David Broder, stručnjak za europsku politiku i autor više knjiga, objavio je zanimljiv tekst u kojem tvrdi da bi Europa 2030. godine mogla doživjeti krah i užas ako se hitno nešto ne promijeni. Macron, Schulz, Von der Leyen i drugi trebali su spasiti Europu, a doveli su je na sam rub. Broder ide i korak dalje, tvrdi, osuđuju je na užase.
Nije on, naravno, prvi autor koji ima takve pesimistične prognoze za Europu, ali je njegov esej zanimljiv iz više razloga. Prije svega stoga što Broder tvrdi da snage koje koče Europu danas imaju “navijača” iz Ovalnog ureda, a posljedice toga osjećat će se i nakon što prestane drugi mandat Donalda Trumpa.
“Prije otprilike deset godina, val populizma zahvatio je Europu. Oslobođeni financijske krize, birači su se okretali rizičnim alternativama glavnim strankama, prijeteći previranjima u inače stabilnoj politici kontinenta. Bilo je to uznemirujuće vrijeme za europske čelnike. No, stručnjaci su ih uvjeravali da je rizik od preuzimanja vlasti krajnje desnice preuveličan. Robusni izborni sustavi, ne tako daleka sjećanja na diktature i slaba podrška među bogatijim biračima, vjerovali su, postavili su stroge granice podršci pobunjenicima”, piše Broder.
🇬🇧 Keir Starmer is, by a country mile, the worst UK Prime Minister in history 🇬🇧 pic.twitter.com/BMC48SAEGt
— GET LABOUR OUT (@QprEver) December 20, 2025
Krivi pristup
Danas se vidi da je to bilo pogrešno. Krajnje desne stranke koje nisu zainteresirane da ujedinjena Europa “ide dalje”, a vladaju u Mađarskoj, Češkoj, donekle i u Italiji, a i u tradicionalno socijaldemokratskim sredinama, kao u Finskoj i Švedskoj, imaju sve veći utjecaj.
“Možda tek dolazi gore. U vodećim europskim gospodarstvima, centrističke vlade teško propadaju. U Francuskoj, administracija predsjednika Emmanuela Macrona je u slobodnom padu, dok Nacionalni skup Marine Le Pen dominira anketama. U Njemačkoj, kancelar Friedrich Merz čini se nesposobnim odvratiti birače od nativističke Alternative za Njemačku, iako ju je obavještajna služba zemlje označila ekstremističkom prijetnjom. U Britaniji premijer Keir Starmer tone gotovo jednako brzo kao što se uzdiže antimigrantska Reform UK. Pozornica je postavljena za krajnje desni zamah.” Centristički vođe u Parizu, Berlinu i Londonu nepokolebljivo tvrde da uspon krajnje desnice nije neizbježan. Doista, često kažu da je zaustavljanje toga jedna od njihovih glavnih misija.
No, iskustvo iz prijašnjih godina ukazuju da to nije baš tako. Broder navodi primjer Francuske iz svibnja 2017., kada je Emmanuel Macron prvi put izabran za predsjednika. Govoreći ispred Louvrea, dao je obećanje biračima Le Pen, inzistirajući da može odgovoriti na njihove nesigurnosti. U mjesecima nakon toga često se hvalio svojim planom smanjenja podrške Nacionalnom skupu. Usredotočio se na ekonomski ponovni početak, pretvarajući Francusku u ono što je nazvao dinamičnom “start-up nacijom”. Od samog početka, ovo je bila misija s neba, tvrdi specijalist za europsku politiku. Kao predsjednik poput Jupitera, koji se uzdiže iznad obične politike, Macron je obećao Francuzima bol sada, koja će im se sutra isplatiti.
Vlada u kaosu
Mnogi bi mogli prigovarati da to nije bila istina, već zbog njegove politike, od smanjenja poreza za najbogatije do više dobi za mirovinu. Već 2022. birači su mu okrenuli leđa. Francuzi su Macrona ukorili, poslali mu jasnu poruku da ne vjeruju njegovim obećanjima. Zemlja je promijenila u kratkom vremenu pet premijera, a desne stranke samo čekaju svoj trenutak. “Ako je Macron previše snažan iz pozicije slabosti, Starmer je previše oprezan iz pozicije snage. Unatoč tome što je njegova Laburistička stranka prošle godine osvojila uvjerljivu parlamentarnu većinu, vladala je s izrazitom plašljivošću.
