Kinesku strategiju prema SAD-u, nedavno je iznenađujuće otvoreno (u Milanovićevom stilu), artikulirao Wu Xinbo, izvršni urednik časopisa International Review Šangajskog sveučilišta za međunarodne studije i zamjenik glavnog tajnika Šangajskog instituta za međunarodne strateške studije (SIIS), think-tanka kojim je ranije predsjedao Yang Jiemian, brat bivšeg ministra vanjskih poslova Yang Jiechija. Prema njemu, Kina bi trebala kupovati američke državne obveznice samo u zamjenu za konkretne ustupke (poput uklanjanja sankcija na čipove), dok se fokusira na:
- Preuzimanje američkih nalazišta litija i kobalta kroz zajednička ulaganja
- Širenje platnog sustava CIPS (Cross-Border Interbank Payment System)
- Sustavno slabljenje američkih savezništava diferenciranim pristupom
- Iskorištavanje trenutaka američke financijske ranjivosti
Istovremeno je upozorio na tri skrivene zamke koje mogu poništiti kineske dobitke: imovinska zamka, patentna zamka i regulatorna zamka nejednakih trgovinskih pravila. Njegova je analiza sirovo ocrtala dugoročni kineski cilj: postupno i sustavno apsorbiranje američke ekonomske, tehnološke i političke moći, bez ulaska u izravni sukob (Sun Tzu).
U međuvremenu, samo nekoliko dana nakon slavodobitnih objava o rekordnom izvozu nafte, Washington je priznao da ubrzano troši vlastite strateške rezerve. Američko Ministarstvo energetike objavilo je 11. svibnja da će posuditi dodatnih 53,3 milijuna barela iz Strateških naftnih rezervi kompanijama poput ExxonMobila, Trafigure i Marathon Petroleuma u sklopu koordiniranog oslobađanja ukupno 172 milijuna barela američkih rezervi te 400 milijuna barela na razini članica IEA-e.
U međuvremenu su američke strateške rezerve (SPR) nastavile padati mnogo brže nego što se očekivalo. S početnih 392,7 milijuna barela početkom svibnja, pale su na 374,2 milijuna barela do 15. svibnja, da bi se do kraja mjeseca spustile ispod 365 milijuna barela (najnižu razinu od sredine 2024.). Samo u jednom tjednu iz rezervi je povučeno rekordnih 9,9 milijuna barela. Istodobno padaju i komercijalne zalihe goriva, dok cijene benzina i dizela ostaju opterećene. FT je izračunao da su američke ukupne zalihe nafte i naftnih derivata pale na najnižu razinu od 2004. godine, dok IAE (Međunarodna agencija za energiju) upozorava da pad globalnih zaliha prati isti rekordni tempo, gubeći prosječno 4 milijuna barela dnevno.
Washington je već najavio nova oslobađanja strateških rezervi tijekom ljeta, uz plan da kasnije otkupi više nafte nego što trenutno pušta na tržište. Ministar energetike Chris Wright tvrdi da će SAD vratiti “više barela nego što ih povlači”, no problem je – tvrde kritičari – što je to opet kratkoročna, ne i dugoročna strategija, jer pretpostavlja nove državne kupnje što zbog dodatne potražnje opet potencijalno diže cijene. Drugi problem predstavlja to što trenutno, američki proizvođači nafte iz škriljevca raspolažu najmanjim brojem izbušenih, ali nedovršenih bušotina, što ograničava njihovu sposobnost brzog povećanja proizvodnje u slučaju poremećaja na tržištu poput blokiranog Hormuza. Također, nakon godina slabih prinosa, investitori traže profitabilnost, dividende i povrat kapitala, a izbjegavaju agresivno širenje proizvodnje, u čemu ključne uloge igraju i volatilnost dolara, visoke kamate, inflacija i regulatorna neizvjesnost. Analitičari stoga smatraju da američki naftni sektor danas realno ima znatno manji manevarski prostor za pobjedničku reakciju nego u prijašnjim krizama, što dodatno povećava osjetljivost tržišta.
