Vrlo zanimljiv, i nadasve aktualan tekst koji je posljednjih dana u SAD-u izazvao veliku pozornost ne samo s obzirom na to tko je njegov autor, objavio je prije tri dana tamošnji medij The Atlantic.
Radi se o tekstu pod naslovom Mat u Iranu autora Roberta Kagana, višeg suradnika u Brookings Institutionu i suradniku navedenog medija naglašenog liberalnog karaktera.
Za mnoge ovaj podatak neće značiti mnogo, pa ćemo reći kako je Rober Kagan zapravo tvorac nadaleko čuvenog američkog neokonzervativizma (koji s klasičnim konzervativizmom nema baš ništa i zapravo mu je potpuno suprotan, i čiji se pripadnici obično skraćeno nazivaju neoconsima), a isto tako i čuvenog think tanka „Projekt za novo američko stoljeće“ – svojevrsnog manifesta američkog suvremenog globalnog imperijalizma.
I sam Kagan je, posve logično navedenom, osoba koja se čitav svoj profesionalni vijek zalaže za američke vojne intervencije, prije svega baš na Bliskom istoku, što je sada i najaktualnije. Bio je vrlo glasni zagovornik rata u Iraku i prije čuvenog terorističkog napada na Ameriku 11. rujna 2001. godine.
Mnogima je također poznat i kao suprug Victorije Nuland, arhitektice američke politike u Ukrajini u vrijeme Obamine administracije (naširoko je poznat njen posjet u veljači 2014. g. prosvjednicima na središnjem kijevskom trgu i dijeljenje istima sendviča u ime američkog veleposlanstva, a vjerojatno još i više njen čuveni poklič tijekom telefonskog razgovora s tadašnjim američkim veleposlanikom u Ukrajini Geoffreyjem Pyattom kada je od nje tražio smjernice što i kako dalje i kada je rekla tu čuvenu: F..k The EU!“); u vrijeme Bidenove administracije bila je savjetnica za politička pitanja State Departmenta (formalno druga osoba iza državnog tajnika Antonyja Blinkena) ali je pri kraju mandata neočekivano dala ostavku bez prevelikih objašnjenja tog čina.
Ali sada se ipak posvetimo samom tekstu američkog medija. S njime se možete ili ne morate složiti. Međutim, kako je izrazito geopolitičkog karaktera, s jasno detektiranim svekolikim problemima s kojima se SAD susreće u ovom ratu i s duboko proanaliziranim posljedicama koje iz svega mogu proizići ne samo po SAD i Iran – objaviti ćemo ga gotovo u cijelosti dok sud o njemu prepuštamo vama. Uz napomenu kako je definitivno na tragu i naših brojnih analiza na ovu nadasve aktualnu i dalekosežnu temu po svojim posljedicama.
Usporedbe s prijašnjim američkim ratovima
Teško je zamisliti vrijeme kada su Sjedinjene Države pretrpjele potpuni poraz u sukobu, korak unatrag toliko odlučan da se strateški gubitak nije mogao ni popraviti ni ignorirati. Katastrofalni gubici pretrpljeni u Pearl Harboru, na Filipinima i diljem zapadnog Pacifika u prvim mjesecima Drugog svjetskog rata na kraju su poništeni. Porazi u Vijetnamu i Afganistanu bili su skupi, ali nisu nanijeli trajnu štetu ukupnom američkom položaju u svijetu, jer su bili daleko od glavnih poprišta globalnog natjecanja. Početni neuspjeh u Iraku ublažen je promjenom strategije koja je Irak u konačnici ostavila relativno stabilnim i bez prijetnje za susjede te održala dominaciju Sjedinjenih Država u regiji.