Njihova mantra za mudro gospodarsko upravljanje – obuzdati potrošnju danas i nadati se rastu sutra – nije inspirirala birače, a njihova rana aura menadžerske razboritosti je isparila. Smanjenje potrošnje za umirovljenike i osobe s invaliditetom pokazalo se toliko nepopularnim da se moralo napustiti, ostavljajući vladu u kaosu”, zaključuje David Broder. Starmer je sve pokušao, disciplinirao je laburističke zastupnike kada se glasalo o socijalnoj pomoći, obuzdao je propalestinske demonstracije i nazvao aktivističku organizaciju Palestine Action terorističkom skupinom. Ali, drugi neuspjesi su bili snažan vjetar u leđa Nigelu Farageu, pa je laburistima podrška pala na najniže grane.
Ni njemačkom kancelaru Merzu ne cvjetaju ruže; malo je toga pozitivnog od pobjede u veljači ove godine. Merzovi Kršćanski demokrati i njihovi koalicijski partneri, Socijaldemokrati, riskirali su budućnost Njemačke na remilitarizaciji ne samo za obranu od Rusije, nego i kao nužnu strategiju za industrijski oporavak. Daleko je kompleksnija situacija u Španjolskoj, gdje je na vlasti najuspješniji lijevi premijer, jedan od najdugovječnijih u Europi – Pedro Sánchez.
🚨BREAKING:
🇫🇷 Marine Le Pen EXPOSES Ursula’s leadership in the European Union:
“Ursula along with Macron are doing everything so this peace does not happen.” pic.twitter.com/ZntZ0kM8sN
— Based Hungary 🇭🇺 (@HungaryBased) December 20, 2025
Španjolska ljevica
Nakon gotovo šest godina u koaliciji sa strankama ljevice, njegova Španjolska socijalistička radnička stranka ima oko 30 posto podrške. “Nije išlo glatko. Sánchez se suočio s napetostima unutar svoje koalicije, izrazito politiziranim pravosuđem i sukobima oko katalonskog separatizma. Općenito se očekivalo da će izgubiti izbore 2023. od desničarske koalicije koja je uključivala ultranacionalistički Vox. No, on je spriječio njihov uspon povećanjem izlaznosti – ne samo upozoravajući na prijetnju krajnje desnice, već i okupljajući birače oko postignuća svoje vlade. Španjolcima je ispričao priču o njihovom budućem prosperitetu i opasnostima s kojima se suočava. I uspjelo je.”
Oba premijera, međutim, imaju problema. Nakon ponovnog izbora Frederiksen, okrenula se centrističkim saveznicima i počela gubiti podršku. Glavni korisnici bile su lijeve stranke s kojima je nekoć bila saveznica, ali rastu i male antiimigracijske skupine. U Španjolskoj u nedostatku novih mjera preraspodjele, podrška javnosti premijerovim ljevičarskim saveznicima je opala, a skandali u njegovoj stranci potaknuli su bijesne pozive na njegovu ostavku. Ankete Voxa su porasle, a oblikovala se čudnija, mlađa, više teoretičarska krajnja desnica. Zlokobno, zove se Kraj stranke.
“Do 2030. godine vrlo je vjerojatno da nećemo govoriti o biračima koji koketiraju s populizmom, već o krajnje desnim strankama koje vode glavne europske zemlje. Ličnosti poput Faragea, Le Pen i Wildersa mogle bi imati utjecaj diljem Europe. Ako to učine, naslijedit će države s novim i opasnim moćima. Jačanje kontinentalnih oružanih snaga, dok zemlje povećavaju vojnu potrošnju i ponovno mobiliziraju mlade u odorama, dobar je primjer. Isto tako, represivne mjere koje su vlade poduzele kako bi ugušile neslaganje i prosvjede, posebno oko pitanja rata i mira”, tvrdi David Broder.
Reformers,
Last summer we promised to build an election winning machine.
I love it when a plan comes together.
Thank you for making 2025 incredible, and here’s to a Prime Minister @Nigel_Farage pic.twitter.com/ts2ISse9oM
— Zia Yusuf (@ZiaYusufUK) December 20, 2025
Bruxelles u problemima
Kako bi izgledala krajnje desničarska Europska unija? Europski program Zelenog plana nestao bi, primjerice. Umjesto toga, europska ulaganja vjerojatno bi išla u obnovu nacionalnih vojski, širenje aparata masovnih deportacija i jačanje europskih vanjskih granica. Puzajuća privatizacija, posebno zdravstva, mogla bi se kombinirati s policijskim djelovanjem temeljenim na umjetnoj inteligenciji kako bi se disciplinirali siromašni i prekarni. Broder prognozira da bi ukrajinske izbjeglice, kao dio šireg zaokreta protiv Ukrajine, bili tretirani sumnjičavošću, a muslimani i druge manjine bile bi meta prisilnih repatrijacija u okrutnom programu tzv. remigracije.
