Živko Zelenbrz već je 86 puta proslavio rođendan, svaki put 10. travnja, na dan uspostave Nezavisne Države Hrvatske, iako taj datum ne mora čak ni približno odgovarati datumu njegova rođenja. Živko ne zna ni kad je rođen ni gdje točno, tek posljednjih godina spominje se mjesto Voćin. Do prije deset godina, više od sedam desetljeća, nije znao ni da mu je prezime pod kojim je rođen Ivančević. On je jedno od tzv. djece Kozare, odnosno više od tisuću i pol djece za koju se pouzdano zna da su im ustaše ubili ili zarobili roditelje, a njih razdvojili pa ih smjestili u logore i različite odgojne ustanove te sabirne i prihvatne centre. Dio djece neko je vrijeme proveo i u ustaškim koncentracijskim logorima, uključujući Jasenovac i Staru Gradišku, a Zagrebu najbliži i najveći bio je logor Jastrebarsko. Živko je, prema kazivanju drugih, jer nije imao ni dvije godine kad je odveden, prošao kroz logore Staru Gradišku i Sisak te dospio do Zagreba, gdje ga je udomila obitelj vozača tramvaja Mate i tvorničke radnice Marije Zelenbrz.
Priča o “djeci Kozare”, kojom se bavi najnoviji film Lordana Zafranovića i koji je izazvao kontroverzije čak i prije premijere zakazane 2. listopada u Beogradu te sutradan u Banjoj Luci, zapravo je ime za mnogo širu priču od djece koja su oteta od obitelji u vrijeme Drugoga svjetskog rata s prostora koji obuhvaća planinu Kozaru i sva sela na njoj ili podno nje, u kozarskom kraju, jer se u njoj zapravo govori o svoj djeci koja su uspostavom NDH završila kao državna “siročad”. Gotovo svi su pomrli, Dana Budisavljević spasila ih je od zaborava svojim filmom “Dnevnik Diane Budisavljević”, pričom svoje tetke koja se angažirala u spašavanju te – najvažnije – evidentiranju imena djece i drugih dostupnih podataka. Ti su podaci bili ključni za ljude poput Živka, koji je, zahvaljujući filmskoj ekipi, prije deset godina doznao svoje pravo prezime, iako rođendan i dalje mora, što je popriličan cinizam činovnika NDH koji je dijete upisivao u sustav, slaviti na dan uspostave režima koji mu je pobio obitelj i oteo djetinjstvo.
Utoliko još više iznenađuje kut iz kojeg Živko gleda na zbivanja s početka svog života. Na neki je način on režimu – oprostio.
“Meni koji sam Tita sreo dva puta u životu bio je poseban, neopisiv osjećaj strahopoštovanja stajati pored tako velike osobe, vladara države. Vjerujem da bih se jednako osjećao, da su se jednako osjećali, vojnici i časnici u prisutnosti Ante Pavelića. On je bio lice režima, osoba koja je vladala nad svim i takve osobe imaju strašan autoritet. Komu bi palo na pamet ne izvršiti Titovu ili Pavelićevu naredbu? Štoviše, izgleda da je Pavelić bio mekšeg srca od Hitlera. Mogao nas je sve pobiti, a nama je život, kakav-takav, ali život, ipak spašen kad smo upisani kao siročad”, kazuje Živko pa dodaje da ga sustav NDH nije toliko obilježio koliko Jugoslavija, gdje se kao “dijete s Kozare” uvijek osjećao etiketiran te je apsurdno da je morao dokazivati da nije privilegiran zbog tragedije s početka života.
Strašan autoritet
Činovnik koji mu je 10. travnja upisao kao datum rođenja odmah ga je i “krstio” pa mu, ne znajući je li i u kojoj vjeri maleni Živko uopće kršten, u rubriku “vjera” upisao “rimokatolička”. Kao ateistu, Živku je to posve svejedno, no nacionalnost je uvijek ostala “nepoznato”. Živko tako nije Hrvat, ali ni Srbin, Židov ili Čeh.
