Što može antifašistima sjesti bolje od individualne tragedije čovjeka koji je istovremeno žrtva Donalda Trumpa koliko i države Hrvatske, koje mrze najviše na svijetu? Pa naravno da takav čovjek zaslužuje postati medijska zvijezda! Ne samo da ga je Trump protjerao zbog par grama trave nego mu Hrvatska nije dala baš ništa osim putovnice, a još ga je, kad je bio dijete, i strpala u logor u Makarskoj: “Kao izbjeglica sam za vrijeme rata živio i u Makarskoj. Tamo nas je uhvatila hrvatska vojska i bili smo u logoru par mjeseci”, rekao je na N1. Jasenovac i Makarska stara, to je kuća Trumpovih mesara, glasila bi pjesma da je spjevana danas. Konačno da netko spomene i zloglasni konc-logor za Bošnjake u Makarskoj, gdje su ljude ponižavali tjerajući ih da gotovo goli hodaju plažom po nemilosrdnom ljetnom suncu, bez ikakvog zaklona. A bočice vode i suncobrane još su im i naplaćivali!
Neki zatvorenici povremeno bi pokušali proboj preko Biokova, obično Česi, i to samo u japankama jer, kao i svi logoraši, ni pristojne cipele nisu imali, kamoli adekvatnu odjeću i opremu, ali muke u Makarskoj bile su takve da nisu imali izbora. No i na Biokovu bi ih presreo zloglasni hrvatski Gestapo, poznat kao GSS. Gori od Trumpova ICE-a, kruže helikopterima i gledaju tko pokušava na luftiću pobjeći prema Braču ili pješice preko planine. Navodno su neke bacili iz helikoptera ravno u Jadran, po uzoru na Pinocheta. U Brelima su vadili oči iglama za heklanje, a u Tučepima su imali drobilice i peći za uklanjanje dokaza. Maskirane kao krušne peći, kakti za pizzu. Dakle, zvijezda hrvatskih medija protkeklog tjedna bio je dotični Sandro koji nas je upoznao s postojanjem logora Makarska. Zove se Sandro, kako se zapravo preziva, tko zna? Kad se sa svojom tužnom životnom pričom pojavio u medijima u Hrvatskoj, koji su ga iskopali s društvenih mreža, prezivao se Silajdžić.
Možda zato što je lakše tako igrati na kartu islamofobije i ksenofobije u Hrvata, ali vjerojatnije zbog toga što je računao da ga tako nitko neće uspjeti pronaći u američkim sudskim dokumentima, s obzirom na to da je ondje, kao imigrant, dao prezime Vuković i pod tim se prezimenom vodio u Americi idućih 30 godina. Valjda je čovjek mislio da je došao u komunističku državu tipa Kube ili Sjeverne Koreje, gdje nema interneta pa ga nitko neće istražiti. Ugavnom, “potresnu ispovijest” napaćenog Sandra kojeg ne samo da terorizira fašistički Trumpov režim nego ga maltretira i ustaška država, aktivisti i njima skloni mediji zapakirali su u celofan patetike i jeftine sentimentalnosti, a onda su negdje, iz neke rupe, počele izvirati činjenice. Od kriminalca su pokušali napravili žrtvu – i ne prvi put.
Bilo je tu puno sitnih “greškica”
Sandro je u inicijalnim izvješćima opisan kao “miran, dostojanstven mladi čovjek” kojega je “utamničio” Donald Trump, te je bio “prepušten kafkijanskom administrativnom limbu” (kako poetski!). On je, kao dijete izbjeglica za vrijeme rata živio u Makarskoj, gdje ga je, citiram, “uhvatila hrvatska vojska i bili smo u logoru par mjeseci”. Crkva im je, kaže, pomogla da dođu u SAD i da se skrase, mama je kupila i kuću, ali su ostali bez nje prije petnaestak godina jer nije mogla vraćati kredit (gdje je on bio ako tvrdi da je dobro živio u SAD-u, lijepo se odijevao i vozio dobre aute) i da državljanstvo, koje je mogao dobiti nakon pet godina, nije sredio jer je mama umrla (?). I da je sve bilo lijepo i krasno u Americi dok na vlast nije došao surovi Donald Trump koji ga je utamničio zbog bijednih tridesetak grama marihuane s kojima je pao kao maloljetnik, i poslao u Hrvatsku, u Zagreb, u kojem je bio jednom u životu. I sad jadan, opet kao i u SAD-u, ne može srediti papire jer ne može dobiti posao bez osobne, osobnu bez adrese, a prijaviti se, kao, ne može bez toga.
