Malo je koje suđenje privuklo pozornost medija kao ono Anni (s dva n!) Dujić, a ono što joj se stavlja na teret cijela je Hrvatska imala prilike vidjeti u jednom od najgledanijih videa 2024. Dakle, Anna s dva n i njezina majka kći su i supruga lokalnog šerifa iz Skradina, jednog od onih “je l’ znaš ti ‘ko sam ja” krkana koji su barem cijelo prošlo stoljeće, ako ne i dulje, obilježavali povijest Hrvatske, a protiv njih do ne tako davno nije bilo pametno ni javno govoriti. One su, najblaže rečeno, teški trash. Hrvatski – smeće.
Danas, Bogu hvala, ipak postoji neka demokracija, čak prilično razvijena, pa se nitko ne mora suzdržavati u pljuvačini siledžijske obitelji, kojoj čak ni hrvatska policija ne predstavlja baš ništa. A ako postoje institucije čiji autoritet u državi mora biti neupitan – govorim o institucijama kao takvima, ne o njihovim eventualno korumpiranim članovima – to su vojska i policija. Svatko tko se prema njima odnosi s nepoštovanjem i nasilnički, nema pravo pozivati se ni na kakvo “domoljublje”! Domoljubi bezuvjetno poštuju sve što im policija naredi, a ako imaju primjedbi na postupanje, ulažu prigovor institucionalnim putem!
Ono što smo na videu vidjeli od Anne i mame sve je prije nego poštovanje ikakvih institucija hrvatske države, dapače, one se ponašaju u stilu “Hrvatska, to sam ja! I moj ćaća!”. Jer on je dao ovo i ono za Hrvatsku. Što je uzeo i kako je to naplatio, e, o tome nećemo. A vidjeli smo i nepoštivanje suda! Štoviše, ono što smo vidjeli od cijele obitelji potpuni je prezir prema najvažnijim državnim institucijama. U civiliziranoj i pravnoj državi institucije dolaze prije moćnika, prije bilo kojeg pojedinca. Ali Dujići očiti misle da oni dolaze prvi, da su oni ti koji određuju tko ima kakva prava, a tko ne. To je mentalitet koji treba satrti. Čak i pasivno toleriranje ide HDZ-u na dušu.
Naime, oporba i njoj skloni mediji (to je velika većina njih) stvarno bi bili glupi kad ne bi isticali kako je patrijarh te besprizorne obitelji koja njeguje srednjovjekovni “ja gazda, ti kmet” mentalitet, Nediljko Dujić, HDZ-ovac. On je bivši gradonačelnik Skradina i bivši predsjednik HDZ-a Šibensko-kninske županije, a ostao je, osim po krkanluku i seljakljuku, zapamćen i po tome što je osuđen na šest mjeseci zatvora zbog zloporabe položaja i ovlasti. Bilo bi čudno da nije, s obzirom na obiteljsku anamnezu. Te davne 2003., kad je sebi isplatio 147.000 kuna na ime nepostojećih naknada, trebao je biti izbačen iz stranke, koju je tada vodio Ivo Sanader, ali nije. A nije ni poslije.
Danas on pada na dušu Andreja Plenkovića, koji je svojevremeno proveo čistku stranke od “ekstremne desnice” (zadržavši ekstremnu ljevicu u vidu ministrice kulture), među kojom je svakako bilo svega, od poštenog svijeta do onih kojima je hrvatstvo bilo, dok se isplatilo (danas je isplativije biti Jugoslaven!), demagoško pokriće za lopovluk i grabež položaja, ali nije ju očistio od svega onoga lopovskog što se nakotilo u okrilju stranke koja uglavnom vlada Hrvatskom od neovisnosti, pa bi bilo čudno da lopovi idu nekamo drugamo, jer gdje nema vlasti, nema ni novca, time ni prilike. Bahatost tu može samo odmoći. Trenutno izbacivanje iz stranke neće Plenkoviću puno pomoći, ali je svejedno nužno.
