Ne tako davno, Sandra Benčić je, izlazeći sa sjednice saborskog odbora, promrmljala sebi u bradu, “stoka”. I digla se bura u javnosti. Smatrao sam, i napisao, da je to pretjerivanje i da nemam problem s tim što netko političke oponente nazove “stokom”, te kako nema mjesta moralističkom zgražanju nad takvom komunikacijom. Pogotovo ne s ove strane Alpa. Nismo Englezi i nemojmo se pretvarati da jesmo. Problem je bio tek to što je Sandra bila uvrijeđena time što je neka odluka donesena a da se njih nije pitalo, a nije ih se pitalo zato što je bilo dovoljno ruku i bez njih. Tako parlamentarizam funkcionira, sviđalo se komu ili ne.
A sad takvo moralističko zgražanje dolazi od Možemo. Premijer je tijekom saborskog aktualnog prijepodneva, odgovarajući na zastupničko pitanje Ivane Kekin vezano uz ilegalno odlaganje otpada u Gospiću i odgovornost institucija, rekao: “Vas ne zanima Gospić, vas zanimaju prijevremeni izbori i promjena vlasti. Mucice, igrat ćemo se do izbora, igrat ćemo se malo čvršće, i veselimo se toj igri.” Jezušmarija. Seksizam! Rekao je “mucice”. Kako se usuđuje! Sad, ja sam boomer. Ja ne kužim te fore sa “seksizmom”, meni je to samo prenemaganje i bezvezno moraliziranje, glumtanje uvrijeđenosti. Rada Borić čak je rekla kako je to “verbalno nasilje” i “omalovažavanje žena” s vrha vlasti te da šalje opasnu poruku javnosti. Blago državi u kojoj je najveći problem to što je netko nekomu rekao da je micek, mucica, kaj god. Pa nek’ ona njemu vrati verbalno istom mjerom, ima jezik, nije mutava. Ako žene imaju ista prava kao i muškarci, ako smo rekli da ih mora biti 40 posto na izbornim listama, moraju znati vratiti istom mjerom kao i muškarci, u politici. Ako je netko takva mucica da ne može preživjeti da mu se kaže da je mucica, onda toj mucici nije mjesto u politici, neovisno o spolu i rodu. Prepucavanja su dio politike. Verbalna prepucavanja uključuju i takve stvari. Inače nije zabavno.
Ali postoji stvarno opasna pojava, postoji stvarno nasilje nad ženama, postoji pravi bullying žena koje ne žele igrati po pravilima koje nameće woke kamarila. To je poput onog nasilja u razredu kad grupa “popularnih” cura izolira onu nepoćudnu, u pravilu zgodniju i pametniju od njih, pa je počnu psihološki maltretirati, prijetiti svakomu tko stane u njezinu obranu ili se druži s njom, i pokušavaju joj uništiti samopouzdanje.
Ovih dana na udaru puritanskih, moraliziranju sklonih babetina, našla se – ne prvi put – glumica Sydney Sweeney. Jer je snimila seriju reklama za dućan sa sportskom opremom. U čemu je skandal? Ako pratite medije u svijetu, u tome što je na fotografijama gola, strateški prekrivena sportskim rekvizitima koje reklamira. Ako vam nije jasno u čemu je problem s tim u 21. stoljeću, oko 60 godina od seksualne revolucije, i ako vam nije jasno zašto je golotinja ne tako davno bila simbol oslobođenja žena i ženskog tijela, a danas je to veliko “ne-ne”, objašnjenje ide otprilike ovako: To je seksualizacija žena, i to poništava desetljeća “osnaživanja” (što god to značilo) žena.
Uvredljivo za žene
Vidite, seksualizacija ženskog tijela nedopustiva je kad to radi netko koga ta ekipa ne voli, a inače je to tzv. body positivity kad se skida netko ružan i debeo koga ta ekipa obožava, poput Lizzo. Kad je golotinja emancipirajuća i oslobađajuća, a kad je ponižavajuća, ovisi samo o tome tko to radi i koliko ga te babuskare vole. To potvrđuje moju tezu da su woke feministice, one četvrtog vala, dostojne nasljednice puritanki. Nije woke pokret bez razloga nastao u SAD-u, koji je trajno i snažno obilježen tom inačicom kalvinizma. Samo, dok su ljevičarke i feministice iz šezdesetih uglavnom zastupale filozofiju “živi i pusti druge da žive”, koja je u osnovi sasvim u redu, filozofiju “ne petljaj se u tuđi život”, ove današnje imaju strahovitu potrebu moralizirati.