Ništa od toga, naravno, nije istina. Krenimo od kraja: putovnica mu je sasvim dovoljna da unajmi stan i prijavi se na bilo koju adresu. Nerješivi problemi s kojima se on susreće, kao hrvatski državljanin, očito su problemi koje deseci tisuća Nepalaca, Filipinaca i ostalih koji dolaze u Hrvatskoj nemaju. Priča da ga je kući poslao Trump isto ne pije vodu – izbačen je na temelju zakona iz 2014., kad je na vlasti bio Obama, koji propisuje deportaciju za svaku osobu osuđenu za savezno kazneno djelo, a koja nije državljanin SAD-a. Dakle, na temelju zakona donesenog prije Trumpa, i kaznenih djela počinjenih prije Trumpa, od 2006. do 2012. A u dokumentima za deportaciju ionako se ne navodi razlog pa ga Sandro ne može ni znati. Nije ni bitan, svaka država ima vrlo široko (iako ne i apsolutno!) diskrecijsko pravo određivati tko smije boraviti u njoj, a tko ne. Prema međunarodnom pravu, kontrola granica i boravka stranaca jedan je od temelja državne suverenosti. Svaka država ima pravo odbiti ulazak bilo kojoj osobi koja nije njezin državljanin ili otkazati boravak strancu koji krši zakone ili predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Tako da, zaboravite “stručnjake” koji nam tumače da je odluka o protjerivanju Silajdžića odnosno Vukovića “pravno neutemeljena”. Bila bi jedino da mu u Hrvatskoj prijeti mučenje ili smrt.
Da je i bila riječ samo o marihuani, ni to ne bi bio izgovor: u imigracijskim upitnicima u SAD-u se i danas postavlja pitanje jeste li ikad koristili droge, iako je marihuana većinom legalna, pa se nedavno raspravljalo i o tome treba li engleskog princa deportirati jer je utvrđeno da je lagao o tome kad se useljavao u SAD, naime, pušio je travu, snimljen je na Hvaru u Villi Verde. Na kraju je Trump osobno presjekao stvar, rekavši da Harry ionako ima dovoljno problema s onom svojom Amerikankom pa ga neće protjerati jer mu ga je žao. Jadan. No, nije bio problem samo u malo trave: optužbe sadrže, piše tako u službenim sudskim dokumentima dostupnima na internetu, još i krivotvorenje dokumenata (2007.), nošenje skrivenog oružja i opiranje uhićenju (2009.), pokušaj oružane pljačke (2009.), posjedovanje oružja unatoč zakonskoj zabrani (2011.), te oružani incident i kršenje uvjetne kazne (2012.). Većinu toga je, piše u sudskim registrima, priznao pa ne pije vodu njegovo objašnjenje da je to “odbačeno” ili da “to nije ništa, nema veze”, nego je osuđivan. Jasno je, dakle, da to što nije uredio pravo boravka u SAD-u punih 30 godina nije samo teški nemar, kako on tvrdi, odnosno posljedica toga što mu je umrla mama pa nije sredio državljanstvo od 2018. do danas (prejadan izgovor), nego ga jednostavno nakon svega nije ni mogao dobiti. Nije baš da dijele državljanstvo osuđivanim osobama. A krivo predstavljanje, pa to je bila “greškica”, kaže. Ima kod njega puno tih sitnih greškica.
