U Srbiji je nakon 14 godina Vučić pao s vlasti, i iste sekunde naše antife, možemosi, i brojni drugi skinuše gaće i okrenuše stražnjice prema istoku. Kao da će se s promjenom vlasti promijeniti i mentalitet, politička kultura i nestati duboka mržnja prema Hrvatskoj proizišla iz kompleksa! Oduševljenje pobjedom ekipe u kojoj je barem pola notornih četnika, a ostatak uglavom čine obični srpski nacionalisti, jer u Srbiji Jugoslavena i anacionalnih nema, takvo je da ga možete rezati nožem na kocke i prodavati. Sandra Benčić objavila je i video u kojem više puta spominje neku “Evropu”. Gdje će suza nego na oko. Odmah i srpski progovore. Da ih ceo svet razume. A Srbima ne pada na pamet govoriti hrvatski ni kad konobare na Jadranu. To što smo vidjeli snimke slavljenika u Srbiji kako na novinarska pitanja odgovaraju s “Kosovo je Srbija”, “Ratko Mladić je heroj” i “vratit ćemo kninsku krajinu i Dalmaciju”, njih ne dira. A ni to što je jedan od tri izgledna kandidata za premijera, Ilija Srdanović, veteran srpskih ratova koji kaže da “nije ratovao u Hrvatskoj”, ali je “branio Srbiju od NATO-a”.
Ne dira ih ni to što je Radomir Saičić, također jedan od te trojice, član SANU-a, epicentra velikosrpskog imperijalizma i kroatofobije. Zanimljivo je bilo slušati tog intelektualca, sveučilišnog profesora, srpskog domoljuba i borca protiv korupcije, sve do trenutka kada je, onako miran i staložen, rekao kako je neprimjereno zvati ga ustašom jer je bio “zapovjednik streljačkog voda” i “vođa pješačke čete”. Inače, ako niste pratili prepucavanja vlasti i oporbe u Srbiji, ondje su svi ustaše, osim Vučića. On je peder. Treći, Dejan Šoškić, u intervjuu za Index otvoreno je rekao da je “Kosovo dio Srbije”, da “ni ubuduće neće biti previše slaganja o devedesetima” između Hrvatske i Srbije i da dvije države imaju duboko “različite povijesne narative o događajima poput Vukovara i operacije Oluja”, ali kako to “ne bi trebalo kočiti suradnju”.
O da, bi. Itekako. Vidite, mi ne možemo graditi odnose sa Srbijom na temelju priče “ne slažemo se o tome je li Sloba bio osloboditelj ili nacist (nacional socijalist)”. Ne, ne i ne. Nije ni Zapad nakon Drugoga svjetskog rata gradio odnose s Njemačkom na temelju toga da se “slažemo da se ne slažemo”. Nego je denacificirao Njemačku. Nije bilo priče da se “ne slažemo u vezi s Churchillom i Hitlerom”. Kad smo kod toga, suprotno današnjem idiotskom antifa–narativu, samo jedan od te dvojice bio je “ekstremni desničar” i zvao se Winston. Onaj drugi bio je diktator, rasist, genocidni manijak, ali i socijalist.