Dakle, odakle svim tim feminacističkim šišmišima pravo da određuju drugim ženama što smiju, a što ne smiju raditi, što, kad i kako smiju nositi, ili koga politički smiju podržati, a koga ne ako se ne žele naći na udaru kolektivnog javnog zlostavljanja? Koje se u tom slučaju benevolentno zove “backlash”, “reakcija”, a kad njih netko komentira negativno, e, onda su to “hejteri”, mrzitelji?
To su babetine kakve su u 17. stoljeću palile vještice koje su “vještičarijama zavodile njihove muževe”, da bi njihove nasljednice kasnije to natovarile Katoličkoj crkvi koja s takvim praksama generalno nije imala ništa, dapače, većinom se protivila praksi progona vještica koje su provodile svjetovne vlasti u 17. i 18. stoljeću jer ih je smatrala praznovjerjem (za razliku od protestantskih crkvi, naročito u Novoj Engleskoj). One sada kažu da je Sydney poništila desetljeća “osnaživanja žena”! Čime, reklamom kavih smo zadnjih pola stoljeća vidjeli na stotine i nitko ih nije problematizirao? A ne bi ni sada da je u pitanju neka druga glumica koju vole. Uostalom, Milanoviću su narikače oprostile što ih je nazvao narikačama, zar ne?
Nije to samo u slučaju žena, pjevač Ed Sheeran također se našao na udaru svjetine koja mu nije oprostila što je htio ostati neutralan u odnosu na politiku i nije htio podržati Palestinu. Neprincipijelnost i nepoštenje inače je osobina današnje ljevice u svijetu, pa tako nema prosvjeda za 23-godišnju Iranku koju tamošnji režim kani pogubiti, niti ih je bilo kad je mlada Shani Louk vučena kamionetom pred kamerama i pred svjetinom u Gazi koja je slavila njezino mučenje i ubojstvo. Svijet je danas pun ljudi koji misle da imaju pravo drugima određivati što moraju govoriti, kako se moraju ponašati i što smiju odijevati, koga moraju, a koga ne smiju podržati, a predvode ih jake snage “osnaženih” feministica. I taj se trend seli u Hrvatsku.
Pa je tako smrtna uvreda za ženu da joj netko u političkom prepucavanju kaže “mucica”, ali nije problem kad nekog Hranjeca, kojeg je sudac u Zagrebu ovih dana benevolentno osudio na 12 godina zatvora zbog ubojstva, mediji tretiraju kao ženu i nazivaju “Sonja”, i ne vide da je uvredljivo za žene da se to stvorenje smatra ženom. Bar za one žene koje ne spadaju u taj njihov krug moralnih čistunki.
Obrazac javnog sramoćenja
Zaposlenici ZET-a i Zagrebačkog holdinga kreću u štrajk 28. rujna u 3.30 sati ujutro. Svi skloni koaliciji Možemo – SDP – Most reći će “nahuškao ih je HDZ”, a neki će možda reći i “zaposlio ih je Bandić“. Međutim, možemosi su već u startu počeli masovno otpuštati sve koje je zaposlio Bandić – što su bili gotovo svi, jer je Bandić gradom vladao 20 godina – pa onda, kad su shvatili da netko ipak mora kositi travu i odvoziti smeće, zaposlili ljude bez iskustva na njihovo mjesto. A HDZ nikad nije imao uporište u sindikatima, pogotovo ne u Zagrebu.
