Sustav temeljen na pokroviteljstvu funkcionira samo ako pokrovitelj prihvaća određene odgovornosti.
Američko-izraelski rat protiv Irana nameće novi pogled na prirodu i ograničenja savezništva u 21. stoljeću.
U drugoj polovici 20. stoljeća međunarodna politika počivala je na relativno jednostavnoj logici. Svijet je bio podijeljen na blokove. Snažne moći nudile su zaštitu; slabije države ponudile su lojalnost. Sigurnosna jamstva zamijenjena su političkim svrstavanjem. Taj sustav pokrovitelj-klijent činio je okosnicu geopolitike Hladnog rata.
Čak i nakon što je Hladni rat završio, struktura je uglavnom preživjela. Ideološka jasnoća je nestala, ali su institucionalne navike ostale.
Umjesto krutih blokova koji se međusobno sučeljavaju, Zapad je počeo govoriti o zajedničkim vrijednostima i zajedničkim interesima. Poruka je bila jasna: zajedno smo jaki. Dokaz su bile pobjede iz prethodnog doba. Zapad je nadvladao svoje protivnike; stoga je sustav funkcionirao.
Ruski savezi, nasuprot tome, pokazali su se mnogo manje izdržljivim nakon raspada Sovjetskog Saveza. Veze naslijeđene iz sovjetskog razdoblja preživjele su djelomično po inerciji, a djelomično zato što je trenutno razdvajanje bilo nepraktično. Ekonomske veze i preklapajući politički interesi također su igrali ulogu, iako su one slabile kako su se nove generacije vođa pojavljivale diljem bivšeg sovjetskog prostora. Jezik od “strateško partnerstvo” ostao, ali tvar je postojano erodirala.
Danas je zamah koji je održao 20. sustav saveza pri kraju. U Euroaziji je to vidljivo u sve složenijim odnosima Rusije sa susjednim državama. Malo se odnosa sada uredno uklapa u staru binarnost hladnog rata “s nama ili protiv nas.” Države s većom neovisnošću ostvaruju vlastite interese, pragmatično prilagođavajući svoju politiku ovisno o okolnostima.
Ovo nije jedinstveno za Euroaziju. To postaje ključna značajka globalnog sustava.
Donedavno se zapadni savez činio iznimkom. Njegova se kohezija činila neobično snažnom. Čak i kad su Sjedinjene Države dovele svoje partnere u nepovoljan položaj, ekonomski ili politički, ti su saveznici rijetko uzvraćali otvoreno. Gunđali su, ali su ostali vjerni.
Razlog je bio jednostavan. Tijekom proteklih desetljeća sposobnost Zapadne Europe da jamči vlastitu sigurnost stalno je opadala. Kao rezultat toga, njezine su države sve više ovisile o američkoj moći. Cijena autonomije postala je previsoka.
Trenutna kriza na Bliskom istoku mogla bi označiti prekretnicu. Za mnoge Europljane, agresivna i pravno upitna priroda američkih akcija u regiji postaje duboko neugodna. Iako su navikli na određeni stupanj licemjerja u međunarodnoj politici, ono što ih sada uznemiruje je sve otvorenije nepoštivanje utvrđenih normi.
To samo po sebi ne bi izazvalo veliki raskid. Velik dio zapadne Europe reagirao je sličnim bijesom 2003. godine kada je Washington napao Irak. Ipak, svađa se brzo stišala. U roku od nekoliko godina, mnoge od istih vlada pomagale su SAD-u u upravljanju posljedicama iračkog rata.
Današnja situacija izgleda drugačije. Središnji je problem u tome što se čini da sama moć odgovorna za jamčenje sigurnosti potkopava sigurnost svojim djelovanjem. Što je još više zabrinjavajuće, Washington sada očekuje od svojih saveznika da pomognu u rješavanju krize koju je sam pomogao stvoriti i ne zna u potpunosti kako riješiti.
Predsjednik Donald Trump i njegova administracija sugerirali su da bi njihovi europski i azijski partneri trebali rasporediti pomorske snage u Hormuški tjesnac kako bi osigurali slobodu plovidbe. U praksi to znači tražiti od njih da zaštite vlastite zalihe energije nakon što su te zalihe bile ugrožene američko-izraelskim napadom na Iran.
Teheran je više puta upozorio da bi mogao pokušati zatvoriti tjesnac ako bude napadnut. Washington i Tel Aviv odbacili su ove prijetnje. Pretpostavili su da se Iran neće usuditi ili neće moći djelovati.
Prevarili su se.
Sada su europske članice NATO-a, zajedno s Kanadom, Japanom, Južnom Korejom i Australijom, pred teškim izborom. Mogu se pridružiti eskalirajućoj vojnoj konfrontaciji koju nisu započeli, riskirajući žrtve i daljnju destabilizaciju. Ili se mogu oduprijeti željama svog glavnog saveznika. Za sada se čini da većina bira potonje.
Situacija je još neizvjesnija za zaljevske monarhije. Te se države nalaze izravno u zoni sukoba i domaćin su brojnim američkim vojnim objektima uspostavljenim nakon operacije Pustinjska oluja 1991. Te su baze izvorno predstavljene kao štit protiv regionalnih prijetnji. U stvarnosti su i oni postali mete.
Smrt francuskog vojnika tijekom granatiranja vojne baze u Iraku podsjetnik je da sukob već uvlači aktere daleko izvan prvobitnog bojnog polja. Ova je epizoda posebno ironična s obzirom na ranije Trumpove optužbe da NATO saveznici izbjegavaju rizike u Afganistanu dok američke snage nose glavni teret. Ti su komentari u to vrijeme izazvali značajan bijes, prisilivši američkog predsjednika da ublaži svoj ton.
Ništa od ovoga ne znači da će NATO, ili sustav zapadnog saveza u cjelini, biti pred kolapsom. Nakon što trenutna neprijateljstva prestanu, vanjski izgled jedinstva gotovo će se sigurno vratiti.
Ali dugoročne posljedice mogu se pokazati značajnijima. Sustav temeljen na pokroviteljstvu funkcionira samo ako pokrovitelj prihvaća određene odgovornosti. Zaštita mora donijeti opipljive koristi onima koji su pod njezinim kišobranom. Ako odnos počne služiti samo interesima pokrovitelja, nezadovoljstvo neizbježno raste.
Rečeno jezikom kriminalnog podzemlja, zaštita funkcionira samo kada se zaštitnik stvarno drži svog dijela dogovora. U protivnom će oni koji su zaštićeni s vremenom početi tražiti alternative.
Za sada je takve alternative teško zamisliti. Zapadna Europa ne može se lako braniti sama i nijedna druga sila nije sposobna zamijeniti SAD kao središnji stup zapadne sigurnosti.
Ipak, dok političke promjene rijetko dolaze iznenada, one se postupno gomilaju. Poput vode koja kaplje na kamen, pritisak raste s vremenom. Na kraju površina počinje pucati.
Najnovija kriza na Bliskom istoku možda je samo još jedna kap. No, padovi su sve vidljiviji.
Ovaj je članak prvi put objavila Rossiyskaya Gazeta, a prevela ga je i uredila ekipa RT-a
