Fenomen Željke Markić: Metodom alternativnih ljevičara stvorila je masovni pokret desnice

Tisuće je ljudi i ove godine prošetalo središtem Zagreba u još jednom Hodu za život. Da je riječ o ozbiljnom društveno-aktivističkom pokretu, jasno je iz toga što se Hod proširio na 20 gradova diljem Hrvatske, a za život te protiv pobačaja hodalo je, moglo se vidjeti, i mnoštvo mladih. Nešto kasnije, tisuće su se ljudi okupile na sve popularnijem godišnjem koncertu duhovne glazbe, spektaklu “Progledaj srcem”, u organizaciji katoličkog Laudato TV-a. Ova dva naoko nepovezana događaja u razmaku od samo tjedan dana pokazala su se kao potpuna suprotnost onomu što mediji pokušavaju nametnuti kada hrvatskoj domoljubnoj mladeži prišivaju razne nedostojanstvene poruke.

Pokazali su da u Hrvatskoj postoji sve snažnija konzervativna “scena”, po uzoru na slične i sve popularnije pokrete diljem Europe, koja se u teškim vremenima ekonomske krize i globalnih ratova okreće temeljnim vrijednostima: obitelji, domovini i vjeri. Vrijednostima koje će lijevo-liberalna scena iskoristiti za skupljanje jeftinih političkih bodova, pripisujući sve što ima hrvatski prefiks automatski fašizmu. Da su takve ideološke podjele strane mladima, pokazale su baš manifestacije poput Hoda za život i Progledaj srcem, prema kojima se, kada govorimo o brojnosti publike, Trnjanski kresovi čine potpuno beznačajnima.

Tu novu, konzervativnu hrvatsku scenu na glazbeno-političkom spektru zasigurno predstavlja Marko Perković Thompson, i to već godinama, no na aktivističkoj i pokretačkoj razini samo se jedna osoba može smatrati ključnim protagonistom i najvažnijim glasom ove nove društvene klime. To je Željka Markić, osoba o kojoj u Hrvatskoj nitko nema neutralno mišljenje. Jedni slijede njezin pravac i hodaju uz nju protiv, kako će reći, ubojstva nerođene djece, a drugi je – među kojima se posebno ističu neki mediji – ne mogu podnijeti. Željka Markić tako je s vremenom prerasla u politički i društveni fenomen koji pokreće mase, iako iza sebe nema jasnu političku mašineriju, nije član stranke niti se pokušava izboriti za neku poziciju u vlasti. Njezinim se inicijativama ne priključuju samo vremešni konzervativci, ona na ulice uspijeva izvući rijeke mladih ljudi, stvarajući tako veliku desnu aktivističku mrežu čija se moć nipošto ne smije podcijeniti.

Rijetka sposobnost

Kada se Markić i Thompson udruže ruku pod ruku i prodefiliraju glavnim gradom nadmudrivši gradonačelnika Tomislava Tomaševića, onda to u pristranom medijskom prostoru preraste u paradu licemjera koju prepoznaje i narod kojemu je i više nego jasno da Markić i Thompson nemaju isti tretman kao, primjerice, aktivisti okupljeni oko stranke Možemo. Svjesna je toga i Markić, koja se tom nišom vješto koristi, ne dopuštajući da je sputaju u onome što je naumila. Oni koji su imali priliku upoznati ovu desnu aktivisticu reći će kako je odlikuje izvanredna organizacijska i logistička sposobnost.

Markić je, jasno je to i iz dugovječnosti njezinih manifestacija, vrhunska menadžerica koja je svih ovih godina na sceni pokazala rijetku sposobnost stvaranja operativno učinkovitih mreža na razini cijele države, gdje je svoje strukture gradila od nule. S nule je krenula i onda kada je u javni prostor ušla s idejom o organizaciji referenduma o braku, a zatim i referenduma o promjeni izbornog zakona. Time je uspjela potaknuti institut izravne demokracije u Hrvatskoj i prisiliti političku elitu da uvaži glas građanskih inicijativa. Dokazala je da građani imaju mogućnost izravno utjecati na Ustav i zakone izvan parlamentarnih izbora.

