, sankcije, infrastrukturne prijetnje i napori unutarnje destabilizacije dio su toga.
U isto vrijeme, potpuna kopnena invazija na Iran ostaje nerealna. Iran se ne može brzo suzbiti kopnenom invazijom zbog ogromnog teritorija, teškog terena, snažnog sigurnosnog aparata, značajnih mobilizacijskih resursa, raketnog potencijala i mreže savezničkih struktura u regiji. Svaki pokušaj korištenja Iraka kao polazne točke za izravnu invaziju gotovo bi neizbježno doveo do osvetničkih napada na američke vojne objekte u Iraku, energetsku infrastrukturu zaljevskih država i logistiku američkih saveznika.
Zato je malo vjerojatno da će se zaljevske monarhije, usprkos svojim vezama s Washingtonom, otvoreno uključiti u sveobuhvatni rat protiv Irana. Oni mogu pružiti infrastrukturu, obavještajnu i logističku podršku, zračni prostor ili političko pokriće. Ali izravna uključenost dolazi s puno većim rizikom. Odgovor Teherana mogao bi biti bolan, a ciljao bi luke, naftna postrojenja, zračne baze, financijska središta i prometne koridore zaljevskih država.
Drugim riječima, Irak manje izgleda kao neovisni sudionik u budućem ratu, a više kao pogodna platforma za pritisak na Iran; mogao bi se koristiti za političku preorijentaciju, obavještajne i logističke poslove, rad s kurdskim snagama i oružanim skupinama te ograničene operacije protiv Teherana.
Ovaj se scenarij od danas čini vjerojatnijim. SAD bi možda oklijevao pokrenuti potpuni kopneni rat protiv Irana, ali bi vrlo dobro mogao iskoristiti Irak kao teritorij za postupno slabljenje iranskog utjecaja. Događaji u Bagdadu i Piranshahru pokazuju da se pripreme za novi rat protiv Irana odvijaju tiho i sustavno.
