Bivši vratar: “Bio je udarac ne otići na Euro 2012. Najviše žalim? Napustio sam Nerazzurri klub prošle godine Julija Cesara”
WhatsApp status kao stanje duše. Emiliano Viviano jednom je u zelenoj aplikaciji napisao “upaljena trula prljava kučka”, danas stavlja simbol beskonačnosti i ribu napuhaču: “Otečen kakav jesam, od ljubavi prema svom partneru”.
“Kao nogometaš, da bih održao plamen, uvijek sam nosio tu vrstu bijesa. Danas sam spokojniji, naučio sam biti takav i razmišljajući o toj strani svog karaktera, nula diplomacije, koja me čak i da sam bio u pravu dovela do toga da nisam bio u pravu. I to je utjecalo na moju karijeru.”
Nije samo on kriv.
“Učinio sam puno glupih stvari i onda im kažem, ali nikad nisam smatrao pogreškom reći što mislim. Ima onih koji su bili izvan momčadi u šest različitih momčadi i svake godine su pronašli drugu, ali Viviano je uvijek bio taj koji se previše svađao i pričao, a ne onaj koji bi dao dio uda za suigrača. Talijanski nogomet je poput velikog kondominija, glasine se množe i slome vas: gledajte u De Zerbiju.”
Kakve veze De Zerbi ima s tim?
“Još nije trenirao na visokoj razini u Italiji jer smo se prepustili slici koju Roberto daje o sebi. Veličaju lažnjake ili kukavice, onoga koji uvijek govori istinu, ali uvijek pokazuje poštovanje, nazivaju ga drskim. Ili ga ne traže jer se boje da neće moći upravljati njime. Ali ljudski faktor, tko on zapravo jest, računa se kao nula? Je li važno samo kako upravljati vanjskom komunikacijom?”
Sa sucima? Čak sam nekima napravio veliku stvar od ‘Mojih prijatelja’, ionako nisu razumjeli
Čini se da joj to nije uspjelo.
“Naime, imao sam sjajan odnos s trenerima s kojima joj, zahvaljujući ljudskom osjećaju, nisam trebao ni govoriti: Cosmi, Zenga, Mihajlović. Dva-tri puta smo Siniša i ja svašta rekli, ali to je trajalo tridesetak sekundi, sve bih napravio za njega. Reći ću vam ovo: jedno jutro sam jako malo spavao, ušao sam u njegovu svlačionicu, on je bio potpuno gol, Rekao sam mu ‘Gospodine, bolje da ne treniram’, a on, tri riječi: ‘Idi kući’, zove me: ‘Znaš li da si mi jučer našao izgovor, ne bi vidio teren do kraja prvenstva’.
A kako je bilo sa sucima?
“S onim najjačima, vrlo dobro. Za ‘Ti si sranje’ na zadnjoj godini B razine dobio sam čisti crveni, s Pairettom sam pretjerivao kao zvijer, a on se pravio da se ništa nije dogodilo. Nekima sam čak super zajebavao ‘Moji prijatelji’, ionako nisu razumjeli…”.
Prije nego što je postao vratar bio je napadač.
“I u isto vrijeme biciklist, do 12 godina: imao sam budućnost, ali to je bio preveliki napor. Nikada nisam podnosio kardio: 1500 skokova i četiri sata u teretani bili su bolji od kardija. Uvijek sam trenirao s dvadeset posto, možda čak i manje: imao sam toliko pretjeranu fizičku snagu da sam si to mogao priuštiti, sve mi je išlo lako, ali onda na duge staze dobiješ račun.”
A kako je to uspio sa Zemanom?
“Jednog dana me čudno pogleda: ‘Zašto ne trčiš?’. ‘Gospodine, bio sam golman pa ne bih trčao’. ‘Pa nemoj bježati’. Druga kategorija: jedan dan me vidi kako pušim skriven iza autobusa: ‘Što radiš, skrivaš se?’. ‘Ne, gospodine, ali nije lijepo da nogometaš vidi da puši’. ‘Gledajte, samo oni koji kradu sakriti’.”
U Bresci je trenirao s Baggiom.
“Ja sam Firentinac, rođen sam sredinom 80-ih, za nas je on bio religija.”
A za vas je samo jednu sezonu igrati za Fiorentinu, što je to bio polusan?
