Umro je Ratko Mladić, a hrvatski antifašisti šute o tome. Koliko ih je bilo briga za prosvjede u Srbiji, toliko ih nije briga za generala JNA. Možda zato što je ratovao protiv ustaša, što je nosio petokraku, što se borio za Jugoslaviju i socijalizam u koji je iskreno vjerovao. Za sve ono što je njima pozitivno. A opet, bio je genocidni manijak i kao takav je osuđen pred međunarodnim sudom. Što je činjenica preko koje teško mogu prijeći, pa uglavnom ne govore ništa.
Jedan od rijetkih medijskih osvrta napisao je Jurica Pavičić, koji je đenerala upoznao još kao ročnik JNA na Ohridu, i opisao ga kao sebeljubivog psihopata i sadista željnog medijske pažnje, bez nekih spomena vrijednih ljudskih osobina. Malo me je takav pristup od Pavičića iznenadio, da nema ništa lijepo reći o drugu i starešini. Počnete se pitati gdje je podvala, jer znate da negdje jest. Pa vam u oči padne par detalja koji daju dobar uvid u mentalni sklop hrvatskog intelektualca.
“Na koncu je – kad se crta podvuče – sve uništio. Srpsku dalmatinsku zajednicu, koju je krenuo ‘braniti’, sveo je na tužne Mohikance, Cajune koji se ljeti vraćaju na djedovinu i strepe hoće li ih privesti zbog objave na Fejsu. To je – kad se crta podvuče – Mladićevo djelo”, piše Pavičić. Dakle, prvo što stvarno zamjera Mladiću nisu pokolji Hrvata i Bošnjaka, nego to što je odgovoran za izbjeglištvo Srba iz Dalmacije, i – o, tragedije – za to da ne smiju četnikovati po internetu. A inače bi mogli? Nadalje: “Jugoslaviju nije obranio, ni pravu ni ‘krnju’. Srbe nije ujedinio.” I bio je dogmat i “u lošem smislu jugoslavenski unitarist”. Ovo potonje valjda bi trebalo značiti da postoje, ili su postojali, i “u dobrom smislu” jugoslavenski unitaristi?! Nešto kao benigni pangermanizam s dobrohotnim Führerom, valjda?
Ali udarna je misao na samom kraju i otkriva zašto je Pavičić uopće napisao taj osvrt. Kao najgore nasljeđe Ratka Mladića on navodi “nacionalistički mit koji ga je nadživio” pa kaže: “Od tamnih prinčeva devedesetih to je uspjelo samo dvojici: njemu i Slobodanu Praljku.” Dakle, jedini cilj cijele te pisanije jest relativizirati srpske genocidne ratne zločince, zato što i mi imamo Praljka za utrku!
Kako komentirati nekoga tko u isti rang stavlja Praljka, pjesnika i vrhunskog intelektualca s tri posve različita fakulteta, čovjeka renesansne širine, s govedom poput Mladića? Kako povući paralelu između Mladića, koji se 15 godina skrivao po rupama kao štakor, i Praljka, koji je dobrovoljno otišao u Haag, Mladića koji je moljakao da ga puste i Praljka koji je u trenutku osude postupio kako samo rijetki časni ljudi mogu? Kako usporediti nekoga osuđenog po dobrim dijelom političkoj optužnici (doktrina UZP-a nije bila eksplicitno navedena u Statutu Haškog suda niti takav koncept postoji u međunarodnom pravu!) s nekim osuđenim za genocid?
Ali to je taj problem “postjugoslavenskih” hrvatskih intelektualaca, oni imaju intrinzičnu potrebu “izvinjavati se” Srbima, tješiti ih, poručiti im, “pa dobro, ako imate genocidnih ratnih zločinaca među sobom i slavite ih, znate, nismo ni mi bolji od vas”. Ne treba se čuditi, godinama su pokušavali u ravninu staviti Tuđmana i Miloševića. U svakom slučaju, ta usporedba Praljka i Mladića i više je nego uvreda ne samo za sve hrvatske veterane nego i za sve one koji se osjećaju ili izjašnjavaju kao Hrvati.
