U HDZ-u likuju jer je Kosta Kostanjević, kojeg je Tomislav Tomašević branio kao nedužnog do zadnjeg, priznao pljačku ZG Holdinga, odnosno podružnice USO. Za oko dva milijuna eura. Ne bi trebali. To Tomaševiću neće bitno naškoditi, jer birače Možemo uopće nije briga jesu li oni lopovi, nesposobni, ili obične budale. Briga ih je jesu li pravovjerni antifašisti i osuđuju li Thompsona. I jesu li protiv Bosanaca i Hercegovaca u Zagrebu (samo Hrvata, Srbi i Bošnjaci iz BiH su dobrodošli). No valja primijetiti da se Tomašević vadi po već ustaljenom obrascu, „ja nisam odavde”, „ja tog gospodina ne poznajem”, „ja sam mislio da je on pošten jer mi je tako rekao”, i „ništa nije javno objavljeno što bi upućivalo da je kriv, ništa nije curilo iz istrage”. Curenje istraga je kazneno djelo, a naravno da ništa ne curi kad optuženi nisu HDZ. Ali, zar nije Tomaševiću trebalo biti sumnjivo što na Hipodromu, kraj kojeg prolaze deseci tisuća ljudi dnevno, nitko nikad nije vidio niti jednog od armije od 105 zaštitara koji su po računu bili tamo svakog dana?!
Dodatni problem su i istrage u Vodoopskrbi i odvodnji, zbog kojih je direktor tvrtke Marko Blažević podnio neopozivu ostavku. Istražitelji sumnjaju na namještanje natječaja za daljinsko očitavanje vodomjera vrijednog više desetaka milijuna eura, koji je navodno bio skrojen za točno određenu tvrtku, u vlasništvu osoba koje se povezuju s mafijom, a koji je potpisao Tomašević osobno. S obzirom na visoku vrijednost ugovora koja prelazi limite samostalne nabave podružnice Vodoopskrba i odvodnja (ViO), konačni odabir morao je proći proceduru u kojoj je gradonačelnik osobno stavio potpis na odluku. USKOK, kao i u slučaju Hipodrom, ne sumnjiči izravno Tomaševića za korupciju – no ovdje važi isto što sam naveo i kad su uhićivani Plenkovićevi ministri. Ako je Tomašević znao, kriv je. Ako nije znao što mu bliski suradnici rade, nije dorastao funkciji. Ono što je krajnji bezobrazluk je što Tomašević i dalje palamudi o „tajmingu”, odnosno da je ispitan kao svjedok „tjedan dana prije izbora”: Ubuduće bi tajming uhićenja Turudić trebao dogovarati s optuženicima i njihovim mentorima u politici. Valja biti pošten pa se prisjetiti da se prije dosta godina i Plenković vadio na sličan način kao sada Tomašević. Prije četiri godine, kad je uhićen ministar Horvat, Plenković je rekao: „Netko je imao motiv za ovakav tajming.”
A sad to isto priča Tomašević. Koji je napadao, zajedno s Benčić, Plenkovića zbog te glupe priče o „tajmingu”. Tomašević ide i puno dalje, pa nakon što je HDZ tražio od njega ispriku zbog obrane Kostanjevića tvrdi da bi se „neki akteri” – Turudić – „trebali ispričati njemu”. Mora i zatražiti oprost, i javno se pokajati jer su posumnjali u njegovog protežea? I da, Tomaševićev je narativ da je Kostanjević bio „Bandićev kadar kojeg je naslijedio” i da ga nije on imenovao na čelo USO-a u ožujku 2022. (kad je već Tomašević bio na vlasti skoro godinu dana, do tada je bio srednje rangirani činovnik!), nego Uprava. Upravu Holdinga bira Skupština Grada Zagreba. A Skupštinu čine Tomislav Tomašević i njegovo dvoje zamjenika, Luka Korlaet i Danijela Dolenec. Jadniji izgovor od bilo čega što smo ikad čuli od HDZ-a. A to je teško postići.
