Hrvatska politička scena tijekom protekla tri desetljeća iznjedrila je niz stranaka i pokreta koji su obećavali promijeniti ustaljene odnose moći. Neki su nastajali kao odgovor na razočaranje HDZ-om i SDP-om, drugi su pokušavali okupiti birače izvan tradicionalnih ideoloških podjela, a treći su se predstavljali kao alternativa cijelom političkom sustavu. HSLS, ORaH, Živi zid i Most samo su neki od primjera političkih opcija koje su u različitim razdobljima pokušavale zauzeti prostor između dvaju najvećih političkih blokova. Međutim, nijedna nije uspjela trajno promijeniti činjenicu da se borba za sastavljanje hrvatske Vlade uglavnom vodi oko HDZ-a i SDP-a.
Pritom bi bilo pogrešno zaključiti da su svi pokušaji stvaranja trećeg političkog pola propali. Most je nakon parlamentarnih izbora 2015. postao ključan za sastavljanje vlasti, a potom je ponovno sudjelovao u vladajućoj većini. ORaH je 2014. ostvario zapažen rezultat na europskim izborima, dok je Živi zid u jednom razdoblju postao važna parlamentarna snaga i privlačio birače nezadovoljne etabliranim strankama. HSLS je još ranije imao važnu ulogu u hrvatskoj politici, uključujući sudjelovanje u vlasti. No jedno je osvojiti mandate, utjecati na političke pregovore ili sudjelovati u koaliciji, a sasvim drugo postati samostalna politička snaga oko koje se formira vlast.
Upravo na tu razliku upozorava politički analitičar Karlo Jurak, koji za Dnevno.hr objašnjava da je pitanje uspjeha “trećeg puta” ponajprije pitanje kriterija prema kojem se taj uspjeh mjeri. Prema njegovu mišljenju, Hrvatska je više puta imala relevantne treće političke opcije, ali nijedna nije uspjela trajno potisnuti dva najveća politička pola.
Treći put je postojao, ali nikada nije prestao biti treći
“‘Treći put’ jest zaživio više puta pod različitim imenima, ali ostao je što mu ime kaže – ‘treći’”, kaže Jurak, podsjećajući da su se kroz hrvatsku političku povijest na tom prostoru izmjenjivale različite stranke i pokreti. “Ta različita imena su bila HSLS, ORaH, Živi zid, Most, još valjda neki liberali koje se čovjek ne može sjetiti na prvu itd. I oni su ili bili značajan oporbeni faktor, a neki u više navrata i sudionik vlasti. Neki su se, doduše, ispuhali začas”, objašnjava analitičar.
Njegova ocjena otvara važnu razliku između političkog proboja i trajnog preslagivanja stranačkog sustava. ORaH je na europskim izborima 2014. osvojio približno 9,4 posto glasova i jedan mandat, što je bio rezultat koji je tada pokazao da postoji birački prostor za novu zelenu opciju. Međutim, politički uspon stranke Mirele Holy nije se pretvorio u dugoročnu parlamentarnu snagu. Živi zid prošao je drukčiji put, od prosvjednog i antisistemskog pokreta do parlamentarne zastupljenosti, ali su unutarnji sukobi i politički raskoli postupno oslabili njegov utjecaj.
Most je drukčiji primjer jer se, za razliku od brojnih kratkotrajnih političkih projekata, održao na nacionalnoj sceni i nakon sudjelovanja u vlasti. Njegova uloga nakon izbora 2015. bila je osobito značajna. S 19 osvojenih mandata Most je postao nezaobilazan čimbenik pregovora o novoj parlamentarnoj većini, a njegova odluka o suradnji s HDZ-om omogućila je formiranje vlade Tihomira Oreškovića. Godinu poslije Most je ponovno sudjelovao u vlasti, ovoga puta s Andrejem Plenkovićem. Time je pokazao da treća politička opcija može imati ozbiljnu pregovaračku snagu, ali i koliko je teško takvu poziciju pretvoriti u samostalno upravljanje državom.
Zašto birači ponovno završavaju u dva velika bloka?
Jurak smatra da je ključni problem u strukturi hrvatskog političkog natjecanja. Treće opcije mogu se pojaviti, osvojiti značajnu potporu i utjecati na sastavljanje vlasti, ali teško uspijevaju promijeniti temeljni odnos snaga.
“Vaša je poanta vjerojatno da ‘treći put’ nije uspio u smislu da bi razbio duopol HDZ-SDP, ili bilo kakvo zasnivanje vlasti mimo tih dviju stranaka. S te strane je točno da ‘treći put’ nije zaživio”, objašnjava Jurak. Razloge pronalazi u dugotrajnoj političkoj podjeli hrvatskog biračkog tijela, ali pritom upozorava da se njezino održavanje ne može objasniti isključivo povijesnim sukobima, ideološkim nasljeđem ili identitetskim pitanjima. Prema njegovoj ocjeni, važnu ulogu danas ima sama raspodjela političke snage.
