Dabro je već jednom svim antifama u Hrvatskoj na pladnju servirao materijal za potvrđivanje svih negativnih stereotipa koje šire o desnici, a sada je smjestio Plenkoviću, a ne Pupovcu, kako je, kaže, htio. Namjerno ili slučajno? Iskreno, ne djeluje mi tako pametno. Dabro više nije ministar, ali je zastupnik. A kako se zastupnike bira izravno na izborima, nitko ga ne može smijeniti niti prisiliti na ostavku. Doduše, Plenković bi mogao pokušati s nekim manevrom u tom smjeru, natjerati DP da nagovori Dabru na ostavku kako bi sačuvao krhku većinu, ali to je u konačnici stvar Dabrine volje. Kao i isprika. Hoće li Hrebak izaći iz Vlade? Malo je vjerojatno, ali svakako će nastojati ojačati svoj utjecaj, iako ima samo dvije ruke u Saboru, i pomaknuti Vladine politike prema svojoj stranci, prema centru. I nemoguće ga je kriviti zbog toga, svaki pametan političar to bi iskoristio, ako ikako može. Ne mislim da je u ovom trenutku realno očekivati nove izbore, kamoli da bi ljevica mogla formirati neku svoju vladu, no ipak izbore ne treba posve isključiti.
Stvar je za Plenkovića svakako jako neugodna. A kad je o Dabri riječ, navodno je izbjegao služenje u HV-u pozivajući se na prigovor savjesti, što, ako je istina, njegove provokacije čini još manje inteligentnima. No valja se ipak osvrnuti na jednu stvar. Ako je “neprihvatljivo” da jedan političar, makar i razmjerno marginalan, u pozitivnom kontekstu spominje Pavelića i NDH, zašto je onda prihvatljivo da brojni antifa-političari u pozitivnom kontekstu spominju Tita, JNA i SFRJ? Pa nismo mi neovisnost i demokraciju izborili ratujući protiv NDH, nego protiv JNA: protiv kokarde i petokrake, što Dalija Orešković smatra “krivom interpretacijom”. Mislim, što je s političarima poput Stazića koji smatraju da 1945. “nisu dovršili posao”, misleći na masovna smaknuća bez ikakvog suđenja i obaziranja na civilizacijske norme, a još su u politici? Je li to manje skandalozno?
Nije toliko bitno koji ćemo princip uzeti, onaj po kojem će bilo kakvo hvaljenje totalitarnih režima i vođa s kultom ličnosti i krvavim tragom koji se vuče iza njih biti “pozivanje na mržnju” i kao takvo neprihvatljivo – u osovi nisam za to, više sam za apsolutnu slobodu govora – ili onaj po kojem je sve dopušteno, bitno je da tu ne bude dvostrukih standarda. Pa ako se sad svi koji s Dabrom veze nemaju moraju ispričavati zbog njegova priglupog ispada – da, jasno mi je da netko želi provocirati Milorada, jer Milorad je političku karijeru izgradio na provokacijama, ali ne i da to radi na tako neinteligentan način – onda isto tako svi imaju pravo od hrvatskih antifa tražiti isprike za veličanje komunizma i Jugoslavije. Tim više što su potonji neusporedivo bolje organizirani, brojniji i realnija prijetnja hrvatskoj demokraciji od Dabre i ekipe koja ima simpatija za vođu Hrvata iz Madrida. A jedini pravi vođa svih Hrvata inače je u grobnici na Mirogoju, ne u Madridu ni u “kući cveća” Beogradu.
Problem ega lidera oporbe
Zoranova lista jedna je od onih stvari koje svi komentiraju, iako još ne postoji, a hoće li je ikad biti, ne zna se. Ako u priči o toj listi za izbore 2028. ima istine, onda je Milanović prilično bedast, jer nekakva njegova “lista” ne bi mogla uzeti glasove nikomu nego njegovu SDP-u, odnosno koaliciji SDP – Možemo. Istina je, Milanović je premoćno odnio predsjedničke izbore, ali je HDZ nekih pola godine ranije odnio parlamentarne. Treba se zapitati s kojim je ciljem taj “probni balon” pušten u medije. Jer, malo je vjerojatno da je “pobjegao” sam od sebe. U konačnici, takve su (dez)informacije uvijek dio šire političke strategije uoči izbora, čiji je cilj ili ojačati Milanovićevu poziciju, ili ga oslabiti unutarstranačkim sukobima i s partnerima – ovisi o tome s koje strane informacije dolaze.
