Napad na Dubrovnik od strane agresorske JNA i srpsko – crnogorskih formacija krenuo je na današnji dan 1991. godine, a teror je trajao sve do svibnja 1992. godine i pobjedničke akcije hrvatske vojske.
Ratna djelovanja na dubrovačkome ratištu, nakon niza manjih provokacija, otpočela su još 22. rujna 1991. neprijateljskom minobacačkom vatrom po Vitaljini, a učestale su i pucnjave pješačkim oružjem po Brgatu. Agresorski topnički napadi primorali su obrambene snage u Konavlima da se 26. rujna povuku do Molunta i Pločica, navodi Dubrovački dnevnik.
Sramotni napadi počeli su 1. listopada kada su bombardirane prve kuće, crkve, vile i ostale građevine. Snage JNA napale su grad iz smjera Prevlake, a borbe su se uskoro proširile na cijelo područje oko samog grada Dubrovnika, Rijeke dubrovačke, Župe i Konavala.
U zapovijedi za napad agresora bilo je navedeno:
„Većim dijelom snaga preći u napad glavnim snagama na pravcima: Ljubinje – Zavala – Slano; s. Ljubovo – Ivanica – Čibači i Grab – Dubravka – Molunat, a pomoćnim snagama obezbediti objekte i aerodrom Mostar u dolini Neretve, sa ciljem: uz avio, artiljerijsku i brodsku podršku jednovremenim i energičnim dejstvom razbiti snage na pravcima napada i izbiti na obalu, preseći jadransku magistralu na više mesta na odseku Slano – Prevlaka, blokirati sa kopna i mora Dubrovnik, aerodrom Čilipi i Prevlaku i onemogućiti manevar snaga neprijatelja, a zatim, obezbeđujući se sa pravca Ploče, pristupiti uništenju i razoružavanju okruženih snaga neprijatelja i biti u gotovosti za dalja ofanzivna dejstva u zapadnu Hercegovinu.”
Neprijatelj polomio zube
Preko 80% građevina doživjelo je štetu od posljedica granatiranja. Uništena je stara dubrovačka gradska jezgra, a oštećeni su i brojni objekti od velike povijesni važnosti. Raketiran je TV-odašiljač, nestalo je električne energije, vode i telefonskih veza. Amaterske radiostanice postale su jedina spona Dubrovnika sa svijetom.
U prvom tjednu listopada poginulo je 27 branitelja i građana, a stotinu ih je ranjeno. No i neprijatelj je već u prvim okršajima doživio neočekivane poraze i gubitke od preko 150 poginulih i više stotina ranjenih, posebno na Čepikućama, Osojniku, Brgatu i u Prapratnu, gdje su bili raspoređeni pripadnici 1/116. “A” bojne ZNG i Policijske uprave Dubrovnik. Početkom oružanih sukoba na dubrovačkom području, s pripadnicima Odreda Narodne zaštite i dragovoljcima, bilo je ukupno od 700 do 750 branitelja. Tadašnji dubrovački biskup mons. Želimir Puljić toga je jutra izgovorio riječi koje su ostale trajno zapisane u sjećanju Dubrovnika: “Zapamtite, ovaj dan 1. listopada 1991. godine ući će u povijest i kroniku našega grada kao dan početka nemilosrdnog napada i s kopna i s mora i iz zraka.”
Rok za izvršenje svih navedenih zadaća određen je u trajanju od 4-5 dana, što potvrđuje da su provoditelji agresije imali točna saznanja o malobrojnosti dubrovačkih branitelja te kako su priče o „30 hiljada ustaša koje su krenule u napad na Boku” bile smišljene laži namijenjene obmanjivanju crnogorske javnosti. Rok od 4 do 5 dana nije im uspio.
Hrabrost hrvatskih branitelja, njihova žrtva i ustrajnost, kao i snaga stanovnika koji su ostali uz svoj Grad na kraju su pobijedili agresiju i noćna je mora stala u svibnju 1992. godine. Dubrovnik je obranjen, a hrvatski jug oslobođen.
J.T.