Tu “prazninu” u svom identitetu gospodin Živko zadržao je i u devetom desetljeću, iako je iz dokumenata Diane Budisavljević jasno da je srpskog podrijetla. “Ne mogu ja biti odjednom nešto kad sam cijelog života pod nacionalnost morao upisivati ‘nepoznata’”, govori u svojoj skromnosti Živko, koji se ipak najviše osjeća Zagrepčaninom.
Tisuće druge djece te sudbine ostale su bezimene. Riječ je o pojmu koji se u Hrvatskoj i Srbiji naziva “kozaračka djeca”, a o njemu se doista uglavnom govori na jedan način. No taj jedan način nije cijela priča, a ni njegova ispravljena verzija, koja u posljednje vrijeme kruži internetom, nije ništa točnija. Jedine su točne priče one iz usta rijetkih preživjelih, zbog čega je njihovo sjećanje dragocjeno zapisati.
Ljeti 1942. njemačke i ustaške snage provele su veliku vojnu operaciju protiv partizana na planini Kozari u sjeverozapadnoj Bosni. Cilj je bio vojni, ali posljedice su najviše osjetili civili. Riječ je, kako naglašava povjesničar Nikica Barić u svojoj opsežnoj studiji temeljenoj na izvornim dokumentima, o pretežno srpskom stanovništvu, prema kojem su vlasti NDH, koje su etničke Srbe službeno tretirale kao “grko-istočnjake”, odnosno “pravoslavne”, i doživljavale ih kao neprijateljsko i sumnjivo stanovništvo, provodile diskriminacijsku politiku. Postoje tvrdnje da je velik broj civila evakuiranih s Kozare poslan u Jasenovac, gdje su pogubljeni, no Barićevo istraživanje pokazuje da je najveći dio tih civila zapravo preseljen na područja sjeverno od rijeke Save. To je važna korekcija starije, pojednostavljene slike, koja pokazuje koliko je ovo područje i dalje predmet ozbiljnog istraživačkog rada, a ne zatvoreno poglavlje.
Prisilni rad
U nedavnom razgovoru bivši ministar zdravstva dr. Andrija Hebrang rekao nam je da Vlada posljednjih deset godina samo pokazuje nekakve bagere, tvrdeći da kopa u potrazi za grobnicama iz Domovinskog, ali i Drugog svjetskog rata, no da je to samo deklarativno. “Ne kopaju na desecima grobišta gdje su jasni dokazi, jer ne žele da se ove priče napokon zatvore. Uostalom, neka se konačno prekopa i Jasenovac pa vidi što je istina”, rekao je Hebrang.
Ono što se doista dogodilo te zlokobne godine jest sustavno razdvajanje obitelji. Prema dokumentima koje je javnosti predočila povjesničarka Nataša Mataušić, prve dozvole za preuzimanje djece iz logora Stara Gradiška izdane su u srpnju 1942., a odnosile su se na djecu čije su majke odvedene na prisilni rad u Treći Reich, dok su očevi, nakon selekcije u prihvatnom logoru Zemun, poslani na prisilni rad u Njemačku i druge okupirane zemlje. Ta djeca isprva nisu bila kozaračka, nego s Banije i Korduna te iz sela Mlaka, Uštica i Jablanac u okolici Jasenovca, kao i neka iz zapadne Slavonije, a tek su se kasnijim transportima priključila i djeca izbjegla s Kozare. Prema procjeni hrvatskog povjesničara emigrantskog kruga Ante Belje, na širem se području Kozare u srpnju i kolovozu 1942. zateklo oko 80.000 ljudi, uglavnom izbjeglog civilnog stanovništva, od čega je, prema toj istoj, neovisno neprovjerenoj procjeni, oko 20.000 bilo djece, iscrpljene, gladne i bolesne.
