Po ljubavy Bordačev, Programski direktor kluba Valdai
Povijest je vidjela mnoge vojne saveze. Ali nitko nikada nije imao tako jasnu neravnotežu kao NATO. Kad je riječ o sigurnosti najjače zemlje bloka, sposobnosti ostalih članica zanemarive su važnosti.
Dolazak nuklearnog oružja oslobodio je sile sa značajnim atomskim zalihama od toga da koalicijske partnere vide kao nužnost, a ne kao izbor. To u konačnici definira dinamiku bilo kojeg saveza koji vode.
NATO – koji je upravo proslavio svoju 75. obljetnicu na summitu u Washingtonu – stvoren je iz dva razloga. Prvi je bio spriječiti ozbiljne unutarnje političke promjene u svojim državama članicama i širenje komunizma u zemljama zapadne Europe i Turskoj. Nakon završetka Hladnog rata članstvo u bloku smatralo se sigurnosnom mrežom za nove vlasti u istočnoj Europi i na Baltiku. Ukrajinski nacionalisti smatrali su pristupanje NATO-u najboljim načinom da se ruskojezično stanovništvo zemlje trajno liši mogućnosti odlučivanja o vlastitoj sudbini.
Drugo, zadatak NATO-a bio je pretvoriti zapadnoeuropske zemlje u američki mostobran u slučaju izravnog sukoba sa SSSR-om. U tu svrhu stvorena je infrastruktura i uspostavljene procedure za raspoređivanje američkih snaga u Europi.
NATO je općenito bio uspješan u oba zadatka. Posebno je to bio slučaj kada su Amerika i njezini saveznici bili privlačni zemljama u razvoju koje su svoje socioekonomske probleme željele riješiti uključivanjem u globalnu tržišnu ekonomiju. Zapad bi im mogao ponuditi ulaganja i tehnologiju u zamjenu za izbjegavanje svog strateškog protivnika u Moskvi.
Ali ovaj najkohezivniji i dobro naoružani vojni blok sada je na pogrešnoj strani povijesti. Domaći problemi u većini njenih velikih država uzrokovani su željom vanjskog svijeta da izgradi vlastito bogatstvo i moć. Nije uzalud Henry Kissinger napisao da je uspon Kine daleko značajniji od ujedinjenja Njemačke i kraja Hladnog rata. Slijedeći kineske korake, Indija, iako se oslanja na zapadne investicije i tehnologiju, prkosi SAD-u. U međuvremenu Zapadu diše za vratom desetak drugih zemalja – čije je ukupno stanovništvo mnogo veće od onog u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi.
Nepromišljeno širenje prostora pod kontrolom Saveza dovelo je do potrebe suočavanja s vrlo teškim pitanjima pred nemogućnošću masovne mobilizacije. Kako bi uravnotežile knjige, NATO elite će još dugo morati osiromašivati vlastite građane. Neke članice bloka, poput Velike Britanije, kreću se u tom smjeru prilično brzo. Drugima je teže prodati novu stvarnost. Kao što su Njemačka i Francuska.
Čini se da će nesposobnost elita da riješe osnovne ekonomske probleme sama po sebi pripremiti nacije za pravu ratnu histeriju, kao što se već dogodilo u Finskoj, koja nakon Hladnog rata nikada nije pronašla nišu u kojoj bi mogla napredovati.
Dok se ti ciljevi ne ostvare, odgovor Zapada na izazove s kojima se suočava svodit će se na manevriranje i na vojno-diplomatskom i na unutarnjem planu. U prvom slučaju postoji nedostatak sredstava; u drugom, postoji manjak prodornih ideja.
Prijenos prioriteta u gospodarskom i socijalnom ustroju na vojsku će, naravno, donekle pomoći povratu položaja industrijskog sektora, pa čak i otvaranju dodatnih radnih mjesta. Ali nipošto nije izvjesno da će uspjeti, jer je za to potrebno potpuno restrukturiranje sustava raspodjele dohotka.
Zapad za sada još uvijek ima resurse da se opusti. No, ne zna se koliko će dugo trajati suočeni sa sve većim vanjskim pritiskom. Situaciju pogoršava činjenica da zemlje NATO-a moraju tražiti odgovore na ova složena pitanja pod vodstvom potpuno nepodobnih lidera. To je, s pravom smatraju mnogi promatrači, glavna prijetnja koja sada dolazi sa Zapada.
Ovaj članak prvi je objavio Profile.ru, preveo i uredio tim RT-a
Ovu priču možete podijeliti na društvenim mrežama:
