Priča s robotaksijima iza kojih stoji poduzetnik Mate Rimac ovih je dana dobila novi, poprilično dramatičan zaplet. Rimac je, naime, navodno još početkom godine Vladi premijera Andreja Plenkovića najavio da se planira odreći 179 milijuna eura bespovratnih europskih sredstava koja su mu dodijeljena upravo za realizaciju projekta robotaksija. U konačnici ispada da bi se Rimac trebao odreći 89 milijuna eura koje je do sada dobio i odustati od ostatka novca koji mu je tek trebao biti isplaćen.
Da priča bude do kraja složena, ispada da je Ministarstvo prometa tri mjeseca nakon što mu je Rimčeva tvrtka najavila da odustaje od europskog novca dalo odobrenje odgode roka za projekt robotaksija. Javnost se stoga s pravom pita znači li sve to da su i Rimac i Vlada imali saznanja o tome da poduzetnik odustaje od europskih milijuna i da su mu bez obzira na to mjesecima iza tih saznanja pomicali rokove iz ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava čime su obmanjivani i građani i Europska unija. Nije nepoznanica da je Rimcu kao posljednji rok za predstavljanje vozila s petom razinom autonomije određen 31. kolovoza, što je javno rekao i ministar Oleg Butković.
„Imali smo već određena produljenja tog projekta, a ako ne bude, onda, naravno, neće biti isplaćeno ništa, odnosno novac koji je isplaćen vratit će se u proračun. Stvari su tu jasne“, tvrdio je Butković u posljednjem u nizu produljenja rokova za Rimčev robotaksi. Pri tome također valja napomenuti kako je Europska komisija u ožujku Hrvatskoj isplatila osmu tranšu iz Mehanizma za oporavak i otpornost u iznosu od 897 milijuna eura. Taj novac Hrvatska je, prema tvrdnjama iz priopćenja, mogla dobiti tek kad uspješno ispuni 17 potrebnih pripadajućih investicijskih pokazatelja, čije je ispunjenje potvrdila sama Komisija.
Foto: Goran Mehkek / CROPIX
Velika obećanja
Kao najznačajnija investicija iz te osme tranše navode se prototipovi potpuno autonomnih i električnih vozila te adekvatno testiranje 60 vozila, pri čemu valja podsjetiti na još jedan paradoks. Rimčevi prototipovi verificiraju se, naime, u Svetoj Nedelji umjesto u ovlaštenim servisima. Tvrtka Project 3 Mobillity, koja je u međuvremenu preimenovana u Verne, sada već davne 2021. ušla je u Nacionalni plan oporavka i otpornosti osiguravajući na taj način iznos od 179 milijuna eura bespovratnih sredstava namijenjenih projektu robotaksija.
Ovdje je ujedno riječ o najvećem pojedinačnom iznosu dodijeljenom nekoj privatnoj kompaniju u sklopu toga programa financiranog iz europskih fondova. Cilj projekta bio je razvoj potpuno autonomnog električnog vozila pete razine autonomije, što znači vozila koje može voziti u svim uvjetima bez ljudske intervencije, vozača i papučica. Takva razina autonomije zasad nigdje ne postoji i smatra se da u vrhunskoj autoindustriji neće biti postignuta prije 2030. godine. Projekt je, međutim, svemu tome unatoč od starta predstavljan kao senzacija i kao opcija koja će biti izvedena u relativno kratkom roku.
Više od deset godina Rimac javnosti uspješno prodaje priču o tehnološkoj revoluciji koja samo što nije stigla. Svi njegovi projekti, počevši od Concept One i Concept Two do Nevere pa na koncu i robotaksija, uglavnom su predstavljani kao projekti koji će promijeniti svijet, ali je svaka od tih priča stala u realizaciji u obliku u kojem bi projekt prvotno bio predstavljan javnosti. Svaka najava nekog novog projekta praćena je medijskim oduševljenjem, dok su propitkivanja o konkretnoj realizaciji izostajala. Fokus bi se zatim prebacivao ne neku novu viziju budućnosti, i tako u krug.