Problem je što su ta djeca, što nam je potvrdio Živko Zelenbrz, bila instrumentalizirana kako je kojoj vlasti odgovaralo. Knjiga “Djeca s Kozare”, koju je napisao slovenski istraživač Udbinih arhiva Roman Leljak, izazvala je val reakcija jer baca drugačije svjetlo na mit o genocidu Nijemaca i ustaša 1942. na području današnje Hrvatske i dijela BiH. Središnja je Leljakova teza, koju, uostalom, dokazuje i činjenica da smo razgovarali sa Živkom, da djeca s Kozare nisu ubijana u Jasenovcu, nego da su ih vlasti NDH zbrinule u zagrebačkim bolnicama i obiteljima. Kao dokaz navodi da je njegov suradnik Petar Šola pronašao kartone 832 djece, od kojih je dio umro od tifusa i bio pokopan na zagrebačkom Mirogoju, na gradskim novcem financiranom memorijalnom dijelu za žrtve ustaških pokolja.
Specijalni rat
Dakle, Leljak dokumentirano iznosi da se najmanje 82 od te djece ipak vodi na popisu žrtava Jasenovca, kao da su umrla ondje, a ne u zagrebačkoj bolnici. Iz toga zaključuje da su “komunistički i srpski povjesničari” djecu naknadno pripisali ustaškom režimu, čime se, po njegovu mišljenju, umjetno napuhao broj žrtava. Na temelju toga dalje tvrdi da su hrvatske obitelji posvojile više od 20.000 djece.
Ta se teza nadovezuje na širi okvir “mita o Jasenovcu”, odnosno nemogućnosti struke da napokon mimo politiziranja utvrdi stvarnost tih godina. Navodi se da je velik dio Srba s Kozare kroz Jasenovac samo proveden dalje, do logora Sajmište pokraj Beograda, gdje ih je navodno preuzela i pobila Nedićeva kolaboracionistička uprava, čime odgovornost seli s ustaškog režima na srpske suradnike okupatora. Ne treba zaboraviti da Srbi, a naročito oni iz BiH u Republici Srpskoj pod (sad neformalnim) vodstvom Milorada Dodika, rade na “novoj renesansi” četničkog pokreta pokušavajući izbrisati njihove zločine iz povijesti.
Leljak smatra važnim jasno reći da je Jasenovac nastavio raditi i nakon 1945., kao komunistički logor u kojem su ubijani Hrvati, a da su tadašnje vlasti to prikrivale zabranom iskapanja, te da je službena brojka od 110.000 ubijene srpske djece u Jasenovcu, koju je iznosio dio srpskih i regionalnih političara, njegovim riječima, “velika laž” – nasuprot čemu tvrdi da je 1942. u Srbiju premješteno 62.000 djece, od čega 12.004 u Beograd. Sve to Leljak eksplicitno smješta u okvir onoga što naziva “specijalnim ratom” koji se navodno vodi iz Beograda protiv hrvatske države, a nakladnik u najavi knjige otvoreno navodi da je cilj potaknuti povjesničare da zaborave duh Narodnooslobodilačke borbe, uz retoričko priznanje da je NDH djecu možda mogla i bolje zbrinuti, ali s naglaskom da je hrvatski narod ipak posvojio više od njih 20.000.
Portal Historiografija.hr, koji okuplja stručnu povjesničarsku zajednicu, uz najavu knjige “Djeca s Kozare” objavio je izričito upozorenje javnosti da Leljak nema nikakvu stručnu kvalifikaciju te da sličnim izdanjima, koristeći osjetljivu temu, ponajprije zarađuje novac od povjerljivih čitatelja i gledatelja.
Rasni zakoni
Prema podacima Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, dosad je poimenično utvrđeno 83.145 žrtava logora, od čega 20.101 dijete do 14 godina, među njima 12.683 srpske djece – broj koji je desetak puta veći od onog koji Leljak nudi za cijeli logor.
Za čitatelja to znači da “Djeca s Kozare” nisu alternativna verzija priče, nego knjiga čije je pojedine konkretne nalaze – poput postojanja kartona za određenu, manju skupinu djece liječene u Zagrebu – vrijedno provjeriti. No to se ne čini, zbog čega se stječe dojam da je u Hrvatskoj unaprijed određeno da je, iako je u srži bio totalitaran i zločinački, komunistički režim bio dobronamjeran, a onaj NDH isključivo negativan. Nema ni najmanje dvojbe da je NDH bila tvorevina njemačkih nacista te da su njezini rasni zakoni, logori i drugi zločini stvarni, no povijest čine ljudi, a njihova djela nikada nisu isključivo crna ili bijela.