Strategija Tomislava Tomaševića i Možemo očita je i ista kakva je uvijek i bila, a to je javno sramoćenje svih onih koji se usude nešto tražiti iz proračuna Grada Zagreba, koji se više nego udvostručio od Bandića do danas, a nisu aktivisti, seksualne manjine, ni režimski kvaziumjetnici. Oni su inače skloni drečati o “malim plaćama za koje je kriv HDZ” i “inflaciji koja pojede rast plaća”, što je laž jer su plaće u Hrvatskoj posljednjih godina rasle otprilike dvostruko većom stopom od inflacije, pa i trostrukom, dakle oko 10 posto godišnje, ali ako slučajno od njih zatražite veću plaću, odgovorit će vam “i to što ti dajemo previše ti je, šuti i budi zahvalan, šljakeru glupi, ni faks nemaš”.
Mi smo im gotovo udvostručili plaće, jada se Tomašević, a oni nam tako vraćaju! Istina, samo, plaće su se gotovo svima udvostručile posljednjih godina! Grad je objavio i navodne plaće zaposlenih u ZET-u i Holdingu, tvrde da nitko nema manje od 1600 eura. “Evo koliko im dajemo, a đubrad nezahvana još se i buni!” Sindikati odgovaraju da je to laž, i da je osnovna plaća, bez prekovremenih i dodataka, osjetno manja. Prema oglasima u kojima Holding traži radnike, osnovne plaće kreću se od mizernih 1100 do 1400 eura bruto za operativce, a nešto su više za vozače. Sindikati tvrde da velik broj njihovih članova nema primanja veća od 1000 eura neto.
Zanimljivost je pritom da su u Možemo skloni objavljivati brojke, vjerojatno frizirane ili manipulirane, koje ili nije moguće neovisno provjeriti, poput onog “konsolidiranog duga Zagreba” (konsolidiranog s čim, dugom Velike Gorice i Samobora?) za koji nikad nisu definirali ni od čega se točno sastoji, koji nitko drugi nikad nije spomenuo niti je znao za njega, i koji su navodno vratili u godinu-dvije. Što ih čini financijskim čarobnjacima bez presedana i pravo je čudo da im niti jedna velika svjetska banka nije ponudila posao koji nosi dva-tri milijuna dolara godišnje plaće, jer takvi financijski geniji obično ne prolaze nezapaženo. A čak ni domaći mediji skloni Možemo nikad nisu objasnili tu čaroliju. Možda ne znaju organizirati odvoz smeća, ali financije kuže bolje od Warrena Buffetta. Sve ostaje na tvrdnjama ekipe koja vodi grad. Tako i ovo o plaćama.
Isti je obrazac difamacije i javnog blaćenja primijenjen na štrajk Čistoće, na korisnike mjere “roditelj odgajatelj” i tako dalje. To je metoda preuzeta iz komunističko-fašističkog priručnika: ubojstvo karaktera umjesto argumentacije. Namjerno, sustavno i zlonamjerno uništavanje ugleda, časti, vjerodostojnosti i moralnog integriteta osobe ili institucije: Bandića kad su osvajali vlast u Zagrebu, HDZ-a kad pikiraju na vlast u državi, ili DORH-a kad slučajno umjesto HDZ-ova ministra uhiti kojeg njihova nestaška. A sad i sindikalista. Nikad, baš nikad, nisu isticali rješenja ili svoje kompetencije, jer ih nemaju, samo blate i ocrnjuju, a kad dođu na vlast, e onda se njih ne smije ocrnjivati jer onaj tko to radi HDZ-ov je plaćenik, ima sumnjive namjere i ruši narodnu i demokratski izabranu vlast. Prosvjedi i štrajkovi inače su im svetinja, ali ako su protiv njih, onda se, kao u slučaju braniteljskog prosvjeda, na njih šalje policija i batinaši, a po medijima se vodi hajka i lov na vještice. U Vučićevu stilu.
Dva i pol puta skuplji
Za vrijeme prošloga gradonačelnika nikada nije bio štrajk, a prošli gradonačelnik nije poštovao kolektivni ugovor. Mi poštujemo kolektivni ugovor do zadnjeg slova, dignemo plaću gotovo dvostruko u pet godina i onda nam se najavljuje štrajk kojeg prije desetljećima nije bilo – zaplakao je Tomašević. Nezahvalna bagra štrajka, eto, a Bandiću su jeli iz ruke. Ta priča sadrži neizravnu optužbu da su sindikalisti koji idu u štrajk “Bandićevi ljudi”, iako je on mrtav nekih pet godina.