Kod Zoke nije bilo inflacije
Porez na ekstraprofit, koji je Vlada upravo najavila u sklopu „borbe protiv inflacije”, politika je koja bi više pristajala kriptokomunistima iz Možemo nego HDZ-u. A vjerojatno je i rezultat upravo pritisaka slijeva. Hoće li taj porez smanjiti inflaciju? Neće. Hoće li smanjiti gospodarski rast, ili ga pretvoriti u recesiju i krizu? Vjerojatno hoće. Porez na ekstraprofit ovdje znači da će tvrtke koje ostvare dobit za više od 15 posto veću od prosjeka prethodne tri godine plaćati dodatni porez od čak 50 posto. Takvi porezi na ekstraprofit se obično donose u kriznim vremenima, kako bi se spriječilo špekulante da zarađuju na krizi, ratu, nestašici privremenog karaktera. No u Hrvatskoj krize nema na horizontu. A od svih ekonomskih zala koje mogu pogoditi jednu državu inflacija je jedno od najmanjih. Inflacija manja od pet posto smatra se niskom inflacijom, a priče da je „najveća u EU” su teži populizam. To je nešto kao kanton s najviše uličnog nasilja u Švicarskoj. Ona od pet do 10 posto je srednja, a preko 10 posto visoka. A ni ta visoka sama za sebe nije problem ako nije povezana s padom gospodarske aktivnosti i zaposlenosti (stagflacija).
Visoka inflacija načelno nije razarajući ekonomski problem ako je realni gospodarski rast osjetno viši od nje, jer rastući prihodi znače da i standard raste, ne pada. A u Hrvatskoj plaće i BDP rastu osjetno brže od nje, više nego dvostruko. U ekonomiji temeljenoj dobrim dijelom na dobiti od turizma, a osjetno manje na rastu produktivnosti ili tehnološkim probojima, inflacija je neizbježan pratitelj rasta plaća. Ubiti inflaciju nerijetko znači ubiti i gospodarski rast: Ona je jednostavno simptom, povišena temperatura, pregrijane ekonomije. No mjere poput „poreza na ekstraprofit” su ovdje popularne jer je među Hrvatima raširen mit da inflacija „pojede rast plaća”, odnosno rašireno je nerazumijevanje pojma „realan rast BDP-a / plaća / standarda”. Realan rast je onaj rast za koliko su ti parametri VEĆI od inflacije. Je li bolje imati realan godišnji rast plaća od šest posto uz inflaciju od četiri posto (dakle nominalan rast BDP-a od 10 %), kakav otprilike već desetak godina u prosjeku imamo, ili nominalan rast plaća od jedan posto godišnje uz inflaciju od nešto malo više od jedan posto godišnje, kao za Milanovića – dakle pad realnih plaća?
Jer, vidite, za Milanovića gotovo da nije bilo inflacije. U prosincu 2011., kad je zajahao na vlast, prosječna neto plaća u Hrvatskoj je bila 5.493 kune. U siječnju 2016., kad je konačno sjahao s vlasti, prosječna plaća je, nakon pune četiri godine, bila 5.646 kuna. To je nominalni rast plaća od 2,8 posto. Ali uz inflaciju koja je u te četiri godine ukupno iznosila tri posto. Dakle, plaće su za Milanovićeva mandata realno – pale. Ne puno, ali su pale. Iako je inflacija bila manja od jedan posto godišnje! To su katastrofalni parametri. I dok prijedlog Vlade o zamrzavanju plaća za javni i državni sektor treba pozdraviti, a još bi bilo više za pozdraviti da je praćeno smanjivanjem broja zaposlenih, ovo o ekstraprofitu treba jednostavno spriječiti.
Zašto porez na ekstraprofit
Hoće li najavljeni porez na ekstraprofit smanjiti inflaciju? Struka je ovdje prilično jednoglasna: Neće. Porez na ekstraprofit izravno ne smanjuje inflaciju. Iako može izgledati kao pravedan način preraspodjele novca od tvrtki koje ostvaruju visoke profite, on u pravilu nema željeni učinak na smanjenje cijena. Čak ni tijekom krize, a kamoli kad je nema na vidiku. Ako je realni gospodarski rast (rast BDP-a umanjen za inflaciju) pozitivan, plaće rastu osjetno brže od cijena, što je slučaj i u Hrvatskoj. Kupovna moć građana raste, što im omogućuje viši životni standard. Profitabilnost poduzeća raste, a povećana potražnja i produktivnost omogućuju tvrtkama veće prihode koji nadmašuju troškove poslovanja uzrokovane inflacijom.