Obitelj iz noćne more
Besramni uhljeb, bivši direktor jedne od najkorumpiranijih javnih tvrtki u Hrvatskoj i šire (Hrvatskih šuma, ali kad spomenete davanje lopovskog legla u koncesiju, dignu se na stražnje noge i lijevi i desni!), šest puta biran za gradonačelnika, Dujić i njegove žene svakako su simbol svega onog što ne valja u HDZ-u i Hrvatskoj općenito. Plenković se ovdje treba sjetiti riječi Vladimira Iljiča Lenjina: “Drugovi, ako nam netko dođe glave, bit će to mangupi u našim redovima.” Vođa Oktobarske revolucije i jedan od najkrvavijih diktatora u povijesti čovječanstva time je upozorio na opasnost od unutarnjeg neprijatelja, korupcije, nesposobnosti i nediscipline unutar same partije, što je smatrao većom prijetnjom od vanjskih neprijatelja.
Na kraju, komunizam glave nisu došli ni unutarpartijski ni vanjski neprijatelji, nego sama Marxova defektna teorija, na temelju koje nije moguće graditi održivu ekonomiju ni funkcionalnu vlast, no to je tema za sebe. HDZ glave mogu doći samo neprijatelji u njihovim redovima, ne omega mužjaci poput Hajdaš Dončića ili živčane i zločeste Zagorke poput Sandre Benčić. Oni bi bili nitko i ništa kad bi Plenković uspio izbjeći pojavu besprizornih likova poput Dujića ili Petryja. Da, naslijedio ih je, ali imao je više od desetljeća da ih otrese s broda i pusti niz vodu. Nediljko se dodatno pokopao stajući u obranu svoje skandalozne kćeri, koja je podjednako šokirala javnost na suđenju koliko i na inicijalnom videu. Nema tu traga kućnom odgoju, pristojnosti, kulturi, sramu. Ne, samo bahatost i arogancija! S druge strane, policajka na koju je Anna nasrnula autom, verbalno, a kasnije i na druge načine pokušavajući je prisiliti da povuče tužbu, izložila je svoju stranu priče na sudu i ta je strana uvjerljiva i posve u skladu s onim što smo dosad vidjeli i čuli od Dujićevih.
Prvo je pitanje zašto je Nediljko Dujić još u HDZ-u. HDZ ga je trebao izbaciti iz stranke još davno, a najkasnije prije dvije godine, kad je izbila ova afera. On je jedino smijenjen s mjesta direktora HŠ-a, ali je privremeno i dalje u Upravi. To što je on jedan od osnivača HDZ-a u Šibensko-kninskoj županiji nebitno je. Bitno je da je stao javno u obranu svoje agresivne i nasilne kćeri, ploda svog (ne)odgoja, laprdajući nešto o njezinu sinu i nedostatku empatije onih koji je zbog takvog ponašanja osuđuju. Jer, eto, ona je mrdala po mobitelu tijekom suđenja da bi se čula sa sinom kojemu ovo teško pada! Više ima vode na Marsu nego empatije u cijeloj obitelji Dujić, narcisoidnog klana usmjerenog samo na sebe. Vjerojatno i krokodili u zagrebačkom ZOO-u imaju više empatije.
Bude li Plenković i dalje tolerirao takve u stranci, mogao bi, unatoč izvrsnim ekonomskim pokazateljima, biti prisiljen prepustiti vlast ekipi iz Možemo i njihovim malcima iz SDP-a, a u tom se slučaju Hrvatska može pozdraviti s najvišim gospodarskim rastom u EU-u, ako zanemarimo tri specifične ekonomije za koje statistika nije ni realna, jer dvije su otočne države koje žive od pranja novca – Cipar i Malta – a trećoj statistiku iskrivljuje to što su u njoj sjedišta američkih megakorporacija. Ne govorimo samo o rastu realnog standarda, nego je i po rastu financijske i nefinancijske imovine (da, kad se uračuna inflacija!) stanovništva Hrvatska rekorder u EU-u u posljednjih deset godina! Umjesto toga, mogli bismo dobiti nove četiri godine poput one četiri Milanovićeve, godine koje su pojeli skakavci. I državnu vlast koja će Hrvatsku pretvoriti u kaotični svinjac poput Zagreba.
