Kriza kroz koju u posljednje vrijeme prolazi HDZ predvođen premijerom Andrejom Plenkovićem u javnom prostoru i vladajućim redovima otvorila je pitanje eventualnog i budućeg premijerova nasljednika. Iako je i sam Plenković svojedobno najavio da mu je cilj ostati na hrvatskoj političkoj sceni i ići po četvrti uzastopni mandat na idućim parlamentarnim izborima u politici nikada ništa nije sigurno pa tako nije ni posve sigurno da će Plenković uzimajući u obzir i postojeće političko ozračje ustrajati na tom cilju.
Ne mora značiti da će Plenkovićev nasljednik na scenu stupiti u bliskoj budućnosti, ali se u svakom slučaju u vladajućim redovima ispod glasa počelo razgovarati o tome što nakon premijerove ere. Sve učestaliji javni nastupi dubrovačkog gradonačelnika Mate Frankovića podgrijali su strasti u vladajućim redovima pa se slijedom toga i ovog HDZ-ovca počelo spominjati kao jednog od onih koji bi potencijalno mogli naslijediti aktualnog predsjednika stranke.
Pobjednički legitimitet
Frankovićeva pojačana medijska prisutnost, osvrti na nacionalne teme i privlačenje pozornosti sukobima s građevinskom mafijom u kontekstu čega su spominjane prijetnje smrću prema tezama dijela HDZ-a nisu plod puke slučajnosti. Prvi čovjek Dubrovnika u sklopu toga pozicionirao se kao kadar blizak stranačkoj desnici pa se stoga u vladajućim redovima otvorila analiza Frankovića kao kandidata koji gradi profil za sam vrh stranke. Pita li se HDZ-ovce koji iskazuju simpatije prema Frankoviću njegov je glavni argument pobjednički legitimitet na terenu budući da mu je aktualni mandat u Dubrovniku ujedno i treći uzastopni gradonačelnički mandat.
U strankama kao što je HDZ sposobnost kontinuiranog pobjeđivanja na lokalnoj razini sasvim sigurno nosi određeni politički kapital. Za razliku od Plenkovića koji HDZ drži u čvrstom centru kao predvodnik briselskog smjera Franković periodično koketira s desnijim temama i izjavama koje se dopadaju tradicionalnijoj, konzervativnoj bazi vladajuće stranke pa ga to kako kažu oni koji su mu skloni pozicionira kao figuru koja bi bila u stanju pomiriti i ujediniti različite struje unutar stranke te HDZ-u osigurati koalicijski potencijal sa strankama s desnog spektra kao što je primjerice Most bez kojeg vrlo vjerojatno buduću Vladu niti neće biti moguće sastaviti.
Kao zastupnik u Hrvatskom saboru Franković često koristi nacionalnu pozornicu. Primjetno je da se nedavno nametnuo i kao čvrsti branitelj premijera Plenkovića i njegovih poteza čime u jednu ruku dokazuje odanost predsjedniku svoje stranke dok u isti mah fleksibilno gradi vlastitu prepoznatljivost izvan krajnjeg juga zemlje. Njegove objave u medijima o borbi s lokalnim interesnim skupinama praćene pričom o ozbiljnim prijetnjama zasigurno doprinose Frankovićevom imidžu političara koji se ne boji ući u sukob što je ujedno i korisno za svakog onoga tko puca na neke veće političke pozicije.
Premda unutar HDZ-a priliku za dolazak u Plenkovićevu poziciju čekaju teškaši s daleko većim i širim potencijalom pa i bazom nego što je ima Franković dubrovački gradonačelnik mudro balansira između lojalnosti šefu Plenkoviću i namigavanja desnici čime je ušao u uzak krug potencijalnih pretendenata za visoku poziciju u HDZ-u.
Najjače stranačke baze
Iako dakle Frankoviću ne nedostaje aduta činjenično je stanje da bi njegove ambicije mogle naići i na ozbiljne prepreke koje mu značajno umanjuju šansu za preuzimanje vodeće funkcije u stranci. U HDZ-u o apsolutno svemu odlučuju matematika i broj delegata na terenu pa slijedom toga valja znati da je Dubrovačko-neretvanski HDZ brojčano skroman i regionalno pomalo izoliran.
Kada se budu održavali unutarstranački izbori vodeću riječ voditi će veće i moćne baze kao što su to one slavonske- od Osijeka i Vinkovaca do Požege, Slavonskog Broda pa i Virovitice te splitski i zagrebački HDZ u kojima Franković naprosto ne kotira kao kandidat za Plenkovićeva nasljednika. On iza sebe nema vojsku stranačkih vojnika u ovim moćnim regijama kao što je primjerice ima Ivan Anušić koji puca na glasove desnijeg krila stranke na koje bi u slučaju kandidature za šefa stranke pucao i Franković.
