Ako Washington istovremeno želi smanjiti javni dug, očuvati dominaciju dolara i prilagoditi financijski sustav digitalnom dobu, onda tokenizacija, stablecoini i financijska represija nisu slučajne pojave, već elementi jedinstvene strategije
Možda se sve mijenja, ali američki dug i dolar ostaju. Ukupni američki bruto javni dug bliži se rekordnih 39,2 bilijuna USD, od čega je, unatoč smanjenju udjela pojedinih zemalja u američkim državnim obveznicama, još uvijek približno četvrtina (oko 23,6–24 %) u stranim rukama, od kojih Japan drži najveći udio od 12,8 %. Slijedi ga Ujedinjeno Kraljevstvo s 9,9 % pa Kina sa 7 %, Kajmanski otoci sa 4,9 % i Belgija s 4,8–5 %. Iako se svijet okreće multipolarnosti (ili, što bi kritičari rekli, fragmentaciji), financije pričaju drugu priču. Dolar još uvijek preživljava svaku krizu koju sam stvori.
Udio dolara u svjetskim deviznim rezervama, prema najnovijim IMF podacima (Q4 2025), iznosi oko 56,8 % (1999. bio je 77%), nakon čega prvi realni konkurent, euro zauzima svega 20,3 % udjela. Čak 88-90% globalnih deviznih (FX) transakcija odvija se preko dolara, isto kao i 78 % globalnog trgovinskog financiranja. SWIFT sustav povezuje preko 11.500 institucija u 235 zemalja. 80 % nafte se i dalje, unatoč pojavi petrojuana, fakturira i plaća u dolarima što stvara stalnu valutnu potražnju, dok se prihodi od nafte recikliraju u američke obveznice, održavajući američke troškove zaduživanja niskima.
Ovako se to radi od naftne krize 1973.: nakon što pokriju domaće troškove, troškove razvoja i državne proračune, zemlje izvoznice nafte (prije svega iz Zaljeva — Saudijska Arabija, UAE, Kuwait, Katar itd.) ponovno ulažu dolarski suficit (koji može iznositi stotine milijardi dolara godišnje kad su cijene nafte visoke) u američki financijski sustav kao još uvijek najsigurniji i najlikvidniji oblik ulaganja na svijetu, bez obzira na (spore) procese diverzifikacije. Gadafi je, primjerice, veliki dio trošio na socijalne beneficije i i subvencije, uz neuspjeli prijedlog iz 2008. o direktnim uplatama na račun u obliku univerzalnog osnovnog dohotka, što je ideja za koju se danas otvoreno zalaže Elon Musk.
Znači funkcionalne države, umjesto da (poput štediša) čuvaju ogromne količine gotovine koja ne donosi kamatu i gubi vrijednost zbog inflacije, ulažu u američke državne obveznice (Treasuries), suverene investicijske fondove (koji također kupuju američku imovinu) te drugu dolarsku imovinu (dionice američkih kompanija, korporativne obveznice, nekretnine). Na taj način SAD financira rasteći dug i trgovinski deficit po nižim kamatnim stopama. U tom smislu ratovi s Iranom i Ukrajinom pridonose snažnoj stabilnosti dolara, jer raste potražnja za američkom naftom, državnim obveznicima, dolarskom imovinom i sigurnim utočištem u krizi.
Važno je razumjeti da, unatoč korištenju juana i rublja u bilateralnim plaćanjima te razvoju CIPS i mBridge sustava, alternative dolaru ostaju nekonvertibilne, s ograničenim kapitalnim tokovima i bez ekvivalentnog mehanizma reinvestiranja. Možda države traže opcije za smanjenje dolarske ovisnosti, no istovremeno izbjegavaju troškove pune tranzicije, poput Saudijske Arabije koja je 2024. otkazala formalni petrodolarski sporazum, ali zadržala većinu holdingsa i dolarizirano izdavanje nafte. Ili Indije koja aktivno potiče dolarske depozite preko posebne RBI sheme, jer ima deficit tekuće bilance i treba devizne rezerve za pokrivanje uvoza (posebno energenata) i stabilizaciju rupije. Takve mjere nisu neuobičajene među tržištima u nastajanju. Zemlje poput Turske, Egipta, Gruzije i pojedinih država Azije i Latinske Amerike redovno koriste slične programe kako bi privukle deviznu štednju, povećale devizne pričuve i ojačale otpornost svojih valuta tijekom razdoblja inflacijskih ili tečajnih pritisaka.
