Uhićenje Vuka Vukovića u SAD-u zbog financijske prevare veliki je korak naprijed za Hrvatsku, ali i ogroman šok za medije i političare koji su ga slavili kao spasitelja i financijskog genija. Tu su prednjačili političari poput Marijane Puljak, koja očito nema baš dobar nos za ljude, što je u politici ključno imati. Ona se svojevremeno slikala s Vukom i napisala: “Vuk Vuković prvi put kao vanjski član na sjednici saborskog Odbora za financije. Sad će konačno sve štimati s financijama u državi.” A pozivala je i na njegove tribine o borbi protiv korupcije. Nije jedina, i sad mnogi peru ruke i ograđuju se od njega, kao zagrebački porfirijanci od svog ekumenista i “sveštenog lica”.
Vuk je nadaren i elokventan mladi ekonomist pa nije čudno što je postao guru dijela medija koji su u njemu vidjeli novu snagu. Iako on nije spominjao Jugoslaviju i njezine velebne ekonomske uspjehe, koji su uglavnom postojali u glavama onih koji drobe o njima i u socijalističkim TV dnevnicima, te je čak naginjao libertarijanskoj, “desničarskoj”, ekonomskoj školi, mediji i ljevica su ga voljeli. A razlog je to što se kod nas gospodarski kriminal povezuje s određenim stereotipom, pa se nakon Vukovićeva uhićenja Ivana Petrović prisjetila da se on u prodikama “u borbi za transparentnost” sprdao s tipičnim korumpiranim hrvatskim poduzetnikom, krkanom porijeklom iz Hercegovine ili Dalmatinske zagore, proverbijalnim “Antom”. Izvor ne mogu pronaći, ali Ivani vjerujem na riječ.
Vuk se nikako ne uklapa u taj stereotip o hrvatskom korumpiranom poduzetniku ni izgledom ni mentalitetom, iako je i sam porijeklom iz Vrlike, i zato su ga spomenuti mediji i njihovi čitatelji voljeli, jer im je omogućavao da izađu izvan sfere zagovornika propalih socijalističkih politika, a da pritom ne stanu uz HDZ i “krkane”. No nije ni tipično “udbaško dite”, čiji se tata obogatio u privatizaciji pa sinu kupio sinekuru. Njegov otac Nikola jest bio šef Partije, no prema svjedočanstvima onih koji ga poznaju, došao je u nemilost kao “ustaški odvjetnik” jer se protivio izbacivanju s fakulteta Marka Grubišića zbog pjevanja “Vile Velebita”, a navodno je devedesetih bio prijatelj i s Karamarkom i Kikašem. No bio je i direktor Zagrebačkog holdinga, doduše, vrlo kratko, u eri vladavine Tomislava Tomaševića. Vuk je pak doktor znanosti i pametan čovjek koji se razumije u ekonomiju. Doktorirao je političku ekonomiju na Sveučilištu u Oxfordu, magistrirao na London School of Economics. Nije diletant, ni prevara sam po sebi, u smislu da je neznalica koja se prodaje za stručnjaka. Ali jest prevarant.
Ekonomski guru lijeve scene
U Vuku je Hrvatska konačno dobila visokoprofilnog i visokoobrazovanog kriminalca, povezanog s lijevim progresivnim snagama i medijima, koji je bio ekonomski guru za velik dio te scene i ujedno veliki protivnik HDZ-a. Imali smo prije njega i Dragana Kovačevića u JANAF-u, koji je svojedobno, 2008., bio kandidat za šefa SDP-a, i Radimira Čačića, i brojne druge, ali ovaj slučaj je po mnogočemu specifičan.
