Krajnji je domet glumca Oscar, sportaša olimpijska medalja, znanstvenika Nobelova nagrada, a hrvatskog antifašista postati srpski četnik. Jedan od rijetkih kojima je to uspjelo jest Goran Babić, čiju su smrt obilježili gotovo svi mediji u Hrvatskoj. Ispada, po većini tekstova, da je Babić bio neka “kontroverzna”, pa i tragična figura koja je život završila u progonstvu. U jednom tekstu čak se navodi da je uslijed atmosfere nacionalizma u Zagrebu 1991. otišao u Beograd. Pjesnik koji je možda malo ideološki zalutao na Slobinu stranu, negdje prema Gazimesatnu, ali je zapravo bio kritičar negativnosti u Hrvatskoj, poput nacionalizma. Odan ideji Jugoslavije, pa zar ga to čini izdajicom? Čak ga zovu “veliki hrvatski pjesnik” ili “pjesnik hrvatskog proljeća”. Potonje zbog pjesme “Gori li Hrvatska”, doživljene tada kao metafora hrvatskog nacionalnog buđenja, iako je Babić bio sve prije nego to. Bio je jedan od najzadrtijih progonitelja proljećara, ali i svojih kolega pjesnika i pisaca koji su imali imalo sluha za nacionalno pitanje Hrvata.
Sada uz njegovo ime svi stavljaju izraz “hrvatski književnik”, ali prije rata su ga zvali samo Književnik Goran Babić. Skraćeno, KGB. I taj nadimak govorio je sve o njemu. Malo tko se sjeća njegove tako briljantne poezije, ali se svi sjećaju njegove uloge u progonima hrvatske inteligencije tog vremena, kolega pjesnika, proljećara. Jedna od mračnijih epizoda, neposredno prije bijega iz Zagreba, bio je njegov divljački verbalni napad u časopisu Oko na dr. Ivana Šretera koji je za sebe napisao da je “umirovljeni časnik”, a ne “penzionirani oficir”, što ga je u Babićevim očima okvalificiralo kao ustašu. To je huškanje prethodilo Šreterovoj tragičnoj sudbini. Kao uvjereni komunist i Jugoslaven, Babić je u Beogradu Hrvate opisivao kao izdajice jugoslavenske ideje, a njegovi su tekstovi bili prožeti mržnjom. Uspostavu neovisne Hrvatske smatrao je rezultatom “povampirenog nacionalizma” i “ustašizacije” te “trijumfom klerofašizma”, uporno povlačeći parelele između nje i NDH. RKC mu je bila glavni generator mržnje prema Srbima i Jugoslaviji. Dakle, ništa što inače ne možete pročitati u Vučićevu Informeru.
Pisao je ogorčene propagandne uratke za velikosrpski, pseudointelektualni i kvaziliberalni NIN, tonući sve niže u svom šovinizmu i slijepoj mržnji. Njegovi eseji postali su politički pamfleti, njegova “lirika i stil” koje sada svi hvale nestale su u tekstovima punima bijesa, cinizma i srdžbe. Za slom njegove voljene Jugoslavije nije mu bio kriv Milošević, koji ga je udomio u Beogradu, nego Hrvati. Pa ipak, ili baš zato, ljevica, ona projugoslavenska (a u Hrvatskoj druge i nema) reći će da je etički nedosljedno i moralno pogrešno brisati ga iz književne povijesti samo zbog njegovih političkih stavova, da ga treba pamtiti zbog njegove poezije. Ali, i sam Babić, kao urednik režimskog Oka, sedamdesetih i osamdesetih brisao je ljude! I to ne iz povijesti, nego iz sadašnjosti, odnosno tadašnjosti, i to upravo zbog političkog stava: bilo je itekako opasno doći na njegovu listu “provincijalnih pjesnika” zatvorenih u “nacionalne torove”. A to radi i sva današnja ljevica, i za puno manje “ideološke grijehe”.
Veliki pisac Mile Budak?