Geopolitika profita (1.dio): Kriza, nafta i kapital
Promjena nije valuta već infrastruktura
Dedolarizacija je ipak još ponajviše retorika: unatoč BRICS pričama i bilateralnim sporazumima, nijedna valuta (euro, juan ili druge) trenutno ne može zamijeniti dolar po dubini tržišta, povjerenju, likvidnosti i političkoj neovisnosti. Ono što se zapravo događa zove se tokenizacija – pretvaranje financijske i realne imovine (obveznica, nekretnina, fondova i dr.) u digitalne tokene na blockchainu. Ovaj proces prati integracija istočnog tržišta u zapadni financijski sustav, dakle polagani ulazak kineskog juana, indijske rupije, emiratskog dirhema i ruskog rublja kao komplementarnih, a ne zamjenskih valuta. Euroclear od svibnja prihvaća kineske državne obveznice kao kolateral za međunarodne transakcije, što znači da zapadni kapital sad (indirektno) pomaže u očuvanju likvidnosti i snage kineske države i juana. Umjesto zamjene dolara, svjedočimo evoluciji – većoj povezanosti i diversifikaciji unutar postojećeg sustava koji najoptimalnije funkcionira kad uspješno integrira sve subjekte.
Poput direktne demokracije, ova šira integracija financijske participacije ne bi bila moguća bez tehnološkog skoka koji je riješio sve ključne probleme povezivanja: sporost, visoke troškove i ograničenu mobilnost. A država koje sve to gura i predvodi opet je – Amerika. Veliki tržišni igrači poput BlackRocka, Franklin Templetona, JP Morgana, Vise, Mastercarda, Eurocleara i Clearstreama već upravljaju milijardama dolara u tokeniziranim fondovima i obveznicama. Istovremeno u Aziji, Singapur i Hong Kong ubrzano razvijaju infrastrukturu za digitalnu imovinu (Project Guardian), Saudijski PIF upravo otvara ured u Šangaju, dok Dubai i Abu Dhabi već imaju regulirane platforme za tokenizaciju nekretnina, fondova i obveznica te otvoreno žele postati globalna središta za RWA (Real World Assets), koristeći regulatornu fleksibilnost i međunarodnu povezanost da privuku globalne izdavatelje i investitore. Rezultat ovih procesa je sve veća koncentracija financijske aktivnosti između Azije i Zaljeva.
I tu se vraćamo na dolar i to vrlo strateški. Američka je država relativno rano prepoznala značaj kripto revolucije i 2025. donijela uistinu dalekovidan zakon GENIUS Act (puna implementacija 2027.), koji obvezuje izdavatelje USD stablecoina (poput Tehtera i Circlea) da drže 1:1 rezerve u dolaru ili američkim državnim obveznicama. Naime, 75–90 % globalnog kripto poslovanja odvija se upravo preko USD stablecoina (prije svega USDT i USDC). Pa je sad i ruski kripto vezan za dolar – jer Rusi masovno koriste kriptovalute za međunarodna plaćanja i zaobilaženje sankcija. Ruska je središnja banka stoga upravo objavila da od 1. srpnja otvara regulirano kripto tržište i dopušta korištenje USD stablecoina (uključujući USDC), uz uvođenje 3% naknade na transakcije, kako bi istovremeno omogućila zaobilaženje sankcija, povećala državne prihode i zadržala veću kontrolu nad tokovima kapitala.