“Ne, gledajte: ako ste pokvareni navijač momčadi, ako postoji bezuvjetna ljubav, nema ako i ali, vremenska dimenzija nije važna. Kad mi je Fiorentina prišla, Real Madrid i Manchester United mogli su me nazvati u isto vrijeme i ja bih otišao u Fiorentinu. Bio je to san mog života, a za san ne postoji premalo ili previše. Postoji san, i to je to.”
“Zamislite kada sam ga tijekom prvog treninga kao člana Primavere vidio kako ulazi u našu svlačionicu kako bi se predstavio. Sjeo je s nama, pitao nas kako stvari stoje i kada je čuo moj naglasak pitao me ‘Jesi li iz Firence?’: oči su mu zasjale. Razni ljudi iz mog susjedstva govorili su mi: ‘Ako ga vidiš, pozdravi Baggia’. Mislio sam da je to uobičajeni klišej, zapravo svi su bili ljudi s kojima je Robi išao u lov.”
Inter je jedino za čim stvarno žalim. Nikad nisam igrao jer sam učinio sve da odem, protivno željama kluba.”
Bio je tu i Guardiola.
“Imao sam 17 godina i na kraju treninga me pitao: ‘Hoćeš li da ti pucam malo na gol?’. Čovjek beskrajne inteligencije i osjećaja: ako mu danas kažeš – ne znam – da ti je kći slomila gležanj, za dvije godine, kad te upozna, pitat će te kako ti je kći”.
Imali ste dres Arsenala, Sportinga i Intera, a niste odigrali niti minute: je li vam sudbina nešto ukrala?
“Wenger je bio tu u Arsenalu: očekivao sam revolucionara, kao prijedlog bio je normalan menadžer, ali nisam igrao jer je Szczesny imao ludu godinu, a i Fabianski je bio tamo. U Sportingu je to bilo političko pitanje: htio me predsjednik Bruno de Carvalho, oni koji su došli na njegovo mjesto zaratili su sa mnom. Tri milijuna kartona, a ni prijateljska utakmica, klupa. Mihajlović nije ni počeo, ostali treneri stigao i pitao me: ‘Zašto ne igraš igrice?’ ‘A što ja znam?’ objasnio je četvrti, Marcel Keizer: ‘Postoji naredba da vas ne pozivamo'”.
“U svojoj karijeri donio sam nekoliko odluka svojim intuicijom, to je jedina stvarna žaljenje. Nikada nisam igrao jer sam učinio sve da odem, protivno željama kluba: Julio Cesar je bio u posljednjoj godini, tražili su nešto novo i čak su mi to rekli, jednostavno im nisam vjerovao. Jedno od gore spomenutih sranja.”
Prije, dok je bio u suvlasništvu s Bolognom, Mourinho ga je držao na oku.
“Sigurno je to učinio kada se igrala prilično delikatna utakmica Bologna-Inter, i to na svoj način: stajao je iza mog gola cijelo vrijeme zagrijavanja. To je bio njegov način da mi kaže ‘motrim te’, da shvati kako sam reagirao pod pritiskom. Ali i pametan način da me pritisne u toj utakmici, zapravo.”
Sedam godina nakon tog rastanka, nakon iskustva u Sportingu, u njegovu se životu ponovno pojavio Inter.
“Handanović je bio ozlijeđen, bio sam na liječničkim pregledima i treninzima, onda sam bio zatvoren u hotelu i uzalud čekao. Nikada mi nisu objasnili što se zapravo dogodilo: netko je rekao Handanovićeva volja, drugi Conteova, činjenica je da me Piero Ausilio nazvao: ‘Vivio, to se ne može’. I amen.”
Amen i za to što je odigrao samo šest utakmica za reprezentaciju?
Bio je tu Buffon, netko kome su usput rečeno trebali pljeskati na svim talijanskim stadionima, a umjesto toga nije svugdje dobio poštovanje koje je trebalo. Kao njegov drugi igrač, bilo je nemoguće igrati više, ali nakon te dvije godine trebao sam biti prisutniji: to nije bila moja krivnja.”