Potencijalnih ciljeva ima nekoliko, ali prvi je uvijek ispitati kako će javnost reagirati na ideju. Iako, Milanović je i na proteklim parlamentarnim izborima, prije oko dvije godine, pokušao ići s idejom da će on biti premijer, pa je to završilo njegovom svađom – jednom u beskrajnom nizu – s Ustavnim sudom, koji mu je pokušao objasniti da članak 96. Ustava RH ne samo da brani predsjedniku RH da se na bilo koji način kandidira za bilo što, nego mu brani da se uopće petlja u stranačku politiku i izvršnu vlast, u bilo kojem svojstvu i na bilo koji način. S te strane, bilo kakva Zoranova lista u startu bi bila neustavna, osim ako bi prije toga podnio ostavku.
Nije vjerojanto da bi takva lista mogla donijeti značajan broj dodatnih glasova lijevoj koaliciji, potencijalno preotimajući mandat premijeru Plenkoviću. Doduše, u Hrvatskoj uvijek postoji dio kvazidesnice koja će radije glasati za “suverenista” (Putinova!) Milanovića nego za “briselskog ćatu”, ali nije da je njih baš toliko. Ali priča o “frendovima s Pantovčaka” koji bi mogli preuzeti vodeće pozicije (“pojesti Hajdaša za doručak”) može poslužiti kao pritisak na vodstvo SDP-a i Sinišu Hajdaša Dončića. Vjerojatno je riječ o Milanovićevu egu, vjerojatno je cilj naglasiti kako je on stvarni lider oporbe, što svakako jest, samo mu ego ne dopušta da to bude u tišini, što bi trebao s obzirom na funkciju koju obnaša. Poruka je vjerojato upućena kako si Hajdaš Dončić ne bi umislio da je on stvarni lider bilo čega, ali i HDZ-u: “Možda vodite u anketama, ali to se može promijeniti ako se ja aktiviram.”
“Pipl mast trast as”
Može li? Pa, Milanović, koji je i dalje “capo di tutti capi” oporbe ima bar dva problema. Prvi je to što velik dio javnost nije zaboravio njegov prvi mandat, obilježen ekonomskom stagnacijom, stampedom Hrvata prema zapadu, niskim plaćama i vladom koja je po raširenom mišljenju bila najgora i najnesposobnija u povijesti moderne Hrvatske. Vladom koja se nije bavila galopirajućom ekonomskom krizom u državi i prosječnim plaćama od 700 do 800 eura jer je bila prezauzeta spašavanjem dvojice starih udbaša od njemačkog pravosuđa, koja je donijela ovršni zakon koji je stotine tisuća Hrvata odveo u blokadu, koja je DORH koristila, mimo Ustava, zakona, i bilo kakvog ljudskog morala, kao oružje u unutarpolitičkim obračunima. Vladom u kojoj su sjedili poluinteligentni likovi poput Marasa, beznačajni činovnici iz trećeg ešalona partije poput Miranda Mrsića, i vječno inspirativna “pipl mast trast as” Ingrid Antičević.