Procjena je da će tržište stablecoina do 2030. godine dosegnuti 3,7 bilijuna dolara (gotovo desetinu trenutnog javnog duga) i tako stvoriti veliku potražnju za američkim obveznicama, neovisno o tome jesu li realne kamatne stope pozitivne ili negativne. Istovremeno, transakcijski tokovi stablecoina mogli bi eksplodirati – prema Chainalysisu, prilagođeni realni volumen bi do 2035. mogao dosegnuti 719 bilijuna dolara u baznom scenariju, odnosno čak do 1,5 kvadrilijuna dolara uz snažnije usvajanje, čime bi stablecoini postali jedan od dominantnih globalnih platnih sustava.
Dr.sc. S. Vujačić: Geopolitika à la Brigitte Bardot: Njeni filmovi ‘donose Francuskoj deviza koliko i Renault’
Stablecoin vs. CBDC
Američka administracija i Kongres vide stablecoin kao digitalni produžetak petrodolara – novi, stalni mehanizam kupnje američkog duga. Umjesto da pasivno gledaju kako dolar gubi utjecaj u kripto svijetu, Amerikanci su ga strateški prisvojili (gotovo nacionalizirali, iako su izdavatelji i dalje privatne kompanije). Zahvaljujući tome, svaki novi USD stablecoin koji se koristi u svijetu – bilo za doznake, DeFi, plaćanja u Aziji, Africi ili Latinskoj Americi – direktno povećava potražnju za američkim dolarima i američkim državnim dugom. To je uistinu novi oblik recikliranja dolara, ovaj put preko privatnih firmi, a ne samo tradicionalnih naftnih izvoznika. Bijela kuća je čak otvoreno izjavila da je GENIUS Act ključni dio njene monetarne strategije za očuvanje statusa dolara kao vodeće svjetske rezervne valute, i to u trenutku kad se globalni financijski sustav istovremeno fragmentizira (zbog Globalnog Juga) i tokenizira (zbog Zapada).
Međutim, samo SAD razmišlja kao SAD i smatra da može apsorbirati rizike koji proizlaze iz činjenice da privatne kompanije koje izdaju stablecoine nisu regulirane kao klasične banke te da bi kolaps velikog izdavatelja izazvao ozbiljne poremećaje na financijskim tržištima. A tu su i dodatni rizici poput mogućnosti gubitka veze s dolarom (depeg) te visoke centralizacije kod najvećih izdavatelja poput Tethera i Circlea. Ne zaboravimo ni regulatorni pritisak, kao ni mogućnost blokade wallet adresa – ali to je već problem koji nadilazi podjelu na Istok i Zapad te otvara šire pitanje odnosa između financijske sigurnosti, državnog nadzora i prava na privatnost (i ne izgleda da će libertarijanci pobijediti).
Stoga ne čudi što je Kina još 2021. zabranila privatno kripto trgovanje i strane stablecoine, a ubrzano počela razvijati digitalni juan (e-CNY), u čemu je slijedi i većina BRICS zemalja, koje također razvijaju vlastite digitalne valute pod kontrolom središnjih banaka. Ti CBDC-ovi (digitalni juan, digitalni real, e-rupee i slični) zapravo su državni alati kojima vlade žele postići veću kontrolu, financijsku uključenost i smanjenje ovisnosti o dolaru. Kina ih najjače forsira, premda usvajanje među običnim građanima ide relativno sporo. Kina je čak morala značajno promijeniti koncept e-CNY i uvesti kamate, jer građani ne pokazuju dovoljno interesa i novac brzo prebacuju natrag na obične bankovne račune. Glavna mana CBDC-a, posebno maloprodajnih (retail) verzija, jest znatno veća mogućnost državnog nadzora i programabilnog novca, u sklopu kojih bi država tehnički mogla ograničiti potrošnju, uvoditi negativne kamate ili čak isključiti novac nakon određenog roka. Zato se građani dominantno protive takvim rješenjima i upravo je to jedan od glavnih razloga zašto su SAD odustale od razvoja retail CBDC-a.