A ona priča o “Anti”, bila ona Vukova ili čija god, nije pala s Marsa. Pojam “dinarski tip” koji taj Ante zapravo simbolizira, često spominjan po medijima još osamdesetih, antropološki je i sociološki pojam koji opisuje stanovništvo s područja Dinarskog gorja. On obuhvaća specifične fizičke osobine, ali i poseban mentalitet. Dinarskog tipa, antropološki, karakteriziraju iznimna visina, široka ramena, snažna građa i toliko sprdana “kockasta glava” (pojam koji antifašisti u svojim rasističkim rantovima koriste jest “kockoglavi ognjištar”), kratka i široka, sa spuštenim zatiljkom. Stručni izraz je “brahicefalija”. Mentalitetom, ističu se izraženim individualizmom i ponosom. Ne trpe autoritete i skloni su buntovništvu. Izrazito su vezani uz zavičaj, obitelj i tradiciju, dakle, u pravilu su konzervativni i politički “desno”. Najvažnije od svega: razvili su, slijedom generacija koje su morale preživjeti u na svaki način neprijateljskom okolišu, iznimnu praktičnu inteligenciju, izdržljivost i snalažljivost koja im je pomogla da u brojnim područjima dominiraju hrvatskim društvom. To su oni “geni kameni” iz pjesme, i to ujedno objašnjava neprijateljstvo koje u dijelu hrvatske javnosti postoji prema njima.
Vuk se ne uklapa u taj stereotip, no ne uklapa se ni u stereotip da takvi koji kradu kod nas nikad ne padnu, nego moraju otići van da bi nastradali zato što Hrvatska štiti kriminalce. Naime, ovog je puta HANFA prva reagirala i posumnjala, uočila neke “crvene zastave” u njegovu poslovanju, blokirala poslovanje njegove zadruge (u koju je njegov fond ulagao!). “Nažalost, i ova je priča puno dublja od pukog regulatornog pritiska, i direktno je izazvana upravo od naših omiljenih CHF tuženika. Ali kao što i njih razbijamo na sudovima (svaka čast sudskoj praksi btw, i svim našim odvjetnicima), tako ćemo i ovdje na sudu tražiti pravdu – i vjerujem, dobiti ju. Koncept ulaganja kroz RH zadrugu do konačnog ćemo rješenja suda zatvoriti jer, naravno, uvijek poštujemo zakone, čak i kada ih se pogrešno interpretira. A za kraj, u komentarima možete pronaći primjere kako je HANFA bila revna kad je trebalo istraživati banke i svoje zaposlenike oko insider tradinga. Šteta što takav pristup nisu i kod nas primijenili”, napisao je Vuković krajem prošle godine, kad mu je HANFA zabranila poslovanje u Hrvatskoj. Kako je onda uspio tako propasti, poslovno i moralno?
Pouka iz slučaja Vuk
Stvar je jednostavna. Vuk nije ekonomska neznalica, ali biti doktor u nekom području ne znači imati i vještine i osobine da bi se stvarno uspjelo. To što je netko doktorirao politologiju ne čini ga dobrim političarom, tu je potreban politički instinkt koji imate ili nemate. Muzikolog ne mora biti nadaren glazbenik, filmski kritičar nije nužno nadaren redatelj. Poduzetništvo, a naročito ulaganje u dionice tek je nešto za što nije dovoljno teorijsko znanje, iako je bitno. Poduzetništvo je nešto što je Vuk možda trebao prepustiti onom spomenutom Anti, a on sam biti glavni analitičar u njegovoj tvrtki, za dobru plaću i možda neki bonus i postotak. Onaj pametni dečko, štreber, koji kuži teoriju i zna s Excelom. Najuspješniji biznismeni u pravilu nisu najobrazovaniji teoretičari, nego oni s najboljim instinktima i određenom kombinacijom osobina – poput otpornosti na stres i sposonosti da ih neuspjeh ne obeshrabri, opsesivne radne etike, dugoročne vizije, fokusiranosti i sposobnosti uvjeravanja.
Karakter je pak nešto treće: ne trebamo se stoga čuditi kad se netko jako pametan moralno posklizne. Vuk je lažirao izvješća kako bi svoj fond prikazao uspješnijim, a kako je uzimao proviziju kao postotak od uspjeha iznad S&P indeksa (a bio je ispod, iako je lažno prikazivao da je iznad!), to je i krađa. Mediji sad navode kako mu prijeti po 10 godina zatvora za svaki od dva slučaja za koja se tereti. To je maksimalna, teoretska kazna, a prema američkim federalnim smjernicama i s obzirom na to da je odmah priznao krivnju, znajući da to nosi puno manju kaznu, vjerojatno neće dobiti više od tri ili četiri godine zatvora, najviše šest ili sedam. A kako je riječ o američkom pravosuđu, izostat će, Bogu hvala, priča o “korumpiranom i potplaćenom hrvatskom pravosuđu”, o tome tko mu je tata, i sličnom.