Grupa izdajica zbog Severine
Organizatori prosvjeda u subotu, dva dana nakon što će ovaj tekst biti u tisku i dan prije nego što će biti na mreži, tvrde da se trebaju odazvati svi kojima je stalo do boljitka Hrvatske, uključujući molitelje i branitelje, koje bi inače zakopali ispod zidića pred kućom i zasuli krečem. Oni drugi, “hadezenjare”, kažu da organizatorima nije do boljitka Hrvatske i da su jugo i gay udruge, Možemo, SDP i ostali ukrali Ličanima prosvjed, te da ih zapravo nije briga za okoliš, nego samo za uvoz revolucije iz Srbije i politizaciju otpada.
U javnosti se pak vode rasprave treba li ipak, iz moralnih razloga i kao čin pobune protiv nelegalnog zatrpavanja otpada, doći na skup, neovisno o tome što su ga antifašisti i udruge preoteli Ličanima te ga otvoreno promoviraju kao skup protiv HDZ-a, a ne kao prosvjed protiv ilegalnog odlagališta kakvih ima na tisuće po Hrvatskoj, ali je stjecajem okolnosti ovo jedno postalo paradigmatski primjer. Kao što je nadstrešnica postala paradigma korupcije i svevlasti Aleksandra Vučića u Srbiji.
“Plenkovićeve inflacije” više se nitko ne sjeća, tema je sada voda u Lici. Za koju nitko ne vjeruje da nije zagađena, a najposprdnije će se na priopćenja Zavoda za javno zdravstvo nasmijati svi oni koji su “teoretičarima zavjere” proglašavali sve koji su bili skeptični prema priopćenjima tog istog zavoda u vrijeme covida, a naročito o potrebi cijepljenja. Cjepivo se, podsjetimo, pokazalo uglavnom bezopasnim, ali i posve beskorisnim zmijskim uljem, no skupo plaćenim: dok se većina upuštala u besmislene rasprave hoćemo li svi pomrijeti ako se cijepimo ili ćemo svi pomrijeti ako se ne cijepimo, Ursulina je ekipa lijepo zarađivala. Umrli nisu ni jedni ni drugi, samo su opljačkani, jednako oni koji su se cijepili kao i oni koji nisu.
Uloge su se okrenule pa su sad “teoretičari zavjere” oni koji su tada govorili kako samo glupani ne vjeruju Capaku i znanosti. Istina, ljudski je biti skeptičan prema službenim priopćenjima, ali dirljiva je novopronađena ljubav za čisti zrak i vodu ljubitelja znanosti, naročito u svjetlu toga da i dandanas plaču zbog toga što je u “zločinačkoj pretvorbi i privatizaciji” pogašena turbozagađivačka jugoslavenska teška industrija, o kojoj sam nedavno detaljno pisao i naveo koje i gdje je otrove ispuštala u zrak, more, rijeke i zemlju. U odnosu na jedan TLM, Koksaru Bakar ili Jugovinil, današnja ilegalna odlagališta toksičnog otpada su lječilišta.
Branitelje i one koji baš ne bi prosvjedovali s Katom Peović, Severinom, Šerbedžijom i tom ekipom svrstavaju u grupu izdajica, prodanih duša koje nije briga za okoliš, uz floskule tipa “jeste li se vi branitelji borili za ovakvu Hrvatsku”. Ne vjerujem da se se itko borio za Hrvatsku u kojoj bi na vlasti bili ljudi koji u Srbiji vide uzor i zvijezdu vodilju.
Prosvjed protiv HDZ-a
Jesu li, dakle, građanske inicijative i udruge civilnog društva pogriješile dopustivši da im se u vlak ukrcavaju političari koji su i sami velikim dijelom odgovorni za probleme, od Dončićeve familije u Lici do Možemo u Zagrebu, u kojem je prošloga tjedna bez velike medijske pompe prošlo ispuštanje otrova koji je izazvao pomor ribe u Savu od Holdinga, kojim ta gradska vlast izravno upravlja i gdje odgovornost nije samo politička? Ili će oporba, uključujući desnu, mobilizacijom svojih pristaša uspjeti stvoriti situaciju koju priziva, s masovnim prosvjedima protiv Vlade koji bi trajali mjesecima?
