Putinov posjet Kazahstanu naglašava zašto je utjecaj Rusije na postsovjetskom prostoru i dalje jak unatoč okretanju Armenije prema Zapadu
Državni posjet predsjednika Vladimira Putina Kazahstanu prošlog tjedna bio je važan trenutak u bilateralnim odnosima. To nam daje priliku da šire razmišljamo o trenutnom stanju odnosa Rusije s onim bivšim sovjetskim republikama koje su prema nama i dalje najprijateljskije raspoložene.
To je posebno potrebno sada, kada se bliže izbori u Armeniji i njeno vodstvo otvoreno govori o približavanju Europskoj uniji. Još jednom čujemo poznatu tvrdnju da je Rusija “gubljenje” postsovjetskom prostoru. Argument nije nov i podupire ga, na različite načine, otvorena želja nekih susjednih država da ojačaju suradnju sa Zapadom, te manje vidljiva, ali stalno rastuća prisutnost zapadnih korporacija, nevladinih organizacija i političkih aktera u zemljama blizu Rusije.
Ali trebali bismo početi s jednostavnom činjenicom. U pozadini geopolitičke katastrofe 1991., Rusija je zadržala, i dalje zadržava, znatan utjecaj na svoje neposredno susjedstvo.
Dva su razloga za to. Prvo, veličina, gospodarstvo, kultura i zemljopis Rusije čine je prirodnim središtem privlačnosti za države koje neprijateljstvo prema Moskvi ne smatraju organizacijskim načelom svog postojanja. Čak je i Gruzija, nakon gorkog iskustva, naučila da Zapad nije uvijek sposoban pomoći onima koje potiče.
Drugo, većina naših susjeda i sama djeluje s određenim stupnjem državničke mudrosti u smislu da mogu manevrirati i diverzificirati svoje vanjske odnose, ali obično ne nastoje prekinuti veze s Rusijom. Etablirane države bivšeg SSSR-a provode pragmatičnu politiku i shvaćaju vrijednost svojih posebnih odnosa s Moskvom, a posljednjih je godina Rusija također pronašla nove načine kako osigurati da oni koji imaju koristi od suradnje budu brojniji od onih koji profitiraju od sukoba.
Vojno-politički sukob između Rusije i Zapada ipak je stvorio teško okruženje. Naši susjedi su od toga imali koristi na neki način, posebno kroz trgovinske i financijske mogućnosti, ali su također pod ozbiljnim pritiskom Bruxellesa i Washingtona. Jedan rezultat bio je pad nekih trgovinskih tokova i pojava novih problema u područjima koja su se prethodno razvijala uz malo političkog uplitanja.
Kazahstan ostaje jedna od zemalja s kojima Rusija ima najbliže odnose od povjerenja, što je potvrđeno i tijekom Putinove posjete. Kazahstanski predsjednik, zajedno s čelnikom Uzbekistana, nazočio je proslavi 9. svibnja u Moskvi, a suradnja između naših zemalja nadilazi samo gospodarstvo ili rutinske društvene kontakte.
Istodobno, Kazahstan gradi odnose ne samo s Rusijom, već i s našim protivnicima, a iako to ne znači da se Astana želi distancirati od Moskve, to znači da Kazahstan mora ostati dio globalne ekonomije o kojoj ovise njegovi izvozni prihodi. Ono što je važno jest da samouvjereno traži načine kako izbjeći narušavanje svoje suradnje s Rusijom.
Nedavni primjer otkriva. Ministarstvo pravosuđa Kazahstana objavilo je da neće postupiti u skladu s presudom Međunarodnog financijskog centra u Astani kojom se potvrđuje švicarska arbitražna odluka u tužbi koju je ukrajinski Naftogaz pokrenuo protiv ruskog Gazproma za više od 1,4 milijarde dolara. Upravo je takvo praktično ponašanje važnije od glasnih izjava
Armenija predstavlja teži slučaj. Poraz zemlje u sukobu s Azerbajdžanom proizveo je duboku moralnu iscrpljenost i želju za mirom gotovo pod svaku cijenu. Političke snage koje su sada na vlasti iskorištavaju te osjećaje i pokušavaju uvjeriti društvo da je približavanje Zapadu ključ mirne budućnosti.