Tu su bili i sitni kokošari poput Stazića, onda neka “goth girl” iznad četiri banke s furkom vještice (što bi cure trebalo proći do kraja puberteta) koja je ostala zapamćena po pokušaju penjanja po zagorskim bregima u štiklama od 15 cm, i cijela galerija bezveznjaka čija je nekompetentnost služila uglavnom tome da bi se među njima Milanović isticao kao inteligentan i ozbiljan, kao faca. Nešto kao Zagor uz Chica. A drugi je problem što je on u EU-u i MZ-u percipiran kao ruski čovjek, pa valja pretpostaviti da bi oni ipak pokušali njegov izbor na čelo izvršne vlasti spriječiti, a nije da nemaju sredstva za to. Njegov nedavni posjet Gruziji samo je učvrstio to uvjerenje. On je pokušao uvjeriti javnost da Gruzija nije proruska, ali nije uspio uvjeriti nikoga. Inače, Milanoviću bi, kao prononsiranom progresivcu, netko trebao reći da režim u Gruziji i dalje homoseksualce drži po zatvorima, a slobodu govora i tiska guši kao i u vrijeme kad je SSSR-om vladao najčuveniji Gruzijac, izvjesni Josif Visarionovič.
Sam taj posjet pokazuje do koje je mjere Milanović izoliran u međunarodnoj zajednici – sjeća li se itko kad je bio u državnom posjetu ijednoj državi u kojoj na vlasti nije proputinovski diktator? Malo je zabrinjavajuće što je takav političar po anketama najpopularniji i najpozitivniji u Hrvatskoj! Što, postali smo Srbi pa ćemo svi kolektivno govoriti o nekoj belosvetskoj uroti protiv Hrvata, demokraciju početi prikazivati kao nečiji pakleni plan da nas se uništi? Europska unija možda jest prilično debilna na puno razina, ali sigurno nije stvorena da bi uništila Hrvate i Hrvatsku, naprotiv, bez nje bismo već bili u nekoj jugosferi ili srbosferi.
Podmeću Trumpu kao što su Todoriću
Naše vijesti često počinju vijestima o SAD-u i Trumpu. Poput, “Trump se spominje tisućama puta u Epsteinovim dokumentima”, što je samo drugi način da se kaže “u Epsteinovim dokumentima nema baš ničega što bi kompromitiralo Trumpa”, jer ti su dokumenti oduvijek bili dostupni Kongresu i Senatu, pa ako netko misli da ih demokrati ne bi iskoristili protiv Trumpa da takvo što postoji, taj je netko idiot. Ili da se kaže “Epstein i Ghislaine često su razgovarali o Trumpu i o tome kako bi mu nešto mogli podmetnuti pa nisu uspjeli”. Često me ljudi pitaju zašto branim negativce poput Trumpa, Todorića, Bandića. Pa, ne branim “negativce”, nego ne volim kad netko laže i podmeće bilo kome. Jer je taj netko problem, a ne onaj kojem pokušava podmetnuti.
Kao u slučaju Thomposon vs. Derifaj, na primjer. Nije bitno je li Thompson ustaša ili je li bespravno sagradio spremište na svom gruntu, nego je problem što se krše svi moralni principi da bi mu se došlo glave. Jeste li se ikad upitali zašto više nitko ne piše o plaćama i radnim uvjetima blagajnica Konzuma (da, gore im je nego ikad u odnosu na druge lance), kamoli da bi tko objavio fotku kako neka od njih lopata snijeg pred dućanom i pitao “zašto to ne radi Tomašević”. Jer nije njegov posao, kao što nije bio ni Bandićev ni Todorićev. No ovo nije o tome. Vidite, ima jedna vijest koja je najvažnija tema američkih medija već neko vrijeme, a o kojoj vjerojatno ne znate ništa jer je mediji ne prate. To je za EU, a naročito za Hrvatsku, ne-tema. Riječ je o zakonu SAVE koji bi uveo identifikaciju birača na izborima. Na biralištu biste morali pokazati identifikacijski dokument, baš kao i u Hrvatskoj, EU-u, i svim ostalim demokratskim državama svijeta. I uvelo bi se da samo državljani SAD-a mogu glasati na izborima. I mrtve bi se uklonilo s popisa birača. I više ne bi smio jedan birač glasati više puta. Više se ne bi mogao, kao 2020., pojaviti šleper sa 135.000 poštom pristiglih listića u četiri ujutro, nakon što je prebrojavanje privremeno prekinuto, a Trumpovim promatračima zabranjen pristup biralištima, i svi do zadnjeg za Bidena (što statistički nije nevjerojatno, nego nemoguće).