Dalija Orešković bila je sasvim nedvosmislena i iskrena: Ovo je prosvjed protiv HDZ-a. Poziv na prosvjed je, zahvaljujući vrhunskoj manipulatorici Severini, dobio i element emocionalne ucjene: ako se ne odazovete, onda ste glupan, hadezenjara i kriminalac. “Svi koji su protiv Hoda za Liku ili su slizani s kriminalcima koji su otpad istresli u Gospiću i drugdje ili su slizani s vlasti i o njoj ovise ili su jednostavno glupi. Četvrtog nema. Čovječanstvo su koštali glupani i loši ljudi. Svijet mogu spasiti samo dobri i hrabri”, napisala je u zapaženoj objavi poznata hrvatska intelektualka i audiovizualna umjetnica. Od čega svijet treba spasiti? Od HDZ-a ili od smeća u Lici? Ili je to jedno te isto? Tako ispada. HDZ je za smeće, svi su ostali protiv. Iako je Zagreb u mandatu Možemo pretvoren u ogromno smetlište, dijelom i zato što su se još za Bandića protivili izgradnji spalionice kao neekološke!
Niti svijet treba spašavati, niti svijetu trebaju heroji koji sebe vide kao dobre i hrabre ljude, jer su takvi najgori i najopasniji. Svatko tko dijeli svijet na “dobre i hrabre ljude” i među njima vidi sebe, i one ostale, zle, koje treba ušutkati, uništiti, zatrti, nije dobar čovjek. Dijeliti čovječanstvo na dobre i hrabre (aktiviste, Jugoslavene, komuniste, Možemo, Hamas, Srbe odnosno antiašiste itd.) i glupe i loše (desnica, HDZ, vjernici, branitelji, Židovi itd.) u korijenu je svake antidemokratske, genocidne i totalitarne ideologije. Naravno, kategorije zlih i dobrih mogu se razlikovati od navedenih i trenutnih, mogu biti i obrnute, što uopće nije bitno.
To se inače zove sindrom Don Quijotea, i rezultira onime čime su rezultirale i akcije najpoznatijeg literarnog ignoranta i duhovnog pretka svih ljevičara, ogromnom štetom za sve koje “spašava”, dijelom i zato što mu cilj i nije nikoga spasiti, nego ispasti heroj i pravednik te biti slavljen kao takav (iako toga baš nije svjestan), dijelom zato što stvari vidi onako kako mu se sviđa, a ne kakvima jesu, što je posljedica čitanja previše loših knjiga o herojima i vitezovima. Slijepi idealizam, bez razumijevanja i poznavanja uzroka i posljedica svega onoga što netko vidi kao “društvenu nepravdu”, a najviše vlastitih stvarnih motiva, opasan je i uvijek stvara kaos i patnju.
Prizivanje nadstrešnice
No dok je Don Quijote, iako štetočina i narcis, bio i idealist, ovdje imamo i element fašistoidnosti, koja se ogleda u stavu “tko nije s nama, taj je protiv nas”, time i protiv Like i protiv čistog zraka i vode, pa i protiv Hrvatske. Taj nije domoljub. Gluposti. Nitko nije za zagađenje, naprotiv, dobro je da se konačno počela obraćati pozornost na bezbrojna ilegalna odlagališta i da je to postala tema u javnosti, pa i tema prosvjeda. Ali je legitimno pitati je li taj prosvjed u dobroj vjeri ili je toksični otpad u Lici samo izgovor. Građani Like svakako zaslužuju potporu, i Vlada svakako zaslužuje kritiku zbog sporosti, bahatosti i zanemarivanja problema, ali iskorištavanje problema Gospićana za pumpanje nečije političke i ideološke platforme to nije. Ličane treba pustiti da govore u svoje ime, nisu retardirani i ne trebaju dušobrižnike. Nažalost, u Hrvatskoj se svaki stvarni problem ljudi koristi za političku agendu, najčešće onih kojima do rješenja problema uopće nije stalo.