Istovremeno, dok govore o “Plenkovićevoj inflaciji”, zanemarujući da su se plaće u državi više nego udvostručile otkad Milanović nije premijer, u Gradu nisu spremni pratiti tu inflaciju. Tomašević sad kaže kako će iduće godine zbog poreznih promjena, odnosno ukidanja poreza na dohodak umirovljenika, Grad imati oko 85 milijuna eura manje prihoda. Ali zagrebački proračun za iduću godinu planiran je u iznosu od 3,34 milijarde eura! Zadnji budžet koji je donesen pod Bandićem bio je 1,81 milijardi eura (13,65 milijardi kuna), tek malo preko pola toga! I onda se nema novca za plaće radnika?!
Dakle, za dvostruko više novca građani Zagreba dobivaju lošiju komunalnu uslugu na svim razinama. Tramvaji i autobusi voze evidentno rjeđe i manje redovito (naročito autobusi!), ulice se više ne peru (kad ste zadnji put vidjeli cisternu?), na smeće koje ispada iz prepunih kontejnera već smo se navikli, štakora je sve više, trava se kosi neredovito “radi pčela” (ma hajde!), a iz rubnog kamenja uz ceste uredno raste korov! I uništava i kolnik i nogostup i to isto rubno kamenje koje je prilično skupo postaviti, ali nikoga nije briga za ekonomske štete do kojih dolazi zbog šlamperaja i nesposobnosti da se organizira posao bar na onoj razini na kojoj je bio, a koju su toliko kritizirali.
Broj kapitalnih projekata završenih u pet godina vlasti Možemo zasad je jedan, bazen u Španskom, ali o cijeni nitko ne govori, ni o tome da nema parkirališta. Bandić bi, naravno, bio na udaru svih medija i javnosti da je potrošio 36 milijuna eura za bazen koji je tek dvije trećine olimpijskog, i uz njega jedan malo manji, dok Bjelovar za sličan novac dobiva kompleks od desetak bazena, uključujući olimpijski, grijan geotermalnim vodama, na više nego dvostrukoj površini, s parkiralištima i svime popratnim.
Naravno da Tomicu nitko ne pita zašto zagrebački bazen po kvadratu košta dva i pol puta više od bjelovarskog. Jest da su troškovi gradnje u Zagrebu nešto veći, ali ni blizu toliko, Bjelovar je, uostalom, tu na sat vožnje od Zagreba. I naravno da bi Bandića pitali, i ne bi ni čekali odgovor nego zaključili da se lova zamračila i otišla jaranima. Ovako, ako pitate gdje je novac, vi ste odvjetnik zločinačke i plaćenik briselskog ćate, koji je postavio Obuljenku i plaća Pupovca (o tome najviše voli palamuditi dio kvazidesnice kojem su strašno smetali Karamarko i Hasanbegović).
Kad kapitalizam određuje plaće
Gradske vlasti sad govore o visini plaća vozača ZET-a i radnika Holdinga, koji rade u smjenama, noću, vikendom, praznikom, dvokratno, kao neopravdano visokima za tu razinu obrazovanja, a istovremeno šute o svojim plaćama i koliko su one porasle, i o tome koliko su radnog iskustva i kakvog u životopisima imali kad su ravno iz aktivističkih udruga zasjeli na funkcije, a s tim životopisima u privatnom bi sektoru mijenjali papire u printerima i nosili kave informatičarima za oko 1200 eura mjesečno. Skupa s dodacima.
Ne tvrdim da su plaće vozača autobusa i tramvaja male, nisu. Ali time što tvrde da su plaće radnika u ZET-u velike i prevelike Možemo skače sami sebi u usta jer tvrdi da je HDZ državu doveo na prosjčaki štap i da ljudi nemaju od čega živjeti. Naime, tržište rada takvo je da mogu tražiti više. Ima tomu dosta godina kako sam pisao da je iluzorno tražiti veće plaće u državi s gotovo 20 posto nezaposlenih, u državi u kojoj vlada logika “ako nećeš raditi za 500 eura, ima tko hoće”. Danas je isto tako iluzorno tražiti da vam netko radi za 1500 eura ako vam taj može reći “ako mi ne daš 2000 eura plaće, ima tko hoće”. To se zove slobodno tržište.