Svi griješimo, ona bez isprike
Sve što je Sandro ispričao medijima pokazalo se kao čista laž pa se postavlja pitanje zašto nitko nije provjerio njegove navode prije nego što su objavljeni. Greške se događaju, svi ponekad prenesemo nešto računajući da su oni koji su je prvi objavili vijest i provjerili, no ovdje je očito da se radi o potpunom ignoriranju potrebe provjere nečijih navoda. Vjerojatno zbog toga što je cilj stvoriti dojam da je svaka razumna migracijska politika nelegitimna i nehumana, te da bi sve države trebale posve otvoriti granice svima i dopustiti da svatko radi što ga volja, odnosno odreći se svakog suvereniteta. Što bi, dakle, Sandro trebao dobiti od Hrvatske, osim putovnice? Vikendicu u Makarskoj (pored konc-logora)? Besplatan stan? Boračku mirovinu? Socijalu? Ta ideja da “država mora nešto dati”, to je čisti socijalizam u brojnim glavama, koji, nažalost, nikako da ispari iz njih. Zahvaljujući putovnici RH, on je državljanin EU-a i Schengena, može tražiti posao i raditi i u Hrvatskoj i bilo gdje u EU-u. Što je meni Hrvatska dala osim državljanstva, što vama, što ikome tko nije ni parazit ni potrebit? I što bi trebala dati, osim poziva za vojsku u slučaju rata i obračuna koliko ste dužni platiti poreza?
Posla u Hrvatskoj ima, tko hoće raditi. Sandro ima dvije ruke, dvije noge, radno je sposoban. Kaže, fino se oblačio u Americi, vozio dobre aute. Tko mu brani da ih vozi i ovdje? Usto, enigma je kako je nakon 30 godina u SAD-u uspio doći u Hrvatsku bez ičega? Bez ikakve imovine i bez ijednog dolara? Čovječe, pa to je uspjeh! Kamo je nestao novac od one mamine kuće? Nakon njezine smrti moralo mu je nešto ostati. Kaže, odlično je zarađivao kao dispečer kamiona, a žicao je na Gofundme i novac kako bi ostao u SAD-u ne tako davno, za odvjetnike ili što drugo, nije jasno. Kamo je nestalo tih nekih osam tisuća koje je skupio “da bi ostao u SAD-u”, uostalom? No najspornije je kako je moguće da se priča pojedinca, bez ikakve provjere njegovih navoda, pa čak i identiteta, raširi medijskim prostorom poput požara, iako ju je, pokazalo se, bilo razmjerno jednostavno provjeriti iz javno dostupnih baza podataka. I da Sandro, nakon što se masno izblamirao u prvom gostovanju, par dana poslije ponovo bude pozvan u RTL Direkt kod Mojmire Pastorčić – umjesto ljudi koji su se potrudili raskrinkati njegove neistine – i da, umjesto isprike za tendencioznost, dobijemo servirane najgore komentare na prvu emisiju uz zaključak, “evo vidite kakvi su to grozni ljudi”.
Dakle, nije bitno je li Sandro malo lagao i jesmo li svi skupa malo obmanjivali javnost, nego je bitno što se to dijelu javnosti baš i ne sviđa pa reagira onako kako ljudi obično reagiraju kad shvate da netko od njih radi majmune. Isto tako, nikom incijalno nije palo na pamet kontaktirati Amerikance da ih pitaju o razlogu Sandrove deportacije. Bilo je dovoljno da on izjavi kako će se jednoga dana možda stvarno prezivati Silajdžić i kako su svi postupci protiv njega završeni te brisani iz dosjea. Iako očito nisu, a i inače brisanje presuda iz javno dostupnog dosjea nema utjecaja na to hoće li se one koristiti za uskratu daljnjeg boravka u SAD-u. Cijela povijest Vuković-Silajdžića u SAD-u, uza sve sudske dokumente, ukazuje na to da do deportacije nije došlo zbog jednog prijestupa ili zbog bezveznih “par grama trave”, nego zbog šire slike sustavnog obrasca kriminalnog ponašanja. Ali sve su se te njegove laži lijepo uklopile u traženi narativ o islamofobnim rasistima Hrvatima i fašistu Trumpu, iako većinu Hrvata nije ni najmanje briga je li on Bošnjak, Hrvat, poluhrvat, polusrbin ili nešto četvrto. Bitno je da je parazit.
