Službeno je: pronađeni su posmrtni ostaci Jean-Michela Nicoliera, hrvatskog Francuza, heroja Vukovara. Čovjeka koji je ušao u legendu jer je krenuo u rat koji nije bio njegov, dok su neki “naši” govorili da to nije njihov rat. Bez ikakva osobnog interesa, zbog svog osjećaja za pravdu, otišao je na najteže ratište, da bi bio smaknut u ratnom zločinu epskih razmjera. Hrvatska mu nije zaboravila žrtvu, i ne smije. Znalo se i dosad tko ga je ubio – neki klošar zvani “Štuka”, koji je mrtvaca kasnije još i odžepario, ukravši neki sitniš, i kojemu zbog toga nikad nije ni suđeno ni u Hrvatskoj, kojoj je nedostupan, ni u Srbiji, gdje je zločin priznao pred sudom u svojstvu svjedoka suradnika, pa mu zbog tog statusa nisu mogli suditi (a nisu baš ni htjeli). Znalo se da je pretučen nasmrt uz psovanje majke ustaške prije nego što su ga dokrajčili metkom, znao se njegov ratni put. Znalo se sve, osim gdje je točno zakopan.
Ovo je prilika da se prisjetimo tko ga je ubio i kakva je obilježja ta vojska nosila, na čelu sa Šljivančaninom kojega se još svi sjećamo, s TV-a, i nakon više od tri desetljeća. I da se prisjetimo kakva je obilježja nosio na ramenu Jean-Michel, pripadnik HOS-a. I tu bi svaka rasprava o ZDS-u i petokraki, o tome što je ustavno, a što nije, o tome je li ZDS braniteljski ili isključivo ustaški pozdrav i je li petokraka antifašistička ili de facto fašistička i agresorska trebala prestati. Također, treba podsjetiti da su tada neki ljudi koji su se predstavljali kao antifašisti htjeli očistiti Hrvatsku od ustaša i ekstremnih desničara. Te ljude vodili su Slobodan Milošević, predsjednik Socijalističke partije Srbije, njegova supruga Mira, predsjednica Jugoslavenske levice, potom Titovi partizani, poput Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, te psihopati i genocidni manijaci s petokrakama poput Ratka Mladića i Veselina Šljivančanina.
Tako da je malo nakaradno da nas i danas plaše nekom ekstremnom desnicom i ustašama i govore nam, sa stranica medija, kako su ljevica, socijalizam i antifašizam dobre stvari, a sve što je hrvatsko ili, nedajbože, desničarsko nacionalističko, opasno i ustaško ili bar ustašoidno. Tu bi trebale prestati i rasprave o antifašizmu i što on zapravo jest. Prema iskustvima moje generacije, antifašizam je rezervna pozicija četništva, maska iza koje se skrivala komunistička diktatura, i stvarno zadnje utočište svih hulja – za razliku od patriotizma, kojem to vole podmetati citirajući Samuela Johnsona. Zaboravljajući, naravno, da je on pod huljama mislio na američke revolucionare predvođene Washingtonom, i da je i sam bio veliki engleski patriot i lojalist. Moram primijetiti i da se Dalija, Ivana, Sandra, Kata i ekipa koja se inače oglašava i kad pada kiša (“pada kiša, prokleti HDZ”) ovog puta, bare zasad, ne oglašava. Nemaju komentara. Oglasit će se dobije li Jean-Michel državni pogreb, kakav apsolutno zaslužuje, bude li na pogrebu kakvih zastava sa znakovljem HOS-a, imat ćemo neustavni sprovod s desecima, ako ne i stotinama tisuća ljudi, pa ćemo valjda opet slušati kako je antifašizam temelj Hrvatske, ne znam samo je li onaj Slobin, onaj Titov ili onaj Staljinov.
Petokrake i idiotarije
Ipak, očekivao sam da će bar Kata dati intervju u kojem će nam objasniti da je Šljivančanin skinuo petokraku s kape punih mjesec dana prije nego što je njegova banda od vojske ubila ovog dečka, što znači da petokraka nije ni najmanje antihrvatska, jer su svi ti vukovarski četnici bili divni prije nego što su okrenuli kape i stavili kokarde umjesto petokraka. Do tog trenutka bili su pravi antifašisti, a tek kad su skinuli svijetli simbol radničke klase, postali su negativci.