Referendum o braku kao zajednici muškarca i žene uspio je, onaj o promjeni izbornog zakona nije održan, no sama činjenica da je referendum o ustavnoj izmjeni definicije braka uspio politički je nevjerojatan zna li se da su prije njega održana još samo dva, oba u režiji države – o hrvatskoj samostalnosti i o pristupanju EU-u. Koja je tajna Željke Markić, žene i aktivistice koju ili vole ili preziru? Odgovor na to pitanje pokušali smo dobiti od više stručnjaka s različitih polja, od sociologa i odvjetnika, stručnjaka za obiteljsko pravo i društvenih analitičara. Pokušali smo uključiti i jedne i druge, no to nije uvijek bilo lako.

Globalna kretanja

Primjerice, ekstremni feministički kolektiv fAktiv rekao je kako “nema namjeru surađivati” s našim medijem, iako želimo vjerovati da 2026. nema podobnih i nepodobnih novinara i medija. Oni koji su ipak pristali rekli su, sažeto, kako Markić predstavlja niz društvenih promjena koje zapravo mijenjaju i cijelu paradigmu te percepciju desnice u Hrvatskoj. Politička snaga koja je nekoć bila usko vezana uz povijest i Domovinski rat te branitelje rapidno raste i pretvara se, slažu se naši sugovornici, u moderan europski desni pokret, s temama koje tište i građane drugih zemalja EU-a, a Željku Markić vide kao ženu koja je “na vrijeme prepoznala globalna kretanja” te našla način da važne poruke iznese u javnost i okupi velik broj ljudi čak i uz više nego očito suprotstavljene masovne medije. Njezin pokret, formalno udruga “U ime obitelji”, svoje akcije ne bazira na medijskoj podršci, nego na izravnom uključivanju građana, a malo tko zna reći tko je još u toj udruzi osim Markić.

Profesorica obiteljskog prava na Pravnom fakultetu u Zagrebu, dr. sc. Dubravka Hrabar, bivša dekanica tog fakulteta, jedna je od utjecajnih i obrazovanih žena koje snažno podržavaju Željku Markić, udrugu i Hod za život, i koja je na vlastitoj koži osjetila kako je to imati stavove koji ne odgovaraju lijevom “mainstreamu”, pa su je birali i za “homofopkinju desetljeća” te joj pripisivali razne epitete samo zato što je izrekla mišljenje koje je u Hrvatskoj, očito, zabranjeno, “fašističko” i “ekstremno”. Njezini su stavovi jasni.

“Čini mi se da je svakome laiku jasno da je Hod za život pozitivna inicijativa u smislu promicanja najviših vrijednosti kao što su život i obitelj. Jer život je pretpostavka svega ostaloga, a obitelj temelj opstanka pojedinca i društva. Hod za život je kroz radost slavljena života i obitelji samo izvukao iz ljudi ono čemu svi težimo i artikulirao to na pozitivan način. Posljednjih godina imamo dokaze o otuđenju ljudi, primjerice u nedavnoj pandemiji, o strahu od ratova do elementarnih nepogoda… Naspram tomu, pokret Hod za život nudi drukčiju perspektivu, koja veliča vrijednosti koje nas održavaju na životu. Mladi su intuitivni i osjetili su sve nevolje zatvaranja u sebe te žele nešto bolje za sebe, kako se to lijepo kaže – svijetlu budućnost, a ne mrak, beznadnost, besmisao”, kaže dr. Hrabar.

