Bilo je točno onako kako smo pisali prije otprilike dva mjeseca kada je Slaven Bilić dobio svoju drugu šansu na klupi reprezentacije Hrvatske, kada smo rekli da bi to mogla biti velika pogreška. Bilić ne samo da nije održao niti status quo u reprezentaciji već ju je deteriorirao do te razine da se nakon tri odigrane utakmice već spekulira o njegovoj smjeni. Četiri primljena gola protiv Španjolske, jedan protiv Čeha i čak sedam golova protiv Engleske, uz bolesno negledljiv i mučan nogomet, jasan su indikator da nešto baš ne valja u svlačionici reprezentacije, odnosno, da Bilić nije dorastao zadatku.
HNS je donio vrlo diskutabilnu i rekli bismo nepromišljenu odluku reimenovanjem Bilića i ako nisu već do sada, uskoro će biti svjesni toga da su vjerojatno napravili kolosalnu pogrešku. No, ono što baš jako smeta jest činjenica da je HNS imao asa u rukavu cijelo vrijeme i mogao ga je ekspresno odigrati još ljetos, ali su napravili i tu propust. Naime, reprezentaciji je svo ovo vrijeme dostupan, trofejni i ako nas pitate, jedan od najboljih hrvatskih trenera, Nenad Bjelica.
Bjelicu smo naveli kao idealnog kandidata u već spomenutom komentaru na početku, a jedino što sada možemo jest ponoviti neke najvažnije detalje, koji svakako važe i danas. Krucijalno pitanje i danas važi, a to je što smo točno htjeli od reprezentacije nakon Dalića? Dalić je imao svoj pristup, taktičko praktično čak pomalo i pasivan, ali psihološki je s igračima radio dobar posao, inače ne bi osvojio sve što je osvojio. No, nasljednik mu nužno ne mora biti baš takav, odnosno nije morao biti. Nasljednik se nikako nije mogao osloniti na Dalićeve metode rada jer su, naprosto, one djelovale samo kod njega i u komuni koju je stvorio.
Izbornik za hard reset
Ono što je Hrvatskoj bilo potrebno jest ne elegantnija i medijski seksipilnija verzija Dalića, Slaven Bilić, već trener s ozbiljnim rezultatima u karijeri i lik koji je do grla umočen u radnju, stanje i zbivanje nogometa i nogometnih trendova koji su danas aktualni. A za Bilića uistinu ne bismo rekli da je taj profil. Za Bjelicu itekako.
Bilić je trenerskim profilom vrlo sličan Daliću, obojica nisu vrsni taktičari i bogznakakvi stratezi, jer da jesu imali bi vjerojatno značajnije uspjehe s klubovima, metode su im se uvijek temeljile na “priči”, “psihologiji”, kreiranju obiteljske “friendly” atmosfere. I to je skroz OK, Daliću je to donijelo stelarna dostignuća, ali ruku na srce taj čovjek i ta cijela ekipa u trenucima kada ju je on vodio, imala je suludo puno sreće. Oslanjati se na metafiziku može biti opasno, i zato je svakako bolje ziheraški tražiti opciju koja iziskuje manje nepredvidivosti i koja se ne oslanja puno na božju pomoć i praznovjerne apstraktne faktore.
S Bilićem i Dalićem smo, nekako nam se čini, na sličnim stazama. Inače roker i alternativac Bilić se već eto “podesnio”, “podomoljubio” (a baš i nije bio takav), ostavio je “senatore” u ekipi iako im tu vjerojatno već dugo vremena nije mjesto, počeo je stavljati ruku na srce dok svira himna, iako to godinama ne radi, usput rečeno nama to ne smeta nimalo, ali zašto tako labilno mijenjati odluke i stavove?! Dakle trudio se blijedo kopirati Dalića i nastaviti tamo gdje je Dalić stao, a kako ni sam Dalić nije udario neke snažne temelje u taktičko filozofskom smislu, nije se Bilić baš imao na što nasloniti.