Kad smo već kod krivnje, isto bi mogao reći netko tko je s njom igrao za reprezentaciju…
“Gledajte, Mario Balotelli je dečko s velikim vrijednostima, koji u svlačionicama u koje je često dolazio nikada nije stvarao ni pola problema, osim sebi. Prijatelji smo jer mi vjeruje, ako mu nešto kažem 99 puta od sto, on me posluša. Kao onomad kad je reprezentacija morala ići na press konferenciju i nije ga bilo kako uvjeriti, Gigi Riva, Mauro Vladovich, Buffon, Cassano, Prandelli… Ništa. Kažem mu: ‘Mario, idemo popušiti cigaretu, ajde, moraš razgovarati.’ ‘Ne, Vivio: petljaju se u moj privatni život.’ ‘A ti znaš kako odgovoriti.’ Mario me uvijek doživljavao kao ludu, ali na dobar način.
Neodlazak na Europsko prvenstvo 2012. bio je veliki udarac za vas, ha?
“Prandellijev ubod: tih šest utakmica sve su iz prethodne dvije godine, tako da je Buffon odigrao određeni broj njih, šest ja, nula ostalih koji su tada otišli na Europsko prvenstvo. Igrao sam za Palermo, Sirigu u PSG-u, De Sanctis u Napulju: bilo je lakše ostaviti me doma. Politička odluka, i očito sam rekao Prandelliju.”
U golu je bila noć Italija-Srbija i Genova, ludilo Ivana Groznog.
“Dimna bomba mi je pogodila list, ali to gotovo nisam primijetio. Nisam otišao kod suca jer me bilo strah, odrastao sam u kutovima, nego jer sam se bojao da me ne omesti nešto što se događa vani. Rekao sam mu: ‘Pošalji ih ovuda'”.
Tog dana na terenu je bio i Pirlo, koji mu je tada bio trener u Turskoj, u Fatih Karagümrüku.
“Trener s nevjerojatnim idejama, možda čak i previše za situacije koje je imao nakon Juvea: postoji velika potražnja za igračima s određenom kvalitetom. Još uvijek vjerujem da može imati dobru karijeru na klupi, ali to također ovisi o njegovoj gladi: trenutno je prešao s vrlo neugodnih izbora – Turska, zapravo – na druge koji su malo ugodniji.”
Najluđa stvar koju ste napravili kao nogometaš?
“Ja, Di Vaio i Portanova na osmom katu sjedišta Unipola, da shvatimo kako spojiti kraj s krajem i spasiti Bolognu. Onda moramo ići u Parmu – idemo isti dan jer nema novca za put – i prije utakmice Malesani nam kaže: ‘Dečki, ova je odigrana i kažemo zbogom: bankrotirali smo’. Umjesto toga odlazim na zagrijavanje i vidim naše navijače kako se vesele: ‘Sigurni smo, sigurni smo’. Fra zagrada: nogomet duguje nešto Malesaniju, možete imati problema, a on je kao ja u tome: nema prečaca, nema kompromisa.”
Mislili smo na drugu vrstu ludila…
“Ok. Nisam pozvan za Everton-Arsenal i provodim večer. Oko dva sata izađem popušiti cigaretu i pročitam poruku: “Fabianski je bolestan: auto će doći po tebe u pola šest”. Popio sam pola boce votke, odem do prijatelja koji je vlasnik noćnog kluba i kažem mu da pročita poruku. On me pogleda: “A sada?”. ‘Sad mi donesi još votke’. Kad sam stigao u Liverpool, sjajni tip mi je rekao: ‘Smrdiš na alkohol, odvratan si’.
“Izbacivanje u Pekingu, Olimpijske igre 2008., Italija-Belgija u četvrtfinalu. Mirallas je, ne želeći, bacio loptu na mene, ali me pogodio u oko i bio sam ljut, također jer su nas neki njegovi suigrači uvrijedili. Toliko o olimpijskom duhu, nisam ostavio dobar dojam.”
Ali jeste li ikada razmišljali o tome da budete trener?
Gazzetta digital + Panini Box + Album za samo 80 €, najbrži i najpovoljniji način za kompletiranje kolekcije!
“Da: strastven sam oko prijedloga, fasciniran sam komunikacijom trenera i to što sam igrao u četiri različite zemlje daje vam ogromnu otvorenost. Ali onda vidim Chivua koji je ostario dvadeset godina u šest mjeseci, mog brata De Zerbija koji provodi 15 sati dnevno, možda čak i više, s glavom unutra: taj se posao ne može obaviti dopola i sjetim se činjenice da sam na kraju svoje karijere Neke stvari više nisam mogao podnijeti, ali isto tako mislim da imam 40 godina i tko zna: u budućnosti svašta može biti…”.
© SVA PRAVA PRIDRŽANA