Premijer u nevolji
Slučaj Rimac prosječnog čovjeka tako bi mogao podsjetiti na starog prijatelja kojem ste posudili novac, a kada dođe moment vraćanja dugova, onda se kreće u potragu za novom posudbom da bi se time stvorio dojam uspjeha. Sve to možda i ne bi bilo sporno da se ovdje ne radi o 180 milijuna eura javnog novca i da nije riječ o projektu koji godinama promovira politika predvođena premijerom Andrejom Plenkovićem, koji je Rimčeve robotaksije i Europi prezentirao kao jednu od vodećih hrvatskih razvojnih priča. Istini za volju, Rimcu se mora priznati da je vješt komunikator koji je svih ovih godina uspio stvarati dojam tehnološke genijalnosti i revolucionarnog napretka, u što je uvjerio domaću političku scenu i značajan dio javnosti, gušeći svaki oblik kritike tvrdnjama da njegov projekt problematiziraju zavidnici koji ne shvaćaju inovacije. Sada kada se balon oko Rimca počinje bušiti, iza cijelog projekta ostaje cijeli niz pitanja- nejasno je gdje su konkretni rezultati, još je manje jasno gdje je završio javni novac i, naposljetku, gdje je stvarna tehnologija.
Navodi o tome da se Rimac odriče europske potpore sugeriraju da i Plenković pokušava pronaći način za izlazak iz projekta koji neće završiti onako kako je on godinama najavljivao građanima. Zato Plenkoviću više nije do njegovih prezentacija i futurističkih animacija i novih obećanja iako je baš sada trenutak u kojem bi i on i Rimac morali pogledati javnosti u oči i objasniti što je to točno razvijeno svih ovih godina. Javnost u svakom slučaju zaslužuje znati zašto su projekti neprestano mijenjani i zbog čega su se neumorno davali novi rokovi praćeni novim najavama o realizaciji projekta. Rimac mora objasniti i gdje je novac koji je uložen u projekt koji je svih ovih godina predstavljao kao hrvatsku tehnološku budućnost. Da povrat novca ne smije biti prikazan kao jednostavno rješenje problema, upozorava Rimčev dugogodišnji kritičar, informatički stručnjak Lucijan Carić. „Vraćanje EU sredstava za neispunjeni ugovor i neisporučeni projekt nije ‘samo sam se šalio’ operacija, kao kada od frenda posudite 500 eura pa mu ih vratite za šest mjeseci umjesto obećana dva. Povrat sredstava proizveo bi ozbiljne posljedice u širokom kontekstu koje sam čin vraćanja love ne može poništiti.
Mislim kako su ovdje pali svi kontrolni mehanizmi, od netransparentne ocjene projekta, netransparentne dodjele sredstava, netransparentnog ugovora, netransparentne navodne studije izvodljivosti… Ni komunikacija s javnošću, u dobroj mjeri zavaravajuća, nije bila transparentna, a često ni pravovremena. Ujedno, mogu se postaviti mnoga neugodna pitanja, poput postojanja dobre volje u trenutku sklapanja ugovora. Ne možete samo tako obećati isporuku nepostojeće tehnologije treće strane pa kasnije reći – žao mi je, ‘oni’ su me zeznuli. Dobili ste jedinstvenu priliku privilegiranom dodjelom velikog iznosa koji vam osiguravaju porezni obveznici. Dakle ne prodajete viziju, nadu ili najbolje namjere, ne osiguravate zapošljavanje ili prihode proračunu, već obećavate isporuku određenog proizvoda i usluge u određenom roku. Kada to ne ispunite, legitimno je propitivati sve što ste po tom pitanju rekli i radili, od prvog dana”, poručio je Carić.
Kupovanje vremena
Koliko je ova priča problematična za Rimca, toliko je problematična i za Plenkovića, iz čije su Vlade dva dana prije objave o Rimčevu povratu novca, u odgovoru za portal Teleskop, tvrdili da je s projektom sve u redu. Iz Ministarstva financija poručili su kako su svi dosadašnji zahtjevi uredno ispunjeni i da postoji jasno definiran plan te da Vlada očekuje uspješnu realizaciju projekta čiji se tijek odvija unutar predviđenih rokova. Pitanje je stoga i je li Vlada svojim odgovorima kupovala vrijeme i pokušala kontrolirati političku štetu koju će joj zasigurno nanijeti Rimčeva odluka o povratu novca. Golemi je to udar za premijera Plenkovića koji se založio za projekt čija tehnologija, lako moguće, nikada nije ni bila onakva kakvom je predstavljana.
