Intervju Cristiana Piccinija: “Ozljede, depresija i ponovno rođenje. Ovo je moj pakao”

‘Piccio’ nikada nije bio bilo koji tip. Borio se i plakao, trijumfirao i pao, fizički, stao na dvije i pol godine, a psihički, pogođen depresijom. Živio je: “Put, istinski život, a ne od onih što se priča na Instagramu gdje su svi lijepi, bogati i sretni”, kako kaže. I odlučio je to ispričati, zapisujući rukom u dnevnik. Vintage stvari, i apsolutno neobične za jednog nogometaša. Sada bivši, jer je u mirovinu otišao s 32 godine i odmah krenuo u novu profesiju.

Krenimo od početka, njegova prva nogometna uspomena.

“Moj otac, koji je bio pekar, kupuje mi narančasti Gatorade nakon utakmice sa Sporting Arnom. Nije nam trebalo puno da budemo sretni.”

“Finale Allievi nacionalnog prvenstva s Fiorentinom. Ušao sam u drugom poluvremenu i skinuli su me prije kraja. Pobijedili smo, ali sam plakao. Mislio sam da je to kraj moje karijere s momčadi za koju sam navijao. Strašan udarac za dječaka tih godina.”

“Ostajem, dolazim u Primaveru i to mi se već čini kao čudo, a tamo Renato Buso i Pantaleo Corvino, trener i menadžer, mijenjaju moju poziciju, vraćaju me s visokog krila na beka. To također mijenja moj život. Osvajamo talijanski kup, ja sam protagonist, zabijam u finalu Romi.”

Lijevak u kojem se začepljuju očekivanja tinejdžera koji sanja o prvoj momčadi.

“Strašno. Nisam bio među najboljima, ali sam patnju transformirao u odlučnost. U toj sam Primaveri jedini imao vrhunsku karijeru, s Ligom prvaka i reprezentacijom, a bilo je momaka koji su tada djelovali jako jaki. U Italiji ti ne daju puno prilika: ideš u C i ako ti ide dobro, u redu, ako ti ide loše, a možeš loše iz mnogo razloga, zbogom. Ja sam uvijek sam to znao i ova stvar mi je pomogla: C u Carrari, B u La Spezia, A u Livornu”.

“Prvo iskustvo u inozemstvu. Od Livorna do Seville, 45-50 tisuća ljudi na svim utakmicama, jedan od najtoplijih i najzahtjevnijih navijača u Europi, a bio sam dijete. Sam sam i mislim da je to ista stvar kao Spezia, Carrarese, Livorno. I ne. Ne pričam vam samo o nogometu nego o životu, izašao sam i ponašao se kao klinac, piće ovdje, piće tamo, cigareta. u mojim ustima, sve je završilo na Twitteru i Mene su masakrirali jer me nisu doživljavali kao profesionalca, i bili su u pravu, nisam bio profesionalac u tim godinama. Fizički sam bio čudo, nisam trebao dobro jesti i trenirati. Nisam ni spavao, a na trening sam išao duplo češće od ostalih, a onda je došlo vrijeme da platim cijenu. Imao sam problema s navijačima: strgao sam križ nakon 18 utakmica kao starter kada sam bio jedan od najboljih bekova u La Ligi. Vraćao sam se kasnije 6 mjeseci i na svaku najmanju grešku linčovali su me, pisali mi grozne stvari na Instagramu i Twitteru, prave denuncijantske stvari, stizale su određene poruke… Čitao sam i bilo mi je loše i nisam mogao probaviti da sam slomio križni zglob, da sam se vratio, dao sam tri gola i tri asistencije i ništa, ciljali su me. S Leganesom me cijeli stadion izvižda, zabijem 2-1, vičem ‘Šutite, kurvini sinovi, čitajte vam s usana i doviđenja’.

Zaronimo dublje u temu društvenih mreža.