Inflacija može predstavljati ozbiljan problem u određenim scenarijima, poput neravnomjerne raspodjele rasta. Na primjer, ako se gospodarski rast temelji na uskom krugu visoko produktivnih sektora (npr. turizma, dominantnog u Hrvatskoj), dok većina stanovništva radi u industrijama gdje plaće stagniraju, inflacija će i dalje uzrokovati pad životnog standarda za “prosječnog” građanina. No u Hrvatskoj to nije slučaj, jer se rast prihoda u turizmu prelijeva na cijelu ekonomiju, od građevine do maloprodaje i proizvodnog sektora. Ako je pak inflacija posljedica vanjskih šokova, poput rasta cijena nafte kojem svjedočimo nakon napada SAD-a na Islamsku Republiku Iran (ako je podržavate, kako vam zvuči „Katolička Republika Hrvatska”?), pitanje je samo rastu li troškovi života brže od realnih domaćih dohodaka.
No u Hrvatskoj realni dohodak raste osjetno brže od inflacije, tako da to možemo ignorirati, tim više što je rast cijena energije, kako se čini, privremen i uzrokovan ratom na Bliskom istoku. Problem bi, čisto teoretski, mogao biti i rast kamatnih stopa: To poskupljuje kredite i zaduživanje, što može znatno usporiti investicije i tržišta nekretnina, čak i uz visoki BDP. No to kod nas, opet, nije slučaj. Kamatne stope su u Hrvatskoj među najnižima u Europi i svijetu: toliko o teorijama da su kamate visoke jer smo „prodali banke stancima koji nas pljačkaju” jer mrzedu Hrvate. Biznis ne poznaje ljubav niti mržnju, kamoli patriotizam, i ne treba ga poznavati. Biznis poznaje samo profit, i, vjerujte mi, dobro je da je tako.
Visoka cijena socijalne pravde
Inflacija može negativno utjecati na vrijednost štednje, ali, s druge strane, onima sa stambenim kreditima pomaže u otplati. Onaj tko je pred nekoliko godina dignuo kredit za „preskupu” nekretninu danas vjerojatno daje osjetno manji dio plaće za kredit, a vrijednost njegove nekretnine po svoj prilici dramatično je porasla, dok je stvarna cijena duga pala. Ako pak spadate u većinu Hrvata koja smatra da bi, recimo, bankama trebalo udariti veće, ogromne poreze na „ekstraprofit”, kako god ga definirali, razmisite o ovom: banka će vam dignuti kamatu na kredit ako se to dogodi. Ne „možda” nego sigurno, 110 posto. Ne možete je spriječiti. Ne možete zakonom obvezati nekog da vam posudi novac ako ne želi. Možete reći da je najveća kamata po zakonu dva posto godišnje, ali učinak će biti kao kad bi Vlada propisala da najveća cijena ćevapa u somunu mora biti dva eura. Nitko vam ih neće prodati za te novce. Moći ćete ih dobiti na crno za sedam ili osam eura, samo onda država nema ništa od toga. Isto tako, banku ne možete prisiliti da vam da kredit ako ne želi.
Veće kamate bi značile niže cijene nekretnina, ali bi i prosječnom građaninu umanjile mogućnost da je kupi – i ne samo to nego bi pad cijena nekretnina značio zaustavljanje građevnog sektora, uz masovna otpuštanja i pad plaća u sektoru. Posljedično će se to preliti na sve ostale grane privrede, ljudi će imati manje novca, manje će kupovati, što će odvesti državu u ekonomsku recesiju u ime „socijalne pravde”. Svi će imati manje i živjeti lošije. Ali, da, inflacija bi tada mogla biti malo manja, možda. Dakle, sve dok je rast BDP-a zdrav i održiv, temeljen na stvarnom porastu ekonomske aktivnosti, a ne na zaduživanju ili tiskanju novca, te se prelijeva na veće plaće i zaposlenost, gospodarstvo može vrlo dobro funkcionirati i s povišenom inflacijom bez da je uopće osjeti kao problem.