I kako je Jean-Michel to zapravo zaslužio jer se borio pod znakovljem NDH, za neku kapitalističku i ustašku tvorevinu. Mislim, bilo bi jako čudno da netko od te ekipe osudi ubijanja “ustaša” na Ovčari. No moram primijetiti da su svi mediji objavili tu vijest, a brojni su uz nju kao ilustraciju objavili i poznati portret Nicoliera autora Damira Kukavice, ali – sanitiziran. Pročišćen. Bez krunice oko vrata, i bez amblema HOS-a s nepoćudna tri slova. Nezgodno je to – ne mogu tek tako reći, Nicolier je bio ustaša. Moraju objaviti, a ne mogu prožvakati krunicu i ZDS.
To malo podsjeća na SSSR iz vremena Staljina, kad bi nepoćudni ljudi, u međuvremenu strijeljani, nestajali s povijesnih fotografija, a takvo retuširanje siguran je znak duboke moralne krize – i smanjivanja “Overtonova prozora”. Znak da klizimo u totalitarizam i da je raspon onoga što je društveno prihvatljivo sve uži, da je autocenzura među novinarima sve jača. A nema gore cenzure od autocenzure, to je san svakog autoritarnog i totalitarnog režima, da novinari razmišljaju o tome koliko je to što govore društveno prihvatljivo, a ne je li istina ili ne.
Sanitizacija Nicoliera
Nije to prvi put da se takvo što događa. Prije šest godina, 2019., UHDDR GO Zaprešić je uz blagdan Male Gospe, na obljetnicu pogibije Marija Brašića, prvog poginulog branitelja zaprešićkog kraja, obilježio Dan branitelja grada. U sklopu programa postavljena je i izložba slika autora Damira Kukavice, ali je – skinuta! Uklonjeni su portreti Tomislava Merčepa i Jean-Michela Nicoliera, po nalogu tadašnjih gradskih vlasti. “Ja sam, na neki način, očekivao neugodnosti, zbog toga što je Tomislav Merčep osuđen, ali Jean-Michel je čist kao suza i njega se nije smjelo dirati”, rekao je tada Kukavica.
“Ja sam slikar i ne ulazim u to zbog čega je Merčep osuđen, ja sam njega naslikao kao povijesnu osobu koja je prva organizirala obranu Vukovara, ne mogu slikati branitelje Vukovara, a da ne naslikam i njega i iza toga stojim. Ipak, očekivao sam da bi s tim portretom moglo biti problema, no situacija sa slikom Jean-Michela Nicoliera strašno me povrijedila i da sam znao da će ta slika biti uklonjena, skinuo bih sve i odnio ih kući! Pokraj četničkih simbola u Hrvatskoj nama smeta Jean-Michel, to je sramota!” Što dodati ovom zadnjem? Ništa! No, više je danas onih koji smatraju da je sramota, ili neprilično, objaviti sliku krunice ili onog nesretnog amblema HOS-a, pa ih onako uljudno, da nikoga ne uvrijede, diskretno brišu sa slika kako bi lik heroja ostao čist. Čist od čega?
Je li to hvala mladom Francuzu što je napustio blagostanje i sigurnost svoje zemlje i poginuo za Hrvatsku!? Što god da je nosio, bio je to njegov izbor! Sami uvijek govorite, kad su posrijedi vaši partizani, “ne smijemo se sramiti svoje prošlosti”! Ali kad je riječ o hrvatskim herojima, e, onda se briše i cenzurira! Zašto?! Zaključimo onim što je rekao Turudić: “Nicolier je u trenutku smrti bio u odori HOS-a, a ne znam niti jednog Francuza koji je bio ustaša.” I podsjetimo da je dirljiv film iz 2016., “Sve je bio dobar san”, o Nicolierovu dolasku u Hrvatsku, njegovoj borbi i mučeničkoj smrti, četiri puta odbijen od HAVC-a. Možda bi prošlo da je prikazan kao homoseksualac. Važniji su im bili projekti poput “Posljednjeg Srbina u Hrvatskoj”.
