U Sivom sada je u kinima.
Stara izreka “najgora stvar koju možete biti je dosadan” jako je naglašena s In the Grey, smrtonosno dosadnim akcijskim trilerom koji se doima tri puta dužim od svojih 97 minuta.
Iako Henry Cavill i Jake Gyllenhaal dobivaju najbolje naplate, prava glavna uloga u filmu je Eiza González. Ona glumi Rachel Wild, odvjetnicu čiji uvodni glas eksplicitno objašnjava naslov filma, dok govori o tome kako djeluje unutar i zakonskih i nezakonitih i moralnih i amoralnih parametara i, da, izravno kaže da radi “na crno” jer je to upravo takav film.
Papirnato tanak zaplet filma otkriva da Rachel koristi svoje vještine i elitni tim – i beskrajne resurse i financije – koji su joj na raspolaganju kako bi ciljala na Salazara (Carlos Bardem), gospodara zločina koji je ukrao bogatstvo koje Rachel ima zadatak vratiti svim mogućim sredstvima. Njezina dva najbolja agenta su Sid (Cavill) i Bronco (Gyllenhaal), koji vode gore spomenutu ilegalnu stranu njezine operacije, koristeći sve vrste taktika da prevare, prate i love one s kojima Rachel treba imati posla.
Uvodne scene U sivom djeluju kao kliše, ali se također ne ističu kao izrazito loše ili negledljive, jer postavljaju pozornicu za priču, iako radi istaknuti koliko se Gonzálezov glas koristi da objasni kako funkcioniraju njezin posao i njezin veći tim. Ali kako se film nastavlja, postaje nečuveno koliko film ostaje u istom načinu u kojem počinje, dok priča, a ne prikazuje, uvijek iznova i iznova.
Klasični dio filma o pljački ili špijunaži je sekvenca “ovako će se odigrati naš plan”, gdje čujemo kako bi sve trebalo ići za veliku operaciju tima – često koristeći VO uz snimke ciljanih lokacija – i dobijemo sliku terena prije nego što, neizbježno, nešto pođe po zlu. A te sekvence mogu biti super zabavne i cijenjeni su dio žanra. No čini se da scenarist i redatelj Guy Ritchie ima pogrešno uvjerenje da bi bilo jako zabavno kad bi film bio gotovo u cijelosti sastavljen od onih vrsta sekvenci, koje dovode tehniku do monotonije.
Zaista je izluđujuće koliko se ovog filma sastoji od govora Gonzáleza ili Gyllenhaala koji objašnjavaju što se trenutno događa i/ili što bi se trebalo dogoditi sljedeće. To nije samo držanje za ruke do ekstremne razine, djeluje lijeno i kao da Ritchie jednostavno nije želio smisliti bilo koji drugi način uključivanja ekspozicije i jednostavno nije bio zainteresiran za bilo kakvu karakterizaciju ili osobnu dinamiku, pa je preskočio što je više moguće normalan dijalog i interakciju likova.
Rachel je žestoka i lukava i ona je morski pas i… to je to. Nema drugih nijansi u onome što saznajemo o njoj nakon što je postalo sasvim jasno u prvih nekoliko minuta. Ali to je bolje od Sida i Bronca, koji su jednostavno tu da budu generički pametni i opaki, bez ikakvih drugih slojeva ili razloga za brigu o njima. Cavillu i Gyllenhaalu u ovim ulogama ne preostaje ništa drugo osim bleskati i vikati o pridržavanju plana i dolasku na mjesto susreta. S obzirom na njihovu dosadu u dvobojima, zanimljivo je zašto ova dva lika nisu jednostavno spojena u jedan, budući da postoji tako malo toga zbog čega bi se osjećali drugačijima jedan od drugoga osim što je jedan Britanac, a drugi Amerikanac.
Isto vrijedi i za njihov veći tim, koji uključuje tipove s imenima poput Bakera (Kojo Attah) i Guccija (Jason Wong). Svi su stoički i super sposobni, ali nemaju ništa što bi ih činilo drugačijima u osobnosti ili vještinama. Nema duhovitosti, šarma i cool poteza za bilo kojeg od ovih tipova.
Film kao što je ovaj obično pokazuje kako tim ove vrste mora improvizirati i okrenuti se kada stvari krenu po zlu, ali ova skupina izgleda također dobri i previše spremni da ikad stvari učine zanimljivima jer se doista samo čine spremnima na doslovno sve. Većinu vremena ne čine se dva koraka ispred svojih neprijatelja, čine se 20 koraka ispred, a uz činjenicu da su prazne ploče, što se osobnosti tiče, dosadno ih je gledati kako djeluju, bez obzira na koliko bezimenih razbojnika pucaju ili se s njima jure automobilima.
Ritchie je imao velike uspone i padove u svojoj karijeri, a posljednjih godina vrlo brzo snima puno filmova koji se uglavnom zaboravljaju. Ali nikada nije napravio jednu tako dosadnu kao In the Grey. Posebno se ističe da se ponovno udružuje s čestim suradnikom Cavillom, s obzirom na to da ovi momci imaju puno življe – iako neujednačene – zajedničke filmove, poput Čovjeka iz UJAKA
Kao što je spomenuto, Cavill i Gyllenhaal ovdje doista nemaju s čime raditi, što se tiče izvedbe, dok je prirodno simpatični González u redu, ali se osjeća pogrešno. Iako je u srednjim 30-ima, još uvijek izgleda prilično mlada na ekranu i izgledom i ponašanjem, i ne osjeća se baš kao da utjelovljuje nekoga tko bi trebao biti iskusan i dominantan vođa – njezin tim za nju koristi kodno ime “mama” – kao što je Rachel trebala biti. To je naglašeno prisustvom Rosamund Pike u nekoliko scena kao suparnice Rachel, s obzirom na to da Pike bez napora odiše energijom koja je namijenjena Rachel i osjeća se kao da bi ona bila bolji izbor za ulogu.
