Dokumentarni film “Mirotvorac” redatelja Ivana Ramljaka izazvao je žučne rasprave. Bavi se životom i ubojstvom načelnika osječke policije Josipa Reihl-Kira koji je, kako se navodi u najavi filma, 1991. pokušao spriječiti sukobe na području istočne Slavonije. Kontroverzije koje prate film došle su u prvi plan nakon što je prije nekoliko dana prikazan na HRT-u. Uskomešali su se i kritičari i dio braniteljskih udruga, nazivajući film “krivotvorcem” zbog, kako kažu, jednostranog i neistinitog prikaza početka Domovinskog rata. Reagirali su i iz političkih redova, HSP-ovci su, primjerice, film proglasili propagandnim pamfletom i problematizirali njegovo financiranje javnim novcem.
Uz redatelja Ramljaka, čiji je rad na “Mirotvorcu” ključan, velik posao odradili su i novinari Drago Hedl i Hrvoje Zovko, na čijem se istraživanju film temelji pa su oni i koscenaristi filma s čijom se porukom ne slaže novinar Ivan Hrstić, koji je primijetio kako film nudi selektivan, pa i tendenciozan prikaz početka Domovinskog rata. Dio onih koji su film odgledali prije svega osporava njegov uvodni tekst koji se opisuje kao krivotvorenje povijesti vezano uz agresiji na Hrvatsku. S druge strane, oni koji su “Mirotvorca” stvarali navode kako se film uvelike oslanja na materijale i svjedočenja koja su Hedl i Zovko prikupljali desetljećima, što je naišlo i na odobravanje HND-a sa Zovkom na čelu.
Hedl i Zovko kroz film naglašavaju kako država nikada nije željela otkriti stvarne nalogodavce Kirova ubojstva, što također nekima nije najbolje sjelo. Unatoč polemikama, film je u stručnim krugovima dobio visoku ocjenu te osvojio nagrade poput Velike zlatne arene u Puli ili Grand Prixa na Danima hrvatskog filma. No te nagrade nisu impresionirale bivšeg osječkog saborskog zastupnika i svjedoka vremena Branimira Glavaša, koji je suglasan s kritičarima koji “Mirotvorca” opisuju kao propagandni uradak s ciljem revizije povijesnih činjenica iz Domovinskog rata.
Zauzimaju pozicije
“Svoje mišljenje o Kiru mislio sam izraziti u tom filmu. Hrvoje Zovko mi je prije dvije i pol godine poslao mail, najavio film i tražio da sudjelujem u njemu. Odgovorio sam mu pozitivno – kako tada, tako i sada. To vam najbolje govori da je to sranje od filma, puno laži i krivotvorina. Jedan propagandni pamflet u režiji Hrvoja Zovka, Drage Hedla i Ramljaka. Ponavljam, to je jedno veliko propagandno sranje od filma koje vrvi lažima i neistinama”, kaže Glavaš koji, dakle, nije dobio priliku da progovori u “Mirotvorcu”.
“Prva i osnovna, ključna laž jest da je Kir mirotvorac. Kir je stara udbaška komunjara zaposlena u jugoslavenskoj miliciji. Radio je na političkom kriminalu, u odjelu političkog kriminala. Prava pravcata Udba koju smo mi naslijedili 1990., a koju je odmah trebalo pohapsiti i suditi joj. Svu tu garnituru trebali smo odmah nakon izbora 30. svibnja 1990. pohapsiti i suditi joj za veleizdaju i zločine koje su počinili do 1990.“, uvjeren je Glavaš koji tvrdi da bi svoja uvjerenja izrekao i u filmu. “Da su imali dobru namjeru, da su htjeli snimiti film utemeljen na povijesnim činjenicama, dobili bi odgovore na pitanja onako kako to i zaslužuju. Sve bih ovo ponovio njima u lice”, kaže Glavaš, svjestan da ovo nije prvi film u kojemu se izvrću činjenice o Domovinskom ratu.
“Ta je bagra počela dizati glavu, misle da je nakon 35 godina vrijeme da ponovno dignu glave. Te smo glave 1989. – 1990. trebali posjeći pa se ne bi sada dizale. Nisu one nikada ni sišle s vlasti, ta je komunističko-udbaška struktura sada biološki nestala ili je pred nestankom, ali njezini nasljednici, sinovi i unuci, zauzimaju pozicije s kojih upravljaju hrvatskom državom koju nikada nisu željeli. Sve se to pokotilo iz starog komunističko-udbaškog gnijezda i danas upravlja hrvatskom državom”, smatra Glavaš koji kao još jedan sporan dio “Mirotvorca” izdvaja fotografiju na kojoj Kir sjedi za stolom dok pored njega sjedi Petar Biočić.