“Puno sam, puno patio. Otkrio sam ih u Sevilli, uspio sam si pokvariti dan ulaskom na Twitter tako što sam napisao Picciniju da vidim što govore o meni. Možda su petorica govorila dobro, trojica su govorila loše, a ja sam se fokusirao na tu trojicu. Dugo vremena nisam bio u stanju upravljati njima. Onda kad sam potpisao za Sporting, prije nego što sam stigao u Lisabon, već sam bio usrani igrač: navijači Betisa su pisali, a oni Sportinga oni čitaj, rekao sam dosta: išao sam igrati Ligu prvaka i nisam mogao početi s ovim otrovom u glavi koji su proizveli ljudi koji me ne poznaju. Sve sam ugasio i otišao. Sjajna sezona i Valencia me kupila.”

Približavamo se velikoj pukotini.

“Ozlijedio sam se na treningu, u svom najboljem trenutku. Starter za Valenciju, ulazak u reprezentaciju, pobjeda u Kupu kralja s važnim ponudama koje je odbio klub u kojem sam bio vrlo sretan što sam ostao i rasti. Valencia je doista dom za mene, vratio sam se živjeti ovdje i ne mogu objasniti ljubav koju osjećam prema gradu, prema klubu, prema ljudima. Obećanje obnove, zvjerska ozljeda i sve je sjebano. Ja dobio je križ u Sevilli i vratio sam se savršen. Ali evo nas na drugoj razini, čašica koljena je razbijena na 4 dijela, sve je polomljeno. Liječnik koji mi nakon nekog vremena kaže da ću biti sretan ako budem mogao hodati bez šepanja. Ali ja nisam u tome: ja odlučujem kada ću se povući, a ne nakon ozljede. Trebat će mi dvije i pol godine da ponovno počnem igrati.”

A u sredini… Cristiano pravi dugu stanku. Zatim počinje iznova.

“Depresija, greške, bol, očaj. Bilo je stvarno teško. Živjela sam mnogo mjeseci u kojima nisam bila svoja, bila sam druga osoba. Superagresivna, ljuta na svijet, nisi mogao ostati blizu mene zbog nervoze i negativnosti koje sam prenosila. Tužna, depresivna, ne sramim se to reći, a sve se to zlo prelijeva u svakodnevni život, u izbore koje donosiš, u odluke koje donosiš napraviti, što se često pokaže pogrešnim sa svake točke gledišta Greška u odlasku u Bergamo: da bi igrao za Gasperinijevu Atalantu moraš biti 100% fizički i psihički, a ja nisam. U Valenciji su znali kroz što sam fizički prošao, u Bergamu nisu. Plaćali su me i tražili. Pogriješio sam što sam otišao u Zvezdu, svijet koji je bio previše drugačiji: bio sam starter, ali nisam htio igrati, izgubio sam želju da radim ono što sam najviše volio u životu.

“Ti si u sedmom nebu i u sekundi, u igrici, nađeš se na nuli, bačen u stvarnost koja više nije tvoja, koja nikad nije bila tvoja, teška za asimilirati. Mnogo je situacija koje mogu pokrenuti te stvari, problemi u privatnom životu, gubitak člana obitelji, romantična opekotina, u mom slučaju to je bila ozljeda.”

“Ne, jer iskreno nisam ni znao u kojem smjeru da ga podignem. Suočio sam se sa svime sam i provodio noći čekajući da mi žena zaspi da me ne vidi kako neutješno plačem. Izgubio sam svaki poticaj. Jedino što sam želio je igrati PlayStation. A kada sam shvatio da gubim obitelj, shvatio sam da moram nešto učiniti, vratiti svoj život.”

Jeste li tražili pomoć izvana?

“Ne baš na psihološkoj razini, nešto malo više duhovno. Kad sam bio u Sportingu, počeo sam se baviti jogom i našao sam učitelja s kojim sam se uspoređivao. Osjećao sam se dobro i on je učinio da se osjećam bolje. Krenuo sam odatle. Kad uđete u ovu usranu petlju, ne želite ništa učiniti, ne želite razgovarati ni s kim, ne želite da vas se vidi kao slabe, mislimo da smo superheroji, a nismo, ne želimo pokazati slabost i umjesto toga je temeljno, morate biti iskreni s sebe, moraš se osloboditi sranja koje imaš u sebi, a to je velika vrlina, čin velike snage i čin ljubavi prema samome sebi”.

Ne razgovaramo o tome sa suigračima.