I ne samo to, Babić je u polemikama književnost podređivao ideologiji, te djelovao kao politkomesar na književnoj sceni. Treba li onda slaviti pjesnika Babića i zanemariti da je bio progonitelj “hrvatskih nacionalista” s naglaskom na proljećare i kolege pjesnike i, u konačnici, socijalist hrvatomrzac s beogradskom adresom, koji je ondje nastavio djelovati kao čovjek režima pišući o tome kako je Hrvatska NDH broj dva, a Hrvati ustaška genocidna i izdajnička stoka, obračunavajući se iz Beograda pjesnički s Hrvatima istovremeno dok je taj Beograd slao tenkove na njih? Jer, ne možete reći tek “to je pravo na mišljenje”, za slične difamacijske kampanje protiv cijelog naroda Goebbelsovi su propagandisti nakon Drugoga svjetskog rata robijali.
Zanimljiva je činjenica da je vijest o njegovoj smrti prvi javio Milorad Pupovac, preko Dejana Jovića, što će reći da su bili povezani, dio istog kruga ljudi. Jedan je iz tog kruga i Miljenko Jergović, koji je o Babiću 2008. objavio tekst pod naslovom “Veliki hrvatski izdajnik i pjesnik”, koji sad mediji masovno citiraju. Jergović je Gorana Babića opisao kao “jedinog pravog političkog emigranta” i “najvećeg živog hrvatskog pjesnika”, naglašavajući da se njegova književna vrijednost ne smije brisati zbog odlaska u Beograd 1991. godine i čvrste potpore Miloševiću i Šešelju, koji su kao i on bili borci protiv primitivnog hrvatskog nacionalizma. Velikosrpski je ipak profinjeniji jer ne ide protiv Jugoslavije. Jergović je u tom tekstu napao one koji su tada vodili hrvatsku kulturnu politiku jer su Babića izbacili iz antologija i školske lektire. Za njega je to bio tek dokaz “uskogrudnosti nacionalista”, te je pokušao sve to zaspinati sugerirajući kako su Babićeva izdaja i četništvo bili vođeni uvjerenjima, a ne oportunizmom, pa je time to čin dostojan poštovanja. Kad je netko ustaša iz uvjerenja, e, to je drugo. To je gore nego da je ustaša iz oportunizma. Biti četnik, to je u redu ako je iz uvjerenja, od srca i iskreno. Uostalom, morao je čovjek nekamo pobjeći od nacionalizma, pa kamo drugamo nego u kozmopolitski Šešeljev i Slobin Beograd?
Braneći Babića, Jergović je zapravo branio njihovu zajedničku ideju o jedinstvenom jugoslavenskom kulturnom i jezičnom prostoru, makar i pod vlašću tiranina Slobe, i o nastavku veza s Beogradom te održavanju na životu kulta jugoslavenske bolje prošlosti, ma koliko taj Beograd bio neprijateljski prema Hrvatskoj i Hrvatima. Je li po tom kriteriju i Mile Budak bio veliki hrvatski pisac, kad su već toliko principijelni u pogledu razdvajanja lika i djela kod Babića? Budaku su u svom moralnom čistunstvu pobrisali ulice, kao i Vladimiru Arku, Filipu Lukasu i Ivanu Šariću, ali samo je pitanje vremena kad će zatražiti ulicu u Zagrebu za “velikog hrvatskog pjesnika” Gorana Babića. Uostalom, ima je i zloglasni sudac Vlado Ranogajec, pa zašto ne bi i Babić. A možda i osnuju kakvu književnu nagradu koja bi nosila njegovo ime. I koja bi se dodjeljivala samo onima koji se presele u Beograd i uspješno završe tranziciju u velikosrbe.
🇭🇷 PODSJETNIK: U ZAGREBU PREDSTAVLJENA KARTA TREĆEG ENTITETA
U Zagrebu je nedavno predstavljena karta budućeg trećeg entiteta u BiH. Prijedlog jasno definira teritorijalne cjeline: Croat Republic (crvena boja).