S druge strane, Kina je mjesecima unaprijed gomilala naftu i gradila strateške zalihe za dugotrajnu krizu na Bliskom istoku (vizionari?). Xi je naime tiho smanjio uvoz sirove nafte na 8,2 milijuna barela dnevno u travnju 2026., što je najniža razina u posljednje dvije godine i znatan pad u odnosu na predratnih oko 11,7 milijuna barela dnevno. Kina, koja raspolaže strateškim rezervama od gotovo 1,4 milijarde barela, prestala je agresivno kupovati dodatnu naftu za skladištenje, smanjila dio potražnje te dio petrokemijske proizvodnje prebacila na ugljen. U svibnju je uvoz pao još više, praktički na najnižu razinu u posljednjih deset godina. Ovo smanjenje kineske potražnje od oko 5 milijuna barela dnevno stabiliziralo je cijene nafte u rasponu od 95 do 102 dolara po barelu.
Pritom kineske zalihe ne opadaju dramatično, a kupci dio uvezene sirove nafte i dalje uspijevaju skladištiti. Satelitski podaci (Kpler i Vortex) pokazuju da komercijalne rezerve ostaju stabilne unatoč preprodaji nafte europskim i azijskim kupcima, što pretpostavlja uistinu visoke zalihe nagomilane prije izbijanja rata s Iranom (koji je Kina, dakle, očekivala). Dodatnu otpornost kineskom gospodarstvu daje snažan razvoj alternativnih izvora energije, dugoročna strategija dekarbonizacije i kontinuirani rast potražnje za električnim vozilima i čistim energetskim tehnologijama.
Tako je Kina, unatoč krizi, u travnju ostvarila rekordnu mjesečnu vrijednost izvoza od oko 356 milijardi dolara, uz rast od 14,1 % na godišnjoj razini, dok je u svibnju izvoz nastavio rasti prema novom rekordu od 364,8 milijardi dolara. No, s obzirom da Peking zadržava restrikcije na izvozne kvote goriva, očekivanja su da će izvoz u lipnju porasti tek za 10%, što nikako nije dobra vijest za azijske kupce koji više nego ikad trebaju kinesku fleskibilnost. No još više zabrinjava činjenica da jedan od najvećih azijskih swing dobavljača ostaje ograničen političkom odlukom, a ne manjkom kapaciteta.
Xi Jinping ovu situaciju koristi očekivano, bez lažne solidarnosti, namećući uvjete svima koji ovise o kineskim isporukama. Takva dinamika vidljiva je i u zastoju oko plinovoda Snaga Sibira 2, gdje su pregovori o cijenama, financiranju i obvezama otkupa i dalje u pat-poziciji, jer Kina inzistira na znatno nižim cijenama plina od onih koje Rusija želi, koristeći Moskvinu ograničenu pregovaračku moć nakon gubitka europskog tržišta, što opet sugerira da Kina nije pouzdan partner nikome (osim možda bratskoj Sjevernoj Koreji) te da partnerstva promatra isključivo kao instrument ostvarivanja vlastitih interesa.
Geopolitika profita (2.dio): Rusija priprema goleme rezerve za dugotrajni rat i nove sankcije
Mit o kineskoj energetskoj ovisnosti
Kina proizvodi čak 84–84,6% primarne energije koju troši zahvaljujući golemoj domaćoj proizvodnji ugljena, koji i dalje čini oko 55–62% energetskog miksa, uz rast obnovljivih izvora, hidroenergije i nuklearne energije. To znači da uvozom pokriva svega oko 15–16% ukupnih energetskih potreba, ponajviše kroz naftu i dio prirodnog plina. Nafta čini oko 18–19% kineske primarne potrošnje energije. Iako Kina uvozi oko 70–74% svoje nafte (troši oko 16–17 milijuna barela dnevno, dok domaće proizvodi tek oko 4 milijuna), ta uvozna nafta zapravo predstavlja samo oko 12–14% ukupne kineske energetske slike.