Bolji argumenti

Njoj naročito smeta kada se, s ciljem da se donese neko pravno rješenje, spominje “kako je u drugim zemljama EU-a”. Kao da mi, kaže, nemamo svoje pravne spomenike poput Bašćanske ploče još iz 11. stoljeća i kao da Hrvatska postoji od jučer, čime nam se otuđuje sljediva tradicija na koju moramo biti ponosni. Pitanje pobačaja delikatno je u pravu svake zemlje, ističe, ali nije točno da je neselektivno obavljanje pobačaja dio današnje moderne pravne svakodnevice, kako nam se prikazuje. “Europski standardi u vezi s pobačajem su raznoliki, a jedinstvenost je u tome da nijedna europska zemlja, osim Malte, ne zabranjuje pobačaj. Međutim, brojke o obavljenim pobačajima per capita su različite, od dominantne Francuske do zanemarivog Cipra, kao i indikacije za pobačaj, pitanje dokad se on može obaviti, dopustivost pobačaja u odnosu na dob trudnice, treba li žena proći medicinske konzultacije i obvezno savjetovanje, tko snosi troškove pobačaja, dopustivost priziva savjesti, postabortivna skrb itd.”, ukazuje dr. Hrabar pa dodaje kako ideje Hoda za život nisu ultrakonzervativne kao što im “tepaju” kritičari.

“To etiketiranje kakvo protivnici Hoda za život daju jest anuliranje dijaloga i slobode mišljenja. Zato što netko razmišlja drugačije od mene ne mora nužno biti loš, nazadan, lažan. Etiketa ultrakonzervativnog dokaz je da ne priznaju konzervativnost kao mogućnost vlastitog opredjeljenja koje je legitimno, jednako kao i liberalno. U konačnici je samo pitanje tko ima bolje argumente u obrani svojih tvrdnji. A tvrdnja o nazadnosti jest suprotnost njihove navodne progresivnosti i smisla liberalnosti, a to je otvorenost prema svima i svemu, očito osim prema konzervativnom i drugačijem! Napominjem da je papa Benedikt XVI., veliki teolog i vizionar, jasno rekao da svaki napredak, progresija, nije nužno dobar, već da može biti i rušilački”, kaže dr. Hrabar, ističući kako su znanstvenici danas suglasni da fetus nije “skup stanica” ili “animalna pojava”, nego život koji je počeo začećem.

“Upravo to je gospođa Markić ponudila ljudima – spoznaju o neponovljivosti života, o vrijednosti ljudskog bića i potrebi njegove zaštite od začeća do prirodne smrti. Ako je to (ultra)konzervativno promišljanje – neka i bude! Jer konzervativno znači ono koje nešto čuva, koje počiva na tradiciji i kulturi, u ovom slučaju kulturi života. Bez očuvanja života neće nas biti! Gospođa Markić dokaz je da se mnogo toga može promijeniti, a da niste dio političke ili društvene elite koja ima moć. Vrijedno je što je zasigurno, a vidjeli smo to iz ovogodišnjeg svjedočenja jedne mlade majke, potaknula mnoge mlade da promisle o životu koji su začeli, da na nerođeno dijete gledaju kao na dar i veselje. A samo mali korak u tom pravcu i jedan spašeni život za mene je vrijedan svih ‘hodova’”, rezolutna je bivša dekanica Prava.

Značajan utjecaj

Radikalno drugačije razmišlja sociologinja i jedna od utemeljitelja Rodnih studija te kandidatkinja Radničke fronte na 12. mjestu na listi za parlament 2024., profesorica na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Branka Galić. Za nju, sve čemu svjedočimo nusprodukt je, između ostalog, velikog utjecaja Crkve na institucije, uključujući i obrazovne, kroz koje je prisutna na vjeronauku, za koji prof. dr. sc. Galić smatra da je “izborni” samo na papiru.