A u Hrvatskoj realni rast prihoda i plaća u Hrvatskoj, dakle onaj iznad inflacije, u posljednjih deset godina (od 2016. do 2026.) iznosi oko 47%, dok nominalni rast plaća iznosi više od 100%. Prosječna je plaća u RH u 2016. godini iznosila oko 750 eura, dok se početkom 2026. popela na rekordnih 1.555 eura. Prema analizi Eurostata, ne prema HDZ-u, Hrvatska je ostvarila jedan od najvećih realnih rasta prihoda kućanstava po stanovniku u Europi nakon pandemije. Naglašavam, realnih, za one koji bar žele razumjeti pojam. Koje će biti negativne posljedice tog komunističkog poreza? Jednostavno je. Nije pretpostavka, jer su to brojne države pokušavale puno puta, uz uvijek isti ishod. Negativne posljedice poreza na ekstra profit uključuju smanjenje investicija, gušenje inovacija, odljev kapitala i prevaljivanje poreza na krajnje potrošače. Inflacija? Ostat će ista. Plaće bi pak mogle pasti.
Lepa Brena za četiri osobe
Kažnjavanjem uspješnih kompanija oduzimaju se sredstva koja su trebala biti usmjerena u istraživanje, razvoj, širenje poslovanja i otvaranje novih radnih mjesta. Ona se troše na socijalne programe, i time se guši razvoj. Nadalje, destimulira se inovativnost i racionalizacija poslovanja. Ovakav porez je kazna za uspjeh, što je suština svih socijalističkih politika i pozadina neuspjeha svake takve politike. Poduzeća i pojedinac gube motivaciju za ostvarivanjem natprosječnih rezultata ako znaju da će im veći dio dobiti biti oduzet. Čemu se truditi ako ćete na kraju to morati dati lijenoj budali jer „socijalna pravda”? Učinak će, dapače, vjerojatno biti suprotan. Kako bi nadoknadile izgubljenu dobit, kompanije će podignuti cijene svojih usluga, što izravno potiče inflaciju i smanjuje kupovnu moć građana. Ili će jednostavno podignuti svoje troškove poslovanja dajući zaposlenima beneficije koje nisu oporezive, poput službenih automobila ili troškova reprezentacije i službenih putovanja. Nešto poput legendarnog pokvarenog, nepismenog, glupog i neukog, ali unutar nakaradnog sustava neuništivog socijalističkog direktora Šojića iz serijala „Tesna koža” koji u restoranu naruči pevaljku o trošku „preduzeća”, pa kad ga konobar pita što da piše pod račun, kaže „Lepa Brena za četiri osobe”.
Nadalje, korporacije, kako u stranom tako i u domaćem vlasništvu, mogu preusmjeriti svoje investicije u zemlje s povoljnijim i stabilnijim poreznim sustavima, što dugoročno slabi gospodarski rast. Dodatno, taj porez će obuhvatiti i sektore koji su ostvarili rast isključivo zbog specifičnih tržišnih okolnosti, poput proizvodnje baterija za električne automobile, turizma, ili građevinarstva, a ne zbog tržišne manipulacije, čime se narušava prinicip pravedosti poreznog sustava. Tim više što, ponavljam, takav porez može eventualno imati smisla i opravdanja samo u krizi, i samo za određene sektore koji su esencijalni poput prehrambene industrije ili maloprodaje. Dakle, porez na ekstraprofit je lekcija na temu „kako uspješno uništiti prosperitetnu ekonomiju”. Visok gospodarski rast uvijek prati i snažno tržište rada, što znači veću potražnju za radnicima i mogućnost za dizanje plaća, a to onda povlači i inflaciju. Ujedno, to znači i lakše vraćanje kredita i dugova, dok god nominalni prihodi rastu brže od inflacije, a rastu dvostruko brže. Hrvatski javni dug nije pao s debelo preko 80 na manje od 60 posto BDP-a jer je on kao takav pao – nego jer je BDP znatno porastao.