I tu je problem. Ti četnici koji će ubuduće vladati Srbijom navodno su srpski tehnokrati, apolitični. Razlika između hrvatskih i srpskih intelektualaca jest u tome što se srpski intelektualci, s naglaskom na akademike, kreću od domoljuba do velikosrba i četnika, dok se hrvatski intelektualci uglavnom kreću u rangu od Jugoslavena – antihrvata do velikosrba i četnika. Najumjereniji srpski domoljubi negdje su u rangu onog što se kod nas smatra ustašama i ekstremnom desnicom. Ako itko ima iluzija o Srbiji – jedina stranka koja je imala jasnu prozapadnu agendu, koalicija Evropska Srbija, nije prešla izborni prag. Osvojila je 0,3% glasova. Nitko od izbornih pobjednika, ma kako šaroliki bili, ne namjerava prekinuti odnose s Rusijom i bezuvjetno se prikloniti Zapadu, nitko se od njih ne kani pokloniti žrtvama srpskih osvajačkih ratova, nitko od njih nije rekao “Hrvati, oprostite što smo vas napali”. Oni su protiv Vučića, ali nisu ozbiljno protiv njegovih politika prema Hrvatskoj, iako najavljuju bolje odnose. Jedino bi mogli malo smanjiti histeriju oko ustaša, ali ionako s tim u vezi naši histeriziraju i više nego Informer i slični. I čemu onda takvo oduševljenje? Promjena vlasti u Srbiji vrlo je vjerojatno dobra za Srbiju. Ali to se nas ne treba previše ticati. Nas se treba ticati je li dobra za Hrvatsku. A ja se bojim da baš i nije, a evo i zašto…
Neki novi četnici
Vučić je bio četnik kojeg poznajemo i upravo nam je zato odgovarao. On je u svijetu bio označen kao krivac za loše odnose Hrvatske i Srbije – a sjetite se, u početku su za pogoršanje odnosa u EU-u krivili “nacionalističku” Hrvatsku! Sve dok Kolinda nije pozvala Vučića u Vukovar, gdje se razotkrio kao totalno smeće, pa iako su joj mnogi tada prigovorili taj poziv, ja sam smatrao – i smatram – da je to bio odličan potez jer je ogolio Vučića pred svijetom. Kolinda je bila uzorna domaćica, a Vučić nije uspio odoljeti četničkom instinktu i ispao je balkanska stoka rogata. Na kraju su čak i naše “antife” napustile pokušaje nekog bratimljenja sa Srbijom kao državom i svele to na razinu bratimljenja s oporbom u Srbiji i “običnim narodom” (koji je 14 godina glasao za Vučića).
Ne treba imati iluzija da je Vučić maknut zato što su Srbi gladni demokracije: maknut je, kao i Sloba prije njega, prije svega zato što nije uspio ostvariti ciljeve memoranduma SANU-a, a i EU ga je pomalo počeo napuštati nakon godina podrške jer ih je sramotio. Vučića više nema, ali SANU ide dalje. A EU bi sada mogao biti puno naklonjeniji Srbima, dok s naše strane neki jedva čekaju da “idemo da pravimo Jugoslaviju”. Bez Vučića im se to čini puno lakšim. Kad oni kažu da je bio “smetnja u odnosima dviju država”, misle na to. Uvijek sam isticao kako je najveća opasnost pri eventualnom padu Aleksandra Vučića to što će naši “neekstremni” Hrvati poletjeti u zagrljaj majčice Srbije iste sekunde. I to se upravo događa. Sad na vlast u Srbiji dolaze četnici o kojima znamo malo ili ništa, heterogena ekipa koju povezuje samo mržnja prema Vučiću i u kojoj ima svega, od donekle proeuropski orijentiranih četnika do četnika starog kova, samo nema praktički nikoga tko bi jasno rekao kako je Srbija jedini i isključivi krivac za ratove devedesetih.
Kako to nije bio nikakav šugavi “građanski rat” o kakvom su gnojili razni Milanovići, Josipovići i slični, nego gola agresija i pokušaj otimačine teritorija i pljačke “bogatih severozapadnih republika” koje su se obogatile na račun Srbije, prema komunističkim idiotskim idejama po kojima je onaj bogatiji kriv za to što je onaj drugi siromašniji. Tu je i druga opasnost, da će EU i međunarodna zajednica, u oduševljenju promjenom vlasti u Srbiji, početi vršiti pritisak na Hrvatsku da učini ustupke Srbiji vezane uz prijam u EU i drugih stvari. Problemi u odnosima između Hrvatske i Srbije nisu proizišli iz Vučićeve vlasti, nego iz toga što se Hrvatska nikad nije jasno postavila prema Srbiji kao poraženoj i agresorskoj sili. A to je najgluplja stvar koju možete učiniti nakon pobjede, ići se poraženom agresoru praktički ispričavati što ste ga pobijedili. Ako se Hrvatska sad radikalno drukčije ne postavi prema Srbiji, ako ne nadvladamo taj kmetovski i podanički mentalitet prisutan kod velikog broja Hrvata, ništa se u odnosima neće promijeniti.