“Razloge možemo pronaći u još uvijek dosta ukorijenjenom političko-identitetskom dvojstvu hrvatskog demosa, u čemu danas ne treba više tražiti toliko nužno povijesne razloge koliko činjenicu da je HDZ samostalno toliko jak da ‘drugu stranu’, odnosno opoziciju primorava da se što više okupi oko jedne opcije”, ističe Jurak.
Takva dinamika stvara problem za manje stranke. Birač koji želi smjenu vlasti ne mora nužno biti zadovoljan najvećom oporbenom opcijom, ali može procijeniti da glas za manju stranku smanjuje izglede za političku promjenu koju želi. Time se prostor za nove političke projekte sužava upravo u trenucima kada se izbori doživljavaju kao odlučivanje između dvaju suprotstavljenih blokova.
Je li glas za treću opciju doista bačen glas? Upravo je percepcija “bačenog glasa” jedan od najvažnijih dijelova Jurakova objašnjenja. Ona ne znači da glas za manju stranku objektivno nema vrijednost. Takav glas može donijeti parlamentarni mandat, utjecati na sastavljanje većine ili otvoriti prostor za novu političku temu. Međutim, ako birači izbore prvenstveno promatraju kao priliku da smijene HDZ ili spriječe dolazak SDP-a na vlast, manja opcija može im izgledati kao politički rizik.
“Zbog toga se onda svi ‘treći’ dožive kao ‘bacanje glasova’. I zato oni nisu zaživjeli nikad kao više od ‘trećega’”, zaključuje Jurak. U hrvatskom proporcionalnom izbornom sustavu takvo razmišljanje dodatno je povezano s izbornim jedinicama i pragom od pet posto. Stranka može imati prepoznatljivu podršku na nacionalnoj razini, ali ako njezini glasovi nisu dovoljno koncentrirani u pojedinim izbornim jedinicama, može ostati bez očekivanog broja mandata. Istodobno, veće stranke i koalicije mogu biračima ponuditi uvjerljiviju mogućnost neposrednog utjecaja na sastavljanje Vlade. Zato se pred izbore nerijetko ponovno otvara pitanje trebaju li manje opcije nastupati samostalno ili se priključiti većem političkom bloku.
No hrvatska politička povijest pokazuje i drugu stranu tog odnosa. Bez manjih stranaka nije moguće objasniti niz važnih parlamentarnih većina. Od HSLS-a i HSS-a u ranijim razdobljima do Mosta, Domovinskog pokreta i regionalnih političkih opcija, hrvatske su vlade često ovisile o partnerima koji nisu bili ni HDZ ni SDP. Treći politički akteri, dakle, nisu bili nevažni. Njihova se moć često očitovala upravo nakon izbora, u pregovorima o većini, a ne u mogućnosti da samostalno osvoje vlast.
Može li se uopće razbiti dominacija HDZ-a i SDP-a?
Posljednjih godina dodatnu dimenziju toj raspravi daju Možemo i Domovinski pokret. Možemo se profilirao kao prepoznatljiva lijevo-zelena opcija, osobito nakon preuzimanja vlasti u Zagrebu, dok je Domovinski pokret nakon parlamentarnih izbora 2024. postao dio vladajuće većine s HDZ-om. Njihovi primjeri pokazuju da se politički prostor izvan dviju tradicionalnih stranaka nastavlja razvijati, ali i da ulazak u vlast ne znači nužno stvaranje trećeg, samostalnog centra političke moći.
U tom je kontekstu zanimljiva i aktualna suradnja SDP-a i Možemo. Dvije stranke pripremaju zajednički nastup na sljedećim parlamentarnim izborima, a njihova se strategija temelji na okupljanju oporbenih glasova. Takav pristup može se promatrati i kroz Jurakovu tezu: kada je jedna vladajuća stranka organizacijski i izborno snažna, njezini protivnici imaju poticaj za međusobno povezivanje. Time se, međutim, ponovno otvara pitanje koliko prostora ostaje za samostalne političke projekte koji ne žele biti dio jednog od velikih blokova.
Zato tvrdnja da u Hrvatskoj “treći put” nikada nije uspio nije sasvim precizna. Uspijevao je osvajati mandate, oblikovati javne rasprave, sudjelovati u vlasti i povremeno odlučivati tko će sastaviti Vladu. Ono što dosad nije uspio jest trajno promijeniti političku strukturu u kojoj se vlast formira oko HDZ-a ili SDP-a. Jurakovo objašnjenje upućuje upravo na taj paradoks: treće opcije mogu biti dovoljno snažne da odlučuju o pobjedniku, ali ne i da same postanu središte oko kojega se okuplja parlamentarna većina.