O prizivanju srpskog revolucionarnog scenarija, nadstrešnice, vrlo su se izravno izjasnili i organizatori prosvjeda i Plenković. “U subotu 5. 9. Hrvatska hoda za Gospić. Smrt, bolest i korupcija pogađaju svakoga i nemaju ideološki predznak. Ne postoji ideologija koja podržava zagađenje i koja podržava da pojedinci kradu. Taktika je od pamtivijeka da čovjeka koji slobodno misli, a posebno ženu, optužiš da radi protiv države i riješio si stvar. To se upravo događa u Srbiji, gdje vlast tuče, uhodi i zatvara svoje studente i građane samo zato što traže odgovornost. Želimo li postati takvo društvo? Slijede li i nama, nakon batinaša na fejzbucima, batinaši po ulicama?” napisala je Severina.
Plenković je pak u Gospiću, gdje je pokušao, bez nekog uspjeha, kontrolirati štetu – što je trebao učiniti prije više od mjesec dana, sad je kasno – rekao kako “oporba prepisuje novosadsku nadstrešnicu”.
Tu valja reći, Severina je, kao i brojni drugi uključeni u ovaj prosvjed, izrazito emocionalno podržala antivučićevsku revoluciju u Srbiji, kao da smo još jedna država i “jedan jugoslavenski narod”. Ja sam pak tvrdio da se to nas ne tiče i da službena Hrvatska nema što podržavati bilo koju stranu u Srbiji, prvo zato što je to eklatantno miješanje u unutarnje stvari druge države, a drugo zato što su oni koji prosvjeduju protiv Vučića jednako toliko četnici i antihrvati kao i on i njegova vlada. Mislim, koliko lud netko u Hrvatskoj mora biti da podrži revoluciju u Srbiji iza koje stoje, među ostalim, tamošnji “ratni veterani”, kako se izvještavalo? Veterani kojih ratova? Kad je koji domaći medij otvoreno napisao o kakvim je “veteranima” riječ?
Vučićevska četničija
Srpski četnici oduvijek su bili uzor hrvatskim antifašistima, ma koliko oni tvrdili suprotno. Još od pretprošlog stoljeća Srbija je bila uzor hrvatskim elitama jer se pobunila protiv otomanske vlasti i uspjela ostvariti kakvu-takvu neovisnost, što Hrvatska u revolucionarnim previranjima 1848. nije uspjela. Ona je to iz nekog razloga i ostala. Lijeva i projugoslavenska Hrvatska nikad nije skrivala svoju fascinaciju Srbijom, slobodarskom i ujediniteljskom naspram “poslušničke”, “uskogrudne”, “sebične”, ustaške Hrvatske koja je izdala ideju jugoslavenstava pod vodstvom Pijemonta južnoslavenskog ujedinjenja, Srbije, priklonivši se “imperijalističkom” i “kapitalističkom” Zapadu, intrinzično antislavenskom i zločinačkom, i koja je napustila opojni zov pravoslavlja u korist ustašoidnog i srbomrzačkog katoličanstva (jedan od razloga zbog kojih antifašisti toliko mrze katolike upravo je to što su, po njihovu, “odbacili veru pradedova”).
Taj podanički, kmetovski i ulizički mentalitet vrlo se dobro vidi i danas, pa smo svjedočili podršci protuvučićevskoj četničiji na svim razinama u Hrvatskoj, kao da ta četničija ima imalo drukčiji stav o Hrvatima od vučićevske četničije. Od izbijanja prosvjeda čitamo i slušamo o tome kako se moramo povesti za braćom Srbima, dignuti revoluciju i pomesti ovu korumpiranu vlast kao što će Srbi pomesti svoju, a onda ćemo se, valjda, u njihovim mokrim snovima, ponovo zbratimiti sa Srbijom, izaći iz EU-a, gdje smo “podanici” i ući ponovno s braćom u neku novu Jugoslaviju.