Janša i popis udbaša
Je li sad za to kasno? Pa, šteta je počinjena, ali kad-tad će netko to morati učiniti. Jer nije Srbija došla do ove faze moralne, ekonomske i političke propasti sama od sebe. I dok god se to ne učini, propadat će i dalje, tonuti u svoje snove o povratku “od ustaša okupiranog Knina” i nekom novom velikom srpskom imperiju. Srbija se nikad nije suočila sa stvarnošću, a upravo ju je Hrvatska sustavno držala u iluzijama nekim idiotskim pričama kako su za rat krivi nacionalisti s obje strane, kako je bio građanski i sličnim glupostima. Ono, niste vi krivi, svi smo. Time smo im učinili medvjeđu uslugu. A i sebi. Dok god Srbija ne dobije vlast koja će bez fige u džepu osuditi Miloševićeve ratove, bez racionaliziranja i relativiziranja, dok god njihovi vođe ne dođu ovamo i ne poklone se žrtvama Vukovara na tamošnjem groblju bez priče o “svim žrtvama”, ta država neće naprijed. Za njihovo civilizacijsko i svako drugo zaostajanje odgovorni su upravo oni koji im popuštaju i povlađuju.
I dok Hrvati zajedno sa Srbima slave Vučićev pad, Slovencima treba zapljeskati, iz dva razloga. Prvi je taj što je slovenski premijer Janez Janša poručio da neće dati suglasnost za bilo kakav napredak Srbije na putu prema EU-u dok im Beograd ne preda arhive bivših jugoslavenskih sigurnosnih i vojnih službi koje se odnose na Sloveniju. Dakle, kolokvijalno, popis udbaša i njihove dosjee, sabrana nedjela. To je jako važan uvjet, ne zbog revanšizma nego zato što u Sloveniji – i Hrvatskoj – javne dužnosti mogu obnašati ljudi koji su na tom popisu, i time Beograd automatski ima moć ucjenjivati ih. Dakle, izloženi smo ucjeni od susjedne i neprijateljske države koja na taj način može doći do državnih tajni ili utjecati na smjer politike u Hrvatskoj. Popis udbaša snažno je oružje u rukama Srbije i BIA-e. U Hrvatskoj, naravno, nitko od političara takvo što neće tražiti. Jer ako i nije on sam na popisu, onda su mu tata ili djed. Naši mogu jedino moliti novu vlast u Srbiji da te popise udbaša nikad ne objavi i da ih nikad ne predaju novinarima. Doduše, nije ni Sloveniji puno bolje, ali oni bar imaju Janšu. Upravo ga zbog ovakvih stvari mnogi tamo mrze, a i ovdje.
Drugi je što su Slovenci odbili prikazati velikosrpski propagandni uradak Lordana Zafranovića na Ljubljanskom međunarodnom filmskom festivalu. Režiseronja je razočaranje izrazio čitanjem otvorenog pisma. Očekujem da isto pismo pročita i na festivalima u Cannesu, Berlinu i Karlovym Varyma, gdje njegov film isto tako neće biti prikazan. Ali će u Hrvatskoj vjerojatno biti na HRT-u u povodu Dana domovinske zahvalnosti i obljetnice Vukovara, ako Možemo dođe na vlast. Uostalom, glumac iz tog filma, Leon Lučev, navodni HRVI o čijem je služenju u HV-u sve na Facebooku iznio njegov bivši zapovjednik, dobio je priliku kod Stankovića braniti svoje ljigavo ulizivanje četničkoj bratiji koja preko takvih propagandnih uradaka difamira Hrvate, kao što je oduvijek i činila, samo što sad to više nije službena državna politika. Više neslužbena.
Lustracija prema Klasiću
Srbi su srušili Vučića, kad će Hrvati Plenkovića, pitanje je koje ovih dana otvoreno postavljaju razne Dalije Orešković, mostovci poput Grmoje i slična ekipa. A ljevičarski aktivist Hrvoje Klasić rekao je da je Srbija “zrela za lustraciju”, što su mnogi podijelili uz komentare da sličan proces hitno treba i Hrvatskoj. Kad su Klasićevi pali s vlasti, ekipa koja je masovno bez suda ubijala političke protivnike, koja nije održavala izbore i koja je počinila bezbrojna kršenja ljudskih prava, ekipa za koje nije postojalo ni s od slobode tiska, Klasić je bio protiv lustracije. Jer je to revanšizam i primitivno desničarenje.