Nasuprot tome, Sjedinjene Države su od 2019. godine neto izvoznik energije te ukupno gledano i neto izvoznik naftnih derivata. SAD i dalje ostaje umjereni neto uvoznik sirove nafte (oko 2,1–2,6 milijuna barela dnevno prema novijim procjenama), no nafta ima i veću relativnu važnost u američkom prometnom i industrijskom sektoru nego u kineskom energetskom miksu, koji se više oslanja na ugljen i električnu energiju. Zbog toga je kineski energetski sustav manje ranjiv na poremećaje u opskrbi naftom nego što sami postoci uvoza na prvi pogled sugeriraju. I zbog toga Kina svoju snagu može projicirati ekonomski.
Čim je Trump pokrenuo carinski rat, Kina je spremno reciprocirala ograničavanjem izvoza rijetkih zemnih metala i kritičnih minerala, čime je direktno izvršila pritisak na američki vojno-industrijski sektor (F-35 avioni, Patriot projektili i streljivo ovise o tim mineralima) pa se SAD neočekivano našao u problemu obnavljanja vojnih zaliha. A nakon što je Washington sankcionirao pet kineskih rafinerija zbog kontinuirane trgovine iranskom naftom, Kina je još više učvrstila poziciju te poručila da američki zakoni nemaju eksteritorijalnu primjenu u Kini, formalno naredivši kompanijama da ne poštuju američke sankcije – što je ustvari igra koja traje već neko vrijeme. Naime, Kina je još 2021. donijela zakon o blokiranju stranih sankcija te je godinama neformalno incentivizirala i štitila domaće tvrtke da nastave kupovati iransku naftu, i to kroz pravnu zaštitu, političku podršku i preferencijalni pristup domaćem tržištu.
Po istom principu (je li princip, ako je direktiva?), unatoč Trumpovom pompoznom posjetu Kini s najvećom i najskupljom poslovnom delegacijom u povijesti, niti jedan od ključnih poslova nije dogovoren: Elon Musk nije ishodio odobrenje za izvoz solarne opreme (vrijedne 3 milijarde dolara), Nvidia nije dobila zeleno svjetlo za isporuku H200 čipova u Kinu, Coherent nije nabavio indijev fosfid, Meta nije niti će dobiti akviziciju Manusa, Micron nije probio nemoguća ograničenja, a BlackRock nije neutralizirao politički otpor lučkoj akviziciji u Panami. Osim Boeingovog dogovora o kupnji 200 zrakoplova (umjesto željenih 750 koji su u potencijalu), Kina je još prihvatila američke poljoprivredne proizvode (vrijedne 17 milijardi dolara, ali uz postojeće obveze za soju) te osnivanje dva zajednička odbora za razmjenu i investiciju (neću reći jer Trump voli odbore). Ali sve bez preciznih rokova, mehanizama provedbe i ostalih detalja. Jedini optimist nakon summita bio je Hong Kong, čiji je izvršni upravitelj John Lee poručio da su ga “pozitivni ishodi sastanka dvojice čelnika učinili još sigurnijim u pozitivnu budućnost Hong Konga”, podsjetivši da blagostanje grada ovisi o protoku kapitala između dvaju najvećih svjetskih gospodarstava.
Sve ovo predstavlja prvi povijesni slučaj da Kina tako otvoreno i samouvjereno odbacuje američki model pritiska, pozivajući se na svoj status najvećeg svjetskog proizvođača te primoravajući POTUS-a i američke teškaše da prihvate kako Kina više ne ovisi o američkom tržištu, ali da ostatak svijeta itekako ovisi o kineskoj robi, što neminovno seli uzde globalne ekonomske moći u partijske ruke Dalekog Istoka. Kakve li povijesne ironije: državni kapitalizam pokorio je liberalnog brata. Znači li to da je Kina sad model uspješnog upravljanja? (Možda da se ipak držimo Indije?)