Njemačka voditeljica prije desetak godina otpuštena je s javne televizije jer je pohvalila sustav autocesta dodavši da ih je izgradila nacistička Njemačka. Završila je na stupu srama pod optužbom da je veličala nacizam iako je neosporno da su nacisti gradili te ceste. Takva apsurdna logika prihvaćanja cjelokupnosti režima kao zločinačkog čak i kad je u pitanju cestogradnja onemogućava sadržajnu raspravu, jer kad je riječ o NDH, Pavelićev režim brinuo se o bolesnima u bolnicama i djeci u domovima revno kao što je slao i vojnike u pokolje ili naređivao politička smaknuća. No iz nekog se razloga u sklopu općeg vjerovanja nameće slika da su ustaše klali “bolje” nego četnici ili partizani, a problem je što zaklani nemaju kako posvjedočiti da nema razlike u tim zlodjelima.
Leljakova knjiga “Djeca s Kozare” nudi uvid u ono što se nerijetko prešućuje, ne negirajući pritom postojanje zločina, nego brojke, te ističući da su mnoga djeca spašena zahvaljujući tomu što je NDH dala uputu građanima da posvoje djecu, koja nigdje nisu etiketirana u dokumentima kao “Srbi” ili neprijatelji.
Mama i majka
To što je Živku činovnik upisao dan uspostave NDH kao rođendan morbidno je, no ne mijenja situaciju da je Živko još tu, vitalan i vedar čovjek pri zdravlju i pameti, otac i djed s bogatim životnim iskustvom, čija priča potvrđuje Leljakovu tezu o uputama koje je NDH izdala građanima. Živku su bile (otprilike) dvije godine kad su ga ustaške vlasti smjestile u Zavod za gluhonijemu djecu u Zagrebu. Za svoju biološku majku on koristi riječ majka, dok onu koja ga je odgojila i koju beskrajno voli zove mama, jednako razlikujući oca, kojeg nije upoznao, od tate. Stoga svoje najranije djetinjstvo može rekonstruirati iz onoga što mu je ispričala mama.
“Ona i tata vjenčali su se, ali nisu mogli imati djece, barem su tako vjerovali, jer su pokušavali, ali nikako. Mama Marija radila je u tvornici papirnatih proizvoda Lipa Mill, obična radnica je bila, ali uvijek prava dama, pazeći na ponašanje, rječnik i odijevanje. Tata je bio vozač tramvaja u ZET-u. Kolegica s posla znala je da ne može zanijeti pa joj je rekla da se ‘po Zagrebu dijele neka djeca’ i da ‘svatko može uzeti’, zamislite vi to”, smije se Živko, koji je bio jedno od “djece za ponijeti”. Prema maminu kazivanju, na zagrebačkim su ulicama istaknuti i plakati kojima su građani pozivani da preuzmu skrb o siročadi. Stoga je gospođa Zelenbrz, inače sestra znamenitog zagrebačkog obrtnika, krojača Jakuba Šinceka, otišla do Britanca i ondje u Zavodu uzela Živka.
“Pričala mi je da je u prostoriji bilo dvadesetak djece te da su svi spavali kao drogirani, jedino sam ja plakao. Prošla je pored mene bez stajanja, ali onda se okrenula i pitala me zašto plačem, a kad sam joj rekao da me teta istukla, zanimalo ju je zašto. Rekao sam: ‘Zato što sam se upišao.’ Tada me pitala hoću li doma s njom, na što sam joj rekao da hoću ako u kući ima mesa”, ponavlja Živko svoju, mnogo puta ispričanu priču o tome kako je dobio mamu.
