Položaj hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini jedno je od najsloženijih i najčešće raspravljanih pitanja u suvremenoj politici te zemlje. To je pitanje vrlo važno i za Republiku Hrvatsku, koja svojom potporom Hrvatima u BiH uvelike pridonosi zaštiti njihovih interesa, u prvome redu njihovih ustavnih prava kao konstitutivnog naroda. Posebno je to važno sada, uoči općih izbora, kad se Hrvati u susjednoj državi nadaju da će napokon dobiti svojeg predstavnika u Predsjedništvu BiH, kojega su sami izabrali, a ne onoga koji im je nametnut, čime bi završilo dugo razdoblje u kojem su im ozbiljno bila narušena politička prava.
Poznato je da predstavnici hrvatskih političkih stranaka u BiH, okupljeni oko Hrvatskog narodnog sabora, i službeni Zagreb upozoravaju da su Hrvati kao najmalobrojniji konstitutivni narod sustavno zakinuti u svojim pravima, za što postoji cijeli niz argumenta. Najteža povreda njihovih prava očituje se u tome što Željko Komšić od 2006. godine, s prekidom od 2014. do 2018., obnaša dužnost hrvatskog člana Predsjedništva iako ga Hrvati nikad nisu izabrali. Komšić je zapravo uzurpirao tu funkciju jer je na nju svaki put izabran glasovima bošnjačkog naroda u Federaciji BiH, što Hrvati sasvim opravdano doživljavaju kao kršenje Daytonskog ustava i načela konstitutivnosti triju naroda.
Hrvatski politički predstavnici upozoravaju i na problem preglasavanja u Domu naroda i u drugim institucijama, zbog čega i politički akteri iz Hrvatske, koje posljednjih deset godina glasno i argumentirano predvodi premijer Andrej Plenković, inzistiraju na promjeni izbornih pravila kako bi se zajamčilo da svaki narod sam bira svoje predstavnike. S tim je ciljem nedavno i u Hrvatskom saboru usvojena Rezolucija o osnaživanju političkog položaja Hrvata u BiH, koju je inicirao Domovinski pokret. U Rezoluciji se ocjenjuje da hrvatski narod u BiH ne ostvaruje u cijelosti svoju ustavom zajamčenu jednakopravnost, što je gola istina kojoj se godinama opiru bošnjačke i probošnjačke stranke s građanskim predznakom. One tvrde da su Hrvati ravnopravni i zaštićeni načelom pariteta u Vijeću ministara, Domu naroda i drugim institucijama, da imaju i pravo veta na ključne odluke, te da time potpuno ostvaruju svoje vitalne nacionalne interese.
“Građanski” model
Koliko su bošnjački političari neobjektivni kad je riječ o pravima njihovih hrvatskih sugrađana, možda se ponajbolje očituje u izjavi ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića da Hrvati u pojedinim segmentima imaju nerazmjerno veliku političku moć u odnosu na broj stanovnika, zbog čega on smatra da su zapravo zakinuti Bošnjaci. Ukorak s bošnjačkom političkom elitom idu i opcije koje zagovaraju prijelaz s nacionalnog na građanski model, na princip “jedan čovjek – jedan glas”, znajući da bi time Hrvati u BiH uvijek bili preglasani.
Iako bi se katkad mogao steći dojam da hrvatski politički predstavnici njeguju savezničke odnose s predstavnicima vlasti u Republici Srpskoj, surova je istina i ovdje na terenu znatno drugačija od onoga što potenciraju političke elite. O statusu Hrvata u entitetu Republike Srpske često je govorio dugogodišnji banjolučki biskup Franjo Komarica, koji je upozoravao da su tamošnji Hrvati svedeni na zanemarivu manjinu, teško obespravljeni i bez objektivnih uvjeta za održiv povratak prognanika nakon rata. Pitanje je stoga i sada, u periodu aktualnih izbora, kako uskladiti kolektivna prava triju konstitutivnih naroda s individualnim pravima svih građana Bosne i Hercegovine, što je ujedno i glavni izazov za stabilnost i europski put BiH. Hrvatska strana, kao i brojni pravni stručnjaci, bez oklijevanja će reći kako najveću institucionalnu odgovornost za neravnopravnost hrvatskog naroda snose bivši visoki predstavnici, a ključnim se pogreškama smatraju Barryjevi amandani iz 2000. i Petritschevi amandmani iz 2002., odnosno zahvati u ustavima entiteta i izbornim pravilima koji su, prema tvrdnjama hrvatskih stranaka, promijenili izvorni Daytonski sporazum i brojnijim narodima omogućili da utječu na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH i hrvatskih zastupnika u domovima naroda.