Geopolitika profita (1.dio): Kriza, nafta i kapital
Kina pokušava kontrolirati energetsku tranziciju svijeta
Peking već kontrolira 70 % globalnog opskrbnog lanca baterija te veliku većinu svjetskih kapaciteta za proizvodnju elektrolizera za zeleni vodik (2022. pretekli Europu), što je Kinu pretvorilo u dominatnog aktera unutar dva ključna segmenta globalne energetske tranzicije. Od prerade litija i proizvodnje baterijskih ćelija do solarnih panela, opskrbnih lanaca električnih vozila i prerade rijetkih metala, Kina je godinama gradila industrijske ekosustave koje je danas gotovo nemoguće replicirati bilo gdje drugo u svijetu.
Novi partijski Petogodišnji plan (2026.–2030.) maksimizira tu strategiju, ne odustajući ni od dekarbonizacije ni od industrijske ekspanzije i izvozne dominacije. Uvode se strože ugljične kontrole, ali i povećava proizvodnja super-jeftinih električnih vozila, litij-ionskih baterija, elektroenergetske infrastrukture te obnovljivih izvora energije. Posljedice su već vidljive na globalnoj razini. Prema trgovinskim podacima za prvo tromjesečje 2026., gospodarstva u razvoju s najvećim udjelom kineskog uvoza zabilježila su jedan od najsnažnijih padova proizvođačkih cijena, praktički “uvozeći” kinesku industrijsku deflaciju u trenutku kad se mnoge zapadne ekonomije i dalje bore s inflacijom.
Kineski proizvođači električnih vozila postaju i važan geopolitički faktor. Vozila kompanija poput BYD-a i Geelyja ulaze na tržišta jugoistočne Azije, Afrike i Latinske Amerike po cijenama koje su često višestruko niže od zapadnih konkurenata, omogućujući milijunima potrošača (kojima je jako stalo do ekologije) da napuste starije, ne-ekološke tehnologije. Peking je taj model – koji prezentira kao “razvoj kroz pristupačnu elektrifikaciju” – upravo osmislio za države kojima je zapadna zelena tehnologija preskupa, dok su im istovremeno očuvanje prirodnih resursa i ubrzani razvoj od ključne važnosti.
No kao što i predobro znamo, kineska se strategija već odavno ne temelji samo na jeftinoj proizvodnji, već i na agresivnoj industrijskoj inovaciji i naprednom inženjerstvu, posebno u području AI-integrirane proizvodnje, pametnih elektroenergetskih mreža i velike automatizacije (često se ističe da je vrijeme od izdavanja do izvršenja komande najkraće upravo u Kini). Komparativna prednost kineskih kompanija je u tome što im ogromno domaće tržište omogućuje brzo testiranje, iteraciju i komercijalizaciju novih tehnologija što objašnjava zašto i Amerika i EU jedini izlaz za vraćanje vlastite konkurentnosti vide u demografskoj i teritorijalnoj ekspanziji – Amerika kroz sve snažniju ekonomsku i političku integraciju zapadne hemisfere, a EU kroz ubrzano primanje novih članica, ali i povijesno sklapanje velikih slobodno-trgovinskih zona (Indija, Mercosur, Australija). No, ukoliko Zapad ne uspije značajno smanjiti heterogenost propisa, standarda i političkih interesa, teško će dostići učinkovitost kineskog centraliziranog i homogenog tržišta od 1,4 milijarde stanovnika.
Blic analiza Zorana Metera: Zelenski ponizio Putina samo dan nakon velikog napada na Kijev
Nuklearni put svile
Danas nema više dvojbe da je dostupnost pekinške ‘patke’ duboko povezana s geopolitikom. U okviru inicijative Pojas i put, kineske državne kompanije tipično prvo grade ceste, luke, trafostanice, željeznice i industrijsku infrastrukturu pa tek onda pregovaraju o energetskim ili nuklearnim projektima. Države ASEAN-a i zaljevske monarhije, posebno Saudijska Arabija i UAE, predstavljaju ključne dugoročne interese kineske energetske diplomacije. Istovremeno, kinesko-ruska simbioza postala je toliko strukturalna da Rusija sve više funkcionira kao sirovina za kinesku industriju. Možda Moskva zbog rata (opet) nema kapaciteta eksploatirati bogate resurse Sibira i Dalekog istoka, no neće Peking još dugo to moći promatrati. Njegova golema, sveprožimajuća i rastuća potreba za energentima i rudama (ali i zemljištem) čini duboku ekonomsku i demografsku penetraciju u ruska bespuća praktički neizbježnom.