I baš zato nam je trebao trener, izbornik, koji će napraviti hard reset i krenuti graditi ako treba sve i od nule. Tu smo vidjeli upravo Bjelicu kao idealnog kandidata. Bjelica je jedan od rijetkih hrvatskih trenera koji ima baš jako pokriće i uporište u svom CV-ju. Bjelica u nogometnom smisli donosi sasvim drugačijU energiju, stav, pristup i metodologiju nego što su je imali brojni njegovi prethodnici. U najboljim je trenerskim godinama, odmjeren je, staložen, a opet strog, discipliniran, principijelan i neukaljan politikom i nekim eksternim nenogometnim faktorima. Čovjek je nedavno s Dinamom napravio ono što nitko nije uspio gotovo 50 godina, udario je temelje u Dinamovoj ekipi na kojima je klub jahao sve do odlaska Jakirovića. Čovjek je poskidao skalpove velikim ekipama u Ligi prvaka i Europa ligi, i to, ako nas pitate, s ne baš tako jakom ekipom kako svi pričaju. Bilo je u godinama prije i poslije njega i jačih ekipa.
Bjeličin efekt
Ono čime je Bjelica kupio najviše svojih pristalica jest pragmatičnost, vrhunska analitičnost i mogućnost da brzo pročita protivnika te da u kratkom vremenskom prozoru reagira na podražaje. Jedan od najjačih primjera Bjeličine taktičke i trenerske genijalnosti jest uništavanje Atalante na Maksimiru 2019. godine u prvom kolu Lige prvaka. Bila je to ona bombastična Atalanta koje se bojalo pola Europe. Igrali su u specifičnoj formaciji, razarali po bokovima, igrali su okomito, brzo, agresivno… Igrali su onako kako u tom trenutku, od klubova u Ligi prvaka, nije igrao nitko. Što im je Bjelica napravio? Replicirao je njihov stil igre i rasturio ih 4:0.
Replicirati stil igre kakav je onda igrala Atalanta s vrlo specifičnim igračima na gotovo svim pozicijama, počevši čak i od vratara, u tako velikoj i važnoj utakmici – gotovo je pogibeljno, hazarderski i iziskuje muda. Međutim, Bjelica je, kako je jednom prilikom objašnjavao baš pripremu te utakmice, rekao da je odlučio isprobati ovu taktiku svega nekoliko dana prije utakmice s Atalantom. Pa sve da je i tjedan, mjesec pripreme bio u pitanju, jako je teško razbiti neku ekipu 4:0 pritom koristeći igru kakvu tvoja momčad do tada nije igrala. Zašto spominjemo tu utakmicu? Pa zato što je, de facto, takva svaka utakmica koju vodi izbornik neke reprezentacije.
Izbornici imaju vrlo malo vremena da naprave nešto s ekipom koja im dođe u svakakvom stanju iz klubova. Dalić ih nije maltretirao puno, a realno nije ni morao, dečki su se znali godinama i on je bio stava da “nema što učiti Modrića i ekipu kako se igra nogomet”. Međutim, to je pogrešan stav. Jer uvijek dođe dan kada treba promijeniti paradigmu i krenuti ispočetka, a za to treba pragmatik s jezičinom koji se ne boji promjena i koji će analitično sagledati inventar i od njega složiti funkcionalnu ekipu.
Bjelica je tu savršeni “fit”. Ne dvojimo da bi Bjelica svakog protivnika temeljito proučio, do srži, kao što je to radio i u klubu, a još manje dvojimo da bi za svakog od njih pripremio neku “Atalantu”. Bjelica je u Dinamu od nekih igrača izvlačio nemoguće, a opet velimo, na nekim pozicijama to i nisu bili igrači visokog kalibra. U reprezentaciji uglavnom jesu i sad zamislite što bi bilo da ih date u ruke nekome tko će ih u kratkom roku modelirati i otključati im potencijal, pronaći im bolju poziciju, pogurati one koji su u formi, ispremiješati formacije, instalirati pokoji mehanizam više, uigrati nekoliko planova igre… Od Bjelice smo to vidjeli mnogo puta, i nekako je ostavio dojam da mu je upravo to jedna od specijalnosti i to uglavnom na velikim utakmicama, a svaka utakmica reprezentacije je velika.