🔹Granice koje mijenjaju sve.#HrvatskiKanal pic.twitter.com/hGVqw255uj
— Hrvatski Kanal (@Hrvatski_Kanal) April 29, 2026
Treći entitet i propali projekti
Neki u Hrvatskoj kažu kako je ideja koju je na Tradfestu u Zagrebu iznio Ivan Pepić, docent sa sveučilišta “Dr. Franjo Tuđman”, o trećem entitetu u BiH kojim bi Hrvati u statusu bili izjednačeni s Bošnjacima i Srbima, skandalozna i opasna i da bi se time hrvatska izjednačila s Vučićevom politikom. Odnosno, da je treći entitet “put u uništenje BiH, a možda i nešto gore”. Naime, drugog dana Tradfesta održana je konferencija na temu “BiH: neuspjela država i nužnost trećeg hrvatskog entiteta”. A reakcije su jednako žestoke u hrvatskim medijima kao i među bošnjačkim političarima, naročito na dio o tome da je ovakva BiH propali projekt. Kolega Mate Mijić primijetio je da se nitko nije naročito uzbuđivao kad se Hrvatsku proglašavalo propalim projektom. Iako za to nema apsolutno nikakvog temelja, osim nečijih pustih želja. Formiranje uvjerenja i stavova na temelju onoga što je nekomu poželjno, a ne na temelju argumenata, dokaza, ili opservacija, u engleskom se naziva “wishfull thinking”, a na hrvatskom “što se babi htilo, to joj se i snilo”. Takvi su psihološki mehanizmi i u pozadini raznih “znanstvenici tvrde” priča po medijima: novinari većinom tumače “znanstvenike” onako kako im odgovara i čuju samo ono što bi htjeli čuti.
No, takve stvari ne treba ni posve zanemariti, jer, iako je priča o propasti projekta Hrvatske čista deluzija, širenje defetizma može djelovati i kao samoispunjavajuće proročanstvo, gdje negativan stav o Hrvatskoj kao državi i “projektu” vodi u neuspjeh projekta. Znate ono, ako se pročuje da će banka propasti, svi navale po svoj novac na šaltere pa onda inače zdrava banka stvarno i propadne. To i jest cilj širenja takvih priča. Uostalom, to je vidljivo i iz toga tko ih je širio i širi. Jedan od promotora ideje o Hrvatskoj kao propaloj državi bio je, još 2017. godine, Igor Mandić, samoproglašeni “četnik početnik”, jedan od onih koji su svoju intelektualnu superiornost dokazivali lulom i krajnjim prezirom prema svemu hrvatskom, nacionalističkom, zatucanom, primitivnom. Oni su bili iznad toga, kakti.
Mandić je tvrdio da je za Hrvatsku bolje ponovno ujedinjenje s južnoslavenskim narodima nego ulazak u EU, što je tipičan primjer “wishful thinking”. Rat je, tvrdio je, završen bez pobjednika “jer u građanskom ratu nema pobjednika”. Mandić je Hrvatsku tada opisao kao alkoholičara koji se trese u apstinencijskoj groznici i napisao da se nasilu održava konstrukt Hrvatske. “Dokazano je taj projekt propao jer su na vlasti ili nesposobnjakovići ili lopovi, ili mediokriteti ili kriminalci. To je dokazano, samo treba napraviti još jedan korak pa se zapitati čemu nastaviti taj nemogući uzaludni trud. Jer ako je Hrvatska stvorena u nacionalističkoj euforiji 90-ih godina kao jedan biznis-projekt šovinističkih elita, onda moramo biti svjesni da su temelji truli i da se na tim trulim temeljima uzaludno pokušava graditi, nadograđivati, stavljati nove skele, žbukati iznova fasadu dok se netko ne sjeti da bi trebalo cijeli taj projekt zaključati i srušiti.” U međuvremenu je Mandić umro, a Hrvatska ide dalje i na putu je da postane srednjoeruopski ekonomski tigar.
Nužno je tražiti “put mogućeg”
Mandić nije bio jedini četnik početnik koji je tako mislio. Prije pet godina i Katarina Peović, političarka koja sjedi u Saboru i prima plaću od Hrvatske, tvrdila je da je Hrvatska propali projekt. Također je tvrdila da Hrvatska ne funkcionira već 30 godina. Jugoslavija je, eto, funkcionirala, i prva i druga. Prva nije ni izdržala 30 godina, druga je opstala 45 godina, ali zadnjih je deset bila u potpunom rasulu, ekonomskom i političkom, obilježena štrajkovima, neredima, nestašicama, redukcijama, hiperinflacijom (ne ovom od 4 posto godišnje nego onom od 10 posto dnevno), švercom, raspadom građanskog društva i usponom diktatora i ratnog zločinca Miloševića. Hrvatska već sad postoji 35 godina, i unatoč lijepim željama brojnih dušobrižnika, ide joj bolje nego ikad. A što se Kate Peović tiče, bezobrazno je primati od države velik novac, biti član parlamenta i željeti da propadne. Propala je možda njezina stranka.