Prije svega deset godina, nuklearne elektrane u zemljama ASEAN-a također su bile politički nezamislive, da bi danas Vijetnam s Rusijom gradio elektranu Ninh Thuan 1, dok Filipini i Indonezija već početkom 2030-ih planiraju pustiti prve reaktore u pogon, a Malezija, Tajland i Singapur ozbiljno razmatraju male modularne reaktore. Jer Peking nudi ono čemu konkurenti teško mogu parirati: cjelovit paket koji uključuje financiranje, izgradnju, opskrbu gorivom, obuku kadrova i tehničku podršku tijekom cijelog životnog vijeka elektrane.
Kina danas upravlja sa 60 reaktora, dok ih je još 36 u izgradnji. Reaktor Hualong One, okosnica kineske nuklearne industrije, razvijen je gotovo u potpunosti domaćim kapacitetima. Peking do 2030. planira dosegnuti 110 GW nuklearnih kapaciteta (i prestići SAD kao najveću svjetsku nuklearnu silu po proizvodnim kapacitetima) te izvesti 30 reaktora u projektima vrijednima oko bilijun juana. Dugoročni trik je da, za razliku od prometne, nuklearna infrastruktura podrazumijeva višedesetljetnu tehnološko-energetsku povezanost s izvornim dobavljačem pa će zemlje (poput Tajlanda) koje prihvate kinesku tehnologiju biti vezane za Kinu možda i više od 40 godina. Generalna je projekcija da će pomorske države jugoistočne Azije nastaviti diverzificirati energetske partnere, dok će se kontinentalne ekonomije s vremenom integrirati u partijski energetski ekosustav.
U međuvremenu, Kina ubrzano razvija tehnologije sljedeće generacije: krajem 2025. ostvarila je značajan napredak u torijevim reaktorima s rastaljenim solima, dok je od 2023. u fuzijsku energiju uložila više od 6,5 milijardi dolara. Je li ovo dovoljno da natjera EU da ostvari svoje ideale ulaganjem u Teslina rješenja neograničene, besplatne energije? Ili će Indija i taj dio preuzeti (Musk je ionako zauzet Marsom i pretplatama)?
Dopustite mi jednu spekulaciju utemeljenu na povijesnim činjenicama. Nikola Tesla je na Wardenclyffe Toweru demonstrirao mogućnost bežičnog prijenosa energije na velike udaljenosti, prije nego što je projekt obustavljen, i to pod utjecajem velikih energetskih interesa. Ako sad razumijemo da prije pojave umjetne inteligencije i podatkovnih centara nije ni postojala tolika potreba za energijom, ako znamo da su poznati izvori energije konačni i uvjetni, te ako pretpostavimo da ćemo se u nekom trenutku budućnosti morati okrenuti Teslinim rješenjima (a relativno napustiti Einsteina) – kako bismo sproveli tu promjenu? Kako bismo otklonili otpor prema novom energetsko-ekonomskom modelu? Bi li stari model prvo morao izgubiti svaku vrijednost? Bi li čekali da iscrpimo postojeće izvore pa onda eksperimentirali s novima?
Tjedna analiza Zorana Metera: Europa i Rusija već su zaratili: lavinu je nemoguće zaustaviti
Drugim riječima, mora li era nafte i plina završiti prije nego što smo u stanju nastaviti Teslin rad? (Osobno, kategorički odbacujem ideju da cilj opravdava sredstva i smatram da do dobrog rezultata vodi samo dobar proces.)
(nastavlja se)
