Gisèle Pelicot otvorila je priču o trenutku kada je odlučila hrabro odustati od svoje anonimnosti i održati javno suđenje, otvarajući put najšokantnijem slučaju masovnog silovanja u Francuskoj.
Nedavno objavljeni memoari gđe Pelicot, Hvalospjev životuopisuje mučne muke koje je pretrpjela nakon što je otkrila da ju je tadašnji suprug drogirao, a zatim silovao dok je bila u besvjesnom stanju, zajedno s desecima muškaraca koje je regrutirao na internetu.
U knjizi koju je napisala s novinarkom Judith Perrignon, sada 73-godišnjakinja prisjeća se trenutka kada joj se “mozak isključio” dok joj je policija rekla što su učinili Dominique Pelicot i 51 drugi napadač.
Ona također govori o intenzivnoj medijskoj pokrivenosti koja okružuje njezin slučaj, naglašavajući kako je često opisivana kao “dostojanstvena” i “ikona”, riječi prema kojima se čini da osjeća ambivalentno – iako se snažno osjeća da nudi “svoje iskustvo kao primjer i svoje ime kao borbenu zastavu” kako bi pomogla drugim ženama.
“Evo me, u svojim sedamdesetima, mučenica, simbol novog feminističkog vala o kojem gotovo da i ne znam”, piše u memoarima koji su u utorak pušteni u prodaju.
Među otkrićima u knjizi, gospođa Pelicot dalje objašnjava da još uvijek želi posjetiti svog muža u zatvoru u potrazi za odgovorima.
On i ostali muškarci osuđeni su na ukupno 428 godina zatvora 2024. godine, nakon što je njih 47 proglašeno krivima za silovanje, dvojica su proglašena krivima za pokušaj silovanja, a dvojica su proglašena krivima za seksualni napad.
Govoreći o svojoj odluci da odustane od anonimnosti, gospođa Pelicot piše: “Nisam više željela biti sama. Toliko stranaca mi je pokazalo takvu ljubaznost, učinili su da se osjećam dobrodošlo kada više ništa nisam imala. Nisam se bojala da me sada vide, da ljudi znaju.
“‘Sramota mora promijeniti stranu’ – riječi koje sam prvi put čula prije više od deset godina, slogan podrške ženama koje su preživjele silovanje i obiteljsko nasilje, došle su mi u glavu poput refrena, kao da su sićušne oštrice brusile moje misli. Svi moraju vidjeti lica silovatelja. Oni bi trebali biti ti koji će spustiti glavu od srama, a ne ja.”
Odbijanje zatvorenog saslušanja, norme za suđenja za seksualne prijestupe, “promijenilo bi sve”, sjeća se kako su joj rekli njezini odvjetnici Stéphane Babonneau i Antoine Camus.
Kako bi se pripremila za suđenje, gospođa Pelicot kaže da je morala pogledati užasne videosnimke napada, snimljene s uređaja njezinog tadašnjeg supruga, koje je dosad izbjegavala gledati. Prisjeća se da je svoje tijelo vidjela kao “leš” i “lutku od krvi i mesa”, rekavši: “Nisam tamo vidjela svoj život. Otjerali su ga, istjerali iz mog tijela.”
Zatim razmišlja o trenutku koji je potresao svijet kada joj je policija prvi put rekla što joj se dogodilo. U oba slučaja, kaže da je stalno mislila: “To mi se dogodilo, ali to nisam bila ja.”
Gospođa Pelicot isprva je vjerovala da je bila u policijskoj postaji 2. studenog 2020. jer je njezinog tadašnjeg supruga policija pozvala nakon što ga je zaštitar supermarketa uhvatio kako potajno snima video zapise podizanja ženskih suknji.
Policajac je nježno otkrio pravi razlog zašto je gospođa Pelicot bila ondje i počeo joj je postavljati pitanja poput onoga kakav je bio karakter njezina tadašnjeg supruga, a ona ga je isprva opisala kao “divnog momka”.
Zatim je upitao je li par ikada mijenjao partnere. “Čula sam sebe kako mucam kako mi je njihanje nepojmljivo”, rekla je. “Nisam mogla podnijeti da me drugi muškarci dodiruju. Trebali su mi osjećaji.”
Tada ju je policajac upozorio: “Pokazat ću ti fotografije i video zapise koji ti se neće svidjeti.” Nakon toga joj se svijet srušio.