Thompson u Areni
A kad smo kod rasprave o ZDS-u, Tomašević bi stvarno trebao odlučiti je li Thompson dopušten u Zagrebu ili je zabranjen. Ove prijetnje da više nikada neće pjevati u Zagrebu – barem ne u prostoru u vlasništvu grada, jer drugo mu ne mogu zabraniti – bude li pjevao “Čavoglave” onako kako ih pjeva zadnje 34 godine, u konačnici su neozbiljne i djetinjaste. Plenković je zapravo u pravu, neka bude frajer i zabrani sve skupa ili neka jednostavno šuti i ne miješa se. No ostaje problem članka 141. Ustava. Naime, Tomašević je napisao: “Podsjećam da smo nakon Thompsonova koncerta na trgu, na dočeku rukometaša, na kojem nije bilo spornog ustaškog pozdrava, u dobroj vjeri dopustili koncert na Hipodromu na kojem su nažalost tisuće ljudi s izvođačem uzvikivali taj protuustavni pozdrav.
Da je to protuustavni pozdrav, nekoliko je puta ponovio i najviši sud u zemlji, Ustavni sud, proglasivši ga nedvojbeno ustaškim pozdravom i nedvojbeno protuustavnim, a presudu Ustavnog suda vezanu uz taj pozdrav koji je koristio Joe Šimunić potvrđena je i na Europskom sudu za ljudska prava… Thompsonov menadžment je, osim termina za 27. prosinca u Areni, naknadno tražio i termin za koncert 28. prosinca. Koncert 27. prosinca održat će se jer je ugovor potpisan još u ožujku, no koncert 28. prosinca neće se dogoditi, za taj termin nije potpisan ugovor. Ako na koncertu 27. prosinca bude ustaškog pozdrava, neće biti novih Thompsonovih koncerata u prostorima kojima upravljaju gradska poduzeća i gradske ustanove u Zagrebu. Konzultirali smo se i s koalicijskim partnerima u Zagrebu, odnosno SDP-om, i oni se slažu s ovim stavom. U sljedećih nekoliko tjedana dogovarat ćemo se s Gradskom skupštinom o pravilima koja će vrijediti za sve izvođače i organizatore te propisati neprihvatljivost korištenja tog ustaškog pozdrava i bilo kakav poziv na diskriminaciju i rasizam na koncertima i drugim događajima koji se odvijaju u prostorima kojima upravljaju gradska poduzeća i gradske ustanove – na sličan način na koji je to primjerice propisano u pravilima UEFA-e za sportske događaje.”
Istine radi, Ustavni sud nije nikakav “najviši sud u zemlji”, to je Vrhovni sud, a Ustavni sud je sud koliko je i HNB banka – niti on donosi ikakve presude, niti HNB daje kredite građanima i tvrtkama. Dakle, Tomašević govori gluposti. Istine radi, ESLJP isto tako nije potvrdio da je to “ustaški pozdrav”, jer to ne spada u njegovu nadležnost, nego je odlučeno da Joeu Šimuniću RH nije povrijedila ljudska prava. Istine radi, ZDS nema ništa s rasizmom niti je to poziv na diskriminaciju bilo koga (za razliku od “Smrt fašizmu”, koji je i poziv na diskriminaciju i na nasilje). I istine radi, u Ustavu nema nigdje nikakvog antifašizma (a ni u odlukama ZAVNOH-a iz 1943., koje se spominju u preambuli ustava, ne spominje se antifašizam, kamoli ZDS). I istine radi, antifašisti ionako ne priznaju Ustavni sud RH, osim kad je riječ o ZDS-u.