Ako u Hrvatskoj nedostaje 10.000 profesionalnih vozača, a naročito vozača gradskih autobusa, onda je to što vi, ja ili Tomašević mislimo o tome kolika bi trebala biti njihova plaća, s obzirom na to da imaju samo srednju školu i nemaju fakultet, i da vožnja autobusa nije baš neurokirurgija ni nuklearna fizika, posve nebitno. Danas, nipošto zahvaljujući Možemo i SDP-u, posla ima za svakoga, radnike moramo uvoziti i cijene rada određuje tržište. I danas zato keramičar, vodoinstalater ili električar zarađuju višestruko više od nekog tko radi donedavno “cijenjen” uredski posao s nekom ne baš previše traženom diplomom poput komparativne književnosti ili politologije.
Sindikalisti imaju jasnu poantu kojom odgovaraju Tomaševiću: brojke su takve zato što nedostaje radnika, pa oni koji su unutra moraju odraditi mnogo prekovremenih sati, moraju raditi i nedjeljom i na praznike. A radnika nedostaje zato što ljudi ne žele raditi za plaću koja se nudi. I to je manje-više neosporno, Grad muku muči s vabljenjem radnika.
U prosincu 2019. Tomislav Tomašević, tada tek gradski zastupnik, stao je uz radnike Čistoće koji su prosvjedovali zbog malih plaća i loših uvjeta rada. Podržao je njihove zahtjeve, govorio je da nije prihvatljivo da radnici snose posljedice loše organizacije i nesposobnosti Uprave. Napao je i gomilanje administracije u Holdingu, dok se istodobno štedjelo na onima koji stvarno rade na terenu – vozačima ZET-a, komunalnim radnicima i drugim operativcima. Danas, šest i pol godina poslije, Tomaševićeva je poruka: “Pa pogledajte koliko zarađuju! Što oni još hoće!”
Naravno, Tomašević ima pravo isticati rast plaća posljednjih godina, iako je za njega on najmanje zaslužan. Ali, jesu li ti ljudi koji danas rade više i pod većim opterećenjem zato što Uprava nije otpustila administraciju i upravu protiv koje je gunđala dok su bili oporba (naprotiv, povećali su je zapošljavajući u njoj razne diletante koji su s njima skakutali po Jakuševcu), nego operativce, zaista dobili puno veće plaće ili samo moraju raditi puno više za malo veću kupovnu moć?
Trebamo nuklearke
A kad smo kod rasta plaća, zanimljivo, čak se i Milanović oglasio, i to tonom netipičnim za njega. Govoreći na Danu velikih planova u organizaciji časopisa Lider, nije propustio za početak napasti sankcije Rusiji, ne spominjući pritom izravno ni EU ni Rusiju, i tu se nije promijenilo ništa. Ali se promijenilo puno u drugim stvarima.
Milanović, koji kao premijer nije pokazivao nikakav interes za proširenje Krškog, koje je tada bilo aktualno, već se fokusirao na klasične izvore energije i projekte poput termoelektrane Plomin C (koja je trebala biti na ugljen ili plin) te na hidroelektrane i “zelenu energiju”, dok je gradnja bilo kakve nuklearne elektrane na tlu Hrvatske bila potpuno izvan svih planova njegove vlade.
Bila je to politička kratkovidnost, ali i populizam. Kako sam i tada zagovarao gradnju nuklearki umjesto iluzornog i za energetsku neovisnost zemlje savršeno beskorisnog “povratka INA-e u hrvatske ruke”, znam koliko je takav stav bio nepopularan. Ono, tko je za nuklearke, neprijatelj je Hrvatske, turisti će pobjeći (valjda u Francusku, gdje ima oko 60 nuklearki pa nitko ne izbjegava Azurnu obalu!), zemlju ćemo zagaditi nuklearnim otpadom (a elektrane na ugljen uopće ne zagađuju). Ali badava je bilo objašnjavati da su nuklearke najsigurniji, najčistiji i najjeftniji način dobivanja energije u velikim količinama i jamče najveću energetsku neovisnost, osim ako vam država baš ne leži na nafti, a naša očito ne leži.