Liječnički pregled
Da sumiramo, prema priči koju je Dana Budisavljević ekranizirala po dokumentaciji Diane Budisavljević, Živko je dijete Smilje i Ljube koje je bilo među žrtvama općeg sukoba i ustaškog pohoda na Kozaru i okolicu. Naselje Voćin geografski se ne nalazi na kozarskom području, jer je Kozara planina u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine (tadašnja Bosanska krajina), dok je Voćin u Slavoniji, na padinama Papuka, no politički je riječ o istom pohodu koji se dogodio toga ljeta. A nakon ljetne i jesenske bitke za Kozaru dogodio se u zimu 1942. još jedan ustaški pohod, pokolj u Voćinu, koji se smatra ustaškom odmazdom za gubitke na Papuku tijekom ranijih borbi za Kozaru.
Živko je tada završio u Staroj Gradiški i Sisku, logorima u kojima je dobio pločicu s brojem 1128, koju i danas čuva kao jedinu uspomenu na taj dio svoga života. Bio je premalen da bi pamtio bilo što iz logora. “Moguće je da su u logoru svi bili dobri, a moguće je da su pred bebama kao što sam ja ubijali dobre ljude. Moguće je, ja se naprosto ničega ne sjećam”, jednostavno kazuje Živko.
Završio je potom u zagrebačkom Zavodu za gluhonijemu djecu, što mu je Marija Zelenbrz mnogo godina poslije objasnila pričom da su sirotišta bila prepuna i da su djeca smještana gdje god je bilo prostora. Lecima i plakatima građani su pozivani da udome djecu, iako se za to – za razliku od danas – nije nudila financijska naknada, pa su djecu uzimali parovi bez djece ili dobrodušni ljudi željni pomoći. Svako se dijete evidentiralo, što dokazuje i dokument kojim se Živko daje “na uzdržavanje”. Zanimljiv je detalj da nije bilo dovoljno doći po dijete nego je netko morao i jamčiti da to dijete, koje je u papire uvedeno samo kao “Živko br. 1128”, ide u dobre ruke. Tu osobu državni aparat NDH nazvao je “štitnikom”, a Živkov štitnik bio je mamin brat, obrtnik Šincek.
Osobni rizik
No vratimo se svoj djeci koja su, nakon što su bila odvojena od svojih roditelja, prolazila kroz sabirne logore Jasenovac i Stara Gradiška kao kroz prolazne, administrativne točke, a zatim bila upućivana u posebne ustanove osnovane isključivo za njih – u Sisku i Jastrebarskom. Upravo je tu, u tim “domovima”, umiralo najviše djece, ali ne zato što bi netko sustavno naredio njihovo ubijanje, nego zbog katastrofalnih uvjeta, uslijed prenapučenosti, gladi, epidemija i potpunog izostanka zdravstvene skrbi.
Brojke o smrtnosti razlikuju se od izvora do izvora, što je i samo po sebi dio priče. Prema podacima Spomen-područja Jasenovac, u sisačkom je logoru prema evidenciji mrtvozornika umrlo 1152 djece, dok drugi izvori navode 1631 dijete; građani Siska i okolice pokušavali su pomoći uzimajući iz logora najmlađu i bolesnu djecu.
Za Jastrebarsko, kroz koje je prošlo ukupno 3336 djece, uglavnom s Kozare i Korduna, poslijeratna Zemaljska komisija bilježi da je do kraja kolovoza 1942. umrlo najmanje 449 djece, dok mjesni grobar u svojoj evidenciji navodi 468 ukopa. Hrvatska Wikipedija navodi da je ukupno u logoru umrlo 1018 djece, a obrazovni portal ClioNaut, pozivajući se na noviju historiografsku sintezu, iznosi raspon od 750 do 1500, uz napomenu da konzervativnije procjene hrvatskih povjesničara spominju oko 800 djece. Ta razilaženja ne poništavaju bit nalaza, jer čak i najniža procjena potvrđuje sustavnu i masovnu smrtnost djece prepuštene bolesti i gladi, nego pokazuju koliko je dokumentacija bila nepotpuna, uništena ili politički filtrirana desetljećima nakon rata.