Ako se želi smanjiti inflacija bez velike štete za ekonomiju, treba otpuštati u javom sektoru, ukidati monopole, prvenstveno one državne (poput „javnog zdravstva” koje je skuplje od bilo kojeg privatnog, iako su njegovi stvarni troškovi dobro skriveni!) i, naravno, Narodna banka treba podizati kamatne stope putem dizanja obvezne rezerve banaka, što također poskupljuje kredite i može usporiti investicije, ali sprječava pregrijavanje ekonomije i pojavu „balona” koji bi mogli puknuti i odvesti državu u krizu. Najvažnije od svega: Treba smanjivati javne rashode i poticati konkurenciju. A to nije ono što Vlada radi, a oporba je još kudikamo gora, oni mrze konkurenciju i tržište, a još više kad novac ide u „privatne džepove”, osim naravno njihovih. Ionkao nitko od njih nikad nije zaradio ništa izvan parazitiranja na „društvenim” sredstvima.
Besposlen pop i jariće krsti
Nagrada „beskorisni uhljeb mjeseca” ide pravobraniteljici za ravnopravnost spolova Višnji Ljubičić koja je od zagrebačke mesnice koja ima na slici u dućanu lik Miss Piggy s nogicama u obliku šunke zatražila da ga ukloni jer je – seksistički. Da, stvarno. Za one mlađe, koji je se ne sjećaju, Miss Piggy je lik iz nevjerojatno popularne engleske lutkarske TV serije iz sedamdesetih, Muppet show. Miss Piggy je, osim što je svinja, diva, temperamentna i umišljena zvijezda zaljubljena u „voditelja” showa žapca Kermita. Kreator Muppeta, Frank Oz, ju je ukratko opisao kao „kamiondžiju koji želi biti žena”, i po nacionalnosti Amerikanku. Lik je postao nevjerojatno popularan tijekom godina, i Miss Piggy je s vremenom postala čak i feministička ikona. Pravobraniteljica za prava životinja se za sad nije oglasila, iako bi imala i više razloga, zbog one šunke. Životinja kao šunkica? Makar bila i prase? Užas.
No pravobraniteljica tvrdi da je isticanje lika Miss Piggy na mesnici simbol diskriminacije žena i stoga uvredljiv. Kao prvo, Miss Piggy nije žena – nego prase, kao i Peppa Pig. Barem tehnički gledano. Lik iz basne, gdje životinje poprimaju ljudske osobine (ili obrnuto, gdje su razne ljudske osobnosti predstavljene preko životinja koje je moguće povezati s određenim stereotipovima). Kao drugo, ne znam baš puno žena koje bi to smatrale uvredljivim za žene u cjelini, jer se ne poistovjećuju sa svinjama, naročito ne s lutkama.
Usto, šale na račun toga što je Piggy zapravo prase su bile učestale i u samom Muppet showu, pa bi valjda naša revna pravobraniteljica i to zabranila da je mogla. U stvari, brojne šale iz te posve nevine TV serije bi danas bile na udaru puritanaca iz redova woke aktivista, kako LGBTQ tako i feminističkih. Vjerojatno bi Waldorf i Statler, ona dva starca koji u Muppetima cinično komentiraju svaku točku, imali ubitačan komentar i na Višnju Ljubičić. Ja ipak nisam tako duhovit kao tvorci Muppeta, pa mogu samo s gađenjem ustvrditi da netko za takve gluposti dobiva plaću iz proračuna, i to ne malu. I da je to ista osoba koja se nije oglasila o pretučenoj hrvatskoj policajki, ni o „kazni” koju je počinitelj dobio.