Opasni unitarizam
Hrvatski politički blok okupljen oko Hrvatskog narodnog sabora pitanju odgovornosti ne pristupa u rukavicama. Naprotiv, izravno krivi bošnjačke stranke poput SDA-a i SDP-a te Demokratsku frontu (DF) Željka Komšića za sadašnju situaciju. Njihova je krivnja u tome što sustavno odbijaju dogovor o izmjenama izbornog zakona koje bi Hrvatima osigurale zasebnu izbornu jedinicu ili model po kojem bi samostalno birali vlastitog člana Predsjedništva. Zato se i u Rezoluciji Hrvatskog sabora osuđuju otvoreni pozivi na izborni inženjering. Jer sasvim je jasno da bošnjačke elite svjesno iskorištavaju demografsku nadmoć u Federaciji kako bi preglasale Hrvate, namećući im na taj način političke predstavnike bez hrvatskog izbornog legitimiteta.
Pitanje političkog položaja i ravnopravnosti Hrvata u BiH i u kampanji za izbore 4. listopada 2026. postalo je središnja tema pa se ta problematika prelila na retoriku kandidata, ponašanje birača te na političku atmosferu u državi. Osjećaj dugotrajne političke ugroženosti i strah od ponovnog preglasavanja obilježili su kampanju, ostavivši dojam da je upravo taj strah snažan kohezivni faktor među hrvatskim biračima. I vodeća hrvatska stranka, HDZ BiH, i koalicija okupljena oko Hrvatskog narodnog sabora kampanju su gradile na pitanju zaštite nacionalnih interesa i potrebe za masovnim izlaskom na izbore, a u priču se uključio i službeni Zagreb nastojeći potaknuti mobilizaciju.
Budući da izborni zakon nije promijenjen, te se izbori provode po starim pravilima, utrka za hrvatskog člana Predsjedništva BiH pretvorila se u najnapetiji dio. Jasno je to i iz izjave šefa HDZ-a BiH Dragana Čovića kako bi institucije BiH mogle biti blokirane ako se ponovi scenarij izbornog inženjeringa i preglasavanje Hrvata pri izboru člana tročlanog državnog vrha. Kandidatkinja HDZ-a na izborima za hrvatskog člana Predsjedništva, kao što je poznato, jest Darijana Filipović, a Zdenko Lučić kandidat je pet hrvatskih oporbenih stranaka, tzv. Hrvatske petorke. Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH kandidira se i Slaven Kovačević kao predstavnik “građanske” opcije, no u hrvatskom narodu on nema ni najmanju potporu jer je eksponent politike Željka Komšića, koji je u protekla četiri mandata u Predsjedništvu BiH radio protiv interesa Hrvata. Darijana Filipović u utrci je sudjelovala kao branič službene linije HDZ-a BiH i priče o hrvatskom zajedništvu, Lučić kao kandidat koji traži korjenite promjene u politici Hrvata u BiH, a Kovačević kao predstavnik platforme koja se de facto zauzima za bosanskohercegovački unitarizam, upravo onu politiku koju forsiraju bošnjačke stranke.
Hrvatska jedinica
U takvim prilikama neriješeno ustavno pitanje služi za dizanje političkih tenzija pa je u kampanji Hrvatski blok optuživao bošnjačke i probošnjačke stranke za svjesni izborni inženjering s ciljem pretvaranja Federacije BiH u građanski, to jest većinski bošnjački entitet u kojem bi Hrvati ostali bez statusa konstitutivnog naroda. Bošnjačke i ideološki im bliske građanske stranke tijekom svoje kampanje zahtjeve Hrvatskog narodnog sabora da se formira zasebna hrvatska izborna jedinica u BiH, podržana Rezolucijom Hrvatskog sabora, prikazivali su kao upletanje Republike Hrvatske u unutarnja pitanja BiH. U tome su pojedini bošnjački i probošnjački akteri otišli tako daleko da su te hrvatske zahtjeve, razumne, konstruktivne i potpuno opravdane, okarakterizirali kao pokušaj etničke segregacije i uvođenje trećeg entiteta na mala vrata.