Ustavna Jugoslavenka
No ja bih se ovdje osvrnuo na spomenuti članak 141 Ustava. Lepoj Breni, koja se usred rata slikala u uniformi velikosrpske vojske i pjesmom je bodril u zločinačkim pohodima, od Škabrnje i Vukovara do Srebrenice i Sarajeva, i njezinoj snahi grad Zagreb i Tomislav Tomašević daju za pravo da praktički privatizira Arenu Zagreb, a sada taj isti Tomašević prijeti Thompsonu kako će zabraniti drugi koncert u Areni Zagreb ako na prvom otpjeva “Bojnu Čavoglave” uz njezin integralni dio, uzvik “ZDS”, koji se u današnje vrijeme u toj pjesmi isključivo povezuje s Domovinskim ratom. Naime, člankom 141 zabranjuje se ulazak u balkanske i osobito u neke nove ‘jugoslavenske’ asocijacije. On predstavlja zaštitni mehanizam od manipulacija. Taj članak brani udruživanje u “saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti, do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”).
Franjo Tuđman bio je lukav državnik, koji je bio svjestan da će pritajeni jugokomunisti i peta kolona pokušati prevrat čim se ukaže prilika. Dobro je poznavao hrvatsku kulturu i političku tradiciju, a upoznao je i slugansku ćud suvremenih hrvatskih političkih elita (odatle ideja o 200 obitelji, eliti odanoj hrvatskom dvoru iz kojeg bi crpili svoju moć, ne onom u Beogradu). Radi zaštite interesa hrvatskoga naroda, smislio je rješenje kojim sudbina hrvatske nacije neće biti u rukama skupine odnarođenih političkih moćnika, pa je 1997. godine u Ustav Republike Hrvatske ugrađen članak 141. Zbog toga je bio izložen poruzi i podsmijehu od ekipe iz Ferala i progresivdžija, a čak i kod prohrvatski nastrojenih ljudi taj je članak izazivao čuđenje jer je bio bez presedana u Europi i sličio je na uredbe iz zakona afričkih država u kojima se zabranjivalo ljudožderstvo kojega navodno “nije bilo”. Sam razgovor o nekom udruživanju uvjetovan je dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika, a tek tada Sabor smije uopće predložiti udruživanje. Nakon toga prijedlog mora proći referendum, gdje prijedlog mora dobiti natpolovičnu većinu svih birača, ne samo onih koji bi izašli na birališta, što u praksi znači da nema teorije da to može proći.
Nakon njegove smrti i dolaska SDP-a na vlast, isti mediji i novinari koji su ismijavali taj članak kao nepotreban i zastario tražili su njegovo ukidanje. U siječnju 2008. godine Zoran Milanović, tada nitko i ništa, najavio je da će, kad dođe na vlast i kad se bude mijenjao Ustav, poduprijeti brisanje članka 141, “Tuđmanove tvrđave”. 5. studenoga 2009. godine Zoran Pusić u Saboru je predao predstavku da se iz Ustava briše taj članak. Mene zanima kako to da Tomašević – ni Ustavni sud – ne vide ništa neustavno u Breninoj “Jugoslavenki”? Hoće li se i njoj zabraniti zazivati Jugoslaviju, kad se već držimo Ustava, je li? Iako mi isto tako nije jasno kako je to antifašizam “u Ustavu RH” kad se u tom istom nabrajanju spominje sve živo, od kneževa i kraljeva preko personalne unije i Riječke krpice do pobjede u Domovinskom ratu, ali se antifašizam kao takav ne spominje baš nigdje?
Nasilni Romi i u Dubravi
U Sloveniji je dvoje ministara dalo ostavke, pravosuđa i unutarnjih poslova, nakon jednog ubojstva koje je potreslo Sloveniju, a počinio ga je – Rom. Ili, kako se to danas politički iberkorektno piše, “pripadnik romske zajednice”, kao da postoji Rom koji je pripadnik nepalske ili kineske zajednice. S razlogom? Navodno, zakazala je integracija Roma. A za to su navodno odgovorni ministri. Iskreno – ne smatram da su ministri pretjerano odgovorni za ono što se događa u romskim zajednicama, jer država na te zajednice ne može previše utjecati. Istina, Romi više nisu što su nekad bili, barem ne svi, ali govoriti o nekoj integraciji ljudi koji su kao narod u Europi više od tisuću godina, ali i dalje žive tipičnim načinom života nomada – prilično je optimistično. Uostalom, Romi se, većina njih u većini država u kojima žive, ne žele integrirati: govore svojim jezikom, preziru i izbjegavaju brak izvan svoje etničke grupe i općenito naginju životu u izolaciji od domicilnog stanovništva. Tako da se treba zapitati i ima li smisla integrirati i asimilirati nekoga tko ne želi biti integriran, kamoli asimiliran, u zapadno društvo? I, ako ne želi ili se ne može integrirati, što onda s njim? Vratiti ga negdje u Aziju, današnji Pakistan, odakle su njegovi preci migrirali prije gotovo sto generacija, u 15. stoljeću? Budimo realni. To je teško izvedivo, i zakonski i tehnički, i s onima koji su došli jučer.