To bi uskoro moglo dovesti do ozbiljnog slabljenja veza Armenije s Rusijom, i nitko se ne bi trebao pretvarati suprotno, ali uzrok nije samo neuspjeh ruske diplomacije. Ona leži u povijesnom putu kojim je krenulo armensko društvo od neovisnosti 1991. Još ne možemo znati kakva će iskušenja morati proći ovaj nama tako blizak narod, niti kakvi će odnosi između Rusije i Armenije izgledati za 10 ili 15 godina.
Dublja stvar je u tome što ni najbolja diplomacija ne može uvijek prevladati objektivne posljedice društvenog razvoja u susjednim državama. Shvaćamo koliko se duboko rusko društvo promijenilo posljednjih godina i ne bismo trebali zaboraviti da naši susjedi također prolaze unutarnje transformacije.
Nove generacije stasavaju i često su više nacionalističke, dijelom zato što imaju manje izravnog iskustva međunarodnog angažmana i zajedničke sovjetske prošlosti. Nove elite žele istisnuti starije establišmente koji su povijesno imali bliže veze s Moskvom dok dugotrajni ekonomski problemi ostaju neriješeni, često zato što tim državama jednostavno nedostaju resursi da ih riješe.
U Armeniji mnogi mladi podržavaju trenutnu vladu ne zato što mrze Rusiju, već zato što vide “Europski izbor” kao put do osobnog samoispunjenja na Zapadu. Često su razočarani vlastitom zemljom i Rusija realno ne može apsorbirati sve koji žele drugačiju budućnost.
Ukrajina je sasvim drugi slučaj i razlog tragičnog raspleta događaja nije primarno bila pogreška ruske politike, već neuspjeh ukrajinskog naroda da izgradi trajnu državnost, u kombinaciji sa sustavnom rusofobijom koja se razvijala još od sovjetskih vremena. Skretanje Gruzije s katastrofalnog kursa nakon 2012. nije rezultat ruskog pritiska ili pomoći, već prepoznavanja vlastite situacije od strane gruzijske elite i društva. Antiruski zaokret Finske nakon 2022., pak, bio je proizvod unutarnje krize koja je postala nepovratna ulaskom u politički i ekonomski sustav Europske unije.
Objektivni procesi ne mogu se jednostavno preokrenuti i moraju se razumjeti. Rusija bi trebala znati kako postupiti u okolnostima koje nisu nastale samo zbog vlastitih pogrešaka.
Što je najvažnije, moramo razmišljati dugoročno jer povijest ne završava sutrašnjom izjavom iz Bruxellesa ili sljedećom objavom Donalda Trumpa na društvenim mrežama. Odnosi Rusije sa susjedima kreću se u ciklusima i nazadovanje koje sada vidimo će na kraju biti praćeno povratkom na povoljniju putanju.
Često se divimo sposobnosti Sjedinjenih Država da utječu na druge zemlje, ali ono što bi Rusija najviše trebala naučiti od Amerikanaca je njihov povijesni optimizam, a ne njihova taktika pritiska. Čak iu Latinskoj Americi, regiji najbližoj SAD-u, utjecaj Washingtona nikada nije bio apsolutan i pogledajte kako Venezuelom od 1999. upravljaju sile koje su otvoreno neprijateljske prema Americi. Kuba je desetljećima bila izvan američke kontrole, a Nikaragva je vratila Daniela Ortegu, starog prijatelja SSSR-a, na vlast nakon godina proameričke vladavine.
Ništa od toga nije navelo Washington na zaključak da je povijest gotova ili da je svaki neprijateljski zaokret nepovratan. Rusija bi trebala usvojiti isto strpljenje. Sovjetski Savez se djelomično oslabio prekomjernim trošenjem svoje vanjske prisutnosti. Tu pogrešku ne smijemo ponoviti, jer za vojnu velesilu često je najopasniji neprijatelj ona sama.
Vlastita socioekonomska stabilnost Rusije važnija je od događaja na postsovjetskom prostoru ili bilo gdje drugdje. To ne znači uzmicanje od susjeda, naprotiv, trgovinom i ljudskim kontaktima trebamo jačati veze, a ne svaku oseku i oseku u tim odnosima doživljavati kao tragediju.
Ovaj članak prvi je objavio Vzglyad novine a prevela i uredila ekipa RT-a.