No ako nije neki diplomatski skandal reći da je Hrvatska propali projekt, jer su to tijekom godina i desetljeća tvrdili brojni što Jugoslaveni, što Srbi, što komunisti, zašto je onda takav skandal ustvrditi da je Bosna propali projekt, kad ne djeluje ni blizu kao nešto samoodrživo? BiH, realno, nikad nije zaživjela onako kako je zamišljena u Daytonu. A jedan od problema upravo je status Hrvata u njoj, “asimetričan”. Kardinal Vinko Puljić, vrhbosanski nadbiskup u miru, koji je bio govornik na Tradfestu i koji je oduvijek bio protiv revizije Daytona, sada kaže kako je nužno tražiti “put mogućeg” zbog nefunkcionalnosti sustava, ali i činjenice da Hrvati kao konstitutivan narod u BiH nemaju stvarnu političku jednakopravnost. “Ne mogu pristati na nepravdu, ali moramo tražiti rješenje za opstanak i jednakopravnost”, rekao je Puljić. BiH ne funkcionira kao normalna država – ona funkcionira na bizantinsikim izbornim prevarama, uz Srpsku koja samo želi van, Bošnjake koji žele unitarnu državu i Hrvate koji prije svega ne žele da im se nameću razni komšići.
Dakle, budimo realni, ovakva BiH jest prilično upitan projekt, najblaže rečeno, i vrlo je upitno koliko bi opstao bez logističke potpore međunarodne zajednice, čiji je protektorat. Da bi se išta poboljšalo, treba priznati postojanje problema. Ako je dokaz tomu da je Hrvatska propali projekt to što se o tome ne smije govoriti, kako je nedavno ustvrdio novinar Telegrama, je li onda to što se u BiH ne smije o toj državi govoriti kao o propalom projektu isto tako dokaz istinitosti toga? “Treći” ne treba biti nikakva tabu-tema, to treba biti jedna od mogućnosti o kojoj se razgovara. Naravno da je Bošnjake strah da će, ako odu Srbi, otići i Hrvati, ali to će se u toj varijanti dogoditi i bez trećeg. No trenutno stvari idu u prilog tomu da će BiH opstati u svojim granicama, no njezino unutarnje “asimetrično” uređenje koje frustrira sve i svakoga nije dobar zalog za budućnost države.
🇭🇷Croatia is receiving the largest investment in the history of Central and Eastern Europe, the Pantheon Project worth 50 billion euros is underway.
An AI development and innovation center, known under the working name Project Pantheon, will be built in the area of Topusko in… pic.twitter.com/DkUcHKaCWH
— Daily Croatia 🇭🇷 (@DailyCroatia) April 28, 2026
Što će nam data-centri i AI?
Najavljena je dosad najveća investicija u Hrvatsku, strateška i visokotehnološka, vrijedna nevjerojatnih 50 milijardi dolara. Onima koji znaju u kojem stoljeću žive jasno je da je za budućnost strateški ključno imati data-centre, a u puno manjoj mjeri željezare ili rafinerije. Wall Street Journal danas također na naslovnici ima tekst naslovljen: “Najbolje mjesto za podatkovni centar? Hrvatska.” Predviđa se da će potražnja za energijom za napajanje podatkovnih centara porasti s 10 gigavata u 2024. na 35 gigavata do 2030. Jedino mjesto na kontinentu koje ima moć i političku volju zadovoljiti tu potražnju jest ono o kojem većina ljudi nije razmišljala, a rat u Zaljevu pojačao je hitnost osiguranja infrastrukture umjetne inteligencije za SAD i naše saveznike, piše WSJ. Lokacija, stabilna pravila i energetska mreža omogućuju rekordan projekt.