Ona se prisjeća: “Policajac je rekao broj. Rekao mi je da su pedeset i tri čovjeka došla u moju kuću da me siluju. Tražim vode. Usta su mi paralizirana.” Prisjeća se da nije mogla vjerovati da je inertna žena na fotografijama ona.
Kasnije se sjeća kako je noću ležala u krevetu budna, “toliko ljuta što nisam ništa primijetila” i prelazila preko sjećanja, uključujući trenutak kada je vjerovala da je bila blizu otkrivanja istine, 2013. godine.
Kaže da je primijetila neke “čudne, obojene mrlje poput mrlja izbjeljivača, neizbrisive, neobjašnjive” na hlačama koje je nedavno kupila i našalila se Pelicotu: “Nisi me valjda drogirao?”
“Brznuo je u plač. ‘Kako si uopće mogao reći takvo što?’ Odmah me obuzeo osjećaj krivnje. Bio je ozlijeđen. Odmah sam se ispričao.”
Gospođa Pelicot i dan danas se bori s neodgovorenim pitanjima. Njezin suprug proglašen je krivim po svim točkama optužnice i osuđen na najveću moguću kaznu od 20 godina zatvora.
Piše: “Trebam odgovore, toliko mi duguje. Razgovarat ću s čovjekom za kojeg sam mislila da sam u braku. Ako je još tu, odgovorit će mi. Što on ima izgubiti, s obzirom da će ostatak života provesti u zatvoru?”
“I ako je, zapravo, taj čovjek davno nestao, ako je sve što je od njega ostalo njegova patološka potreba za moći i manipulacijom, i ja ću to osjetiti. U svakom slučaju, to će mi pomoći da nastavim dalje.”
Ona ima posebna pitanja u vezi s dva neriješena slučaja za koje je obaviještena 2022. za koje je osumnjičen njezin tadašnji suprug, jedan za pokušaj silovanja koji je kasnije priznao, a drugi za ubojstvo, koje on negira.
Ona također želi odgovore o njihovoj kćeri Caroline Darian, nakon što je Pelicot proglašen krivim za snimanje i širenje njezinih slika seksualne prirode.
Gospođa Pelicot piše: “Fotografije su jadne, prikazuju nepodnošljivi incestuozni pogled njezina oca na kćeri dok je spavala.”
Slučaj je doveo do velikih poteškoća u odnosima cijele obitelji, a posebno majke i kćeri. U vlastitoj knjizi koju je njezina kći izdala prošle godine, Nikada ga više neću zvati tatagospođa Darian rekla je da se osjeća “zaboravljenom” žrtvom suđenja.
Njezin je otac tijekom suđenja negirao seksualno zlostavljanje ili silovanje svoje kćeri. Gospođa Pelicot je odbila odgovoriti kada su je na sudu pitali podržava li tvrdnje svoje kćeri.
Gospođa Darian nastavila je optuživati svoju majku da ju je “napustila” jer nije poduprla vlastite navode, au prošlogodišnjim je intervjuima rekla da zbog toga više ne razgovara često s majkom.
Ali obitelj se polako oporavlja, prema gospođi Pelicot, dodajući da je oko sebe izgradila širu mrežu pristalica.
Ženska prijateljstva opisuje kao ključna u tom razdoblju, a “spasile” su me gomile žena koje su je bodrile ispred zgrade suda u Avignonu.
Broj pristaša je rastao i rastao tijekom suđenja, sve dok francuska baka nije postala simbol globalnog pokreta, utjelovljujući svoju snažnu poruku da su počinitelji ti koji bi trebali osjećati sram zbog seksualnih zločina – i odbijajući da bude svedena na žrtvu.
U svojoj završnoj riječi piše: “Pretpostavljam da sam se zato odlučila hrabro oduprijeti sudu. Svi su očekivali da će doći olupina žene. Ali to se nije dogodilo.
“Još uvijek sam znao zašto sam bio zaljubljen u Dominique i, kao što sam rekao sudu, vjerojatno ću provesti ostatak života razmišljajući o svojim sjećanjima kako bih spasio nekoliko dobrih.
“Nikad se neću svesti na svoje izmučeno tijelo; to nije mjesto gdje je moja duša, nije to što sam bila kao djevojčica, niti je to žena koja sam postala.”
‘A Hymn to Life’ objavio je Bodley Head i sada je dostupan