Ništa čudno, s obzirom na rodbinske veze s Mikom Špiljkom koji je, prema presudi njemačkog suda, naredio ubojstvo Stjepana Đurekovića kako bi prikrio tragove velike pljačke INA-e u režiji svoga sina i zbog čega su Perković i Mustač “lustrirani” na doživotne kazne od njemačkog suda, kad već mi nismo niti jednog komunističkog ubojicu osudili. Nevjerojatno je koliko je ljevica napustila sve principe, ako ih je ikad imala, i prigrlila licemjerje. I, pazi, oni koji su uvijek bili protiv lustracije sad bi “lustrirali”. No lustracija se provodi nakon pada totalitarnih režima, a čak ni Vučićeva vlast nije spadala striktno u tu kategoriju, iako će brojne institucije za njim trebati počistiti. To se nastavlja na narativ da je HDZ “okupirao institucije” pa ih “treba osloboditi”, što je zapravo poziv da se sve demokratske institucije stave pod njihovu “antifašističku” kontrolu i da se sve ostale posve isključi iz demokratskih procesa – upravo kako je bilo do 1990. Cijela ta priča o “okupiranim institucijama” artiljerijska je priprema za revolucinarne i nedemokratske metode preuzimanja vlasti, za koje inače optužuju HDZ. Sjetite se Milanovićeve sječe urednika na HRT-u, da ne idemo na bolnice, Holding i slične primjere.
Ljevica, dakle, priziva srpski scenarij u Hrvatskoj, što nije ništa novo. Njima je Srbija uzor i ideal u svemu, primjer za ugled, oduvijek bila. Zaljubljeni su u sve srpsko. Austrija, Slovenija, Mađarska, to su samo neki tamo susjedi s kojima ne razgovaraju nego se samo pozdrave, ali Srbi su im intimusi i jarani. I imaju potrebu svako sranje iz Srbije preslikati ovdje. Samo što između Vučića i Plenkovića baš i nema previše sličnosti.
Tko je Vučić u Hrvatskoj?
Vučićeva je vlast na zapadu često bila okarakterizirana kao demokratski ili kompetitivni autoritarizam, stabilokracija, ili jedostavno hibridni režim. Karakterizirala ju je personalizacija moći: odluke je donosio Vučić osobno, dok su vlada i parlament svedeni na tijela koja samo formalno potvrđuju te odluke. Nadalje, tu je bila stroga kontrola medija. Većina utjecajnih medija funkcionira kao propagandni alat vlasti, dok su neovisni novinari i kritički mediji pod stalnim pritiskom i etiketirani kao “izdajnici”. Razvijena je i klijentelistička mreža, pri čemu je lojalnost Vučiću bila ključni preduvjet za zapošljavanje u javnim poduzećima, napredovanje u karijeri ili dobivanje državnih poslova. Sličnost s HDZ-om može biti jedino klijentelizam, ali ni on nema razmjere onog u Srbiji, ni blizu. A ni tu HDZ ne odudara bitno od ponašanja možemovaca u Zagrebu, pa i SDP-a tamo gdje se dulje zadržao na vlasti. Balkanski običaji kojih se trebamo riješiti, ali ih se nećemo riješiti pukom promjenom vlasti jer ni oni drugi nisu imuni na promicanje “svojih”.
