Postoji trenutak kada shvatiš da više ne gledaš nogomet.
Gledaš predstavu.
Ovog Svjetskog prvenstva taj je trenutak, barem za mene, došao kada je Hrvatska ispala nakon odluke koju milijuni ljudi još uvijek gledaju i pitaju se: “Čekaj… jesam li ja lud ili ovo nema smisla?”
I upravo tu počinje Orwell.
Najopasniji oblik kontrole nije kada ti netko zabrani gledati. Najopasniji je kada te uvjeri da ne vjeruješ vlastitim očima. Kada ti ekran, algoritam i “službena istina” objasne da ono što vidiš zapravo nisi vidio.
To više nije nogomet.
To je društveni eksperiment.
VAR je trebao donijeti pravednost. Donio je nešto mnogo opasnije – iluziju nepogrešivosti. Nekada si mogao psovati suca jer je pogriješio. Danas pogriješi stroj, a od tebe se očekuje da šutiš, jer stroj, navodno, ne griješi.
A kada milijuni ljudi prihvate da je ekran važniji od njihovih očiju, nogomet prestaje biti igra. Postaje trening.
Trening poslušnosti.
Zvuči pretjerano?
Pogledajmo što se dogodilo samo nekoliko dana kasnije. Američki predsjednik Donald Trump javno se uključuje u slučaj crvenog kartona američkom reprezentativcu, a FIFA ga poništava. Bez obzira smatra li netko odluku ispravnom ili ne, poruka je razorna.
Pravila više nisu sveta.
Ona su fleksibilna.
Ovise o tome tko ima dovoljno moći.
I nije li tako oduvijek bilo?
Sport nikada nije bio odvojen od politike. Nikada nije bio odvojen od novca. Nikada nije bio odvojen od interesa.
Samo smo to voljeli zaboraviti.
Rimski carevi imali su gladijatore.
Mi imamo nogometaše.
Oni su imali arene.
Mi imamo stadione.
Oni su imali cara koji jednim pokretom palca odlučuje o sudbini čovjeka.
Mi imamo institucije, korporacije, algoritme i političke telefone.
Publika je ostala ista.
Kruh i igre.
Samo su igre postale digitalne.
Možda je zato ovo Svjetsko prvenstvo toliko uznemirujuće. Ne zato što je Hrvatska ispala. Hrvatska će opet igrati. Pobjeđivali smo i gubili desetljećima.
Uznemirujuće je što sve više osjećamo da pravila više nisu ono što jesu, nego ono što nam netko kaže da jesu.
Da istina više nije ono što vidiš.
Nego ono što sustav certificira.
A kada jednom prihvatimo da nam ni vlastite oči nisu dovoljan dokaz, tada više ne govorimo o nogometu.
Tada govorimo o društvu.
Jer nogomet je oduvijek bio ogledalo svijeta.
Možda zato ovo nije priča o Hrvatskoj.
Nije čak ni priča o FIFA-i.
Ovo je priča o vremenu u kojem živimo.
Vremenu u kojem roboti sude, političari mijenjaju odluke, korporacije upravljaju spektaklom, a milijardama ljudi govori se da ne vjeruju vlastitim očima.
George Orwell bi se vjerojatno samo nasmiješio.
Ne zato što je bio prorok.
Nego zato što je upozorio da će dan kada odbacimo vlastita osjetila biti dan kada ćemo prestati biti slobodni.
Možda Hrvatska nije ispala sa Svjetskog prvenstva.
Možda je sa Svjetskog prvenstva ispala – istina.
Geopolitika profita (4): Dolar nakon dolara