Poraz u sadašnjem sukobu s Iranom bit će potpuno drugačijeg karaktera. Ne može se ni popraviti ni ignorirati. Neće biti povratka na status quo ante, neće biti konačnog američkog trijumfa koji će poništiti ili prevladati učinjenu štetu. Hormuški tjesnac neće biti “otvoren” kao što je nekada bio. S kontrolom nad tjesnacem, Iran se pojavljuje kao ključni igrač u regiji i jedan od ključnih igrača u svijetu. Uloge Kine i Rusije, kao iranskih saveznika, ojačane su; uloga Sjedinjenih Država znatno je smanjena. Daleko od demonstracije američke snage, kako su pristaše rata više puta tvrdile, sukob je otkrio Ameriku koja je nepouzdana i nesposobna dovršiti ono što je započela. To će pokrenuti lančanu reakciju diljem svijeta dok se prijatelji i neprijatelji prilagođavaju američkom neuspjehu.
Američki senator: Naše zalihe streljiva i projektila su ozbiljno iscrpljene
Ima li Trump u rukama još dobrih karata?
Predsjednik Trump voli pričati o tome tko ima „karte“, ali nije jasno ima li još dobrih za odigrati. Sjedinjene Države i Izrael su 37 dana razorno učinkovito napadali Iran, ubivši velik dio vodstva zemlje i uništivši glavninu njezine vojske, ali nisu uspjeli srušiti režim niti od njega iznuditi ni najmanji ustupak. Sada se Trumpova administracija nada da će blokada iranskih luka postići ono što masovna sila nije mogla. To je, naravno, moguće, ali režim koji se ne bi mogao srušiti na koljena pet tjedana neumoljivog vojnog napada vjerojatno neće popustiti samo pred ekonomskim pritiskom. Niti se boji gnjeva svog stanovništva. …
Neki zagovornici rata stoga pozivaju na nastavak vojnih udara, ali ne mogu objasniti kako će još jedan krug bombardiranja postići ono što 37 dana bombardiranja nije. Daljnje vojne akcije neizbježno će dovesti do toga da Iran uzvrati protiv susjednih zaljevskih država; zagovornici rata također nemaju odgovor na to. Trump je zaustavio napade na Iran ne zato što mu je bilo dosadno, već zato što je Iran napadao ključna naftna i plinska postrojenja u regiji. Prekretnica se dogodila 18. ožujka, kada je Izrael bombardirao iransko plinsko polje Južni Pars, a Iran je uzvratio napadom na katarski industrijski grad Ras Laffan, najveće svjetsko postrojenje za izvoz prirodnog plina, uzrokujući štetu proizvodnim kapacitetima čiji će popravak trajati godinama. Trump je odgovorio proglašenjem moratorija na daljnje udare na iranska energetska postrojenja, a zatim proglašenjem prekida vatre, unatoč tome što Iran nije napravio niti jedan ustupak.
Računica rizika koja je prije mjesec dana prisilila Trumpa da odustane i dalje vrijedi. Čak i kad bi Trump ostvario svoju prijetnju uništenjem iranske „civilizacije“ kroz daljnje bombardiranje, Iran bi i dalje mogao lansirati mnogo projektila i dronova prije nego što njegov režim padne – pod pretpostavkom da doista padne. Samo nekoliko uspješnih udara moglo bi osakatiti naftnu i plinsku infrastrukturu regije godinama, ako ne i desetljećima, bacajući svijet, i Sjedinjene Države, u dugotrajnu ekonomsku krizu. Čak i kad bi Trump htio bombardirati Iran kao dio strategije izlaska – izgledajući čvrsto kao način prikrivanja povlačenja – to ne može učiniti bez riskiranja ove katastrofe.
Bloomberg: Globalne rezerve nafte padaju rekordnom brzinom zbog rata s Iranom
Šah-mat i nedostatak vremena
Ako ovo nije šah-mat, onda je tijesno. Posljednjih dana Trump je navodno zatražio od američke obavještajne zajednice da procijeni posljedice jednostavnog proglašenja pobjede i odlaska. Ne možete ga kriviti. Nadati se kolapsu režima nije baš strategija, pogotovo kada je režim već preživio ponovljene vojne i ekonomske udarce. Mogao bi pasti sutra, ili za šest mjeseci, ili uopće ne. Trump nema toliko vremena za čekanje, jer cijena nafte raste prema 150 ili čak 200 dolara po barelu, inflacija raste, a nastupa globalna nestašica hrane i drugih roba. Potrebno mu je brže rješenje.