Vidite, svojevremeno, kad su Trumpu ukradeni izbori (jesu, da si ne lažemo), pitao sam prijatelja u SAD-u, “našeg” čovjeka, mogu li glasati za Bidena dopisno iz Hrvatske. “Možeš, samo pošalji krivotvoreni glasački listić poštom, brojit će se”, rekao je. To je trebala biti šala, ali demokrati u SAD-u danas otvoreno brane pravo nedržavljana SAD-a da glasaju na izborima u SAD-u! Anonimno. “Zahtjev da pravo glasa imaju samo državljani SAD-a u zakonu SAVE America nema osnovu u Ustavu”, doslovan je prijevod jednog naslova u američkim medijima. Dakle, možemo glasati vi i ja! Ili Jose koji je ilegalno prešao iz Meksika u SAD i radi na farmi u Teksasu te time ruši cijenu rada onom drugom Joseu koji je legalno u SAD-u i uredno je prijavljen na istoj farmi i plaća poreze. A SAD je nastao na geslu “No taxation without representation”! No, kakve to veze ima s nama? Ima, itekako.
Kaja Kallas reaction listening to Mike Waltz was golden LOL pic.twitter.com/hNSeo5JrJb
— Jazz 🇪🇺🇺🇦 (@JazzBulgaria) February 13, 2026
Kako lagati o predsjedniku
Da, to je suludo, to širom otvara vrata prevarama, i to zapravo demokrati i priznaju svojim histeričnim protivljenjem tom zakonu, što pravdaju time da će milijuni žena ostati bez prava glasa jer su promijenile prezime nakon udaje, a nisu u stanju izvaditi nove važeće dokumente jer su preglupe i prenesposobne za to. Kao da ne postoji pandan našem OIB-u u SAD-u, a on se zove “social security number”. I svi ga znaju napamet. Nitko, naravno, ne želi otvoreno reći “mi smo protiv tog zakona jer više ne bismo mogli varati na izborima, a bez toga će fašizam prevladati”.
Bez identifikacijskog dokumenta, osobne ili vozačke, ili putovnice, u SAD-u ne možete kupiti pivo, lijekove, voziti auto, ući u avion, u bilo koju zgradu savezne vlade poput suda, otvoriti račun u banci, zaposliti se, otići u bolnicu, i još puno toga, ali, ali… Američke antife, ljevica, demokrati, zovite ih kako vas volja, kažu kako će deseci milijuna birača ostati bez prava glasa jer NEMAJU identifikacijski dokument! Da je taj zakon, doslovno to tvrde, rasistički! Jer su crnci prema njima preglupi da bi izvadili dokumente! Isto tako i žene, naročito udane! A demokrati ih, tvrdeći da su glupi i nesposobni brinuti se o sebi bez njihove zaštite, brane od rasizma Donalda Trumpa koji im želi oduzeti pravo glasa! Da sam žena ili crn, i da živim u SAD-u, bio bih smrtno uvrijeđen takvim stavom.
Morao bih im reći, ako sam crn, ne znači da sam retardiran. I ne treba mi bijeli liberalni rodno fluidni skrbnik s rinčicom u nosu, dijagnozom i zelenom kosom da brani “moje pravo glasa”, a u biti svoje pravo varanja na izborima. Identifikacijski dokument nužan je u svim demokratskim državama da bi se glasalo na izborima, i nikad nitko nigdje, ni u Hrvatskoj, nije ostao bez prava glasa jer je preglup da bi izvadio osobnu. Ako ju je netko zaboravio, bilo je rješenja i za to. E sad dolazimo do biti, a to je – zašto srednjostrujaški mediji ne pišu baš ništa o SAVE actu, koji je glavna tema u Americi već dulje vrijeme, koji je prošao u Kongresu strogo po stranačkim linijama, i sad ide pred Senat, gdje treba 60 glasova umjesto apsolutne većine od 51 glasa, a inače nas informiraju o marki cipela koje je Melanija jutros obula? I prenose sve moguće i nemoguće tračeve o Trumpu, i kad su više nego očita izmišljotina? Pa, očito je i jednostavno, zar ne? Sjetite se dreke o “mrtvima koji glasaju za HDZ” i histerije oko prava dijaspore, građana Hrvatske koji žive u BiH ili drugdje, da glasaju na nacionalnim izborima? Eh, kad bi podržali, kao i inače, one koji su protiv Trumpa, morali bi podržati i to da se dopusti glasanje na izborima u Hrvatskoj svima – bez ikakve kontrole, bez osobne, bez uopće potrebe kontrole biračkih popisa, a toliko su godina pričali o tome da HDZ vlada samo zato što za njega glasaju mrtvi i oni s “krive strane granice”! I zato o SAVE actu nećete iz hrvatskih medija doznati – ništa.