No ono što je pouka ovog slučaja jest da ne treba padati na gurue i proroke, ovakve ili onakve, naročito ne one kojima su puna usta poštenja i transparentnosti. Većina onih koja je pala na priče takvih kasnije se morala pokajati. A kad netko nazove fond po proročanstvu, to je dodatan znak za oprez. Vuk je godinama sebe reklamirao kao čovjeka koji je razvio inteligentan model predviđanja budućnosti, kako rezultata izbora (gdje je pogodio manje nego što bi prosječan čovjek koji imalo prati ankete i sluša što se priča po kafićima i društvenim mrežama!), pa time i kretanja tržišta, no svatko tko je imalo upućen zna: ne postoji kristalna kugla koja vam može reći što će se dogoditi u budućnosti. Ne postoji AI model koji vam može reći koje će dionice rasti, a koje padati, jer se budućnost još nije dogodila. I ne postoji matematika koja vam može reći koji će brojevi izaći na lutriji (da, postoji račun vjerojatnosti, ali je beskoristan za takva predviđanja).
Razumjeti teoriju je jedno, a biti u nečemu dobar u praksi nešto je deseto. Dakle, ne treba Vuka odbaciti kao ekonomista, ali ga treba odbaciti kao gurua koji je godinama moralizirao po medijima, kritizirajući i Vladu i institucije, i mnoge druge kao lopuže i muljatore. Jer takvi obično samo projiciraju svoje osobine i grijehe na sve druge. Kad vam netko kaže da je Hrvatska propala, vjerojatno je on propao. Kad vam netko kaže da je ovo lopovska država, vjerojatno je lopov ili bi bar htio biti pa ga ljuti što drugima to bolje ide. A Vuk, očito, nije znao kako krasti a da ga ne ulove.
Nema pojma o pojmovima
Još jedna priča o neukosti, agresivnosti i gluposti koja ne uključuje “Antu” ni HDZ dolazi iz Istre. Skupština Istarske županije prekinuta je jer su se vijećnica SDP-a Sanja Radolović i vijećnica s liste Borisa Miletića Irena Peruško umalo potukle pa ih je trebalo fizički razdvajati. No to nije ništa što bi Sanji dalo mjesto u ovoj rubrici, već nešto čime je zavrijedila mjesto u antologiji hrvatske gluposti, neukosti i bezobrazluka. “Vi ste glasali za vašeg sina da bude član Savjeta mladih, znajući da je vaš sin došao na zajednički klub vijećnika, na kojem vi imate glavnu riječ. I danas, iako je rečeno da nema uvodnih izlaganja, jedino vaš sin je dobio riječ. Ja sam vrlo pošteno, jer se radi o jednom mladom i perspektivnom, ambicioznom čovjeku, pohvalila izvješće, ne uzimajući u obzir što su iz svih klubova slali SMS-ove koliki je to incest…”, rekla je Radolović.
Dakle, možete, poput Radolović, imati doktorat, biti predavač na sveučilištu i svejedno ispasti neartikulirani, nesuvisli i potpuno neuki. Ta izjava o “incestu” nešto je što bi scenaristi “Mućki” stavili u usta Del Boya, makar ni on nije tako brutalno brkao termine na engelskom koji mu je bio materinski jezik, nego kad se pokušavao praviti važan svojim nepostojećim znanjem francuskog. Zapavo, vjerojatno ipak ne bi, jer bi izgledalo pretjerano i isforsirano. Doduše, u jednoj epizodi “Bračnih voda” Kelly Bundy pobrka pojmove “Thespian” i “Lesbian”, ali Kelly je bila karikaturalno glupa plavuša, a ne profesorica. A i pojmovi su puno sličniji.