Ovi izbori stoga su za Bosnu i Hercegovinu kritičan politički test koji može odvesti u dva smjera: prema dubokoj institucionalnoj krizi ili prema nastavku reformskih procesa. Za hrvatski narod u BiH dugotrajna politička kriza ima izravne posljedice, koje se osjećaju u svakodnevnom životu, ali ima i dalekosežne učinke koji nadilaze samu politiku. Višegodišnje preglasavanje stvorilo je duboko nepovjerenje Hrvata prema političkom sustavu u zemlji u kojoj žive i u kojoj su konstitutivni narod. Izbore Hrvati u BiH doživljavaju kao svojevrstan popis stanovništva, ali i kao borbu za opstanak, pa osjećaju pritisak, što među njihovim predstavnicima smanjuje prostor za zdravu političku konkurenciju, borbu protiv korupcije i rješavanje gospodarskih pitanja. To što brojniji narod u Federaciji BiH može odrediti tko će sjediti u fotelji namijenjenoj hrvatskom predstavniku među Hrvatima stvara dojam da su institucije BiH od njih otuđene i da glas pojedinaca u nekim dijelovima zemlje nema jednaku vrijednost. Politička nestabilnost i priče o krizama, trećem entitetu, ratovima i preglasavanju najviše pogađaju mlade obitelji. Kako velika većina Hrvata u BiH ima i hrvatsko državljanstvo, a time i status građana EU-a, mnogi od njih izlaz iz nestabilnog sustava vide u odlasku sa svojih povijesnih prostora. Umjesto čekanja političkih dogovora, neki su se odavno preselili u Hrvatsku, a neki su izabrali trajno iseljenje u Njemačku i Austriju.
Poruka Zagreba
U nacionalno miješanim sredinama kao što su Mostar i pojedini dijelovi srednje Bosne, politička zaoštrenost i politički zastoj postavili su nevidljive granice u školstvu, zdravstvu i kulturi. Kako se političke elite u Sarajevu, Mostaru ili Banjoj Luci ne mogu dogovoriti, tako obični građani sve više žive jedni pored drugih, a ne jedni s drugima, što smanjuje mogućnosti za izgradnju stabilnog, funkcionalnog društva. Sve bi to za Hrvate trebao biti motiv za izlazak na birališta na kojima se bore za obranu institucije legitimnog predstavljanja. No Hrvati su svjesni velikih zapreka i na ovim izborima jer ključne izmjene izbornog zakona, koje bi jamčile zasebnu hrvatsku izbornu jedinicu, nisu usvojene, zbog čega mnogima od njih izlazak na izbore djeluje uzaludno. Nije čudno što je nemali dio Hrvata u BiH, posebice u dijelovima Bosne, mentalno već okrenut odlasku i u procesu prikupljanja dokumentacije.
O položaju Hrvata u BiH puno se govori na hrvatskoj političkoj sceni. No kada se pitaju Hrvati u BiH da objektivno sagledaju tko je u protekla dva desetljeća za njih najviše učinio, ističu premijera Andreja Plenkovića. Opće je mišljenje da je njegov pristup, politika kontinuiranog diplomatsko-institucionalnog djelovanja kroz mehanizme EU-a, najplodonosniji. Plenković je pitanje ravnopravnosti Hrvata i njihova legitimnog predstavnika u Predsjedništvu BiH uspio nametnuti kao temu u briselskim institucijama, što je prije u EU-u bilo ignorirano. Hrvatski se premijer snažno postavio i kao glavni zagovornik europskog puta BiH, smatrajući da će se europskim integracijama trajno riješiti i ustavni položaj hrvatskog naroda. Uza sve to, pod Plenkovićevim vodstvom višestruko su povećana proračunska sredstva Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH kojima se izravno sufinanciraju strateški projekti poput gradnje i obnove škola, crkava, Hrvatskog narodnog kazališta, mostarske bolnice.
U priči o Hrvatima u BiH i hrvatskim političarima nemoguće je zaobići predsjednika Zorana Milanovića, koji je posljednjih godina promijenio retoriku nekadašnjeg šefa SDP-a i napustio tradicionalne diplomatske obzire. Bez rukavica Milanović kritizira političko Sarajevo i Komšića, međutim, Plenković je taj čiji su diplomatski manevri u izbornoj noći 2022. prisilili visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne izmjene kojima je djelomično zaštićen Dom naroda Federacije BiH.
Važno je reći da će ovi izbori, iako se provode po starom izbornom zakonu, označiti svojevrsnu prekretnicu. Kako god završili, nakon njih će se morati provesti korjenite promjene koje će Hrvatima osigurati da kao konstitutivni narod ostvare sva svoja prava. Snažan poticaj za to dala je i Rezolucija Hrvatskog sabora o osnaživanju političkog položaja Hrvata u BiH. Zagreb je poslao poruku da u vezi s pitanjem Hrvata u BiH drži jedinstvenu liniju.