A to nije problem samo Roma, to je problem koji će, nakon vala masovne imigracije, postati puno veći u desetljećima i stoljećima koja dolaze. I neće se riješiti, očito, “woke” politikama koje sve gledaju kroz ružičaste naočale i smatraju da će se, samo kad jednog dana bijeli ljudi presetanu biti rasisti, sve riješiti samo od sebe i svi će živjeti u ljubavi i slozi. No kod nas integracija Roma nije problem, niti se nasilnici politički korektno zovu “pripadnicima romske zajednice”, nego još politički korektnije “maloljetničkim bandama” koje teroriziraju Dubravu, premlaćuju stanovnike, uključujući nedavni napad na policajku i njezina dečka, i tako dalje. Doduše, u bandi maloljetnika iz Retkovca navodno ima i onih koji nisu Romi, ima i Albanaca i Janjevaca, kažu mi lokalci, ali bandu vodi maloljetni Rom s više od trideset kaznenih prijava koji je iz nekog razloga i dalje na slobodi. Da stvar bude gora, Romi su u Dubravi do ovih zadnjih događanja relativno dugo živjeli u miru s ostalima, bilo je incidenata, krađa, i sličnog, ali rijetko fizičkih obračuna s neromima, naročito neisprovociranih. Zato neki apeliraju na njih da riješe to sami među sobom, no očito to ne daje rezultata. A ni Kajtazija nije puno briga.
No čak nije ni bitno je li tu riječ o Romima. I nije problem ekstremnog maloljetničkog nasilja i bandi uvijek vezan samo za Rome, iako često jest. O kome god da je riječ, problem je isti. Treba li govoriti da će, ako se situacija nastavi tako razvijati, susjedni kvartovi dobiti uskoro svoje bande, suparničke, i uskoro ćemo imati Compton na istoku grada, Bloodse i Creepse, i područja u koja policija neće smjeti ući, kao u Švedskoj? Ili treba doći do još jednog Filipa Zavadlava? U neka ne tako davna vremena građani bi vjerojatno sami riješili problem takvih maloljetnika, a i danas bi BBB-ovci mogli biti korisni pa srediti stvari u “svojoj” Dubravi. Ali svijet je otišao u neke druge vode, kad se svi boje, svi gledaju svoja posla, svi žele da “sustav” riješi sve, a sustav opet ima vezane ruke. Pravosuđe ne može suditi mimo zakona. Sabor neće donositi zakone koji bi omogućili brzu i ekspeditivnu pravdu, jer postoji Ustav, ljudska prava, pravila EU-a, međunarodne konvencije, tako da prava nasilnika često dolaze na prvo mjesto, a prava svih ostalih kasnije. I svi oni vrlo dobro znaju svoja prava i misle da im nitko ne može ništa, i najčešće su u pravu. Pravda koju se mora čekati godinama nije pravda i nema nekog smisla. Smjenjivanje ministara ili, na što neki pozivaju kad se ovakvo što dogodi, cijele vlasti ima još manje smisla jer oporba bi tu vjerojatno učinila još manje.