Zašto je na meti kritika?
Jasno je zašto su se svi okomili na Dujiće, koji opravdano uživaju nula posto potpore u široj javnosti. Jasno je i zašto su se svi okomili na HDZ, jer je ostao pasivan u svemu. No nije jasno zašto je na meti komentara Turudić.
Na udaru je i sutkinja u Karlovcu, zato što nije trenutno zabranila Anni upotrebu mobitela u sudinici, nego tek nakon incidenta. Do intervencije sutkinje došlo je nakon što je optužena od samog početka rasprave neprestano tipkala po mobitelu, pokazujući potpuno nepoštovanje kako prema sudu, tako i prema medijima i tužiteljici, te nedostatak empatije, dok je oštećena policajka davala svoj iskaz. To je u sudnici izazvalo sumnju da potajno snima izjave, na što je Dujić glasno dobacila kako “postoje kamere” i da ništa ne snima. Nakon tog ispada i reakcije prisutnih novinarâ koji su potvrdili dobacivanje tužiteljici – što je vid zlostavljanja i zastrašivanja – sutkinja joj je izričito naredila da makne mobitel, s obzirom na to da je njihovo korištenje tijekom rasprava na hrvatskim sudovima strogo zabranjeno. Istina, trebala je reagirati odmah, ali barem je reagirala.
Usput, kad smo kod medija koji su pratili suđenje, bilo bi lijepo da su s jednakom količinom moralnog zgražanja reagirali kad je oslobođen ilegalni imigrant iz Maroka, Hamza Ousallah, prethodno već protjeran iz nekoliko europskih zemalja, poput Njemačke i Danske, nakon što je pretukao policajku na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru, pa dobio uvjetnu osudu na godinu dana. Hamza, znate, nije u HDZ-u. A čak nije ni protjeran iz Hrvatske! Ili kad je drugom ilegalcu, nepismenom Pakistancu s dugim kriminalnim dosjeom, dopušteno da ponovno podnese molbu za azil nakon što mu je već odbijena, i ostane u Hrvatskoj iako je osuđen za silovanje, pa je u međuvremenu silovao ponovno. Ovog puta Filipinku koja je došla ovamo pošteno raditi. Dakle, bilo bi lijepo da se svaku pravosudnu farsu tretira jednako – a je li ovo uopće farsa, tek ćemo vidjeti kad na red dođe presuda.
Jer, jasno je da će svi sad kritizirati sudstvo “koje će ih sigurno pustiti jer ga kontrolira HDZ” (u što živo sumnjam jer je HDZ zadnji kojem je u interesu da se Anna Dujić izvuče lišo!). I, istina, Općinsko državno odvjetništvo inicijalno je odbacilo tužbu protiv Anne Dujić, i to istog dana kad ih je posjetio pater familias, a u njemu radi i sestra optužene (cijela je obitelj zaposlena u javnim i državnim institucijama!).
Pokušaj smjene Nikole Miline
Tu je u priču ušao ljevici omraženi Turudić, “zaštitnik HDZ-ovaca”, koji je kao sudac i tužitelj osudio i optužio više HDZ-ovaca nego Bajić i Ostojić zajedno. Samo dva dana nakon što je ODO odbacio tužbu policajke, 16. listopada 2024., Državno odvjetništvo Republike Hrvatske pod vodstvom Ivana Turudića utvrdilo je da je odluka šibenskog tužiteljstva – dakle, onog u kojem radi sestra tužene i koje je podložno zastrašivanju lokalnog moćnika – bila “preuranjena” te da nisu provedeni svi potrebni dodatni izvidi.
Usto, kako bi se otklonila svaka sumnja u pristranost, Turudić je oduzeo slučaj šibenskom ODO-u i prebacio ga na postupanje Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu. Potom je osobno proveo izvanredni nadzor u Šibeniku, zaključivši da u samom radu šibenskih tužitelja nije formalno utvrđena pristranost, ali da su proceduralni propusti zahtijevali micanje spisa iz te županije. Ta Turudićeva intervencija omogućila je karlovačkom tužiteljstvu da provede novu istragu, što je naposljetku dovelo do podizanja optužnice i suđenja koje je upravo u tijeku.