“Ne, samo ako imate dubok odnos, a teško je stvoriti duboke odnose u nogometu. Također zato što tada morate biti oprezni kada govorite svoje stvari, nikad ne znate kako ih drugi ljudi mogu iskoristiti, imaju li dobre namjere ili ne.”

“Da, zato što smo ljudi, nema veze što zarađujemo puno novca i sve ostalo, lijepe kuće, lijepi auti, lijepi satovi. Kad čovjeka koji pati ostavi na miru, on propada. Klub, kao što je to s fizioterapeutom kad se ozlijediš, treba imati nekoga uz sebe tko ti može pomoći da taj proces prvo prihvatiš i usvojiš, a onda ga prevladaš. Zašto mi se to dogodilo? Čime sam krivo zaslužio ovo?Sada kada sam na Božjoj strani, to jesam sve, i ja sam se tek udala, moram se naći ovako, sama, i ne znam kako se nositi s ovom stvari ovdje, ne znam što je dobro, a što ne. Klubovi bi trebali pomoći igračima da se ne osjećaju tako usamljeni, mi nismo ugovor koji vas opterećuje kada ste ozlijeđeni, mi smo vrijednost za klub.”

U međuvremenu je igrao, kretao se, okretao.

“Da. Pobjegao sam iz Crvene zvezde odrekavši se puno novca i nitko me više nije zvao. ‘Bio je jak, ali…’, ‘Bivši igrač’, ‘Gotov igrač’, tako su govorili. Otišao sam u njemačku Serie B, u Magdeburg, nisam ni znao gdje je. Najbolja godina i pol u mom nogometnom životu. Ali obitelj je patila. Stigla je Sampdoria i požurio sam tamo, presretan. S Pirlom, Andreom Mancini, moj brat De Paoli i ostali grade iznimnu skupinu. Poraz od Palerma u playoffu me tjera u plač: izdao sam sebe i navijače i mislio sam da mi nogomet duguje. Dolazi novi sportski direktor, Accardi, i mijenja sve. Idem u Meksiko u Atletico San Luis, dobro zarađujem i dobro nam ide, ali ozlijedio sam bedro i bio sam obeshrabren. Previše sam patio, i najmanji fizički problem me izluđuje van. Odustajem od svega i odlučujem se povući. Paolo Tramezzani me zove u Yverdon i odlazim, ali ponestaje nam, nemam više. Tamo u Švicarskoj počinjem pisati.”

“Zato što mi se to uvijek sviđalo. Govorili su mi da pišem lijepe stvari, privatno, i odlučila sam pogledati u sebe. Počela sam pisati rukom, u bilježnici. Smislila sam dnevnik, postala je knjiga. To je bila moja terapija, potpuno sam se oslobodila, vidjela sam sve odozgo, drugom vizijom, uspjela sam iznijeti stvari koje nikad nisam iznijela, senzacije, trenutke, razočaranja. I došla do zaključka: moram biti zahvalna za sve što sam imao šest mjeseci Prije bih se žalio na svoju lošu sreću, sada sam zahvalan životu. Postao sam nogometaš, što mi je bio san od djetinjstva, bio sam u mnogim zemljama, u trinaest gradova, naučio sam pet jezika. Patila sam i prigrlila bol, imala sam depresiju, pobijedila sam je, sve što sam doživjela učinilo me puno potpunijom osobom. Moja nije autobiografija nekog nogometaša jer da se razumijemo, ja sam nitko ispred Ibrahimovića, Totti, Pirlo, takvi ljudi. Ali moj je stvarni život, a ne samoslavljenje karijere. Nije sve ružičasto u svijetu nogometa i možda moje poteškoće mogu nekome pomoći.”

“Pridružio sam se Estrella Football Group, nizozemskoj tvrtki u vlasništvu više klubova koja raste, kupujući nekoliko klubova diljem Europe. Cilj je stvoriti mrežu od 20-25 momčadi s horizontalnom shemom, a ne s glavnim klubom i ostalima ispod. I bez diranja u identitet, ime, logo, povijest. Bavim se igračima, instalacijama, Akademijom, sportskim dijelom. Želim da se s ljudima postupa korektno, da se ne osjećaju sami, da su pomogli ako trebaju to: ono zbog čega sam patio jest to što se to može poboljšati u timovima naše skupine i tako će i biti.”