Dotična istarska vila Ravijojla, nakon što je pobrkala nepotizam i incest, nije se pokrila ušima i otišla u kut sramiti se, što bi se moralo dogoditi u neka bolja vremena. Ona je, onako usput, kao i svaka prava ljevičarka i feministica, udana za ekstremno bogatog čovjeka. Zanimljiv je to fenomen, od Jane Fonde do domaćih zvjezdica, da se žene, što više naginju komunističkim idejama, udaju za bogatije poslovne ljude i bankare koji im onda kupe neku kvazikarijeru da se mogu hvaliti da nisu domaćice nego “emancipirane” i “uspješne”. Moš mislit. Usput, mediji su njezinu i imovinu njezina muža uvijek pratili posve drugim tonom nego što bi to učinili za neku HDZ-ovku, zastupnicu DP-a ili takvog nekog. Dakle, nije problem što jedna političarka, dobrostojeća plavuša u tridesetima, lukrativno udana, saborska zastupnica i kakti profesorica s doktoratom, nema pojma o pojmovima. Ni to što je agresivna i nasilna, to je kod političara i političarki normalno.
Nenormalno je na što je spalo sveučilište i tko sve danas ima diplome. Nekoć, ne tako davno, akademska titula, naročito doktorska, podrazumijevala je ne samo stručno znanje nego i vrlo široku opću kulturu, što se negdje putem izgubilo. Također, titula je podrazumijevala određenu građansku discipliniranost, koja se ogledala u ponašanju, odijevanju, u tome s kim se družite, načinu ophođenja s ljudima i izražavanju, svemu. Danas je nemoguće po ponašanju i izgledu reći je li netko profesor na sveučilištu ili reality zvijezda.
Zacijelo se okreće u grobu
U Engleskoj profesori s Cambridgea za samoubojstvo živopisnog mladog profesora sociologije s dredicama, kojeg su naveliko promovirali kao najmlađeg crnog profesora kojeg su imali (zašto bi u akademskim krugovima rasa bila nešto što se uopće spominje?!) i kojeg su pretvorili u nekakvog akademskog superstara u stilu rock-zvijezde, optužuju “rasiste” koji su razotkrili da je plagirao svoj doktorat, da nije imao nikakvih znanstvenih radova koji bi ga kvalificirali ni za profesuru na sveučilištu “Džemal Bijedić” u Bihaću, kamoli na Cambridgeu, i da je svoju “inspirativnu” biografiju s izvanzemaljskim tvrdnjama dostojnim baruna Muenchhausena gotovo u potpunosti izmislio. A ne same sebe, zato što su ga gurnuli u nešto čemu nije bio dorastao samo da bi oni izgledali bolje. I to samo da ga mogu okolo pokazivati kao svoj trofej u borbi protiv rasizma, iako su imali bar tridesetak kvalitetnijih kandidata.
Slična je priča po medijima bila kad je, također zbog plagiranja, Claudine Gay morala dati ostavku na mjesto predsjednice Harvarda. Također je bila riječ o ženi praktički bez znanstvenog outputa, a i taj skromni koji je imala bio je ukraden od nekog drugog. Dakle, ni plagiranje više nije problem, nego je bitno tko plagira, inače je ukazati na plagiranje na sveučilištu rasizam ili islamofobija ili transfobija! A ne tako davno to je bila velika sramota i podrazumijevala je potpuno izopćenje, doživotno.
I tu dolazimo do biti problema s današnjim obrazovanjem. Jasno da bi nekog HDZ-ovca s diplomom, kako vole reći, “kupljenom na pumpi u Brčkom” za takvo ponašanje i takvo baljezganje mediji s pravom razapeli. Jasno je i da prema Sanji nastupaju apologetski, jer ona nije “Ante” i nije neka tamo primitivna desničarka, nego fina gospođa s osam kuća, nekoliko firmi i hrpom druge imovine i nekretnina. Milostiva. Ali od osobe s kupljenom diplomom očekuje se da bude glupa i neuka i da bude seljačina. Jer kupljena dipoma ne podrazumijeva znanje o bilo čemu, kamoli kulturu ponašanja, a sam čin kupnje čini vas prevarantom i kriminalcem. A od nekoga tko ima pravu diplomu, pravi doktorat, očekuje se da bar barata osnovnim pojmovima. I da stvari rješava argumentima i smireno, a ne svađom i tučnjavom, poput piljarice na placu. Biskup Juraj Dobrila zacijelo se okreće u grobu kad vidi tko predaje na sveučilištu koje nosi njegovo ime, i komu daju doktorat.