Dakle, zašto je Turudić meta napada i kritika iako je upravo on spriječio da lokalno tužiteljstvo – ono u kojem je uhljebljena jedna od sestara Dujić – uz pomoć lokalne policije pod vodstvom Joška Periše sve ne zataška i pošalje u smjeru “pojeo vuk magare”? Periša je policajki rekao da od toga “nema ništa” i da će ona “nagrabusiti” zato što Annu Dujić nije odmah na licu mjesta izvukla iz vozila i vezala lisičinama.
“Nema ti od toga ništa. Oni su cijeli život broj jedan u svemu. To su ti kći i žena Nediljka Dujića iz Hrvatskih šuma”, poručio je Periša policajki. On podređenoj, i napadnutoj, policajki nije smio dati takav savjet, neovisno o namjeri. Time je sebe automatski inkriminirao.
Sindikat policijskih službenika uputio je oštar zahtjev premijeru Andreju Plenkoviću i ministru Davoru Božinoviću za hitnu smjenu glavnog ravnatelja policije Nikole Miline. Sindikat je osudio činjenicu da je Periša i dalje na šefovskoj poziciji, dok je trudna policajka ostavljena bez ikakve institucionalne zaštite.
Postavlja se pitanje zašto je meta Milina, a ne Periša. Naime, neki tvrde da je u pozadini pokušaja Milinine smjene Josip Ćelić, “najbogatiji hrvatski policajac” i bivši zamjenik glavnog ravnatelja policije, pravomoćno oslobođen optužbe da je naseljenim mjestom vozio 166 km na sat. Sud je zaključio da je Ćelić bio na tajnom službenom zadatku nakon dojave operativne veze o ilegalnoj kupoprodaji oružja, te da svojom vožnjom nije ugrožavao druge sudionike u prometu (!?). Glavna državna odvjetnica podnijela je zahtjev za zaštitu zakonitosti, nakon čega je Vrhovni sud presudio da je oslobađajuća presuda bila nezakonita. Međutim, zbog pravnog načela da se pravomoćna presuda ne može preinačiti na štetu okrivljenika, Ćelićeva oslobađajuća presuda ostala je na snazi. Ćelić je u međuvremenu vraćen na visoke funkcije u MUP-u te obnaša dužnost načelnika Policijske akademije “Prvi hrvatski redarstvenik”.
Prema HNB-u, HDZ je donio rast
A kad smo kod HDZ-a, prečesto slušamo kako su Hrvatsku doveli na prosjački štap, kako zbog njih narod gladuje i tako dalje. Može se HDZ-u svašta zamjeriti, i korupciju i demokratske unutarstranačke deficite i puno toga drugoga, pa i šerife poput Dujića, iako su oni u dobroj mjeri relikt socijalizma, samo s drugim ideološkim predznakom (svako naše malo misto imalo je partijskog komesara, nije ga HDZ patentirao, ali ga je usavršio i razvio!), ali osiromašenje?
Kada se u obzir uzme cjelokupna financijska imovina građana (depoziti u bankama, mirovinski fondovi, dionice, obveznice te udjeli u investicijskim fondovima), ona doseže 120 milijardi eura. Podaci su to HNB-a. U Hrvatskoj više od 10.000 eura na svojim bankovnim računima ima ukupno 736.314 građana, dakle takvih ima upola koliko kućanstava. Više od 60.000 građana posjeduje između 100.000 i 500.000 eura u banci. Tu spada i velik broj boraca i borkinja za socijalnu pravdu, pučki rečeno komunista i komunistkinja.
Od toga je oko pola gotovina u hrvatskim bankama. 11 milijardi su oročenja (koja padaju zbog malih kamata) i 32 milijarde depozitni novac (keš na tekućim i žiro-računima). To je, jelda, debelo preko 30.000 eura po osobi (uljučujući djecu, starčad… ) i više od 100.000 eura po obitelji. I to kad zanemarite da, ako Hrvati imaju 120 milijardi u domaćim bankama, imaju, ako ne još toliko, a onda sigurno desetke milijardi po Švicarskoj, Njemačkoj, Austriji, Lihtenštajnu i sličnim državama. Znamo mi nas. Nikom Hrvat ne vjeruje manje nego drugom Hrvatu, i to ima svoje posve opravdane povijesne razloge. Zato imovinu, ako može, drži kod onih koji nisu Hrvati.