No svaka rezolucija osim efektivne predaje Amerike nosi ogromne rizike koje Trump do sada nije bio spreman preuzeti. Oni koji olako pozivaju Trumpa da “završi posao” rijetko priznaju cijenu. Osim ako SAD nije spreman sudjelovati u punom kopnenom i pomorskom ratu kako bi uklonio trenutni iranski režim, a zatim okupirati Iran dok nova vlada ne preuzme vlast; osim ako nije spreman riskirati gubitak ratnih brodova koji prevoze tankere kroz sporni tjesnac; osim ako nije spreman prihvatiti razornu dugoročnu štetu proizvodnim kapacitetima regije koja će vjerojatno proizaći iz iranske odmazde – odustajanje sada moglo bi se činiti kao najmanje loša opcija. Kao političko pitanje, Trump bi mogao osjećati da ima veće šanse prebroditi poraz nego preživjeti mnogo veći, dulji i skuplji rat koji bi i dalje mogao završiti neuspjehom.
Poraz Sjedinjenih Država, stoga, nije samo moguć, već i vjerojatan.
Medij: Iranska ‘flota komaraca’ je strateška prijetnja američkoj vojsci: evo što rade
Evo kako poraz izgleda.
Iran i dalje kontrolira Hormuški tjesnac. Uobičajena pretpostavka da će se, na ovaj ili onaj način, tjesnac ponovno otvoriti kada kriza završi je neutemeljena. Iran nema interesa vratiti se na status quo ante. Ljudi govore o podjeli između tvrdokornih i umjerenih u Teheranu, ali čak i umjerenjaci moraju shvatiti da si Iran ne može priuštiti da pusti tjesnac, bez obzira na to koliko dobar dogovor mislio da može postići. Za početak, koliko je pouzdan bilo kakav dogovor s Trumpom? Gotovo se pohvalio da je ponovio iznenadni japanski napad na Pearl Harbor odobrivši ubojstvo iranskog vodstva usred pregovora. Iranci ne mogu biti sigurni da Trump neće odlučiti ponovno napasti u roku od nekoliko mjeseci od postizanja dogovora. Također znaju da bi Izraelci mogli ponovno napasti, jer se nikada ne osjećaju ograničeno djelovanjem kada smatraju da su im interesi ugroženi.
I interesi Izraela bit će ugroženi. Kao što su mnogi iranski stručnjaci primijetili, režim u Teheranu trenutno će iz krize izaći mnogo jači nego što je bio prije rata, ne samo da je zadržao svoj potencijalni nuklearni kapacitet, već je i stekao kontrolu nad još učinkovitijim oružjem: sposobnošću da globalno energetsko tržište drži kao taoca. Kada Iranci govore o “ponovnom otvaranju” tjesnaca, oni i dalje misle zadržati tjesnac pod svojom kontrolom. Iran će moći ne samo zahtijevati cestarine za prolaz, već i ograničiti tranzit na one nacije s kojima ima dobre odnose. Ako se neka nacija ponaša na način koji se iranskim vladarima ne sviđa, moći će provesti kaznu jednostavnim usporavanjem, ili čak prijetnjom usporavanjem, protoka teretnih brodova te nacije u i iz tjesnaca.