“Ko nas bre zavadi” tema
“Svadbu” ne mislim gledati i ne zanima me je li film dobar ili loš, iako navodno ruši sve rekorde gledanosti. Vjerojatno znate, riječ je o braku “pred puščanom cijevi” Srbina i Hrvatice, zbog njezine trudnoće. On je sin nekog srpskog ministra, ona kći tajkuna pred bankrotom koji je primitivni nacionalist i ne želi taj brak, ali eto trebaju mu pare, makar i preko Srba. Ako sam dobro razumio sinopsis. Prvo, ne zanimaju me filmovi s “ko nas bre zavadi” temom. Još manje oni u kojima “trebamo” jedni druge. Zašto takvih filmova nema o odnosima Slovenaca i Hrvata, Mađara i Hrvata, Talijana i Hrvata? Nemamo susjeda osim onih iz “jugosfere”, i to samo onih istočno?
Drugo, znamo kako su završavali ti miješani brakovi devedesetih. U suzama, uglavnom. Svi smo prije rata znali neki srpsko-hrvatski bračni par, imali ih za kućne prijatelje. Gotovo ni jedan takav brak nije preživio rat. Ili bi ona odvela djecu u Srbiju ili Crnu Goru, ili bi on otišao u četnike, ili je došlo do vrlo ružnog razvoda ili bar berlinskog zida posred kuće. Ljubav ne pita za nacionalnost, ali rat itekako pita gdje leži vaša lojalnost, na svom narodu ili partneru. Treće, film je rađen u koprodukciji Srbije i Hrvatske. Kad je Hrvatska – preko HAVC-a i ministarstva – išla u koprodukciju nečeg s Austrijancima, Englezima, Talijanima? Bilo kime? Samo Srbi “umeju da prave filmove”? Čak je i Tito snimao u koprodukciji s Engezima i Amerikancima kad mu je odgovaralo. E, mi se ne mičemo dalje od Srbije, HAVC-u hvala. I ministarstvu.
Četvrto, hrvatski se film od neovisnosti većinom vrti oko tri teme: ugroženih Srba, ugroženih homoseksualaca i ugroženih srpskih homoseksualaca. To su teme koje me osobno baš i ne zanimaju. Ispada da smo mi u Hrvatskoj opsjednuti Srbima. A u stvarnosti, veliku većinu Hrvata ne može manje biti briga ni za Srbe ni za Srbiju. Antifašiste je briga, oni imaju fetiš na Srbe, ali njih ne smatram Hrvatima jer oni sami sebe ne smatraju Hrvatima, osim u određenim prilikama kad se lažno identificiraju zbog dnevnopolitičkih ciljeva.
“Žikina dinastija” za generaciju Z
Tema braka Srbina i Hrvatice zapravo je samo metafora za romantično viđenje braka Srbije i Hrvatske. Kako je završio – dvaput! – znamo. Ako bi trebalo snimiti nešto realistično, a da ima veze s onim “što je bilo”, to bi bilo o propalom kompleksašu koji se propio i tuče ženu, dok ona pokušava pobjeći od njega uz pomoć susjeda i prijatelja koji ne reagiraju, a na kraju se mora u holivudskom stilu obračunati s njim sama samcata dok on sjekirom provaljuje u sobu kao Jack Nicholson u “Isijavanju” i viče “Ovde Jovoooo”.
I, na kraju, možda bih ipak pogledao film kad bi mladoženja bio Hrvat, ili Albanac, a mlada Srpkinja. Ovako, riječ je o perpetuiranju jugomita o zdravom, virilnom, Srbinu koji zastupa muške principe, i feminiziranoj Hrvatskoj koja je podložna i drugotna Srbinu. U mitologiji jugoslavenstva, od Štefice Cvek do danas, Srbin je alfa-mužjak. Zna se tko koga, to je antifašizam. Obratno, Hrvat i Srpkinja, to je ustaštvo i fašizam, to može u hrvatski film jedino kao silovanje. Nekako smo se naviknuli na tu metaforu Srbina mužjaka i Hrvatske kao podatne ženskice. Jasno, film u Srbiji nitko ne bi gledao da je obratno. I ne mogu im to zamjeriti.