Reakcije Hrvata suprotne su od onih na vijest o zatvaranju notorno gubitaške željezare u susjednoj i nesvrstanoj BiH. To će nam na neobjašnjiv način svima zagaditi vodu, svi ti serveri. Nema veze što Sava ionako prolazi kroz Krško na putu do Zagreba. Drugi se nadovezuje, vodu smo ionako prodali Arapima. Netko će na tome zaraditi. Uništit će prirodu. Kakvi solari, muljaju. Ostat će nam zemlja bez struje zbog Amerikanaca i njihovih centara. Treba ponovno otvoriti rafineriju Sisak, a ne ovo. To nećemo. Što hoćemo, nitko ne zna reći. Kad stranac ulaže, ne valja, otima nam naše. Lopov, neka ide doma. Kad domaći tajkun ulaže, opet ne valja, odakle mu pare, ukrao je. Najbolje da svi živimo od po dvije kravice i vrta zasađenog povrćem. A kad se još dignu zeleni aktivisti u zaštitu krške gušterice koju će svi ti solari ugroziti…
Treba proizvoditi konkretno, kakva magla, kakvi podaci! Naravno, kad dođe Ukrajinac s investicijom u proizvodnju pilića, e onda opet ne valja. Kad Rimac radi baterije, opet ne valja. Javljaju se stručnjaci koji će nam reći da je ovo iz onog ili ovog razloga loše. Da je turizam loš, da moramo izvoziti 60% proizvodnje. Da treba proizvoditi gumene čizme i brodove. Da smo sve uništili. Samo nitko da kaže da danas Hrvatska, sa svojih 3,5 milijuna ljudi, izvozi (prilagođeno za inflaciju!) isto koliko i Jugoslavija na svom vrhuncu, 1980., sa 20 milijuna stanovnika! Jugoslavenski je izvoz bio najveći, rekordan, 1980. kad je bio 7 milijardi USD, što bi preračunato u današnji novac (prilagođeno za inflaciju) iznosilo oko 24 – 28 milijardi eura. Ukupan robni izvoz Hrvatske lani je pak dosegnuo 25,1 milijardu eura. Današnji hrvatski robni izvoz po stanovniku 5 – 6 puta je veći od jugoslavenskog, da i ne idemo u usluge, intelektualno vlasništvo (Infobip, Rimac!) i tako dalje. Ali i dalje ćete, vjerujte mi, slušati kako smo “uništili proizvodnju”, a data-centri, pa što će nam to. To je nekima preapstraktno. Ili jednostavno imaju onaj hrvatski refleks da sve popljuju ne bi li sami sebi djelovali mudrije.
Teoretičarka zavjera Vesna
Ljevica često optužuje desnicu za širenje teorija zavjera, no to je relativno novijeg datuma i povezano s monopolom ljevice na medijski prostor i javni narativ, što onda rađa teorije zavjera na “obespravljenoj” strani. Tradicionalno, teorije zavjera povezuju se ponajprije s ljevicom. U teorije zavjera ovog je puta otišla vremešna Vesna Pusić. “Kao i u prvom slučaju atentata, ima mnogo izuzetno čudnih i teško objašnjivih okolnosti”, kaže Pusić za Jutarnji o atentatu na Trumpa, pri čemu atentator nije došao ni blizu Trumpa i dvorane u kojoj su bili novinari. Po njezinu mišljenju, posebno je neobično to što se incident dogodio upravo u trenutku kada Trumpu naglo pada popularnost, a približavaju se izbori za Kongres, odnosno izbori na polovici mandata.
“S obzirom na razinu osiguranja, kako je moguće da je netko s oružjem upao na slavnu večeru s novinarima koja je Trumpu godinama omražena? Kako to da se to događa upravo kad mu podrška pada i prije izbora? Kako to da je oba puta riječ o izoliranom pojedincu o kojem se kasnije malo toga čuje? Uz ova dva, bio je i onaj navodni pokušaj na golf-terenu, ali se ni o tome poslije nije puno čulo”, nabraja bivša ministrica.