Čak se za one koji su skeptični prema prosvjedu koristi od Srba preuzet izraz “Ćaci!” Pa dajte, bar toliko budite originalni da smislite svoju uvredu! Ili ni to ne možete bez Srba!? A izjednačavanje naše vlade s Vučićevom u Srbiji u najmanju je ruku uvredljivo, ako ne i potpuno debilno. Zambija i Lesoto rangirani su kao neusporedivo slobodnije i demokratskije od Srbije po Freedom Houseu, iako čak nisu među najboljima u Africi! Hrvatska je klasificirana kao potpuno slobodna država, dok je Srbija označena kao “hibridni autokratski režim”. Debilnije je samo prizivanje srpske, i to propale, revolucije u Hrvatskoj, ali to je oduvijek duboko u DNK-u hrvatke ljevice, raditi sve što vide da Srbi rade. I diviti im se.
Uljez na “desnici”
Tu ostaje još pitanje Mosta i njegove uloge u svemu. Marin Miletić još je lani napisao, citiram: “S ljevicom koja napada branitelje i Crkvu – ni jesti”. Ok, možda neće jesti s njima, ali očito mogu popiti piće. Most razotkrije aferu sa smećem u Lici, uspije je nekako prišiti HDZ-u “po zapovjednoj odgovornosti”, a potom Možemo organizira prosvjed protiv HDZ-a.
Ne vidim problem da “ljuta desnica” surađuje s ljevicom na pitanjima od nacionalnog interesa i da s njima traži zajednički jezik, pa čak i kad su “gosti” Zoran Pusić i Drago Pilsel. Dapače, smatram to jako dobrim i korisnim. A smeće svakako jest pitanje od nacionalnog interesa. I Most je itekako zainteresiran da se ovo istjera načistac, ali ostaje pitanje zašto nemaju interesa proširiti temu na ostala odlagališta opasnog otpada kakvih je puna Hrvatska, s naglaskom na Zagreb, koji se pretvorio u veliko smetlište, i na ostale političke aktere.
Odgovor možda leži u Miletićevu rezanju lokota na plaži danoj u koncesiju riječkom hotelu, što je naprasno prestao raditi kad je ispalo da su koncesiju dali Milanovićeva vlada i Obersnel i da HDZ s tim nema ništa (nema u stvari ni s otpadom u Lici, ali to više nije bitno). Od same pojave Mosta na političkoj sceni bio sam vrlo skeptičan prema njima, pričalo se i onda kako su osnovani kao politička operacija pod lažnom zastavom, “false flag”. A od njihova naglog i neočekivanog “skretanja udesno”, kad su od jedne ideološki nedefinirane, ali pretežno lijeve stranke s tek natruhama demokršćanstva odlučili, preko noći, profilirati se kao “najdesnija stranka u Hrvatskoj”, desno od Domovinskog pokreta, nekako ih sve više vidim kao petu kolonu na desnici. Kao stranku kojoj je cilj odvesti dio desnih glasova koaliciji Možemo – SDP – Most.
Povijest Mosta ostavlja prostora za takve spekulacije. Glavni sponzor u početku im je bio tajkun Roglić, prijatelj Stjepana Mesića, kojeg se u kuloarima povezuje s Udbom i koji je ogromno bogatstvo naglo stekao krajem osamdesetih, a inače je vodio privatizaciju golemih socijalističkih tvrtki poput UNIS-a. Nakon prvih izbora na koje su izašli, bez njih se nije moglo formirati vladu, a Petrov je odmah pritrčao SDP-u i pokušao s njima sklopiti koalicijski sporazum. No, kako Milanović nije pristao na nepošten uvjet da se odrekne premijerskog položaja, koji u demokracijama u pravilu ide lideru najjače stranke u parlamentu, prišao je Karamarku i kasnije ga uspio – srušiti. Karamarko je tu ispao naivan, a HDZ je dobio novog lidera, Plenkovića. Plenković je preuzeo HDZ na valu spina o “pogodovanju MOL-u” koji je proširio Petrov.
Kasnije je Most ponovno postao, nakratko, koalicijski partner HDZ-a, ali su ga ponovno pokušali rušiti glasavši za prijedlog oporbe za smjenu ministra (i to najsposobnijeg!) u vlastitoj vladi. 2024. su pokušali ući u veliku “antikorupcijsku” koaliciju protiv HDZ-a. Dakle, ponovno su odigrali ulogu pete kolone pokušavajući dovesti SDP na vlast. Inače, u demokracijama je legitimno da koalicijski partner u vladi kaže premijeru da inzistira na smjeni tog i tog ministra, u protivnom izlazi iz vlade, ali nije legitimno glasati za nepovjerenje tom ministru na prijedlog oporbe!