Moć zatvaranja ili kontrole protoka brodova kroz tjesnac veća je i neposrednija od teorijske moći iranskog nuklearnog programa. Ova poluga omogućit će čelnicima u Teheranu da prisile nacije da ukinu sankcije i normaliziraju odnose ili se suoče s kaznama. Izrael će se naći izoliraniji nego ikad, kako Iran postaje bogatiji, naoružava se i zadržava svoje mogućnosti da u budućnosti ima nuklearni program. Možda će se čak naći u situaciji da neće moći progoniti iranske posrednike: u svijetu u kojem Iran ima utjecaj na opskrbu energijom toliko mnogo zemalja, Izrael bi se mogao suočiti s ogromnim međunarodnim pritiskom da ne provocira Teheran u Libanonu, Gazi ili bilo gdje drugdje.
EU upozorava na eventualnu najgoru energetsku krizu svih vremena
Promjena u moći i utjecaju
Novi status quo u tjesnacu također će uzrokovati značajnu promjenu u relativnoj moći i utjecaju, kako regionalno tako i globalno. U regiji će se Sjedinjene Države pokazati kao papirnati tigar, prisiljavajući zemlje Zaljeva i druge arapske države da se prilagode Iranu. Kao što su iranski znanstvenici Reuel Gerecht i Ray Takeyh nedavno napisali: „Gospodarstva arapskih zemalja Zaljeva izgrađena su pod okriljem američke hegemonije. Oduzmite to – i slobodu plovidbe koja ide uz to – i zemlje Zaljeva će neizbježno moliti Teheran.“
Neće biti jedini. Sve nacije koje ovise o energiji iz Zaljeva morat će same dogovoriti dogovore s Iranom. Kakav će izbor imati? Ako Sjedinjene Države sa svojom moćnom mornaricom ne mogu ili ne žele otvoriti tjesnac, neće moći ni koalicija snaga s tek djelićem američkih sposobnosti. Anglo-francuska inicijativa za nadzor tjesnaca nakon prekida vatre pomalo je šala. Francuski predsjednik Emmanuel Macron jasno je dao do znanja da će ova „koalicija“ djelovati samo u mirnim uvjetima u tjesnacu: Pratit će brodove, ali samo ako im ne treba pratnja. No, s Iranom pod kontrolom, tjesnac neće biti siguran još dugo vremena. Kina vjerojatno ima određeni utjecaj na Teheran, ali čak ni Kina ne može sama prisiliti na otvaranje tjesnaca.
Jedan od učinaka ove transformacije mogao bi biti rastuća utrka velikih sila u pomorstvu. U prošlosti se većina svjetskih nacija, uključujući Kinu, oslanjala na Sjedinjene Države u sprječavanju i rješavanju takvih izvanrednih situacija. Sada su nacije u Europi i Aziji koje ovise o pristupu resursima Perzijskog zaljeva bespomoćne protiv gubitka energetskih zaliha koje su ključne za njihovu ekonomsku i političku stabilnost. Koliko dugo to mogu tolerirati prije nego što počnu graditi vlastite flote, kao sredstvo za postizanje utjecaja u svijetu u kojem je svaka nacija za sebe, gdje su red i predvidljivost narušeni?
Američki poraz u Zaljevu imat će i šire globalne posljedice. Cijeli svijet može vidjeti da je samo nekoliko tjedana rata s drugorazrednom silom smanjilo američke zalihe oružja na opasno niske razine, bez brzog rješenja na vidiku. Pitanja koja to postavlja o američkoj spremnosti za još jedan veliki sukob mogu, ali i ne moraju potaknuti Xi Jinpinga da pokrene napad na Tajvan ili Vladimira Putina da pojača agresiju protiv Europe.
Blic analiza Zorana Metera: ‘Malj’ umjesto ‘Epskog bijesa’: Što čeka Iran u slučaju kraha primirja?
Ali barem se američki saveznici u istočnoj Aziji i Europi moraju pitati o američkoj izdržljivosti u slučaju budućih sukoba.
Globalna prilagodba postameričkom svijetu se ubrzava. Nekada dominantna pozicija Amerike u Zaljevu samo je prva od mnogih žrtava – zaključuje se u tekstu američkog medija.