No izgleda da će “Svadba” biti nova “Žikina dinastija” za generaciju Z: HAVC je već odobrio novac za scenarij nastavka, “Svadba 2”, koji se – pogađate – događa u Hercegovini, gdje je otac mladenke u bijegu pred zakonom, a financijski ga uzdržava punica iz Srbije. Urnebesno, originalno, nepredvidivo, nimalo stereotipizirajuće, ne? Novi “Neki to vole vruće”. Iskreno, radije bih pogledao dokumentarac o braniteljima iz stranke Možemo, šesti nastavak “Policijske akademije”, ili osmi “Sharknada”. No dok se besramno reklamira taj srpsko-hrvatski uradak, pojedini mediji pokreću hajku protiv filma “260 dana”, po istinitoj priči logoraša, i broje koliko ga je maturanata gledalo o trošku Zadarske županije. Usput, kritičari ga opisuju kao “nevjerojatno loš film”. Pa, Sedlar sigurno nije Spielberg, ali nekako ne vjerujem da je “Svadba” novi “Kum”, a Bitorajac sigurno nije Marlon Brando.
NAMA zapela u osrednjosti
NAMA je u stečaju od 2000., što je vjerojatno za Guinnessa, a sad se konačno zatvara robna kuća u strogom centru Zagreba, nakon 140 godina. Veće tuge na Facebooku nije bilo otkad se Seve razvela. Kad smo kod nje, vlasnici tvrtke Optika Anda, koji su sad kupili prostore te robne kuće, Severinu su obilno koristili u reklamama, zbog čega bih radije oslijepio nego ondje kupio naočale. A jedino što vrijedi kod zagrebačke robne kuće jesu nekretnine. Kao brend, kao robna kuća, NAMA je bezvrijedna. Kao i svi bivši socijalistički brendovi, uostalom, zato su i rasprodani “za nekretnine”, uz prestanak proizvodnje i trgovanja. Da, kupovali smo ondje sedamdesetih, jer ničeg drugog nije bilo. Osamdesetih se već išlo u Trst jer je bilo jeftinije, a u zagrebačkoj robnoj kući isto su se osjećale nestašice. U nju sam zakoračio možda dva ili tri puta od rata. Ne sjećam se jesam li išta kupio. Sjećam se da su cijene bile dosta visoke, ponuda pristojna, ali ne naročita. Nije bila Pepco ni Teddys, ali nije baš bila ni Harrods, kako danas neki govore.
NAMA je osnovana kao tipična “high street” robna kuća, kakve su bile popularne i prominentne sredinom pretprošlog stoljeća, pod brendom Kastner und Öhler. Oni još postoje u južnoj Austriji, u Grazu i okolici. Kasnije su je komunisti nacionalizirali, i bila je razmjerno uspješna kao lanac dućana koji je poslovao u centrima gradova, gdje je lokacija skupa, što je u socijalizmu bilo irelevantno jer su ionako imali monopol, i koji je prodavao sve “od igle do lokomotive”. No, s konceptom koji se nije mijenjao od sredine prošlog stoljeća, kako je NAMA drukčije i mogla završiti u vrijeme trgovačkih centara s ogromnim parkiralištima danas, kad svi imaju dva ili tri auta u obitelji, i gdje je sve osjetno jeftinije zbog jeftinijeg prostora i “ekonomije razmjera”? U vrijeme Amazona i Temua, u vrijeme internetske kupnje? Cijeli koncept beznadno je zastario. U 19. stoljeću su u Mitteleuropi velike robne kuće, preteče današnjih trgovačkih centara, bile smještene u centru, gdje se do njih moglo lako doći javnim prijevozom, jer tada nije bilo automobila. Nisu bile podijeljene na pojedine dućane nego je sama robna kuća nabavljala i prodavala sve “od igle do lokomotive” što je, naravno, u današnjim uvjetima strahovito skupo i neisplativo iz bezbroj razloga, osim ako i roba koju prodajete nije ekstremno skupa. High street dućani smješteni na elitnim lokacijama poput Neiman Marcusa i spomenutog Harrodsa, i danas ponegdje donekle uspješno posluju kao dućani za one najimućnije koji ne pitaju za cijenu nego za “prava na hvalisanje” time gdje kupuju, no i oni su pod ogromnim pritiskom jer su troškovi takvog poslovanja enormno visoki u odnosu na jeftine trgovačke centre na rubovima grada.