Kad se pak uzme nefinancijska imovina, prije svega nekretnine, prema HNB-u, prosječna vrijednost realne (nefinancijske) imovine po hrvatskom kućanstvu iznosi 181.900 eura. Plaća od 1550 eura također nije realan pokazatelj, to je ono što ide preko FINA-e i svi znamo da se dobar dio, vjerojatno od 20 do 30 posto ukupnih plaća, isplaćuje na ruke, naročito u ugostiteljstvu, građevini i privatnom sektoru.
Stanovi za radnike
Prije 40 godina prosječna plaća bila je 350 – 450 maraka, ili oko 200 eura. Jugić ili stojadin – a takvih je bilo 80 posto automobila na jugoslavenskim cestama – koštao je oko 30 prosječnih plaća (25 jugić, 35 stojadin). Danas novi auto košta oko 10 plaća. Nešto skromno poput Dacie ili Škode. “Ali neki voze najskuplje i najluksuznije Mercedeseeeeee, kmeeee”, reći će neki, no vozili su i onda, i zvali su se Drug Tito. Samo u prvoj polovici ove godine prodano je više od 43.000 novih automobila, to će biti oko 90.000 na godišnjoj razini! Nije ih kupilo “1 posto najbogatijih”, zar ne?
Hrvatska u posljednjih 10 godina bilježi najveći realni (znači, kad se uračuna gubitak zbog inflacije) rast plaća u EU-u, kad se oduzmu Irska, Malta i Cipar, za koje statističke brojke nisu realne, za prvu zato što se ondje fiskalno obračunavaju zarade američkih korporacija poput Googlea i Mete, a za ostale dvije zato što su fokusirane na pranje novca i poreznu evaziju.
Pustite priče “sarma, zelje, meso”, “jedni imaju sve, a drugi ništa”, to su gluposti. Ne postoji država na svijetu, nikad nije i nikad neće, u kojoj svi imaju isto. Zato se uspoređuje prosjek s prosjekom. Najveće su socijalne razlike, uz Južnu Afriku, na Kubi, gdje debelo preko 90 posto stanovništva nema struju 22 sata dnevno, nema hrane, nema auto, nema stan u vlasništvu (društveni je i ruševina je), nema vode, nema život, nema pravo ući na plaže, u dućane ili hotele “za turiste” (i elitu), a mali postotak komunističko–kokainsko-mafijaške vrhuške vozi BMW-e i ima luksuzne rezidencije i jahte. Čak i službeno, prema podacima UN-a, socijalne su razlike u Hrvatskoj MANJE od prosjeka EU-a, i Hrvatska je po Ginijevu koeficijentu u rangu sa skandinavskim državama. Najgore su upravo socijalističke države – Kuba, Kina, Vijetnam, gdje su socijalne razlike goleme.
Naravo, neki će reći, možda su danas televizori i frižideri jeftini, ali stanovi su skupi i nepriuštivi. Za Tita, eeee, svatko je mogao dobiti besplatan stan!
Je li?
U stvari, stan je prije 40 godina bio manje priuštiv nego danas. Prosječan kvadrat u Zagrebu je tada koštao između 1200 i 1800 njemačkih maraka za “obične” kvartove, dok je cijena u strogom centru čak i tada prelazila 2000 DEM. E sad, računajte da je tada prosječna plaća bila oko 400 maraka, a danas je u Zagrebu malo manja od 1800 eura. Dakle, otprilike devet puta veća, nominalno. A kvadrat košta oko 3600 eura, u prosjeku, u Zagrebu (realizirana cijena). Pet–šest puta više. Sad, možete argumentirati “da, ali drug Tito je gradio stanove besplatno za narod” i “mogli ste dignuti kredit pa bi vam ga inflacija pojela”, ali poanta je: Samo su neki, neću reći rijetki, ali povlašteni, dobili stan od države, i to uglavnom oni koji su pristali malkice cinkati kolege u zamjenu za bolje mjesto na stambenoj listi u poduzeću. Oni koji su radili u manjim firmama, a ne “socijalističim gigantima”, nisu imali šansi. A ni kredit nakon 1979. niste mogli dobiti ako niste imali vezu deblju od Stane Dolanca (ni dotad nije bilo puno lakše!).