Neosporno je da Anušić ima daleko veću bazu u Slavoniji, a trenutno uz to drži i visoku nacionalnu funkciju potpredsjednika Vlade i ministra obran. Pored toga iz perspektive HDZ-ova desnog krila Anušić ima i daleko veći fajterski pa i ratni legitimitet pa Franković pored njega na desnici djeluje kao light verzija. Voditi Dubrovnik nije mala stvar.
No, vođenje države i upravljanje složenim makroekonomskim i geopolitičkim sustavima ipak iziskuje nešto drugačiji kadar i nešto drugačije iskustvo od onog koje posjeduje Franković koji je primarno lokalni političar usprkos tome što je njegovo djelovanje u sabornici vidljivo ono se ipak svodi tek na rasprave, a ne na realno upravljanje državnim aparatima. Uz Frankovića i Anušića kao eventualni nasljednici predsjednika Plenkovića u HDZ-u se spominju i Oleg Butković, predsjednik Sabora Gordan Jandroković te neki od mladih lavova kao što su Karlo Ressler i Marko Milić.
Prednosti i mane
Izvor unutarstranačke moći Anušić pri tome crpi u Osječko-baranjskoj odnosno kompletnoj slavonskoj bazi. Butkovićeva je baza pak Primorsko-goranska županija kao i dio državnih poduzeća. Jandroković svoju bazu također gradi preko vlastitih kadrova u državnim poduzećima pri čemu nije zanemariva niti institucionalna moć koju ima s pozicije predsjednika Hrvatskog sabora kao i utjecaj kojeg ima unutar zagrebačkog županijskog i gradskog ogranka HDZ-a te baza koju ima u Bjelovarsko-bilogorskom ogranku stranke.
Milić je pak kandidat koji bi sasvim sigurno u slučaju kandidature na stranačkim izborima dobio potporu šefa Plenkovića, a osim toga on slovi i za kontrolora komunikacijskih kanala unutar stranke i Vlade pa preko toga jamačno ima izgrađenu određenu mrežu kadrova koji bi stali uz njega. Mladi Ressler kojeg su svojedobno nazivali i malim Plenkovićem dečko je s briselskom mrežom koji unutarstranačku moć crpi iz dijela akademsko-tehnokratskih krugova. Ideološki gledano Anušić pripada čvrstoj desnici dok je Butković pripadnik umjerene centrističke struje. Predsjednik Sabora Jandroković slovi za pripadnika pragmatičnog centra čija ideologija ne odudara previše od one Plenkovićeve. Kao mladi pripadnik tehnokratskog centra spominje se Milić dok Ressler slovi za modernog konzervativca i pripadnika desnog, proeuropskog centra.
Prednost ministra Anušića jest njegov ogroman ratni pa i terenski legitimitet dok mu je s druge strane slabost to što je previše rigidan za liberalnije krilo stranke. Butkovićeva je prednost to što je riječ u dugovječnom operativcu kojeg javnost vrlo dobro poznaje i kao opuštenog političara s veoma prepoznatljivim komunikacijskim stilom dok mu kao najslabiju točku u HDZ-u ističu to što mu manjka čvrsta ideološka profilacija. Jandroković je najdugovječniji predsjednik Sabora koji odlično kontrolira parlamentarne procese, a koji pri tome ima golemo političko iskustvo što su razumljivo njegove prednosti dok se kao njegova slanost navodi to što ga se percipira kao tehnokrata čiji izbor za HDZ nakon Plenkovića ne bi donio nikakvu značajniju promjenu. Prednost Marka Milića leži u tome što ima golemi utjecaj na kreiranje HDZ-ova medijskog narativa. On je ujedno i operativac koji je iz pozadine, daleko od očiju javnosti upoznat sa svim stranačkim kao i sa svim procesima koji se odvijaju unutar Vlade međutim on s druge strane na terenu nema nikakav legitimitet niti posjeduje izborni rezultat obzirom na skroman broj preferencijalnih glasova koje je osvajao na svim izborima na kojima je do sada osvajao. Međunarodni i briselski ugled, obrazovanje elokvencija i poznavanje europskih fondova prednosti su mladog Resslera koji je s druge strane potpuno odvojen od klasične stranačke baze u kojoj kažu kako je njegov problem i manjak borbenosti.