Nemaju baš puno aduta
Zagrebačke bolnice su prešle u ruke države početkom 2024. godine. Stranka Možemo je preuzela vlast u Zagrebu 2021. godine. Sad kad smo to utvrdili, možemo se osvrnuti na križarski rat dinamičnog dua Kekin / Benčić protiv Medikola i za kupovinu PET/CT uređaja javnim novcem, za javnozdravstvene ustanove. Naime, Saborska zastupnica Ivana Kekin i koordinatorica Možemo Sandra Benčić pokrenule su peticiju „za očuvanje javnog zdravstvenog sustava” te poručile HDZ-u da bi upravo zbog preusmjeravanja javnog novca privatnicima mogao polomiti zube na idućim izborima. Znajući kako funkcionira javno zdravstveni sustav svugdje u svijetu, a naročito u Hrvatskoj, osobno bih preusmjerio sav novac od zdravstvenog osiguranja privatnim liječnicima i klinikama, u interesu pacijenata, no to je osobni stav. Ono što nije moj osobni stav je pitanje – zašto bolnice, dok su bile u vlasništvu Grada Zagreba kojim su upravljali Tomašević i Možemo, nisu nabavile niti jedan PET/CT uređaj, i zašto tada Medikol nije bio problem? Činjenica je da je Gradska vlast Zagreba kupila ravno nula PET-CT uređaja za bolnice Grada Zagreba, dok su još bile u njegovom vlasništvu.
Istina je da se kapitalna medicinska oprema financira i nabavlja prvenstveno na nacionalnoj razini putem Ministarstva, ali istina je da nitko Gradu nije branio da izdvoji tri milijuna eura za bar jedan takav uređaj, kad su već mogli izdvojiti dva milijuna eura za nepostojeće zaštitare na hipodromu, devet milijuna eura za „Bajs”, potom milijune eura za udruge Gordana Bosanca (Centar za mirovne studije, Domino, Gong, Iskorak), dodatne milijune za udruge ostalih sebi bliskih aktivista, i tako dalje. Grad je, ako mu je to baš bilo skupo, mogao tražiti od ministarstva sufinanciranje, iako im to zacijelo ne bi bilo potrebno obzirom na njihove vanzemaljske menadžerske sposobnosti. Naime hvalili su se da su neke milijarde nagomilanog duga Zagreba vratili u rekordnom roku, pa je čudo da do sad Tomaševiću nije ponuđeno mjesto predsjednika Središnje europske banke. Nisu valjda takvi financijski čarobnjaci spali na to da žicaju novac od ministarstva koje vodi nesposobni i lopovski HDZ? Jasno je da oporba mora rušiti vlast gdje stigne, pa i voditi hajke protiv njih. Ali čini se da Možemo / SDP trenutno nemaju nekih jakih aduta, pa se hvataju inflacije i stvari poput Medikola, i vjerojatno će raspiriti neki narativ o korupciji, jer, što bi drugo moglo biti kad se financira privatna klinika javnim novcem? I vjerojatno će se taj narativ primiti, kao i brojni drugi (na primjer, nitko ne vjeruje da Sanaderova Vlada nikad nije niti prodala niti poklonila niti predala niti jednu dionicu INA-e MOL-u, ali to je jednostavno činjenica!).
No kao što je priča o MOL-u nanijela ekstremnu štetu Hrvatskoj, jer su strani ulagači preko desetljeća izbjegavali Hrvatsku u širokom luku upravo temeljem iskustva MOL-a s hrvatskim vlastima, medijima i javnošću (dakle, kupili su nešto na natječaju kao najbolji ponuđač, pa spasili kompaniju od bankrota dodatnim ulaganjima, a onda se našli izloženi javnoj hajki i uskraćeni u svojim vlasničkim pravima, što su dokazale i dosadašnje arbitražne presude, pa i ona najnovija, treća koja potvrđuje da nema nikakvih dokaza da je Sanader uzeo mito od Hernadyja), tako će ova napraviti još veću štetu zdravstvu u Hrvatskoj. Pacijenti bi mogli ostati bez mogućnosti da preglede vrše bilo gdje: ako Možemo uspiju isposlovati da se Medikolu zabrani da vrši preglede o trošku zdravstvenog, gdje će ih vršiti? U javnozdravstvenim ustanovama? „Naručeni ste za 2248., prije toga nemamo termina, hvala na razumijevanju.”
Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