Trenutno su tako stablecoini popularniji zbog brzine, fleksibilnosti i privatnosti, dok države BRICS-a uporno favoriziraju CBDC-ove zbog veće kontrole i monetarnog suvereniteta, što pak vodi do sve jačeg natjecanja ova dva modela. S druge strane, mnoge zemlje istovremeno razvijaju oba pristupa, ovisno o tome što više cijene – privatnost i tržišnu slobodu ili državnu kontrolu i stabilnost. Paralelno, zemlje poput Europske unije (MiCA i digitalni euro) i Singapura (Project Orchid) traže srednji, hibridni pristup koji im omogućuje veći izbor. Umjesto fiktivne dedolarizacije, svijet sve više ulazi u razdoblje konkurencije različitih digitalnih monetarnih sustava unutar jedinstvene, ali fragmentirane, tokenizirane ekonomije.
S druge strane, čak i ako je dolar nemoguće strukturalno eliminirati, ne znači da SAD ne pati od golemih financijskih i ekonomskih izazova. Sve što američka administracija radi, od regulacije stablecoina do tokenizacije, zapravo je pokušaj da se ti problemi riješe unutar sustava u kojem dolar ostaje dominantan.
Kijev pretvorio Rusiju u ratište ali to nije dosta za pobjedu: Upravljani poraz prikriven inovacijama
Zlato i tajna Bitcoina
Nije tajna (niti vjerojatno slučajnost) što se svi ovi procesi odvijaju paralelno s inflacijom, geopolitičkim previranjima i dubokim promjenama u gospodarstvu koje je donio AI, zbog čega ponovo gledamo rast uloge zlata u globalnom financijskom sustavu, ali i stabilnu inauguraciju BTC-a. Naime, nakon što su Zapadne zemlje 2022. zamrznule dio ruskih deviznih rezervi, zlato je prestalo biti samo zaštita od inflacije i postalo geopolitički neutralna rezervna imovina. Ne može se tiskati, niti sankcionirati, nalazi se izvan bankarskog sustava i ne nosi rizik druge strane. Upravo takav status polako, ali sigurno stječe BTC. Sve više država ga gomila u pričuvama, a otvorene rasprave o službenim BTC rezervama sve su glasnije.
I dok središnje banke masovno kupuju zlato, velike financijske institucije i korporacije sve više kupuju Bitcoin, koji se sve češće doživljava kao „digitalno zlato“. Spot Bitcoin ETF-ovi u SAD-u drže preko 2 milijuna BTC-a, dok ukupna institucionalna i korporativna držanja prelaze 4 milijuna BTC-a (gotovo 20 % ukupne ponude). Oba trenda pokazuju istu temeljnu težnju – diverzifikaciju i traženje imovine izvan tradicionalnog dolarskog sustava što (tradicionalno) znači da države sumnjaju u dugoročnu stabilnost postojećeg sustava te se štite od sistemske, financijske i geopolitičke nestabilnosti.
Pa je, između ostalog, SAD, nakon povratka Trumpa, u ožujku 2025. stvorio formalni okvir za stratešku rezervu BTC te američka vlada trenutno drži jednu od najvećih državnih rezervi na svijetu (328.000 BTC). Zanimljivo je da je većina tih rezervi zaplijenjena kroz sudske i policijske akcije. Ministarstvo pravosuđa, nadalje, povremeno prodaje dio zaplijenjenog Bitcoina na aukcijama (pazeći da ne destabilizira cijene) što znači da rast cijene BTC-a direktno povećava vrijednost državne imovine.
Naime, nakon kineske zabrane rudarenja, Sjedinjene Države postale su dominantna sila u Bitcoin industriji te danas kontroliraju oko trećine ukupne računalne mrežne snage, zahvaljujući jeftinoj energiji i velikim rudarskim kompanijama. Slijede ih Rusija, Kazahstan i Kanada, koje također privlače povoljnim uvjetima, dok zemlje poput Argentine i Paragvaja brzo povećavaju svoj udio, opet zahvaljujući jeftinoj struji. Zemlje, dakle, osiguravaju računalnu snagu i relativno stabilan regulatorni okvir, dok se vlasništvo nad Bitcoinom nalazi među milijunima pojedinaca, fondova i institucija diljem svijeta, što dodatno jača njegovu decentralizaciju i otpornost na političke i regulatorne pritiske. To je bitna razlika u odnosu na 2018. ili 2022. kad su Bitcoin uglavnom držali privatni investitori i fondovi, dok danas potražnju pokreću države, velike korporacije, spot ETF-ovi i institucionalni ulagači, a indirektno i stablecoini te tokenizirana imovina.