Ukratko, Vučićeva vladavina nije bila klasična diktatura poput Titove, u kojoj su zabranjene druge stranke i u kojoj nije bilo demokratskih izbora, ali se nikako ne može okarakterizirati ni kao funkcionalna demokracija. Ona je predstavljala moderni oblik autoritarizma 21. stoljeća, u kojem se forma demokracije koristi kao paravan za kontrolu nad narodom i manipuliranje njime putem kvazineovisnih medija. Sličnosti s Plenkovićem uglavnom se svode na to to što su oba jako dugo na vlasti, pa stoga zasićenje raste. Ali, za razliku od Vučića kojem su ustaše uvijek krive za sve i koji je pod kontrolu stavio sve medije u Srbiji, pri čemu su neki poput Kurira i Informera postali stvarno nakaradni u branjenju neobranjivog, Plenković ne samo da ne kontrolira medije nego su oni većinom izrazito neprijateljski prema vlasti. Što je u demokracijama posve normalno, ali razina podmetanja i muljanja oko nekih stvari baš i nije. Situaciju poput one u Srbiji, gdje mediji bezrezervno staju na stranu vlasti, imali bismo kad bi vladao Možemo.
Ako bi netko trebao pasti domino-efektom, a smatram da ne bi, to je onaj koji je bio na istoj strani, antieuropskoj, antiizraelskoj i proruskoj, kao i Orban i Vučić, a to je Milanović. On je taj kojeg mediji podržavaju, koji mulja s izborima i krši Ustav (ili bar pokušava), a kad ne uspije, pljuje po Ustavnom sudu, vrijeđa sve i svakog i kmeči. Istina, i on je jako daleko od Vučića, ali ipak mu je malo bliže nego Plenković. S tim da su u EU-u barem neki znali začepiti nos i podržati Vučića iz interesa, dok su njega otvoreno otpisali kao sugovornika. No upravo to povlačenje paralela sa stanjem u Srbiji ocrtava jadno stanje duha u Hrvatskoj. Mi imamo mnogo utjecajnih političara, intelektualaca, novinara, koji smatraju da ne možemo bez Srba, da smo vodili bespotrebni građanski rat i da bi nam bolje bilo u nekoj jugosferi sa Srbima nego u EU-u. I kako onda da se Hrvatska odlučno i racionalno postavi prema Srbiji kada svatko tko pokuša, automatski dobije etiketu šovinista, mrzitelja, nacionalista, ustaše?
Ima fetiš na “region”
Izronio je i davno zaboravljeni Ivo Josipović, čovjek za kojeg nitko nikad ne bi čuo da spletom okolnosti nije bio predsjednik RH. On je dao intervju za neke bosanske novine, jer kao i svaki hrvatski antifašist ima fetiš na “region”. Dakle, na ono istočno od Hrvatske, ne dao Bog zapadno. On je i tada nešto bulaznio o ustaškim zmijama, koje nikad ne spavaju (po onoj komunističkoj “neprijatelj nikad ne spava”, iz čega je proizašao današnji woke pokret uvijek budnih i na straži antifašista), a sad je otišao korak dalje pa ustvrdio kako je tada ustaška zmija tiho siktala, a sada glasno urliče. Uglavnom, govorio je nešto o temama koje antifašiste najviše zanimaju – komentirao je Thompsonov koncert, povorku Torcide u Splitu i “jačanje ustašofilije u Hrvatskoj”.
Ono što je problematično jest njegovo shvaćanje uloge Vlade u svemu i njegovo shvaćanje neovisnosti pravosuđa. On je kritizirao Plenkovićevu vladu jer, po njegovoj ocjeni, “teorija o dvostrukim konotacijama dala je novi zamah relativizaciji ustaštva i omogućila njegovo daljnje širenje u javnom prostoru”. Smatra da je vlast time propustila jasno odrediti odnos prema simbolima NDH. Tu formulaciju o “dvostrukim konotacijama” nije uveo Plenković niti vlada, nego, u Hrvatskoj, Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje je 2018. godine donijelo “Dokument dijaloga”, u kojem je iznesen stav da spomenuti pozdrav ima primarnu ustašku konotaciju, ali i sekundarnu konotaciju vezanu uz obranu Hrvatske u Domovinskom ratu i uz postrojbe HOS-a. Iz toga je izvedena neobvezujuća preporuka da se pozdrav iznimno može tolerirati u situacijama vezanima uz komemoracije HOS-a.