Više sreće nego pameti
Hrvatska ponekad ima više sreće nego pameti. Ali, to je u redu. Ponekad je sve gore nego nemati sreće. Na primjer, hrvatski turizam svoj bum u zadnjih desetak godina, koji je snažno povukao i ekonomski razvoj cijele države, duguje krizi u Grčkoj, nestašicama, ekonomskim i političkim problemima i nestabilnostima Španjolske i Turske u tom periodu, pandemiji koja je Hrvatskoj kao destinaciji dostupnoj automobilom itekako išla na ruku i tako dalje. Na kraju smo od nezaposlenosti od petnaestak posto došli do masovnog uvoza radne snage i standarda koji se kao nikad u povijesti približio zapadnom, pa iako se još ne može govoriti o hrvatskom ekonomskom čudu, nastavi li se ovakav robustan ekonomski rast kakvom svjedočimo proteklih deset godina još pet, šest godina, moći će se. Hrvatska je, naime, u petogodišnjem periodu od 2019. do 2024. imala drugi najbrži ekonomski rast u EU-u, prema podacima Eurostata, ispred nas je bila jedino Irska. No sad, kad turizam nema više gdje rasti, bar ne brzo, Hrvatska ima mogućnost razvijati svoju poziciju ne samo ključnog energetskog čvorišta u srednjoj Europi nego i ključnog saveznika SAD-a. Naime, tu nije samo LNG termimal, nego i JANAF, dakle ne samo prihvat američke nafte koja bi trebala zamijeniti rusku nego i njezina distribucija u rukama su Hrvatske. Ruka na ventilu je naša, i to Hrvastkoj u ovom trenutku daje veliku geopolitičku moć koju nije očekivala.
Istina, ništa se od toga ne bi dogodilo da Putin nije odlučio pokrenuti invaziju na Ukrajinu i da Trump nije došao na čelo SAD-a, odlučan održati status SAD-a kao supersile koja se Putinu ne da muljati. Uvriježen je stav medija da je Trump budala, da je bio sklon Putinu i da je promijenio stav iz nepoznatog razloga. No istina je da je Trump poslovni čovjek, pregovarač po habitusu, i da njegova “sklonost Putinu” nije bila ništa doli pregovaračka taktika kojoj je bio cilj dati Putinu častan izlaz iz rata, odnosno taktika kojom bi se ostvario mir (ne nužno pravedan, to se Trumpa ne tiče!) za koji bi on bio zaslužan. Za to je bilo potrebno privoljeti agresora, Putina, i prisiliti žrtvu, Zelenskog, na ustupke. Tako da su priče o Trumpovoj naivnosti tek nerazumijevanje pregovaračke taktike koja je zapravo jednostavna i logična. Naravno, kad je Putin odbio, Trump je krenuo drugim putem, prisiliti ga na mir ako ga ne može privoljeti, što je skuplje. No time se Hrvatska našla u odličnoj poziciji. Moram priznati, i sam sam prije agresije na Ukrajinu bio skeptičan prema skupljem LNG plinu, no agresija je sve promijenila i od tog trenutka vrijede nova pravila igre.
Koliko to znači za ekonomsku budućnost Hrvatske, nemoguće je naglasiti. Hrvatska mora do krajnosti kapitalizirati novi položaj na karti: ponekad vam u životu treba i sreća, ali je bitno prepoznati je i zgrabiti priliku. Slobodno recite da je to oportunizam, ali tako svijet funkcionira. Takav položaj Hrvatskoj nudi ne samo zaradu od plina i nafte nego i snažan i stabilan status unutar međunarodne zajednice, a to za sobom povlači bolji kreditni rejting i time manje kamate na dug, veći ugled među ulagačima i više novca, osnažen međunarodni utjecaj i mnogo toga drugog. Prvi put od neovisnosti, Hrvatskoj se smiješi, u svjetlu novih Trumpovih sankcija Rusiji koje nama dolaze kao naručene, položaj zemlje koja je strateški važnija od okolnih zemalja, a ponajprije od Srbije koja je desetljećima Zapadu bila “hub” za tzv. zapadni Balkan. To je prilika ne samo za ekonomski rast nego i za izgradnju novog međunarodnog položaja Hrvatske, koji, poput našeg mjesta u svjetskom nogometu, daleko prelazi stvarnu veličinu države. A to je prilika koja se, jednostavno, ne smije propustiti. Što znači da treba marginalizirati Milanovića, koji je izrazito proruski orijentiran, skupa sa SDP-om koji se oduvijek protivio gradnji LNG-a.
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
