Nedavno su iz gradskog javnog prijevoznika Libertas poslali priopćenje kojim obavještavaju javnost da će u nadolazećoj sezoni pojačati broj zaposlenika s 15 vozača autobusa koji stižu sa Filipina. Pročitavši ovu vijest dio građana se odmah dignuo na velika štampana slova u komentarima na internetu.
-Heroji koji su poginuli u ratu okreću se u grobu. Ne daj našim ljudima nego dovedi stranca! – puca prvi komentator s tastature.
-Sramotno što pokraj naših ljudi zapošljavaju iz dalekih zemalja ljude koji niti znaju hrvatski niti se mogu snaći u našim uskim ulicama – dodaje drugi.
-Iskreno, smatram da oni nisu kompetentni za naše ceste. Ipak se dnevno prevozi puno ljudi da bi se njima dao volan u ruke. Dao Bog da griješim – zabrinut je treći.
-Ne znaju jezik, ceste u gradu raskopane, BITI CE SVEGA, ZIVI BILI, PA VIDILI, NEDAJ BOZE – zaključuje četvrti prorok.
Hajdemo sada polako, slovo po slovo, komentar po komentar, kako bi i oni intelektualno potkapacitirani mogli sve shvatiti. Prvi komentator tako izražava užasno nezadovoljstvo, jer su po njemu branitelji ginuli za Hrvatsku, a Uprava Libertasa im zahvaljuje na način da umjesto Hrvata zapošljava Filipince – Ne daj našim ljudima nego dovedi stranca!
Dio Hrvata prije nije mogao raditi u Libertasu
Zamišljam kako u praksi izgleda ta scena. Direktor Libertasa Pero Milković dolazi na posao i u svoj ured zove glasnogovornika Nikšu Grljevića. Preda mu revolver nakon čega Grlja osedla konja i zajaše ga u suton prema garaži Libertasovog autobusa. Tamo ugleda Miha, Hrvata za volanom, pa mu uperi revolver u grb Libertasa na plavoj košulji, te mu kaže da je skine, preda Filipincu i nestane iz Remize pritom pjevajući:
-…sad kad te nema, neka uz Filipine spava, najdraža košulja plava…
Eto, tako ispada da se Libertas ponaša prema Hrvatima. Ne da im da voze autobuse. A istina jest da su dubrovački vozači autobusa sami otišli iz Libertasa, bez da im Grljević prijeti vatrenim oružjem, jer se bolje zaradi vozeći turiste. Poskupilo je sve, jedva se preživi s jednom plaćom, pa je svaki euro važan. Eto, zato Libertas poseže za radnom snagom s Dalekog istoka, nemaju Filipinci nikakve veze s inflacijom i suludima cijenama do kojih smo se sami doveli.
A još do prije deset, petnaest godina situacija je bila skroz drugačija. Posao vozača Libertasa bio je među najpoželjnijima. Za razliku od danas, kad u Libertasu mogu raditi ljudi bez obzira na nacionalnu pripadnost, baš tada mnogi Hrvati nisu mogli dobiti posao u dubrovačkom javnom prijevozniku. A nisu ga mogli dobiti, jer nisu posjedovali najvažniji uvjet za posao. Naime, njihov mobitel nije imao spremljen broj PV-a. Da bi dobio plavu košulju Libertasa, PV ju je morao ispeglati, a onda bi vozač na izborima vraćao uslugu.
Tvoja košulja plava, nek’ me sjeti, nek’ miriše
Košulja plava, nek’ umjesto mene piše…
Da, PV-ova košulja plava nek’ me sjeti tko mi je dao posao, nek’ umjesto mene piše po glasačkom listiću. Nisu onda svi Dubrovčani i Hrvati mogli raditi u Libertasu, nego samo odabrani. Evo kako je izgledao tadašnji ugovor o radu u Libertasu:
Urednik i voditelj Libertasa: Dubravka Šuica
Preveo: Saša Kolka
Tekst čitao: Miljenko Kokot
Tonska obrada: Ruben Albahari
Lektorirala: Kata Zalović Fišter
Odabrao: Pero Vićan
Eto, dragi naši intelektualno potkapacitirani sugrađani, sad kad smo lijepo razjasnili da mnogim Dubrovčanima i Hrvatima prije nisu dali raditi u Libertasu, a ne sada, hajdemo se osvrnuti i na vozačke sposobnosti Filipinaca, jer se mnogi Dubrovčani boje da nisu „kompetentni za naše ceste“, „niti se mogu snaći u našim uskim ulicama!“.
Azijac može voziti u Europi, ali obratno se ne može
Svojevremeno sam u Bangkoku želio iznajmiti motor, ali nisu mi dali uvjeravajući me da ne mogu voziti po glavnom gradu Tajlanda.
-Cijeli život vozim motor, a vi mi ne date, jer kao ne znam – bio sam uvrijeđen.
-Ne damo ti, jer te ne želimo imati na savjesti – bili su uporni.
Kad sam se kao pješak našao na prvom raskršću Bangkoka shvatio sam da su imali pravo. Niti jedan Europljanin ne može ništa voziti u nijednom većem azijskom gradu, bilo da je riječ o Bangkoku, New Delhiju i filipinskoj Manili. Da biste sudjelovali u tom prometnom kaosu, morate evoluirati. Tek druga ili treća generacija Europljana bi mogla sjesti za volan u nekom azijskom velegradu kada mu se razviju dodatna osjetila. Jer nema na Istoku nikakvih prometnih pravila, semafora, tko ima prednost, a tko čeka. Sve je jedan ogroman kaos u kojemu bi Europljanin da se nađe s motorom ili autom počeo plakati. Ono što je najluđe jest da su, unatoč svom tom neredu, prometne nesreće jako rijetke. Oni se snalaze u tom ludilu kao Pero Vićan na izborima.
Stoga, tim će Filipincima na dubrovačkim cestama biti užasno dosadno. Oni, u biti, imaju previše kompetencija za vožnju po našim uskim ulicama odnosno prekvalificirani su za posao vozača Libertasa. To je otprilike kao da bubnjar nekog black metal sastava nastupa u školskom bendu svirajući Košulju plavu.
Tih petnaest vozača Libertasa s Filipina, siguran sam, snalazit će se u Mokošici i na Viktoriji kao Dubrovački demokratski sabor u Gradskom vijeću. Tko bi rekao prije samo deset, petnaest godina da će doći dan kada ti za posao vozača Libertasa neće trebati PV.
…sad kad te nema, neka uz mene spava
jedino tvoje što imam, Libertasova košulja plava…