Problem nije samo hrvatski, globalan je. Ali kako onda i zašto, uz razne “pipl mast trast as” i radolovićke objasniti djeci zašto bi trebala studirati? Kćerima zašto bi trebale ići na fakultete, a ne živjeti od Onlyfansa? To im danas više neće donijeti nikakav društveni ugled, ugled obrazovanih ljudi urušio se zbog njihova ponašanja i zbog toga što je Akademija očito spustila kriterije kako znanja tako i svega drugog ispod svake razine. I postala mjesto za promoviranje woke kretenarija i DEI politika, a ne mjesto potrage za istinom i činjenicama.
Nije svaka mama mama
U Zadru je zamalo izbjegnuta tragedija, i to ne u potpunosti. Trogodišnjak kojeg je majka ostavila samog u zapuštenom i neurednom stanu za dlaku je spašen od smrti, s teškim opeklinama, nakon što je u njemu izbio požar. U Slatini je pak nedugo prije toga ubijena žena. Suprug koji ju je ubio nekoliko dana poslije oduzeo si je život u ćeliji. Nekoliko sati prije vijesti o njegovoj smrti glavni ravnatelj policije Nikola Milina predstavio je nalaze izvanrednog policijskog nadzora, priznavši da u postupanju neposredno prije ubojstva nisu poduzete sve radnje koje su se, s obzirom na poznate rizike, trebale provesti.
Ukratko, žena koja je prijavila obiteljsko nasilje po dolasku policije odbila je otići s njima u sigurnu kuću, a policija njezina supruga nije našla u stanu ni oko njega pa su se vratili u postaju. On se tada vratio u stan i ubio je. Propust ili ne, teško je, ako ne nemoguće, zaštiti nekoga tko samog sebe ne želi zaštititi, a ubijena je nedugo prije sama tražila da se suprugu ukine prethodno dosuđena zabrana prilaska. Ipak, lako je razumjeti da je slučaj ponovno pokrenuo priče o femicidu i da je dio novinskih komentatorica razočaran time što je utvrđeno da su postojali propusti u postupanju, ali ne i kaznena odgovornost policajaca.
A opet, tu je i drugi slučaj, onaj trogodišnjaka. Nesretno dijete ima i oca i stariju sestru, a upravo je ona, 16-godišnjakinja, izjavila da je obitelj godinama upozoravala nadležne službe na ponašanje dječakove 37-godišnje majke, koja je zanemarivala dijete i skitala se okolo po birtijama. S majkom, kaže, nije u kontaktu više od pola godine te se s ostatkom obitelji borila da skrbništvo nad dječakom dobije otac. “Dijete uz nju nikada nije bilo sigurno. Od drugih sam slušala da ga vodi po raznim kafićima i drugdje, da nije primjereno zbrinut. S obitelji, majčinim roditeljima i ocem djeteta, borila sam se da se nešto poduzme, ali uzalud. Zvali smo i prijavljivali, no ništa”, rekla je. “Jako me pogađalo kada bih čula kamo majka vodi mog brata, nisam to mogla podnijeti. Dok je dijete bilo sa mnom, kod oca ili kod bake i djeda, bilo je dobro i zbrinuto na svaki način”, tvrdi. “Da se vodila evidencija i da se posao radio kako treba, dijete bi sada bilo s nama, zdravo i sretno, ništa mu ne bi nedostajalo. Sustav je odavno zakazao, to ne traje od jučer, nego godinama. Dobro smo poznati i sudu i policiji i Centru, ali važno je da oni o svemu vode računa. Eto, vidi se kako! Moj brat leži ondje zbog tuđe nebrige. Hvala vam na tome, ali ima Boga”, poručila je.
Ona je bila i pod nadzorom socijalne skrbi, koja je godinama odugovlačila postupanje. A poznata je očito i policiji: “Mogu potvrditi da je policija i ranije imala postupanja prema toj osobi”, rekla je glasnogovornica zadarske policije Ivana Grbin. Na kraju, mališan je umalo nastradao, a posljedice će vjerojatno nositi cijeli život jer mu je opečeno više od pola tijela i teško su mu oštećena pluća.