Stari milicajac
“Biočić je zamjenik načelnika policijske uprave – živ i danas. One puške koje stoje na stolu kad on govori o više nacionalnosti, njih je oduzeo, to su Špegeljovi kalašnjikovi. Oduzeo ih je od hrvatskih branitelja! Petar Biočić bio je zamjenik Josipa Reihl-Kira, isto stari milicajac, ali je za razliku od Kira nacionalno svjestan. Kir bi danju oduzimao puške, a Petar Biočić bi ih noću, zamotane u šinjele u koje može stati deset automatskih pušaka, iznosio iz policijske uprave i vraćao hrvatskim vojnicima odnosno rezervnim policajcima koji su ih zadužili. Prema tome, zašto u filmu sugovornik nije bio Petar Biočić kao zamjenik načelnika policijske uprave”, pita se Glavaš.
“U tom je filmu hrpa jugoslavensko-udbaških razbojnika koji su se, zahvaljujući Tuđmanovoj zabludi o nekakvoj pomirbi 1990., najprije par godina pritajili, a sada su ocijenili da je trenutak da dignu glave. Imaju punu potporu Vlade i Nine Obuljen Koržinek, koja pak to ne bi radila da nema potporu premijera Plenkovića. Plenković je igrač i potomak starih udbaško-kosovsko-komunističkih kadrova pa se ne čudim ničemu što se danas u Hrvatskoj događa”, kaže Glavaš navodeći da on neće šutjeti, pogotovo zato što bi Visoki kazneni sud uskoro trebao riješiti pitanje njegove žalbe, pa smatra da ni trenutak prikazivanja filma nije puka slučajnost.
“Dosad sam se suzdržavao da Plenkovića ne nazovem pravim imenom, ali sada mi je potpuno jasno da on stoji iza toga svega. Zahvaljujući glupom biračkom tijelu HDZ-a, pobijedit će i sljedeći put jer je više od 300.000 članova HDZ-a na valu države, državne uprave i državnih poduzeća”, konstatira Glavaš koji je sporni e-mail što mu ga je poslao Zovko spreman objaviti u memoarima u kojima će otkriti i neugodne činjenice za protagoniste filma.
Nameću zaključak
Povjesničar Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, problem vidi u tome što se arhivska građa u “Mirotvorcu” koristila za kreiranje specifičnog političkog narativa. Prema njegovim riječima, Kir se kao načelnik policijske uprave zalagao za mir i pokušavao pregovarati, što mu treba priznati. “Jasno je da je išao razgovarati s onima za koje se već tada znalo da ne žele mir, da su spremni na rat i da će do rata doći. Nakon događaja u Borovu Selu mnogima je postalo jasno u kojem smjeru sve ide. Nažalost, on je tragično stradao”, podsjeća Nazor.
“Film se predstavlja kao djelo temeljeno na arhivskom gradivu, što jest točno, ali to gradivo nije cjelovito. Ono je selektivno korišteno, a ključne su činjenice izostavljene. Primjerice, u filmu se sugerira da je ZNG bio paravojna formacija, što nikada nije bio. Također se provlači teza da smo svi jednako odgovorni za rat, možda čak i da je Hrvatska nešto više odgovorna. Na kraju filma jedan od naratora iznosi tvrdnju da rata ne bi bilo da su se slušali Kir i Boljkovac. Time se implicira da smo odgovorni mi Hrvati jer ih nismo poslušali”, nabrojio je povjesničar koji je i u kolovozu reagirao na napise nekih kolumnista koji su tvrdili da je Kirovo ubojstvo uzrokovalo širenje rata u Slavoniji. “Dokument koji je potpisao 30. lipnja jasno pokazuje kakva je situacija tada bila primjerice u Tenji. Kronologija događaja i izvori su neumoljivi. Još 1988. u Srbiji se pojavljuju zahtjevi za formiranjem srpskih krajina u Hrvatskoj i BiH, u to vrijeme HDZ još nije bio na vlasti. U listopadu 1990. otvoreno se govori o naoružavanju. Zašto se u filmu ne objašnjava kontekst“, pita se Nazor podsjećajući kako je Hrvatska bila razoružana i suočena s prijetnjom rata pa postavlja pitanje što bi bilo da se nismo počeli naoružavati. “Pogledaju li se dokumenti Jovana Raškovića iz siječnja 1991., jasno je da su ciljevi bili definirani i da se išlo prema projektu velike Srbije. Kako je moguće da se sve te činjenice zanemare, a da se sugestivno nameće zaključak o hrvatskoj odgovornosti”, upućuje Nazor.