Ako kontinent upadne u potpuni rat – stvarnu prijetnju dok se međunarodni poredak urušava – pritvaranje “nepoželjnih” i masovno novačenje za ostale ne bi bili nerealni. Anton Jäger, pisac i predavač političkih znanosti na Sveučilištu Oxford, među onim je autorima koji smatraju da Europa ide iz pogreške u pogrešku. Osjeća se dobrim dijelom to i u Bruxellesu, u kojem živi, koji sve više postaje grad-problem, a ne glavni grad Europe.
“Kada vlakom napuštate Bruxelles, tvornica Audi jedna je od prvih stvari koje vidite. Sastavljena od sivih, pravokutnih zgrada, lokacija je dugo bila jedan od najvećih belgijskih proizvođača automobila. Elegantna i produktivna, bila je prikladan simbol za glavni grad Europe. Međutim, početkom ove godine podlegla je industrijskoj krizi koja je zahvatila kontinent i neceremonijalno je zatvorena. Grafiti su već vidljivi na njezinim nekoć netaknutim zidovima. ” Posljednjih mjeseci, priča o tvornici Audi postala je priča o Europi. Obje strane nemaju sreće, u opasnosti da ih odnese nova geoekonomska plima stoljeća, piše profesor.
Pesimistični tonovi
U Bruxellesu je odgovor na ovu tešku situaciju bio jednako u skladu s vremenom – kao dio šire vojne obnove, tvrde ministri, bivša tvornica automobila trebala bi se pretvoriti u proizvođača oružja. Diljem Europe, kreatori politika približavaju se istoj strategiji, nadajući se da će ubiti dvije muhe jednim udarcem. Povećana vojna potrošnja učinila bi Europu sigurnom od Rusije i neovisnom od Amerike, napokon osiguravajući njezin status supersile. I oživjela bi europski posrnuli industrijski sektor, pod pritiskom kineskih konkurenata te rastućih troškova energije. Ulaganje novca u vojsku, tvrdi se, način je borbe protiv dvostruke krize geopolitičke ranjivosti i ekonomske slabosti.
Te će se nade vjerojatno pokazati varljivima. Europski napor militarizacije, koji pati od problema i opsega i učinkovitosti, vjerojatno neće funkcionirati sam od sebe. Ali nosi veću opasnost od neuspjeha. Fokusiranjem na obranu nauštrb svega ostalog, riskira se da Europsku uniju ne odvede naprijed, već unatrag. Umjesto velikog napretka, vrtoglavo naoružavanje moglo bi se pretvoriti u povijesnu pogrešku. Pesimistički tonovi o budućnosti Europe dolaze i iz Washingtona, pa je administracija Donalda Trumpa predvidjela da se suočava u sljedećih dvadesetak godina s “civilizacijskiom brisanjem”, koji je rezultat imigracija i integracija u zajednički europski prostor.
Trumpovi ljudi to koriste kao pritisak na europske države “da se urazume” i slijede sadašnju politiku američkog predsjednika. Ovaj dokument samo je jedan koji ide na ruku onim snagama u Europi koji svu opasnost za budućnost Starog kontinenta vide kroz problem imigracije. Dokument pisan na 33 stranice niže europske probleme, od ekonomije nadalje, ali i jasno osuđuju sadašnje vodstvo EU-a za gubitak nacionalnog identiteta.
Nije fašizam
Polazi od stajališta da u Americi cvjetaju svi cvjetovi, “Amerika na prvom mjestu”, a Europu se gleda kao na kontinent koji će za dva desetljeća biti neprepoznatljiv. Amerika nudi snagama koje se tome žele suprotstaviti svu moguću podršku, koja se i do sada vidi u slučaju Mađarske. Piše tako da “američka politika mora uključivati poticanje otpora trenutačnoj europskoj putanji unutar europskih nacija“, čime Trump jasno daje podršku nacionalističkim snagama koje su na tragu tih misli.
Amerika ne krije da daje podršku i Alternativi za Njemačku, a nedavno su dužnosnici te stranke bili prijateljski primljeni u Bijeloj kući. Popis stranaka koje su bliske tim teorijama koje podržavaju Amerikanci sve je dulji, usprkos tome što se političari koji sada vode europske zemlje poput Njemačke i Francuske protive tvrdnjama iz Washingtona. Tako je brzo stigao i odgovor iz Berlina, gdje se demantira da su Europljani slabi, a sve se vrti oko podrške Ukrajini na koju Amerika ne gleda uvijek s odobravanjem. Svi se slažu u tome da vođe najvećih europskih država pokazuju nemoć. No, malo je onih koji vide izlaz iz tog tunela. Za Francusku se govori da bi mnogo toga išlo lakše ako bi dobila stabilnu vladu i prikupila dovoljno sredstava da država može funkcionirati.