Tzv. društveni stan, novosagrađen ili ukraden, tijekom 45 godina socijalizma dobilo je oko 318.000 ljudi u SRH. To znamo zato što je toliko stanova otkupljeno devedesetih. Suprotno uvjerenju većine građana, većina stanova i kuća u SRH izgrađena je privatnim sredstvima građana. Privatna gradnja činila je više od 70% ukupnog stambenog fonda. I nije bila “besplatna”, nego se plaćala, i to ne bezvrijednim jugodinarima, nego njemačkim markama.
“Briljantna rješenja”
Dok HDZ ima problema s mangupima u svojim redovima, Možemo nema nikakvih problema. Problema s njima imaju građani Zagreba koji nisu ni aktivistički niškoristi, zgubidani sa stanom u strogom centru, niti pasionirani biciklisti bez djece koji radosno u siječnju pedaliraju po zagrebačkim bregima. Dakle, oni koji svakog dana moraju nekamo stići na vrijeme, čime tramvaji i autobusi ZET-a praktički otpadaju zbog notorne nepouzdanosti.
Novi briljantni potez zagrebačke progresivne i humanističke vlasti jest ukidanje prometnih traka na najfrekventnijim prometnicama nevjerojatno zagušenog zagrebačkog prometa. Da, stvarno.
U smjeru istoka širina Horvaćanske smanjuje se s 13,2 na 6,5 metara, čime se ukidaju dvije prometne trake. Od postojeće četiri, ostaju samo dvije trake (jedna za lijevo na Selsku, druga za ravno i desno). U smjeru zapada širina se drastično sužava s 10 na oko 3,6 metara, čime se ukida jedna prometna traka i postojeće autobusno ugibalište, a promet se spaja u samo jednu traku! Kako je slično već učinjeno u Savskoj, gdje je taksijima ukinuta mogućnost korištenja žute trake, i gdje će ekscesne gužve postati samo još gore, treba samo čekati potpuni kolaps prometa, time i ekonomije u Zagrebu. Jer ljudi jednostavno neće moći stići na posao na vrijeme. I ne, neće “prijeći na tramvaje i bicikle”, to su mokri snovi Tomislava Tomaševića i ekipe koji misle da će ucjenama i namjernim stvaranjem prometnog pakla natjerati ljude u tramvaje i autobuse – koji koriste većim dijelom iste trake kao i generalni promet, i koji će možda biti malo brži tamo gdje su im dane posvećene trake, ali će na većini trase zbog većih gužvi biti kudikamo sporiji.
Riječ je o području koje ionako obilježavaju stalni prometni čepovi, koji nestaju tek nakon ponoći, a stvaraju se ponovno već prije zore. Gužve će se neminovno preliti u okolne kvartovske ulice. Ono što nas najesen čeka nisu gužve, nego potpuni slom prometa u Zagrebu.
Ali dajte vi to objasnite fanaticima koji imaju ideje i vizije. A vizija je ovdje povezana s europskim programom REallocate, koji namjerno smanjuje prostor za automobile u korist javnog prijevoza i pješaka te zelenila. Kretenizam je u tome što mjesta za bicikle, pješake i slične uzduž tih ulica ima koliko god želite, a ima i zelenila i drvoreda. Što treba, još jedan drvored umjesto traka za automobile?
No, kad pitate građane Zagreba treba li više koristiti javni prijevoz, bicikle, biti više ekološki osviješten, svi će reći da treba – i glasati za Možemo. A onda će ujutro sjesti u jedan od svoja tri auta i otići na posao. Pa demokracija je, i tko što bira, to i ima. Samo je pitanje čime će pravdati svoj izbor kad ne bude mogao doći do posla tri dana zaredom.