“Smatram da je film površan i tendenciozan. Reihl-Kir zaslužuje duboko poštovanje, ali nije zaslužio da se na njegovoj tragediji gradi jednostrana interpretacija. U filmu primjerice nema spomena o važnom sastanku uoči događaja u Borovu Selu na kojem je sudjelovao. Kako je moguće izostaviti tako važan događaj? Nisu konzultirani svi relevantni akteri, a pojedine su snimke korištene sugestivno. Nije pročitano ni pismo sestre jedne od žrtava koja je također imala što reći. Ako se film poziva na arhivsko gradivo, onda ono mora biti prikazano cjelovito, a ne selektivno. U suprotnom, dobivamo djelo koje ne doprinosi razumijevanju povijesti, nego produbljuje podjele”, zaključio je povjesničar Nazor.
Nestalo povjerenje
Branitelj iz Osijeka i jedan od prvih redarstvenika Vladimir Flatscher također je progovorio o “Mirotvorcu”, prisjećajući se kako su 1990./1991. kao pripadnici HDZ-a shvatili da neće sve proći mirno. Kako su dobili embargo na uvoz oružja, a da bi izbjegli vojnu intervenciju JNA, morali su, u skladu s tadašnjim ustavom, naoružati i osposobiti policiju. “Branimir je tada pozivao sve provjerene članove. Popis je sastavljen u prostorijama HDZ-a iznad HNK u Osijeku”, prisjeća se Flatscher, podsjećajući da je u jednom trenutku došlo do sukoba između Tuđmana i Glavaša pa se kompletan popis prebacio na Antuna Jozu Gudelja, koji je okupio oko 50 ljudi i organizirao im prijevoz do obrazovnog centra MUP-a, danas Policijske akademije u Dubravi. “Nakon obuke svi se vraćamo sa zaduženim dugim i kratkim naoružanjem te službenom odorom u matične policijske uprave. Po povratku, tijekom noći dočekuju nas specijalci bivše jugomilicije, kadrovi koji su ostali u hrvatskoj policiji i koji to nisu mogli provariti. Došlo je do malog incidenta jer su od nas tražili da predamo oružje i idemo kući. Nismo to prihvatili jer smo u Zagrebu dobili drugu naredbu. Tadašnji načelnik bio je Kir. Nije se udostojio ni doći niti nas uzeti u zaštitu. Točno je znao što će se dogoditi, znao je da će biti pucnjave. Naš dogovor u autobusu bio je ili mi ili oni”, opisuje Flatscher.
Kada je postalo jasno da su, bez obzira na iskustvo, spremni zapucati, pozvan je Kirov zamjenik koji je na sastanku oko pola tri u noći u plavoj sali policijske uprave smirio situaciju. Dodaje da je Glavaš oko sebe imao dvadesetak onih koje je poslao u policiju kako bi legalizirao njihovo naoružavanje. U Jagodnjak 21. travnja 1991. dolaze Vojislav Šešelj, Milan Paroški i Stanko Cvijan. “Nakon govora mržnje, prekrajanja granica, pozivanja na oružanu pobunu te prijetnji smrću hrvatskom narodu poput ‘pobiti sve kao kerove uz tarabu’, imali smo zakonske osnove za uhićenje i privođenje, što smo i učinili. Međutim, tada dolazi Kir i naređuje da ih sve pustimo, što je nama bilo nepojmljivo. Prilikom puštanja Šešelj je bio iznenađen i rekao je Kiru: ‘Ja vas ovako ne bih pustio. Dolazim uskoro sa svojim Belim orlovima, vidimo se.’ Nakon toga odlaze preko mosta na Batini. Tada je nestalo naše i sveukupno povjerenje u načelnika Kira”, prepričava Flatscher.
“Zbog nekih traktora i prikolica između Dalja i Borova Sela šalje dvije ophodnje, a ne jednu kako se navodi u filmu ‘Mirotvorac’. Tada izdaje zapovijed, ničim izazvan jer je ophodnja trebala biti izviđačka, da se u slučaju barikada zapuca i da ih se sve pobije. Istu zapovijed je, uz dodatnu pričuvu i naoružanje, izdao i Gudelju na prilazu u Osijeku: Tko se ne zaustavi – pucaj”, tvrdi Flatscher.
Progovarajući o Tenji, prisjeća se kako su se Gudelj i kolege na punktu pridržavali Kirovih naredbi o zaustavljanju svakog vozila i osobe koju je trebalo pregledati. Ako se ne bi zaustavila, po naređenju se pucalo. “Na početku filma imate izjave osoba u vozilima da se pucalo sa svih strana, s krovova i iz kanala. Znači, nije pucao sam Gudelj, nego više njih. Kalašnjikov ima 30 metaka ako je pun, a ulaznih rupa na vozilu bilo je puno više. Dva je puta osuđivan za isto kazneno djelo, pomilovan je i ponovno suđen, te je odležao svih 20 godina do zadnjega dana. Nikada nikoga nije optužio niti tražio pomoć iako je puno toga znao do samog vrha. Čvrst karakter i kao slobodan čovjek živi u Tenji”, otkriva Flatscher.