Usred tog sustava koji djecu nije štitio djelovala je Diana Budisavljević, Austrijanka rođena 1891. u Innsbrucku, udana za zagrebačkog kirurga srpskog podrijetla Julija Budisavljevića. Tijekom rata spasila je više od 15.000 djece iz ustaških logora u NDH, uglavnom srpske djece s Korduna, Kozare i iz srpskih sela, iako se procjene o broju spašenih razlikuju (povjesničarka Nataša Mataušić u jednom intervjuu navodi, opreznije, da je spašeno oko 7500 djece). Zajedno sa suradnicima vodila je kartoteku s podacima o više od 12.000 djece, u koju je unosila i bilješke o najsitnijim tjelesnim oznakama kako bi nakon rata djecu bez imena bilo moguće identificirati i vratiti obiteljima. Razumije se, obavljala je taj posao uz velik osobni rizik.
Ta akcija, međutim, nije prošla bez žrtava. Prema dostupnim podacima, 3254 djece umrlo je tijekom akcije spašavanja ili neposredno nakon izlaska iz logora, iscrpljeno glađu, torturom i bolešću, dok je oko 12.000 preživjelo rat. Kad su partizanske jedinice 26. kolovoza 1942. ušle u Jastrebarsko, iz logora je izvedeno između 700 i 727 djece. Zahvaljujući angažmanu Tatjane Marinić i njezinih suradnica, do kraja rujna iste godine iz logora je ilegalno izvučeno još 1637 djece. Katolički Caritas zbrinuo je odvojeno oko 500 najmlađih – među svom tom djecom bila je i mala Božidarka, koju su Katarina i Stjepan Frajt preuzeli iz zagrebačkog prihvatilišta Crvenog križa u listopadu 1942. i dali joj svoje prezime. Poznata glumica, kao ni njezina kći, također glumica, Bojana Gregorić Vejzović, o tome ne želi govoriti, a ni pokojni glumac Đuro Utješanović nije se “hvalio” time da je kozaračko dijete.
Neupisana žrtva
Postoji više razloga što priča o spašavanju kozaračke djece dugo nije bila dio javnog sjećanja. Prvi je politički. U socijalističkoj Jugoslaviji, gdje je narativ o narodnooslobodilačkoj borbi bio dominantan, priča o humanitarnoj akciji koju je vodila građanka austrijskog podrijetla, uz pomoć Crvenog križa i dijelova Katoličke crkve, nije se uklapala u ideološki poželjnu sliku, pa se sustavno gurala u stranu. Provjerena građa zapravo pokazuje da se istine ne isključuju. Točno je da bi, da nije bilo akcije Diane Budisavljević, djelovanja Caritasa i nadbiskupa Alojzija Stepinca u kasnijoj fazi zbrinjavanja, angažmana Tatjane Marinić iznutra te partizanskog napada na Jastrebarsko, mnoga od te djece završila kao još jedna neupisana žrtva u masovnoj smrtnosti sabirnih logora. No jednako je točno i da su ta ista djeca u logore dospjela isključivo zato što je NDH sustavno progonila njihove roditelje kao pripadnike “nepoželjnog” naroda, da su im majke strijeljane ili odvedene na prisilni rad, očevi ubijeni ili deportirani, i da je sustav u koji su ubačena, prije nego što su ih ljudi poput Diane Budisavljević iz njega izvukli, prepustio djecu umiranju.
Dakle, još jednom, nije crno ili bijelo, a prema Živkovim pričama dade se zaključiti kako biti dijete iz te zloguke 1942. nije bilo dobro ni u jednom sustavu. U prvome je to dijete bilo nepoželjno, u drugome su mu zamjerali što nije ubijeno, a u trećem, sadašnjem, vjeruju da je komunist. Upoznate li Živka, shvatit ćete da je istina posve suprotna.
“Nisam vjernik, ali nisam ni političar ni komunist. Mama Marija i tata Mato klonili su se politike i ne bih znao reći jesu li ikada bili opredijeljeni lijevo ili desno. No ja sam ponekad imao osjećaj da me kao kozaračko dijete smatraju privilegiranim. Ne znam što je privilegij u tome da ja ovako kasno u životu doznajem svoje prezime. Što je lijepo u tome da cijeli život ne mogu odnijeti stručak cvijeća i zapaliti im svijeću jer ne znam ni gdje su ni kako moji biološki roditelji umrli ni gdje im je grob?” na rubu suza će Živko.
