Gabriel Jesus vraća se u Arsenal: njegova povijest, analiza

Sindrom Petra Pana u nogometu je sljedeći: izađeš vrlo mlad, popneš se gotovo na sve stepenice na ljestvici dok ti ne fale jedna ili dvije, čekaš sljedeću stepenicu – jer u određenom trenutku to ne ovisi samo o tebi nego i o onome što te okružuje -, sazrijevaš, učiš, napreduješ, ali za ljude si uvijek onakva slika koju si davao kad si bio vrlo mlad i na kraju te s trideset godina proglase kao prvaka kako misle nisu bili. To se dogodilo mnogima, od Pepita Rossija do Balotellija (koji su možda dvojica što-ako, ali zabili su 340 golova u karijeri i podigli 10 trofeja), događa se Bellinghamu i Fodenu, a sigurno će netko tko je gledao Bruges-Arsenal pola sata prije kraja doživjeti déjà-vu na sofi misleći: “Ovo je onaj koji je trebao slomiti svijeta i nije.” Pola sata od kraja događa se da Arteta, već u igri kod 3:0, uklanja dovoljnog Gyokeresa i ubacuje Gabriela Jesusa na teren. Bio je nestao s nogometnih travnjaka jedanaest mjeseci, otkad je skočio da izbaci loptu u FA kupu protiv Manchester Uniteda doskočio je tako da mu bedro nije pratilo pokrete koljena i slomio mu je križni ligament. U Belgiji se Jesus nije ograničio na svoju koreografsku prisutnost, već je pokazao da je živ: 20 dodirnutih lopti, 3 šuta, samo jedno promašeno dodavanje od 15. Još bolje tri dana kasnije protiv Wolverhamptona, gdje je ušao u vrlo vrućoj utakmici i u 95. minuti skočio kao cvrčak za pobjednički udarac glavom. Ući će u povijest kao autogol, doduše (lopta je dodirnula glavu braniča Mosquere), ali osim toga u njegova dva momenta utakmice ima još mnogo toga što statistika ne govori, kao što je trenutno razumijevanje sa suigračima, reaktivna noga, sprintevi, želja da se pojede svaka lopta kao prije deset godina, kada je njegovo prezime bilo mjerilo očekivanja.