Namıka Terzića, iako je već tri godine u mirovini, zatekli smo ondje gdje je proveo veći dio života, iza staklene ploče, među dijelovima satova, sitnim alatom i mehanizmima koje danas sve manje ljudi zna popraviti. Posla, kaže, više nema kao nekada.
Mehaničkih satova sve je manje, a još je manje onih koji se donose na popravak.
“Umire taj zanat”, kaže Terzić, dodajući kako su mehanički satovi sve rjeđi, a popravci se danas kod ovih drugih satova uglavnom svode na zamjenu baterija, stakla i sitne intervencije.
Zanat je izučio još 1972. godine kod rođaka, također urara, koji je radnju držao kod mosta u centru Livna. Namık Terzić dolazi iz obitelji koja se urarskim zanatom bavi generacijama, a nekoliko njezinih članova taj posao radi i danas.
“U Livnu smo ostali Nino Mulić i ja. Imam jednu rodicu još u Tomislavgradu koja se ovim bavi i jedan u Travniku, on je isto u mirovini. Dođe kao i ja, radi po dva, tri sata, više iz ljubavi prema poslu nego zbog posla”, govori.
Danas je radnju preuzeo njegov sin Ferid, koji je uz zlatarski zanat završio i Pravni fakultet, ali je ipak ostao uz obiteljski posao.
Ferid je posao prilagodio novom vremenu. Uz sitne urarske i zlatarske poslove, danas se u radnji radi i lasersko graviranje, što je, prema Terzićevim riječima, jedan od načina da obrt opstane u vremenu u kojem se stari zanati sve teže održavaju.
Promijenile su se i navike ljudi. Nekada su se satovi popravljali i čuvali, često kao obiteljska uspomena, dok se danas mnogi zamijene novima.
“Elektronika je preuzela, a i jeftina roba iz Kine je učinila svoje. Danas se često više isplati kupiti novi sat nego popravljati stari”, dodaje.
Prema njegovim riječima, sve se značajnije promijenilo nakon posljednjeg rata. Prije su ljudi iz Njemačke donosili kvalitetne satove koji su trajali desetljećima i od kojih se neki i danas čuvaju po kućama.
“I kod kuće danas imam jedan stari, veliki mehanički sat. Bilo je puno kvalitetnih satova. Ljudi su radili u Njemačkoj, kupovali ih i donosili kući. To su bili bolji satovi. Ako ih i ima danas, rijetki su, uglavnom se čuvaju kao uspomena”, kaže Terzić.
Danas se, kaže, u poslu sve rjeđe susreće pravi mehanički sat. Zamijenili su ga jeftiniji modeli, najčešće uvezeni iz Kine.
Njegov rođak iz Travnika govori mu da ondje još naiđe na stare mehaničke satove, no Terzić vjeruje da je to zato što je riječ o starom gradu koji čuva tradiciju i starine.
“Kod njega se još nađe mehaničkih satova. Travnik je stari grad, tamo se čuva tradicija i starina. Ja mehanički sat nisam vidio najmanje deset godina”, prisjeća se.
U Livnu, kaže, takvih satova gotovo više nema. Umjesto njih, danas najčešće dolaze jeftiniji satovi slabije kvalitete, kod kojih popravak često nema smisla.
“Kineski sat je nakon tri ili četiri godine već potrošen. Nema se tu što posebno popravljati. Često se mučiš dan ili dva, a na kraju ne možeš ništa. Ako je istrošen, ne možeš ga spasiti”, govori Terzić.
Sve se promijenilo, dodaje. Tehnologija je preuzela svoje, ujutro nas više ne bude budilica, a veliki zidni satovi sve su rjeđi u kućama.
“Ako ih još tko ima, onda se oni čuvaju. Nekomu je to uspomena, nekomu poklon koji ne želi baciti. Ali budućnosti za ovakav zanat, kakav je nekada bio, uglavnom više nema”, zaključuje Terzić.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