“Hod za život, njihovi organizatori, neokonzervativne udruge i Željka Markić ‘okupljaju sve više mladih koji su protivnici pobačaja’ jer je to njihova misija u ovoj državi. Zato su i pokrenuli razne udruge koje posluju već više od desetljeća – Vigilare, Hrast, ‘U ime obitelji’ i druge – u suradnji i u skladu s doktrinom Katoličke crkve, sve u cilju prenošenja crkvene ideologije, stavova i doktrine na mlade u Hrvatskoj, pa to onda, naravno, podrazumijeva i konzervativne stavove onih mladih koji takve ideologije prihvaćaju i usvajaju. Oni su dobro organizirani jer su međunarodno povezani s istim takvim konzervativnim organizacijama u nekim drugim državama Europe i SAD-u, preko kojih su obilato i financirani. Zato i mogu izvoditi takve ‘spektakularne’ javne nastupe, popraćene očito izdašnim financiranjem. Na cilju razvijanja stavova mladih u smjeru konzervativizma u Hrvatskoj već desetljećima radi Katolička crkva unutar obrazovnog sustava osnovnih i srednjih škola uz pomoć ‘izbornog’ predmeta vjeronauka, a ponegdje i na sveučilištima, tako da dio mladih, sasvim sigurno, prihvaća konzervativne vrijednosti jer je tako odgojen u obitelji i socijaliziran u društvu uz pomoć obrazovnih institucija. Katolička crkva u Hrvatskoj inače ima ogroman i sve veći utjecaj u društvu, osobito na sustave obrazovanja i zdravstva, kao i na politiku”, navodi dr. Galić. Potvrđuje da su mladi u Hrvatskoj danas konzervativniji, a dodaje i da istraživanja pokazuju kako su mnogo konzervativniji od svojih vršnjaka u zemljama zapadne i sjeverne Europe.

“Istraživanje Kraljevskog koledža u Londonu pokazalo je da su mladi, generacija Z, u nekim pitanjima konzervativniji od starijih generacija, primjerice u tome da supruge trebaju ‘slušati muževe’ ili da su muškarci koji se brinu o djeci ‘manje muževni’. Takvi stavovi dijelom se mogu objasniti, osim tradicionalnim religijskim odgojem u nekim zemljama, i velikim utjecajem influencera, kao što je Andrew Tate, mizogini kriminalac koji je osuđivan zbog silovanja, trgovine ljudima i organiziranih zločina u pogledu seksualne eksploatacije žena. Takvi tipovi influencera sigurno imaju značajan utjecaj, osobito na mladiće, dok se kod djevojaka pokazuje donekle veća emancipacijska svijest. Međutim, istraživanje među studenticama Sveučilišta u Zagrebu o njihovim stavovima o pobačaju u RH, koje sam radila s kolegicama Klasnić i Jurković-Kuruc 2014., pokazalo je da studentice, njih 77,6%, smatraju da bi o pobačaju trebala odlučivati oba partnera, da su ‘opravdani’ razlozi za taj zahvat silovanje, ugrožen život žene, ugroženo zdravlje i deformacije ploda’, što je donekle u neskladu s generalnom podrškom pravu izbora žena, koja se kod njih poklapa s općom populacijom u vrijednosti od 75% podrške, prema istraživanjima koja sam provodila na reprezentativnom uzorku nacionalne populacije 2011. i 2023. Pritom se pokazuje da religioznije studentice s izraženom željom za više djece imaju negativnije stavove o pobačaju, kao i one koje imaju religioznije partnere te one kojima je preferirani oblik zajednice s partnerom brak sklopljen u crkvi, usprkos tome što ih većina, 69,2%, smatra da pobačaj nije pitanje u koje bi se Crkva trebala miješati. Studentice koje se o majčinstvu i planiranju trudnoće informiraju kod svećenika ili duhovnih vodiča imaju najnegativnije stavove o pobačaju”, iznosi dr. Galić, koja velikim problemom smatra i neuređenost spolnog odgoja u školama. Političko-aktivistički uspjeh Željke Markić ona tako vidi kao projekt koji podupiru i financiraju strane institucije i Crkva.

Zapadne teme

Njezin kolega, sociolog dr. Renato Matić s Fakulteta hrvatskih studija, iako u javnosti deklariran kao konzervativan, daje pomalo diplomatski odgovor na pitanje o fenomenu Markić i novoj hrvatskoj konzervativnoj snazi, naročito među mladima. Prije nego što se Markić pojavila na aktivističkoj sceni, desni se aktivizam poistovjećivao s braniteljskim udrugama i povijesnim temama. Ona je na tom polju s vrhunskim PR-om fokusiranim na digitalne medije napravila golem iskorak modernizirajući desni aktivizam. Na tu je scenu uvela zapadne teme. Pošlo joj je za rukom da konzervativne vrijednosti upakira u novu, modernu i vizualno atraktivnu, pa time i mladima pristupačnu formu, čime je stvorena nova generacija društveno angažiranih intelektualaca i aktivista. Dr. Matić govori nam upravo o tom mobilizacijskom aspektu cijele priče.