Odnosno, hoćete: “Trump reducira biračko pravo žena, drugih rasa, studenata, starih…”, kaže jedan od rijetkih naslova o toj temi u domaćim medijima, a u njemu se objašnjava da je Trumpu cilj oduzeti pravo glasa udanim ženama (što je besmislica jer su one, statistički, većinom glasale za Trumpa, za razliku od neudanih). Razumijete li sad kakvim se lažima američka medijska mašinerija, od koje neki naši samo slijepo prepisuju, služi? I koliko neki time skaču sami sebi u usta? Jer, ako pokazivanje osobne na izborima u SAD-u reducira biračka prava žena, manjina, i ostalih, zašto onda ne reducira to isto pravo u Hrvatskoj? Ukinimo identifikaciju na biračkim mjestima, pa da mogu i Nepalci glasati! Eh, ali onda može i Ante iz Širokog glasati za gradonačelnika Zagreba! Antife, budite dosljedni!
Sloboda govora samo tu i tamo
Joj kak je Kaja Kallas spustila Trumpu – tako otprilike glasi naslov većine vijesti o tome kako je Kaja Kallas na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu odgovorila na navode iz američke strategije nacionalne sigurnosti u kojoj stoji da je Europa u “civilizacijskom padu” zbog migracija, kuturnih i vjerskih promjena i pada nataliteta. U dokumentu piše da bi Europa za dvadeset godina mogla biti “neprepoznatljiva”. Šefica europske diplomacije rekla je da Europljani imaju “sjajan životni standard” na kojem im zavide ljudi diljem svijeta, i navela kako dolazi iz baltičke zemlje, Estonije, koja je druga na listi slobode govora prema Reporterima bez granica, dok je SAD tek na 58. mjestu, pa stoga ne bi primala savjete od njih o bilo čemu. Ovo o “sjajnom životnom standardu” tek je djelomična istina, neki nam zavide, neki nas prestižu (Kina!), a neki su (SAD) po životnom standardu uvijek bili ispred Europe, iako je ta razlika danas manja nego ikad prije. Europa je uvijek imala fetiš oporezivati sve novo kao “luksuz”, u socijalističkom stilu, pa kad bi taj luksuz u SAD-u postao dostupan svakom čovjeku zahvaljujući sve masovnijoj proizvodnji, u Europi bi i dalje bio luksuz.
Zato su Amerikanci vozili ogromne V8 aute s automaticima dok je Europljanima i Buba bila skupa. Nekretnine su također generalno neusporedivo priuštivije u SAD-u nego u EU-u. Amerikanac s prosječnom godišnjom plaćom može kupiti otprilike 17-18 m² stambenog prostora, dok u EU-u ta brojka ide od 5 m² do 10-12 tamo gdje su stanovi i kuće najpriuštiviji. Naravno, nije u šoldima sve, ima nešto i u sigurnosti koja je u EU-u generalno viša, ali u dramatičnom padu zbog islamističkog terora i masovne ilegalne imigracije, i to je ono o čemu izvješće govori. Ali, vratimo se bitnom: sloboda govora. Zašto je u SAD-u na tako niskim granama? Zbog Trumpa koji cenzurira medije, jer se tako da iščitati Kaju? Ne, zaboga, pa svi ga mediji u SAD-u mrze i gledaju mu podmetnuti da je kriv za bilo što.