Trener s karakterom
Bjelica bi također odgovarao trenerskim profilom izbornicima kakve sada zapošljavaju sve veće reprezentacije. To su sada uglavnom ugledni treneri s jakim klupskim renomeom poput Jurgena Kloppa koji vodi Njemačku, pa onda i Tomasa Tuchela koji upravlja Engleskom pa i Zinedinea Zidanea koji je uzeo Francuze. Svi su oni ostavili dubok trag u klubovima prije nego što su u najboljim trenerskim godinama odlučili prihvatiti izb0rnički posao. U prijevodu, izbornički posao više nije “korak nazad” u karijeri, već kako vidimo novo bojno polje za trenere visokog rejtinga. Bjelica nam je tu, uz Niku Kovača, jedini realan i opravdan izbor.
Bjelici nije toliko važno da dobro izgleda dok ga kamera hvata reakcije na stadionu, ne nanaša sunčane naočale, nije mu styling najbitnija stvar, ono što smo dosad o njemu saznali jest da mu je važnije to da pod svaku cijenu izvuče što bolji rezultat i da je naprosto lik koji se ne da zajebavati. Da, Bjelica je trener koji ima opak karakter, bridak jezik i koji će reći pa kud puklo da puklo. To ga je koštalo i brojnih radnih mjesta, ali je barem ostao dosljedan.
Ono što djeluje pomalo patološki u cijeloj ovoj priči jest činjenica da HNS uopće ne razmatra Bjelicu kao izbornika, niti su ga kontaktirali u proteklih, otprilike, godinu dana koliko je trajala potraga za izbornikom i sva slina lobiranja. Za Bilića se itekako lobiralo, i u samoj reprezentaciji, i izvan nje, pa čak se govorilo da je i on sam lobirao. Za Bjelicu, eto, nije baš nitko, što je potpuno bizarno ako se uzme u obzir koja su se sve imena spominjala kao mogući Dalićevi nasljednici i kakav renome Bjelica ima. HNS sada ima još jednu šansu, Bjelica je i dalje dostupan i od svih kandidata koji bi mogli preuzeti reprezentaciju, on je i dalje uvjerljivo najbolji. Da su slobodni, bili bi to i Niko Kovač i Sergej Jakirović, ali u ovom trenutku mi zaista ne vidimo boljeg kandidata s jačim statusom i setom vještina. A vjerujemo istinski da bi Bjelica ponosno prihvatio tu ulogu i da bi u svaku utakmicu ušao kao da je na život ili smrt i ponajviše smo uvjereni da nikada ne bi izjavio pred igračima da bi “potpisao 4:0 poraz na poluvremenu samo da ne primi do kraja više gola”, kao što je defetistički izjavio Bilić.
Nećemo apelirati, nećemo ni lobirati, jer nismo za to plaćeni niti imamo ikakav materijalni interes u cijeloj priči, već samo naglašavamo i iznosimo činjenice na stol. Situacija se treba sagledati iz svih kuteva i treba imati na umu da je Hrvatska postala reprezentacija visokog profila i da ju više ne može voditi bilo tko, da to više ne može biti trener-povratnik, da to ne može biti ex-vatreni s 0 dana trenerskog staža, da to mora biti netko s bogatom trenerskom karijerom, trofejima, monumentalnim utakmicama, netko tko je ostavio neki potpis i trag. A Bjelica nam se čini, ponavljamo, kao trenutno najbolji mogući izbor.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Dnevno.hr.