No na razini EU-a “dvostruka konotacija” je uvedena presudom ESLJP-a, Europskog suda za ljudska prava. Mađarska je svojevremeno zakonom potpuno zabranila javno isticanje svih totalitarnih simbola, uključujući nacističku svastiku, ali i komunističke simbole poput srpa i čekića te crvene petokrake. Komunistički vođa Attila Vajnai uhićen je i osuđen jer je na prosvjedu na jakni nosio crvenu petokraku. Nakon što se žalio Europskom sudu za ljudska prava, taj je sud 2008. godine presudio u njegovu korist i utvrdio da crvena zvijezda kod mnogih ljudi, osobito u bivšem istočnom bloku u koji de facto i mi spadamo, izaziva nelagodu i opravdano se veže uz sustavni teror komunističkih režima.
S druge strane, sud je istaknuo da crvena zvijezda ujedno i dalje simbolizira međunarodni radnički pokret, borbu za pravednije društvo te zakonite socijalističke stranke u Europi. Kako je socijalističko društvo pravednije, nikad nisam shvatio, u praksi nije bilo, a nije, ako mene pitate, ni u teoriji jer se temelji na ideji prisile za razliku od slobodnog kapitalističkog tržišta temeljenog isključivo na dobrovoljnoj razmjeni, na dogovorima i ugovorima na koje pristajete svojom voljom – ili ne.
No to nije bitno. Bitan je zaključak suda: budući da simbol ima višestruka značenja, “višestruke konotacije”, njegova potpuna i neselektivna zabrana, bez obzira na kontekst i namjeru onoga tko ga nosi, previše je široka i nedopustiva u demokratskom društvu.
Petokraka pred sudom
I sad, vidite, kad bi ustaše tužile RH ESLJP-u zbog zabrane ZDS-a, uz dobrog bi odvjetnika, pozivajući se na postojeću presudu tog suda, glatko dobili spor. Jer, ne mogu jedna pravila vrijediti za simbole jednog totalitarizma, a ne za onog drugog. A ZDS je nedvojbeno imao ulogu u Domovinskom ratu – a legalizirala ga je Račanova vlada. Doduše, veću je ulogu imao nakon njega, kao simbol otpora “antifašistima”. Dodatno u prilog tome govori slučaj Češke, koja je godinama imala drugačiju praksu: njezini sudovi i policija često su odbijali kazneno goniti ljude zbog nošenja crvene zvijezde na prosvjedima Komunističke partije, navodeći upravo argument da zvijezda, osim komunizma, predstavlja i opći socijalizam ili antifašizam.
Međutim, Češka je nedavno postrožila zakon. Početkom 2026. stupio je na snagu novi zakon kojim se promicanje komunističke ideologije izjednačava s nacističkom propagandom. Ipak, i taj novi češki zakon sadrži iznimke: simboli, kako nacistički tako i komunistički, ne kažnjavaju se automatski ako se ne koriste u svrhu izravne propagande ili odobravanja zločina, čime se zakonodavac pokušao uskladiti s europskim pravnim standardima o slobodi govora i kontekstu. E to vam je ta famozna antifašistima neprihvatljiva “dvostruka konotacija”, ili jednostavno – kontekst. Njima kontekst ima ulogu samo kad vam Facebook nešto izbriše jer “nedostaje kontekst” (koji po prirodi nedostaje u novinarskom tekstu, kamoli u objavi na društvenoj mreži – tko želi kontekst, mora doktorirati na temi).
A dodatni je problem Josipovićeva izjava kako se, citiram, “pravosuđe odmetnulo od društva, ne obavlja svoju društvenu funkciju i postalo je država u državi”. To je zapravo izravan napad na neovisnost pravosuđa, što je tipičan komunistički refleks. Naravno da se odmaknulo od društva, ono mora biti odmaknuto od društva i držati se samo zakona, a ne “društvenog stava”. To je stvar zakonodavstva, ne pravosuđa, da uskladi društvene norme sa zakonima. I da, naravno da je pravosuđe, upravo zato što je neovisno, “država u državi”. Nije u tim njegovim riječima teško iščitati vječnu želju ljevice da stavi pravosuđe pod kontrolu države, odnosno izvršne vlasti.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