Razlog je upravo “kultura otkazivanja” (“cancel culture”). Sve više Amerikanaca, uključujući novinare i akademike, boji se slobodno izražavati mišljenje zbog straha od gubitka posla, ugleda ili nasilja. Naročito su na sveučilištima studenti i profesori pod pritiskom da se ne bave “kontroverznim temama”, da ne bi dobili metak u čelo poput Charlieja Kirka ili bili otpušteni s posla i izloženi javom verbalnom kamenovanju kao “rasisti i fašisti”, što dovodi do izbjegavanja otvorenog dijaloga. Usto, u SAD-u novine najviše žive od oglašivača, a oni se klone “desnih” medija zbog istih pritisaka koje sam naveo. Istraživanja nadalje pokazuju da se podrška slobodi govora smanjuje, osobito među mlađima, koji većinom podupiru cenzuru govora ako ga smatraju uvredljivim, doprinoseći tako općoj atmosferi straha i neslobode. Stanje u Hrvatskoj? Razmislite u kojem smjeru idemo. Možda je ovdje bolje nego u SAD-u, ali to je zato što mi još nismo iskusili tu razinu “političke korektnosti”.
Što ćemo s Đorđem Radujkovićem?
Hrvatska je Francuskoj prepustila progon ubojice Jean-Michela Nicoliera, izvjesnog Spasoja Petkovića “Štuke” koji i dalje mirno živi u Srbiji. Saborski zastupnici i brojni drugi komentirali su zahtjev za izručenjem i poručili da je to trebala učiniti Hrvatska. Istina, jest. Ali pustimo to sad Francuskoj. To je utjecajnija država, budimo realni, i oni će lakše doći do njega.
Srbija je sada zgrožena mogućnošću da se primijeni “univerzalna jurisdikcija” po kojoj bilo koja država na svijetu može goniti bilo kojeg ratnog zločinca, iako se godinama pokušavala služiti njome i de facto je zloupotrebljavati u pokušaju da sudi hrvatskim vojnicima za ratne zločine – sjetite se primjera tužbe protiv hrvatskih pilota koji su navodno pucali na kolonu izbjeglica – a da je istovremeno odbijala mogućnost da itko sudi njihovim ratnim zločincima.
No tu postoji jedan drugi ratni zločinac, kojeg Francuska štiti, i o kojem je čak pisao Le Monde prikazujući ga kao “nedužnog čovjeka” kojeg klerofašistička Hrvatska traži putem europskog uhidbenog naloga. Godine 2012. RH je zatražila njegovo izručenje od Francuske na temelju presude na dvadeset godina zatvora zbog ubojstva i pokušaja ubojstva četvorice hrvatskih policajaca u Budačkoj Rijeci, blizu Karlovca. Taj se čovjek zove Đorđe Radujković. Žalbeni sud u Nîmesu odbio je izručenje navodeći da su “ubojstva počinjena u kontekstu pravog građanskog rata”. Svjedočenje jedinog preživjelog hrvatskog policajca, Rakocija, govori o napadu iz zasjede na policijsko vozilo iz neposredne blizine, rafalnom paljbom.
U kolovozu 2025. godine Radujković je na temelju EUN-a uhićen i nalazi se u pritvoru u Sloveniji, a njegovi francuski odvjetnici pokušavaju osporiti predaju Hrvatskoj tvrdeći da bi to predstavljalo kršenje ljudskih prava jer mu je suđeno u odsutnosti. Francuski mediji o njemu ne pišu kao o ratnom zločincu, nego kao o “političkom emigrantu” koji je “žrtva građanskog rata u Jugoslaviji”. Lijepo je što se Francuska napokon sjetila da bi mogla suditi ubojicama svog državljanina Nicoliera. Realno, Hrvatska nije mogla. Ali, braćo Francuzi, što ćemo s Đorđem?
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