“Za mogući zaključak o tome opredjeljuje li se društvo sve više za konzervativne ideje najprije moramo razdvojiti dvije razine: vidljivu mobilizaciju i raspodjelu stavova u populaciji. Jedan javni događaj ponajprije govori o tome koliko je neki akter sposoban pretvoriti temu u kolektivno djelovanje, kroz mreže, resurse, logistiku, disciplinu poruke i medijsku ‘fotogeničnost’. U klasičnim analizama društvenih pokreta Charles Tilly, Sidney Tarrow i Doug McAdam naglašavaju da uspjeh mobilizacije ovisi o resursima, organizacijskim mrežama i ‘političkim prilikama’ – otvorenost sustava, trenutak, reakcije protivnika – a ne nužno o tome da je većina stanovništva promijenila vrijednosti.

Ako želimo odgovor na pitanje ide li društvo konzervativnije, trebamo trendove iz reprezentativnih istraživanja kroz vrijeme, jer jedna mobilizacija može biti i izraz visoke energije, discipline i upornosti manjinskog dijela javnosti, a ne automatski odraz većine. U tom smislu korisno je događaje kao što je Hod za život promatrati i komparativno. Pro-life marševi postoje u više zemalja; najpoznatiji je ‘March for Life’ u Washingtonu, koji se održava od 1974. i razvio je obrazac godišnje, prepoznatljive javne mobilizacije. U Hrvatskoj je prvi Hod za život održan u Zagrebu 21. svibnja 2016., a potom se proširio na više gradova, i tu vidimo sociološki obrazac, jednom uspostavljen repertoar djelovanja – ruta, simboli, narativ, mreže – ima tendenciju ponavljanja i širenja, osobito ako se održava kontinuitet organizacije i medijske vidljivosti”, objašnjava dr. Matić.

Važna točka

S obzirom na to da je spomenuo politiku, zanimljivost priče o Željki Markić proizlazi baš iz toga što ona, barem se tako sada čini, nema vidljivih političkih ambicija, a ni javnu podršku velikih stranaka, dok istovremeno od lijevih stranaka i ekstremno lijevih organizacija doživljava brutalne napade. O tome Matić govori sasvim suprotno od svoje kolegice sociologinje dr. Branke Galić, koja uspjeh Željke Markić vidi u “stranim financijama i utjecaju Crkve”. Matić smatra da je takvo razmišljanje pogrešno. “Drugo pitanje — je li i koliko izvjesno da jedna osoba, bez vidljive stranačke infrastrukture i bez formalne institucionalne potpore, postigne veliku javnu vidljivost — također je sociološki objašnjivo bez pozivanja na teorije ‘skrivenog pokroviteljstva’, bez pretpostavke da iza javne vidljivosti nužno stoje tajni sponzori ili neke nevidljive institucije. Sociologija društvenih pokreta pokazuje da se utjecaj često može izgraditi i kroz mreže, resurse, framing i medijsku logiku. U suvremenoj medijskoj areni često je dovoljno spojiti jasno moralno uokvirivanje teme – Howard S. Becker u sociologiji devijantnosti i društvene kontrole govori o ‘moralnim poduzetnicima’, akterima koji uspiju moralno pitanje pretvoriti u javnu agendu – dosljedan javni nastup i prepoznatljivo lice te mrežnu logistiku i stalnu komunikacijsku prisutnost. Spomenimo ovdje teoretičara Manuela Castellsa, koji ovako opisuje komunikacijsku moć u mrežnom društvu: vidljivost nastaje u spoju medija, mreža i kontinuiteta poruke. U hrvatskom kontekstu dodatnu vidljivost može pojačati i prethodno iskustvo kampanja civilnog društva. Tako, primjerice, referendum 1. prosinca 2013. pokazuje kako se politički relevantna mobilizacija može graditi i izvan stranačkih formata, kroz mreže, volonterski rad, komunikacijsku strategiju i ‘okvir’ koji rezonira s dijelom javnosti”, smatra dr. Matić.