I tu sad nastaje silenzio stampa. Nema bijesnih komentara o sustavu koji je zakazao, nema prosvjeda, nema Severine da zvizdi okolo s pričom “dajte dite materi” i “mama je mama”. Naravno, ona je to radila zbog sebe, ne zbog drugih žena. Nije svaka mama mama. A tragično je da djevojka od 16 godina ispada ozbiljnija i zrelija od svih naših socijalnih službi. No ono što poseno bode oči jest potpuna neprincipijelnost, naročito s te feminističke strane. Ako je problem što policija nije zaštitila ubijenu ženu, zašto onda nije problem što socijalna služba nije zaštitila trogodišnje dijete od lude i neodgovorne matere, iako ima rodbinu koja je u stanju brinuti se o njemu? U Hrvatskoj, nažalost, sustav gotovo uvijek dijete dodjeljuje majci, da se severine i horde bijesnih feministica ne bi bunile, pa tako majka alkoholičarka i narkomanka ima veće izglede dobiti skrb od regularno zaposlenog, odgovornog i trijeznog oca. I nitko ne vidi neravnopravnost spolova u tome.
Požar na Ivaninu otoku
U Rijeci je održan nekakav nakaradni skup “Hod za slobodu”, koji se istaknuo prije svega imbecilnim porukama. Ako mislite da je tu bila riječ o slobodi, nije. Riječ je bila o pravu na pobačaj, na što su danas uglavom svedena prava žena. Zašto, pitate se, u vrijeme kad je kontracepcija dostupna svima i kad svaka klinka zna kako se rade djeca, i kad izvanbračna trudnoća nije, ili bar ne bi smjela biti, sramota, i kad postoji toliko mogućnosti da se dijete da na usvajanje, pa i anonimno? Pa, to je neko isfuravanje “grrrrl power” ideje, ono, “mi kontroliramo tko smije živjeti, a tko ne”. Kompleksi. U antičkom Rimu muškarac je imao pravo ubiti novorođeno dijete ako je posumnjao da nije njegovo. Nakon što bi se dijete rodilo, primalja bi ga položila na tlo. Ako bi ga otac podignuo s poda, to je bio znak da ga službeno prihvaća u obitelj. Ako ga ne bi podignuo, dijete bi ili bilo smjesta ubijeno ili bi se novorođenče ostavilo na javnom mjestu poput gradskog smetlišta, gdje bi u većini slučajeva umrlo od gladi i hladnoće, a ako je baš imalo sreće, uzeo bi ga netko tko bi ga odgojio kao roba. Kršćanstvo je ukinulo takve zakone i dalo ženama i druga široka prava koja nisu imale, no to je priča za sebe. Takav zakon, koji je muškarcu davao pravo da odluči o životu ili smrti djeteta, bio je simbol patrijarhata, bio je tu da bi se znalo tko je pravi gazda. U našem svijetu žena ima pravo odlučiti tko će živjeti, a tko umrijeti.
No ovo su neke od parola: “Ne klečim ni kad čistim”, “Moje tijelo, moj izbor”, “Klečavci kmeče, žene patrijarhat neće”, “Sloboda, jednakost, sestrinstvo”, “Religija i vjera van iz ženskih tijela”, “Za abortuse u bolnici, ne na ulici”, “Budi moja voda, nek ti bebu donese roda!”, “Marširamo naprijed, ne nazad”, “Nema zakona jačeg od nas”.
Čisto da vam dođe da ih pitate jesu li to same smislile ili im je netko pomogao. A jednu od parola nosila je i vrlo medijski prisutna gradonačelnica Supetra Ivana Marković, koja ne samo da je usred katastrofalnog požara napustila svoj otok kako bi sudjelovala na tom “događanju” nego je i na Facebook stavljala objave koje su ostavljale zavaravajući dojam da je zapravo na Braču i da sudjeluje u spašavanju ljudi i imovine. To je razina licemjerja koja se rijetko viđa, ali kako ona nije neki primitivni krkan iz HDZ-a, nitko joj to neće zamjeriti.
