Amo malo grintat, nismo davno… Žao mi je što se Slobodna Dalmacija prva sjetila organizirati ‘Festival grintanja’ jer sam uvjeren da bi mi u Dubrovniku to mogli bolje i duhovitije.
Evo, recimo placa u Gružu. Dobila je nagradu Fresh&Bold Architecture Award i ako mene pitate, sasvim zasluženo. OK, poneki šteker za struju tamo, špina za vodu amo, otvorena je pa puše sa svih strana… Kakva je to placa koja nema podno grijanje, ionizator zraka i priključak na Netflix? Nesretni arhitekti morali su se prilagoditi zahtjevima konzervativnih konzervatora, a njima je posao da naprave sve kako bi placa bila kao nekad, kad su tuda prolazile Sočanke s košicom kruha na glavi i nosile ga gosparima. Iz te dvije krajnosti rodilo se – ovo.
Da budem iskren, dok se gradilo, oni betonski stupovi baš su mi išli na živce. Točno sam zamislio kako će placa izgledat k’o kutija za Borosane. Onda nisam razumio što će s onim trokutima na vrhu. Činilo mi se kao obična budalaština, a ljudi će kisnut k’o i prije. Tek kad je sve sjelo na mjesto, kad je hidraulika proradila, a oko se malo naviklo, baš mi se svidjelo. Tanti gusti.
Baš taj ‘kinetički krov’, uklopljen među stare ljetnikovce, oduševio je arhitekte i osvojio nagradu među radovima iz Njemačke, Turske, Italije… Ali moram priznat’ i ovo – odavno me ništa nije tako nasmijalo kao kad sam vidio sliku na kojoj su onu trokutastu nadstrešnicu prikazali kao čokolade Toblerone. Bio je to sjajan meme, duhovit i dobar štos. Naravno da smo ga odmah objavili jer dobar vic ne umanjuje dobro arhitektonsko rješenje. Ovakav oblik grintanja, ovo s tablama Tobleronea, visoki je doseg urbane kulture i na to bismo trebali biti ponosni.
E sad, urbana kultura nije za svačije uho, pa je dežurna gradska Facebook svađalica naprosto prodimila. Kad čovjek prestane razlikovati vic od kritike, kritiku od kritizerstva i kad se intenzivno počne baviti pričama ekipe sa zidića, nema druge nego uzet’ pivu i pridružit’ im se.
Kad ekipa sa zidića kaže da će brijestovi pretvoriti Bulevar u Trebinjsku šumu, svađa tu ne pomaže. Ili šuti ili budi duhovit. Uglavnom, te smo borove nekako preboljeli iako su arapski – e, alepski; znate da je Alep u Siriji, zar ne – pa se ekipa sa zidića danas plaši da će im pelud posađenih brijestova, japanskog hibrida, promijeniti radne navike. Neće, nema šanse.
Za iduće grintanje nominiram novi projekt – Udruga Biom, Prirodoslovni muzej Dubrovnik i Zajednica tehničke kulture Grada Dubrovnika, uz podršku Grada Dubrovnika traže rješenje za očuvanje čiopa u urbanim sredinama. Jedino se, kažu, u Dubrovniku čiopa gnijezdi u rupama fasada i zidina. I uvijek se vraćaju Gradu u kojem su se izlegle. Podržavam ovaj projekt svim srcem. A to što smo jedini grad u svijetu koji organizirano i svakodnevno hrani golubove, isto podržavam. Ne zato što je sreća kad te golub ‘maća’, nego zato što je sreća da krave ne lete. E to bi bilo, s..nje.