On zapravo prvi od stručnjaka s kojima smo razgovarali ističe referendum 2013. kao veoma važnu točku koja je poslužila kasnijem javnom uspjehu Željke Markić. Sve to vrijeme Markić se suočavala sa salvom kritika. Za razliku od brojnih drugih koji su se nastojali nametnuti kao lideri na desnom spektru, ona je ostala jasna, artikulirana i dosljedna. Nije dopustila da je uvuku u političke spletke, niti je popustila pod političko-medijskim pritiscima. Ma koliko je povezivali s raznim akterima s desne političke scene, Markić nikada nije izravno stala uz bilo kojeg političkog predstavnika desnice, što se, s obzirom na njihovu vjerodostojnost, pokazalo kao vrlo mudar potez. Markić je pritom i izvanredno elokventna u svojim javnim nastupima, što ljevici izbija iz ruke omiljeni argument da desne ideje promiču “bezubi Thompson, dinarski tipovi i nepismene ustaše”.

U nedavnoj emisiji “Otvoreno” to je pokazala odmjeravajući snage s heroinama ljevice Katarinom Peović i Dalijom Orešković. Smirena, jasna i koncizna, Markić je dobro iskoristila i svoje iskustvo ratne izvjestiteljice i TV novinarke te je u toj emisiji, po sudu mnogih, dominirala. Ponajprije zato što se ni u jednom trenutku nije dala navesti na pogrešan potez ili nervozan ispad. Pred kamere ne staje bez dobre pripreme. Rijetko dopušta da je sugovornici isprovociraju, a svojim radom i javnim djelovanjem kontinuirano pozornost šireg građanstva zadržava na pitanjima demografije, potpore roditeljstvu, pravima trudnica i usklađivanju poslovnog i obiteljskog života, čemu uvijek dodaje dozu konzervativizma, što i ne pokušava skriti.

Jaki kanali

Očito je, što god o njoj mislili, da Markić razumije političke i sociološke mehanizme, zbog čega je, uostalom, i izgradila strukturu otpornu na izbore, smatraju naši sugovornici. Političari u strankama ovise o izbornim ciklusima, jedan loš rezultat može im uništiti karijeru, što se na desnici dogodilo nebrojeno puta. Promišljena kakva jest, Markić je pravodobno shvatila da joj klasična politika ne odgovara. Povukla se u civilno društvo, što joj je osiguralo poziciju dugovječne aktivistice i trajne kritičarke. Kao šefica udruge ne snosi odgovornost za inflaciju, komunalne probleme ili ekonomsku krizu, i to joj omogućuje da konstantno nastupa s pozicije moralnog arbitra i kritičara vlasti. Takva pozicija dugoročno je mnogo održivija od pozicije “običnog” saborskog zastupnika s ograničenim mandatom.

Nije nevažno to što Markić iza sebe ima profesionalnu pozadinu. Prije nego što je zaplivala aktivističkim vodama, godinama je radila kao novinarka i ratna izvjestiteljica. Samim time dobro razumije kako mediji funkcioniraju i kako privući, a onda i zadržati pozornost. U odnosu na brojne druge aktiviste, uključujući one koji djeluju na lijevom spektru, Markić ne ovisi o državnim i gradskim potporama. Riječ je o financijski neovisnoj poduzetnici, što joj jamči financijsku stabilnost, a time i slobodu da zastupa svoja stajališta bez straha da će joj neka vlada ili opcija ukinuti proračunska sredstva dovodeći u pitanje njezin rad. Situacija je upravo suprotna, brojni političari na desnici i u vrhu HDZ-a baš zbog pozicije koju je Markić izgradila progovaraju o njoj s dozom poštovanja i opreza.