Sad je posve promijenio stav. “Mi bismo trebali početi razmišljati o tome da sagradimo nuklearku, Hrvatska mora riješiti svoj problem energije”, rekao je. Drago mi je da je došao na ono što sam ja tvrdio, obično svi dođu na to, samo puno godina poslije (da, ovo je bilo bahato, ali je dokazivo).
Dobro je kad je čovjek u stanju priznati svoju pogrešku, pa i Tomašević je, uostalom, počeo govoriti o potrebi gradnje spalionice i našao se na udaru dojučerašnjih kolega iz Zelene akcije. Ali, jedno je biti aktivist, a drugo gradonačelnik! I sad sam predlaže rješenje zbog kojeg se, kad ga je Bandić predlagao, bacao po cesti i skakao u kontejnere.
Vrijeme je da se razbiju mitovi
Druga stvar na koju se Milanović u govoru osvrnuo jest standard. Rekao je kako je naš BDP u paritetu kupovne moći – dakle, onaj stvarno relevantan – premašio 50 tisuća dolara, što nije prevelika razlika u odnosu na neke države s kojima se ne tako davno ni u snu nismo mogli uspoređivati, poput Italije ili Španjolske, odnosno Velike Britanije. Što će reći, priznao je da lamentiranje možemos kamarile o inflaciji koja pojede rast plaća jednostavo ne stoji.
Doduše, tu bih ga malo ispravio, jer ni Španjolska ni Italija nisu baš jake po kupovnoj moći. Nisu nikad ni bile. Ali mi smo još od Juge naviknuli sebe gledati kao puku crnu sirotinju, pa je dosta tog mentaliteta ostalo.
“Prosječna, odnosno medijalna plaća u Hrvatskoj je oko 1400, 1500 eura, što nije malo. Ako to usporedimo s državom koja je utekla iz EU-a, gdje je medijalna plaća, nakon poreza koji su, manje-više, isti kao i u Hrvatskoj, 26 ili 27 tisuća funti. Dakle, to je mjesečno malo više od dvije tisuće funti. U usporedbi s hrvatskih 1500, to je razlika, ali nikad u povijesti nije bila manja u korist Hrvatske”, rekao je pa se počeo pitati što se tim novcem može kupiti.
“Kod nas su cijene počele naprosto orgijati i to polako izlazi izvan kontrole. Pitanje je tko to uopće može kontrolirati”, istaknuo je, izrazivši nadu da će se stvari početi smirivati. Ogovor na pitanje “što se tim novcem može kupiti” jest – pitanje je besmisleno. Ako govorimo o 50.000 dolara PPP-a, pariteta kupovne moći, onda za to možete kupiti istu količinu robe i usluga kao i u svakoj državi koja ima isti takav paritet kupovne moći, makar ondje nominalne plaće bile upola manje ili dvostruko veće. Opisao je susret s Hrvatima koji godinama žive u inozemstvu, konkretno u Kanadi, i koji su mu rekli da u Hrvatskoj ništa nije jeftinije nego u državi u kojoj sada žive. E pa, nešto su krivo rekli, jer kad bi cijene bile iste, onda bi, uz naš nominalni BDP, onaj paritet kupovne moći bio – puno manji.
No valja pohvaliti korak bivšeg premijera u pravom smjeru: ne možemo vječno kukati kako smo gladni i sirotinja, uostalom, ugledni i popularni World Population Review Hrvatsku je smjestio na 20. mjesto najboljih država za život u 2026. Oni ne ocjenjuju samo kupovnu moć nego i sve ostalo, sigurnost na ulicama, vrijeme potrebno za putovanje do posla ili bilo čega, čak i klimu, gdje stojimo sjajno kao i sa sigurnošću. Vrijeme je da se napokon razbije taj mit o Hrvatskoj kao otužnoj postkomunističkoj državi iz koje ljudi bježe trbuhom za kruhom, kojom vlada mafija, u kojoj ljudi kopaju po kontejnerima i i gdje je sve samo crnilo i beznađe. Zapravo, ovo je postala prilično ugodna država za život, a bila bi još kudikamo ugodnija kad ne bi bilo toliko seronja koji se dramljenjem svojski trude svakom zatrovati život i pokvariti dan.