Ako je muči što se malo toga čuje o pojedincu, to je zato što ne prati vijesti iz SAD-a. Ryan Wesley Routh, koji je planirao atentat na Floridi, pa nije došao ni na 500 metara od Trumpa, u međuvremenu je osuđen na doživotni zatvor, a svi detalji njegova života dostupni su onomu koga zanima. Onako usput, Routh je prije svog nesuvislog pokušaja napisao knjigu o potrebi da se ubije Trumpa i u njoj pozvao Irance da ga pogode raketom. Ali, eto, i dalje je tu nešto sumnjivo, je li? Tajming. Što se tiče 20-godišnjeg Thomasa Crooksa, o njemu se nije kasnije puno čulo zato što je ubijen i zato što ionako nije imao život niti je ikad napuštao rodno selo.
Modus operandi dijela ljevice
To je slično teoriji zavjere Ivane Kekin o kojoj sam pisao prošloga tjedna, o tome da je DORH ne progoni zbog malverzacija sa zemljištem nego zato što je tražila – i to post festum! – neko istražno povjerenstvo, na što se HDZ ionako grohotom nasmijao. U demokracijama su uvijek neki izbori unutar godinu dana, naročito u SAD-u, gdje su izbori za Kongres i Senat svake dvije godine. Kada bi netko trebao pucati na Trumpa a da nikomu ne bude sumnjivo, i gdje? Zašto nije sumnjiv terorist s koncerta Taylor Swift? Trolovi s interneta su jedno, ali kad osoba koja bi trebala kakti biti ozbiljna, poput bivše ministrice, govori o “namještanju atentata”, morala bi odgovoriti na logična pitanja. Ako je atentat “namješten”, kako je prvi atentator, Crooks, uspio pogoditi Trumpa u uho sa stotinjak metara dok se ovaj kretao, a da ga ne ubije (ubio je zato slučajno čovjeka u publici, ispalivši osam metaka od kojih je tek jedan okrznuo Trumpa)?
Na planetu nema tog snajperista koji to može pouzdano izvesti bez ogromnog rizika da metak završi u Trumpovoj glavi, a tko bi na to pristao! I zašto bi zavjerenici izabrali nekoga tko nije primljen čak ni u srednjoškolski streljački klub jer je loš strijelac? Nelogičnosti ne postoje u atentatu, nego u teorijama zavjera. I nitko od onih koji ih iznose nikad ih ne pokušava objasniti. U ovom zadnjem slučaju atentator je napisao cijeli manifest protiv Trumpa, bio je ekstremni ljevičar opsjednut Trumpom, javno je govorio o potrebi da ga se ubije, bio je gost hotela pa mu nije bio problem doći do perimetra, a zaustavljen je prije ulaska u dvoranu u kojoj je bio Trump, dakle NIJE upao ni na kakvu večeru kako Vesna Pusić tvrdi. Na videima se sve što Vesnu muči jasno vidi. Što je sumnjivo?! Za svu trojicu wannabe-atentatora itekako se čulo i čuje, i koga zanima, mogao je pratiti suđenje, odnosno čitati tko su i što su. Dakle, imamo čovjeka koji je tipičan “mrzim Trumpa” tip, kao i onaj s Floride, obojica su zaustavljena prije nego što su mu došla blizu.
Nije pitanje “kako im je uspjelo”, jer im ništa nije uspjelo, niti doći na sto metara. Ako Vesni još nešto nije jasno, neka se zapita je li možda svojevremeni atentat na Rolovića kojeg je ubio Miro Barešić Udbina namještaljka. Čudan tajming, je li, baš uoči hrvatskog proljeća? Taman da ga diskreditira? I uza sve ono osiguranje ambasade? Eh, kad nekakav desničar, što je jako rijetko, izvede atentat, nikomu ništa nije sumnjivo. Vesna Pusić nije glupa, i ni ona ne vjeruje u te priče koje širi, ali vidite, to je modus operandi dijela ljevice. Teroristi, mi? Ne, lažu! Ne bismo mi nikad! To samo fašisti i ustaše rade! A svi oni leševi koji svako malo izlete iz jama u Zagrebu gdje god se zakopa lopata, na primjer prošlog tjedna na dvjema lokacijama u Dubravi? Ma, i tu je sigurno nešto sumnjivo. Tajming, bit će. Evo, iskopavaju žrtve partizana taman prije Trnjaskih kresova i Dana oslobođenja Zagreba 8. svibnja! Namještaljka! Podvaljuju antifašistima. Tako podvaljuju i američkim “antifama” oko Trumpa.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