Znajući za to da većina velikih medija ne podržava njezina stajališta, Markić je stvorila vlastiti informativni portal i izgradila jake kanale na društvenim mrežama. Manifestacijama poput Hoda za život konzervativni aktivizam zaživio je kao moderan supkulturni pokret za mlade naraštaje. Neumornim privlačenjem studenata i mladih obitelji, pod vodstvom Željke Markić, on dobiva novu energiju. Vakuum koji su stvorile velike stranke, HDZ i SDP, Markić je iskoristila za stvaranje moćne zajednice učeći na vlastitim pogreškama. Nakon što je 2015. nastupila na parlamentarnim izborima, što je završilo fijaskom, pokazala je analitičku inteligenciju i vrlo brzo promijenila strategiju, vrativši se u civilno društvo bez većih posljedica. Možda će oni koji joj nisu skloni reći da je Markić manipulativna, da su ideje koje promovira opasne i da unazađuju ljudska prava, no oni s desnog spektra reći će da je Markić vizionarka kojoj ni jedna od tih strana ne može zanijekati uspjeh, koji nije slučajan. Jedan od takvih uspjeha svakako je i sve veći broj liječnika koji se pozivaju na priziv savjesti i ne žele obavljati pobačaje.

Novi bunt

Udruga koju je gradila i u kojoj se izgradila pretvorila se u glas naroda i autentični desni aktivizam, stvoren na vrlo emotivnim temama što se propagiraju i na Hodu za život. Nije Hod za život samo Markić. Riječ je o mreži udruga koje blisko surađuju sa župama, vjeroučiteljima i crkveno-logističkim krugovima. Crkva je ta koja pruža gotovu infrastrukturu za regrutaciju volontera. Preko Crkve se informacije o akcijama kao što je Hod za život masovno i brzo šire među mladim vjernicima, a crkvenim poglavarima nije strano podržati ovakve inicijative, ne samo zbog ideja koje promiču nego i zato što je lakše podržati obiteljski hod ili referendum s oltara nego pozvati na glasanje za specifičnu stranku, osobito kada se zna da desno biračko tijelo iz ciklusa u ciklus ima sve više opcija za koje može glasati.

Pogledate li Instagram i TikTok profile zagovornika Hoda za život, možete zaključiti da se oni izravno i ne bave politikom. Umjesto teških i zamornih političkih govora, njihove poruke usmjerene su na slavljenje života, obitelji, zajedništva i radosti, što doprinosi privlačenju mladih koji žele biti sudionicima pozitivne i društveno angažirane skupine koja prati trendove. Da, Željka Markić itekako prati trendove, pa tako kampanje rijetko vode stariji ljudi i političari. Glavna su lica digitalnih sadržaja Hoda za život i sličnih manifestacija studenti, mladi bračni parovi i vjerski influenceri. Takvim pristupom i javnim zastupanjem konzervativnih stavova mladima se smanjuje osjećaj društvene stigme kakav se nameće kroz velike medije, smatraju naši sugovornici. Prije se buntovništvo tradicionalno povezivalo s lijevim aktivizmom. Konzervativni pokret koji je stvorila Željka Markić formirao je novi bunt, pa se plasira narativ da je u modernom društvu bunt i hrabrost biti konzervativac, vjernik i tradicionalist, što nije daleko od istine koju je prigrlila nova generacija desničara stasalih oko liderice Markić.

Koliko god ona na aktivističkoj sceni djelovala uspješno, njezin pokret teško da će ikada prerasti u političku stranku s ozbiljnim potencijalom, kao što je to slučaj na ljevici, gdje su se aktivisti okupili oko platforme Možemo, koja je godine aktivizma pretvorila u parlamentarne mandate i vlast u Zagrebu. Lijevo-liberalno biračko tijelo u urbanim sredinama poput Zagreba u tom je trenutku tražilo novu, modernu i neopterećenu opciju, a to je prepoznalo u platformi Možemo. Desnica, s druge strane, ima stabilnog, infrastrukturno najjačeg igrača – HDZ. Politički prostor na desnici prenapučen je manjim strankama pa stranka poput “U ime obitelji – projekt Domovina” nije imala slobodan prostor za rast. Markić je 2015. na izbore izašla s opcijom koja je “sklepana” na brzinu s pretpostavkom da će se popularnost s referenduma automatizmom preliti u glasove. Nedostajalo im je lokalno političko iskustvo i kadrovi mimo nje, a i danas su drugi aktivisti i oni u čijoj se organizaciji održava Hod za život pored nje teško vidljivi.