Kultni britanski lanac robnih kuća Debenhams, sličan Kastneru & Öhleru, trajno je zatvorio sve svoje fizičke trgovine u Velikoj Britaniji 2021., čime je završila njihova povijest duga 243 godine. Tko ne ide ukorak s vremenom, propada. I da se s privatizacijom dogodilo nešto drugo, i da je vođena puno pametnije, NAMA bi, kao i propali Varteks, slična firma, relativno kvalitetna, ali i relativno skupa i nepoznata izvan granica malenog tržišta RH te stoga financijski neodrživa, i dalje imala nerješiv problem. U trgovini trebate biti ili jeftini i za mase ili elitni i skupi, ali onda tome mora biti prilagođen i marketing i ponuda i odnos prema kupcu, i, naravno, morate osigurati da vam sirotinja uopće ne ulazi u dućan. Osrednjost ne vodi nikamo, kamoli zaostajanje u vremenu, a NAMA je zapela upravo u osrednjosti – nikad se nije profilirala kao elitni brend, a nije cijenom mogla konkurirati trgovačkim centrima. Usto, nije se maknula s mjesta gotovo sto godina u svijetu koji se dramatično promijenio, a naročito način kupovanja. Sve ostale teorije o propasti priče su kojima se jugonostalgičari mogu tješiti.
Briga za odraslu djecu
Zabrinuti roditelji zasuli su MORH pitanjima o svojim sinovima pa je MORH objavio “vodič za mame”. Objavio je i novi video, ističući kako većina upita ne dolazi od samih budućih ročnika, nego od njihovih brižnih roditelja, poglavito majki 18-godišnjih dječačića koje su zabrinute kako će se njihovo čedo snaći dva mjeseca bez njih. Nama “boomerima”, koji smo u vojsku (onu prvu od dvije koje su nas zakačile, plus jedan rat) išli uz savjet roditelja “pamet u glavu, dupe uza zid” i nešto dojčmaraka za pivo i kantinu, na bar godinu dana, ta briga djeluje malo pretjerana.
Pogotovo zato što se danas zapravo radi o izletu od dva mjeseca, i zato što služenje HV-a, za razliku od JNA, ne uključuje dril, nošenje vreća cementa i cigli s jednog kraja vojarne na drugi pa opet natrag (čisto da vojska nešto radi), hranu od neidentificiranih sastojaka (do današnjeg dana nitko nije dešifrirao od čega je bio tzv. drnč, zna se samo da je to jelo dobilo svoje kolokvijalno ime po “deterdžentskom rastvoru za čišćenje naoružanja”, ali kuhani karton vjerojatno bi bio jestiviji), i općenito sve one čari služenja socijalističkoj domovini u zadnjoj fazi propadanja, moralnog i ekonomskog.
Ne znam bi li trebalo dopustiti zabrinutim majkama da provode i vrijeme sa svojim sinovima kako bi ih navečer mogle ušuškati i uspavati, pokriti ih, ujutro ih probuditi, namjestiti im krevet, skuhati kavu, servirati doručak, ispeglati im uniformu i očistiti čizme. I svakako, ako se neki dočasnik izdere na njih, tužiti ga pravobraniteljici za prava djece. No, da, razumijem da su roditelji ponekad zabrinuti za djecu. Ali u vojsci su ta djeca pod nadzorom, a prije vojske ta ista “djeca” često lutaju po klubovima u kojima se često potežu šake, a ponekad i oružje, vraćaju se kući ujutro napušeni ili pijani, i općenito su izloženi puno većim rizicima. Razumijem brigu mama, ali ne razumijem tu potrebu da se od djece, naročito muške, naprave mamini sineki. Takve nitko ne voli, pa ni žene, bar one prave.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