Ono što je važno primijetiti kod nedavnog pada, jest da su korporacije kupovale ‘dip’, posebno Strategy, najveći korporativni holder BTC-a. Samo tjedan dana nakon što je prvi put od 2022. prodala 32 BTC, tvrtka je ponovno kupila oko 1.550 BTC po prosječnoj cijeni od 65.332 dolara.
Geopolitika profita (2.dio): Rusija priprema goleme rezerve za dugotrajni rat i nove sankcije
Inflacija i financijska represija
U svibnju je inflacija u SAD-u iznosila 4,2 %, u eurozoni 3,2 %. Pritom FED-ova kamatna stopa ostaje 3,75 %, dok je ona ECB-a, nakon tri godine, blago podignuta na 2,25 %. U oba slučaja, realne kamatne stope su i dalje negativne ili blizu nule. Čak i nakon nedavnog blagog povećanja ECB-a, kamatne stope ostaju ispod stvarne inflacije. To se zove financijska represija. Ako je sad cilj Washingtona smanjiti relativni teret rekordnog javnog duga, osigurati stalnu potražnju za američkim obveznicama, privući kapital u proizvodne sektore i istodobno modernizirati financijsku infrastrukturu, onda tokenizacija, stablecoini i financijska represija nisu odvojene pojave nego dijelovi iste strategije.
U tom kontekstu Trumpova politika – zagovaranje nižih kamatnih stopa, Genius Act i otvoreno pozitivan stav prema umjerenoj inflaciji – dobiva veći smisao. Niže realne kamatne stope olakšavaju servisiranje duga, stablecoini i tokenizacija stvaraju novu strukturnu potražnju za dolarom i državnim obveznicima, a modernizacija financijske infrastrukture kroz digitalnu imovinu i tokenizirana tržišta kapitala privlači tehnološki kapital. Pritom, Washington mora istovremeno upravljati i monetarnim i geopolitičkim rizicima koji vrše pritisak na inflaciju i prisiljavaju FED na podizanje kamatnih stopa, što ide suprotno cilju smanjenja troškova zaduživanja. Stoga neprestano promatramo usklađivanje geopolitike s geoekonomijom.
Međutim, ako pogledamo inflaciju mjereći cijenu zlata (što sve više ekonomista zagovara i vjerojatno će nam se budućnost rugati), u puno smo strukturalnijoj krizi nego što nam govore. Cijene nekretnina u SAD-u nominalno su porasle samo 1,7 % u prvom kvartalu 2026., na nacionalnoj razini (neke države imaju rast od 6–8 %), dok je u većem dijelu Europske unije rast znatno usporio u odnosu na prethodne godine, iako i tu postoje velike razlike među državama. Hrvatska, naravno, pridonosi razlikama, službeno zbog turizma, stranih ulaganja, ograničene ponude i korupcije, ali samo kad zanemarimo ulogu kredita, kamatnih stopa i monetarne politike. Jer kad se orijentiramo prema uncama zlata, nekretnine su na Zapadu od 2022. stagnirale ili čak izgubile realnu vrijednost, a isto se dogodio i s dionicama – S&P 500 je nominalno rastao, ali zlato ga je u više navrata nadmašilo.
Ako imovina raste sporije od zlata, nominalni rast u dolarima ili eurima nije stvarno bogaćenje, već posljedica slabljenja kupovne moći novca. To znači da gospodarstvo ne bilježi pravi realni rast, već uglavnom samo nominalni, koji je i posljedica monetarne politike i financijske represije. Ako sad dodamo Cantillonov efekt (po francusko-irskom ekonomistu iz 18. stoljeća, Richardu Cantillonu) koji objašnjava da novostvoreni novac nikad ne dolazi svima istovremeno, otkriva se monetarni sustav koji prvo nagrađuje vlasnike kapitala, a tek onda rad i samim tim, stvaranje nove vrijednosti. Naime, kad središnja banka spusti kamatne stope ili financijski sustav stvori nove kredite, prvi su korisnici tog novca banke, veliki investitori, fondovi, korporacije i vlasnici imovine. Oni su ti koji kupuju nekretnine, dionice i druge oblike kapitala po starim cijenama, prije nego što rast cijena zahvati ostatak gospodarstva, a taj isti novac, kroz plaće i potrošnju, napokon stigne do radnika i običnih građana – ali, s jednom ‘malom’ razlikom da su cijene stanova, zemljišta, dionica i zlata već porasle pa taj novac manje vrijedi.
