Najveći porast potrošačkih cijena u prosjeku je ostvaren u kategoriji stanovanja, vode, električne energije, plina i ostalih goriva, za 8,8 posto. Naime, ta kategorija obuhvaća troškove povezane sa stanom ili kućom, uključujući najamninu, održavanje i popravke, kao i troškove potrošene vode, električne energije i plina, kao i drva, nafte ili drugih energenata koji se koriste za potrebe kućanstva. Najveći je to porast od ožujka 2023. godine, a unutar skupine prednjače Stvarne najamnine za stanovanje s povećanjem cijena od gotovo 40 posto na godišnjoj razini.
Stvara se generacijski jaz
Iza ponekad suhoparnih statističkih podataka “skrivaju” se – muke svakodnevnog života. A, kako se čini, Hrvatima već godinama najviše muke zadaje upravo stanovanje. Kako je u razgovoru za Poslovni dnevnik rekao profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu Josip Mikulić, od 2019. do 2025. prosječna neto plaća u Hrvatskoj porasla je za 69 posto, potrošačke cijene (HICP) za 32 posto, a cijene stanovanja (DZS HPI) za čak 90 posto.
“Prevedeno, inflacija nije pojela plaće – realni dohodak većine zaposlenih porastao je, brže nego u većini zemalja Europske unije. Ono što na neki način nagriza osjećaj stabilnosti nije cijena kruha ili kave, nego cijena kvadrata”, slikovit je Mikulić.
Ovakav trend ima i šire društvene posljedice. I dok je starijim generacijama ipak na neki način uspjelo doći do osiguravanja krova nad glavom, mlađa generacija s tim ima realno znatno više izazova. “Stvara se tihi, ali duboki međugeneracijski jaz: između onih koji stanovanje imaju riješeno, i onih koji – unatoč rastućim plaćama – o vlastitom domu mogu samo sanjati, pogotovo s početničkim plaćama”, jasan je Mikulić.
Problem generira turizam
Mikulić upozorava i kako sve više osjećamo smanjenu dostupnost i priuštivost stanovanja zbog neravnomjerne brzine rasta turizma i ostatka gospodarstva. Moramo biti svjesni da turizam, iako pozitivan za hrvatsko gospodarstvo u cjelini, ima i svoje negativne strane. Na tome, kaže, valja posebno poraditi. “Kao društvo, ne smijemo zaboraviti na sve one koji nemaju koristi od turizma, a trpe štetu kroz smanjenu priuštivost stanovanja, sezonsku inflaciju i manje prilike za zapošljavanje u drugim sektorima. Često su to mladi, bez riješenog stambenog pitanja, možda su se preselili drugdje, a možda i iselili – a to bi bio jedan od najvećih društvenih troškova, jer smo svi mi uložili u obrazovanje i zdravlje tih osoba, a potencijalno olako žrtvovali za par dolazaka i noćenja više”, zaključuje Mikulić za Poslovni dnevnik.