Most je sebi zatvorio vrata koalicije s HDZ-om, i zapravo je posve logično da, unatoč navodnim “ideološkim razlikama” pokušaju dovesti Možemo na vlast i ubaciti se u koaliciju s njima. Zato to ne treba gledati kao običnu “teoriju zavjere”.
Eksperiment u Zagrebu
Kad je Možemo došao na vlast u Zagrebu, i kad su se ubrzo nakon toga počele stvarati nesnosne prometne gužve, napisao sam kako se tu ne radi samo o nesposobnosti ili nesnalaženju, nego o namjeri. Moja “teorija zavjere” bila je da oni namjerno pokušavaju građanima život pretvoriti u pakao kako bi ih silom natjerali da koriste javni prijevoz – tramvaje i autobuse – i bicikle, umjesto automobila.
Sad je njihov pročelnik za promet, Pavuna, potvrdio da sam bio u pravu. Čovjek koji je inače po obrazovanju psiholog, i čija je temeljna teorija da povećanje kapaciteta gradskih prometnica ne dovodi do smanjenja prometnih gužvi, ustvrdio je da će namjerno povećanje prometnih gužvi dovesti do toga da ljudi odustanu od automobila i počnu koristiti tramvaje i bicikle. A novi eksperiment u tom smjeru jest ukidanje dviju od tri prometne trake za automobile na jednom od najkritičnijih i najprometnijih križanja u Zagrebu, onom Selske i Horvaćanske. Odnosno, dviju na Horvaćanskoj na sjevernom kolniku, koji će se s više od 13 metara suziti na 6,5, dok na uvijek zagušenoj Selskoj jedna traka postaje autobusna.
Riječ je o nehumanom eksperimentu nad građanima već odavno izmorenima gužvama, građanima koji gube sate i dane u zagušenom prometu i koje vlast tretira kao zamorce. Evo, namjerno ćemo stvoriti gužve i građani će onda doživjeti epifaniju, shvatit će da im je bolje gužvati se s 200 ljudi u tramvaju nego sjediti u klimatiziranom autu i slušati muziku, ili biciklirati po zagrebačkih ljetnih plus 35 ili po zimskoj poledici! I onda je svizac zamotao čokoladu ili što? Tko može uopće vjerovati u takve gluposti? Tramvaji i bicikli nisu zamjena za automobile. Velika većina građana ne može tramvajem stići od posla do kuće i obratno jer ili ne žive ili ne rade u zoni tramvaja. Moraju presjedati, ili uopće ne mogu koristiti tramvaj, a autobusi su to sporiji što je promet zagušeniji. Brojnima je javni prijevoz jednostavno predaleko od doma illi posla, nikomu se ne pješači 10 ili 15 minuta do stanice i onda još toliko od nje do doma. Ljudi danas automobilima idu na posao zato što si ih mogu priuštiti.
Alternativa bi eventualno bila gradska željeznica, ali to očito u Gradu nikoga ne zanima. Podizanje pruge i izmještanje teretnog prometa, pa i dijela putničkog. Podzemnu zaboravite, gradila bi se desetljećima i bila bi preskupa za ovako mali grad. To je za osjetno veće gradove, ili one gdje ju je puno jeftinije graditi. Ili oboje.
No problem Možemo jest to što su fanatici, pa su iz vida izgubili cilj, a napore su pojačali. Cilj je javnog prometa smanjiti gužve i time zagađenje te građanima uštedjeti vrijeme i olakšati život. Ako namjerno povećavate gužve kako biste ih prisilili da koriste javni prijevoz, koji ne koriste ponajviše zato što je ionako nepouzdan i sporiji, i uvijek će to biti, unatoč svim žutim trakama, pametnim semaforima i namjernom gušenju automobilskog prometa, povećali ste zagađenje i oteli građanima dodatno vrijeme. I, usto, svaka prisila jednostavno je nemoralna.