Upravo zato vlada osjećaj da službena inflacija ne odgovara stvarnom iskustvu. Nije to nikakva slučajnost, već strukturna osobina monetarnog sustava koji prvo nagrađuje vlasnike kapitala, a tek onda rad i građane. Najveći dobitnici takvog sistema nisu štediše ni vlasnici obveznica, već dužnici i vlasnici imovine. A kad inflacija dugoročno ostaje iznad prinosa na štednju i obveznica, kapital prirodno traži utočište u oskudnoj i produktivnoj imovini. Zato se nekretnine, zemljište, energija, zlato, produktivne kompanije i Bitcoin sve više gledaju kao zaštita od financijske represije koju pak, prema kritičnijem dijelu ekonomista i investitora, SAD i djelomično EU, provode još od financijske krize 2008.
Financijska emancipacija od monetarnog intervencionizma
Američka vlada, dakle, želi jeftin novac, Fed i štediše žele stabilnost cijena, a novi predsjednik FED-a, ‘Trumpov čovjek’, Kevin Warsh želi potpuni reset sistema. Upravo je on, nakon slomova 2008. i 2020. žestoko kritizirao FED-ovo spašavanje kvantitativnim olakšavanjem, tiskanjem novca do trilijunske likvidnosti i spuštanjem kamata na gotovo nulu, tvrdeći da je FED od monetarnog regulatora odjednom postao glavni stabilizator čitavog financijskog sustava, koji kupnjom američkih državnih obveznica i hipotekarnih vrijednosnica ruši prinose, napuhuje cijene imovine i normalizira ovisnost tržišta o intervencijama središnje banke.
Warsh traži potpuni zaokret: umjesto oslanjanja prvenstveno na visoke kamatne stope, on zagovara smanjivanje Fedove bilance i dospijevanje obveznica (bez novog reinvestiranja) čime se nada ostvariti manje tržišnih distorzija, samostalnije formiranje cijena, manju ovisnost tržišta o likvidnosti te jednog dana, i niže kamatne stope. To je, dakle, konzervativno-liberalna vizija gdje se ekonomija organski jača uz postepeno smanjivanje ovisnosti o monetarnim i fiskalnim poticajima.
No, evo što se događa u praksi. Ako Fed smanji kamate koje plaća bankama za držanje rezervi (ovo je spekulacija analitičara, jer Warsh zagovara i smanjenje tzv. ‘forward guidance’), ne bi li potaknuo banke da preusmjere kapital iz rezervi u druge tržišne plasmane, taj će novac po inerciji ponovno završiti u nekretninama i financijskim tržištima, tvoreći nove inflatorne pritiske – ukoliko isto ne prati jasna industrijska politika koja će usmjeriti ulaganja u produktivne sektore. A jedina industrijska vizija danas jest umjetna inteligencija koja bi trebala magično riješiti sve boljke sustava i smanjiti proizvodne troškove.
S obzirom da sustav čine ljudi, ideja da AI jednostavno zamijeni radnu snagu, a ljude održava univerzalnim dohotkom, potpuno je redukcionistička i nerazumna, jer zanemaruje organsku vezu potrošnje, potražnje i društvene kohezije s aktivnim sudjelovanjem ljudi u ekonomiji.
Geopolitika profita (3. dio): Kineska strategija
U svojoj krajnjoj verziji, takva vizija pretpostavlja da je AI vrhunac ljudskog razvoja i inovacije te da odsad sve što može smisliti čovjek, AI će smisliti bolje.
(nastavlja se)