Pored toga, čini se kako i Rimac vraćanjem novca nastoji izbjeći opciju u kojoj bi projekt okončao neuspjehom i završio pod povećalom EPPO-a ili Olafa. Pitaju li se kritičari, osim Rimca za potencijalno obmanjivanje javnosti trebao bi odgovarati i Plenković, pa i njegova kolegica iz Europske komisije Ursula von der Leyen, koja je također srdačno podržavala Rimčev projekt. Javnost u konačnici stječe dojam da je ovo projekt na principu – ruka ruku mije, pa je tako i Rimac Plenkoviću napravio uslugu da bi Vlada uopće dosegla granicu potrebnu za dobivanje milijuna iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti, a sada se čini kako su i jedan i drugi znali da je nemoguće napraviti najavljivani robotaksi. Upravo stoga postavlja se još jedno pitanje: je li Plenković taj koji je Rimcu sugerirao da vrati novac kako bi se tako do posljednjeg roka sanirala šteta i smanjio javni pritisak? Pritisak će se, čini se, teško izbjeći jer oporba već sada upozorava na netransparentnost i postavlja pitanje kamo će se preusmjeriti vraćeni novac.
Kada je o bespovratnim sredstvima riječ, treba spomenuti i to da Europska komisija rigorozno provodi financijske i tehničke revizije projekata kojima je dodijelila sredstva, pa će Rimac takvo nešto teško izbjeći sve i da uspije vratiti novac koji se iz ove perspektive čini kao najbolja pozajmica na svijetu, jer za 180 milijuna svaki fond uzima barem 18 milijuna eura na godišnjoj razini. Oni upućeni u tematiku objašnjavaju nam da je Rimčeva tvrtka mogla legalno okretati dobiveni novac na tržištu kapitala, no napominju da je država pretrpjela golemu financijsku štetu zbog izgubljenog vremena jer je gotovo 180 milijuna eura javnih sredstava iz NPOO-a godinama bilo zamrznuto i rezervirano za projekt koji na kraju odustaje od europskog financiranja. Dok je Verne imao osiguran ogroman javni kapital bez kamata, svi drugi domaći poduzetnici bili su primorani na tržištu posezati za skupim komercijalnim bankovnim kreditima plaćajući visoke kamate.
Ozbiljne posljedice
Bilo kako bilo, Hrvatska je sad zbog Rimčeva odustajanja pred ozbiljnim financijskim i proceduralnim problemom jer Mehanizam za oporavak i otpornost ne dopušta jednostavan povrat novca bez posljedica. Situacija je složenija utoliko što se projekt navodi kao jedan od ključnih nacionalnih pokazatelja u sklopu Nacionalnog plana za oporavak i otpornost, stoga odustajanje direktno utječe na državni proračun, ali i na odnose s Bruxellesom.
Kada Verne službeno i vrati 89,7 milijuna eura predujma u proračun, a preostalih 89,7 milijuna ostane nepovučeno, Vlada nema opciju zadržati taj novac kao opću proračunsku uštedu niti ga može automatizmom preusmjeriti na druge projekte bez odobrenja Europske komisije. Da bi se taj novac iskoristio za bilo što drugo, pa taman da je riječ o obnovi vrtića, Hrvatska mora proći proces službene revizije NPOO-a s Europskom komisijom. Dodatni je problem to što rokovi za trošenje kompletnog novca iz NPOO-a istječu potkraj ove godine, pa država praktički i nema vremena za pronalazak novih projekata koji se mogu ugovoriti i okončati u par mjeseci. Ako se ne nađe hitna, a onda i odobrena zamjena, tih 179,5 milijuna eura trajno se vraća u europski proračun, a iz toga proizlazi da Hrvatska ostaje bez prava na taj dio bespovratnih sredstava.
Kako Europska komisija ne kažnjava direktno privatne tvrtke, jer to provodi država ako privatnici krše ugovore, Komisija ima mogućnost kazniti državu članicu ako ne ispuni ciljeve koje je sama predložila i potpisala. Sredstva iz NPOO-a isplaćuju se u paketima, odnosno tranšama, tek nakon što pojedina država uspije dokazati da je ispunila određen broj reformi i investicija. Budući da u slučaju Rimac krajnji cilj neće biti ostvaren, EK ima opciju umanjiti, pa i privremeno suspendirati isplatu idućih potpora Hrvatskoj. Penalizacija se izračunava prema posebnoj metodologiji EK te bi, kako tvrde upućeni, država mogla ostati bez desetaka milijuna eura idućih rata.