U Britaniji je nužno da se podigne standard građana obuzdavanjem računa za grijanje, oporezivanjem energetskih divova i oživljavanjem zelenih investicijskih planova. U Njemačkoj bi vlada mogla ublažiti investicijska ograničenja kako bi obnovila infrastrukturu, od željeznice do stanovanja, te pružiti drukčiju vrstu ekonomskog poticaja. “Daleko od toga da je sve u zraku, sve je ovo politički izvedivo: brojke su tu i svi imaju vremena prije sljedećih izbora. Dok se krajnje desne stranke predstavljaju kao glas običnih ljudi, većina birača nije pridobila svoju stvar i žudi za razlozima za ponovnu nadu. Ovim vladama ne bi trebalo puno da im daju neke”, smatra David Broder.
Ponovna nada
No, postavlja i pitanje što će biti ako se sve to ne učini. “Čak i ako kratkotrajne francuske vlade imaju naznake Weimarske krize, ovo nije povratak povijesnom fašizmu. Današnje krajnje desne stranke vjerojatnije će izazvati gnjevne online prosvjede, prije nego masovne ulične prosvjede. Njihovi nacionalni interesi često se razlikuju, kao i njihove ideje: neki su više socijalistički, drugi tehnolibertarijanski ili teoretičari zavjere.
Ali unatoč svim svojim razlikama, očito mogu sklapati dogovore s mainstream konzervativcima koji su naklonjeni poslovanju. Spremni su promovirati novo vjerovanje ugroženog europejstva, ne napuštajući Europsku uniju, već je transformirajući iznutra.” Broder se pita i kako bi izgledala desničarska Europska unija. Europski program Zelenog plana nestao bi, primjerice. Umjesto toga, europska ulaganja vjerojatno bi išla u obnovu nacionalnih vojski, širenje aparata masovnih deportacija i jačanje europskih vanjskih granica. Puzajuća privatizacija, posebno zdravstva, mogla bi se kombinirati s policijskim djelovanjem temeljenim na umjetnoj inteligenciji kako bi se disciplinirali siromašni.
“Čak bi se i takve tmurne 2030.-e u važnim aspektima razlikovale od 1930-ih. Nije još sasvim ponoć u stoljeću. No, Europa predana krajnje desničarskim ideolozima i podložna nativističkoj Americi mogla bi podnijeti vlastite užase. Osim ako centrističke vlade kontinenta ne promijene kurs, krajnja desnica može Europu učiniti svojom. Nakon toga, sve oklade su otkazane.”
Zaokret udesno kancelara Merza
Njemačka je sasvim zaokupljena militarizacijom, a ekonomija pokazuje iz dana u dan sve veće slabosti. Merz inzistira na tome da će se uspješna vlada suprotstaviti privlačnosti Alternative za Njemačku. No, stranka sve više jača, djeluje kao glavna oporba i redovito prednjači u nacionalnim anketama. Dio njezine podrške proizlazi iz poziva na prekid njemačke vojne potpore Ukrajini. Ipak, njezina sposobnost da ostvari njegov glavni program, s militarizacijom kao sredstvom za ponovno stvaranje velike Njemačke, trebala bi dati kancelaru povoda za razmišljanje.
Danska, koja je bila primjer tolerancije, okrenula je ploču
Jedno je ipak zajedničko Francuskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji. Građani se okreću protiv imigracije, smatraju da su mnogi problemi uvezeni upravo zbog liberalne politike prema useljenicima. Lideri tih zemalja sada pokušavaju svim silama promijeniti politiku, uvodeći drakonske promjene pravila o azilu, ali to ide teško.
Ipak, ne padaju bastioni poznati po toleranciji, primjerice Danska. Na europskim izborima 2014. godine, tvrdi stručnjak za europsku politiku, nacionalistička Danska narodna stranka osvojila je gotovo 27 posto glasova – proboj koji je najavio veliku budućnost. No, na istim izborima 2024. godine osvojila je samo šest posto. U desetljeću kada je krajnja desnica naglo porasla diljem Europe, u Danskoj je nazadovala. Što se dogodilo?
Vlada lijevog centra, pod vodstvom premijerke Mette Frederiksen, obračunala se s imigracijom. Istina je da je ona, na vlasti od 2019., zauzela oštar pristup tom pitanju. Tretirajući nove doseljenike kao privremene, a ne kao stalne stanovnike radi integracije, poticala je Sirijce da napuste Dansku, smanjila socijalno stanovanje u područjima s velikim manjinskim stanovništvom i potpisala sporazum s Ruandom o obradi migrantskih zahtjeva na afričkom tlu. Taj pristup, kažu obožavatelji, isplatio se njezinim ponovnim izborom 2022.
