Dostavni centar IKEA-e u Župi dubrovačkoj prestaje s radom 1. ožujka. Čim se ova vijest pojavila užarile su se tipkovnice, a ljuti Dubrovčani po društvenim su mrežama bacali floskule. Bio je tu standardni „jadni grade, šta ti rade“, pa još jedan dobro poznati „što južnije, to tužnije“, pa da smo „prnjavor“ i „palanka“, te da za bilo koju stvar treba ići u Split.
Živa je istina da u Dubrovniku ničega nema osim restorana i sladoledarnica okrenutima turistima. Ne bi ni toga bilo da turisti ne moraju jesti. Uzmimo samo kao primjer legendarni ShoeBeDo u DOC-u koji je u Grad donio Skechers i slične marke, a nakon desetljeća rada, zatvorio je vrata. Nekoć je u Dubrovniku bilo svega – od narkomanskih igla do lokomotiva za djecu – a danas i đane i mališani svoje potrepštine naručuju preko interneta. Netko će sad reći – pa logično da nema ničega u doba aplikacija na pametnom telefonu, kako li će opstati ShoeBeDo kada se s Temua za puno manje novaca može naručiti što ti god padne na košaricu uključujući i inzulinske šprice? Ej, za jedan euro može se naručiti desetak bockalica, pa naš đana ne mora ići u ljekarnu i strahovati da će ga netko prepoznati. Šprice mu s Temua lijepo stignu u najbliži paketomat, treba mu još samo malo limunske kiseline i eto veselja.
Sve je povezano, samo ste glupi za shvatiti
Da, zaista je logično da je puno toga propalo zbog narudžbi preko world wide weba, no Dubrovnik je specifičan i po tome što nema ni ono što se ne može konzumirati online. Dobro, to što nema McDonald’sa nije nikome krivo, ali što je, primjerice s Intersparom? Uz Lidl, Interspar je daleko najbolji, ali na krajnjem jugu ga nema. Nema ni, primjerice, mnogih službenih servisa za motore i auta, ali nema ni dovoljno doktora, a ni medicinskih sestara. Mogu li se i oni naručiti preko Temua?
Dva su razloga zašto u Dubrovniku ničega nema osim restorana i sladoledarnica okrenutima turistima. Prvi razlog su cijene nekretnina, odnosno najma. Za razliku od Zagreba, pa čak i Splita, nema u Dubrovniku – probat ću malo, pa ću vidjeti. Probaš malo, ali najam prostora te toliko pojede da se godinama oporavljaš. Bilo gdje u Hrvatskoj možeš nešto pokušati, možda stvarno i upali ako se sve posloži, ali u Dubrovniku nema šanse da krene išta osim restorana i sladoledarnica, a i to uvelike ovisi o lokaciji. Zato jer je prostor po suho zlato i cijena najma će te ugušiti. Jedino bi netko mogao nešto raditi sa svojim prostorom, ali zašto bi i to pokušavao kada isti taj prostor može pretvoriti u jedan ili dva apartmana umjesto da otvori neku butigu od koje neće imati prevelike koristi s obzirom na malo tržište od 50 tisuća stanovnika? Imali smo puno takvih primjera na Malom Stradunu na Babinom kuku, sjetimo se samo one sjajne butige moto-opreme, koja je naposljetku zatvorila vrata, a vlasnik je otvorio apartmane. Tko bi mu zamjerio, i ja bih isto napravio na njegovom mjestu.
Ovdje dolazimo do same srži problema, odnosno dokaza koliko je prosječni Dubrovčanin glup. Dobar dio stanovnika pod Srđem kuka da „jadni grade, šta ti rade“, nema ničega, od cipela pa sve do namještaja, a bit će u budućnosti još i manje, a u isto vrijeme su totalno nesvjesni da su i ti koji kvocaju uzrok problema zbog kojih se žale. Naime, dobar dio njih živi upravo od najma apartmana. E pa dragi Dubrovčani koji se bavite najmom, nema vam IKEA-e u Župi, nema vam Interspara, nema vam ShoeBeDoa, nema vam moto-opreme na Malom Stradunu, i još koječega, zbog iste one rente od koje vi živite. Sve je povezano, samo ste glupi za shvatiti. Sve dok ovaj grad živi od visoke rente, neće biti ničega, osim, naučili ste gore, restorana i sladoledarnica okrenutima turistima. Vi biste željeli živjeti od vaših apartmana, a da istovremeno imate sve pogodnosti koje trebate – od infuzijske igle kada vam pozli do lokomotive za Zagreb. E, pa ne može.
Komplicirana dostava
U lokomotivi za Zagreb dolazimo do uzroka broj dva u našoj priči zašto ničega nema u Dubrovniku. Zato, jer se on nalazi u pički Lijepe Naše. Lažem, naravno, isključivo radi dramaturgije. Ajde da je bar u rodnici, bio bi malo više gore – a bez drame rečeno – Grad je u peti što hoće reći da je sve daleko. I Zagreb, i Istra, i Slavonija, i cijela Hrvatska. Da bi IKEA nešto dostavila u Dubrovnik, potrošit će znatno više para (i vremena) nego za dostavu bilo gdje drugo u Hrvatskoj. Interspara nema upravo radi komplicirane dostave. Em traje dugo, em košta puno. Ajde da bar u Hercegovini ili Crnoj Gori ima puno stanovništva dobre platežne moći koje gravitira prema Dubrovniku i spreman je na potrošnju. Ali to nije slučaj. Em ti ljudi nisu potrošači kojim bi se kapitalizam ponosio, em moraju proći tvrdu šengensku granicu na kojoj uvijek može biti nekih problema. Kako ćeš onda opušteno raditi spenzu u Interspara?
Znači udaljenost i cijena najma dva su osnovna razloga zašto u Gradu nema ničega. Dubrovnik je toliko daleko da bi ga trebalo tretirati kao Palagružu, proglasit ga zonom posebne državne skrbi i udijelit mu skrbnika u obliku subvencija ponajprije što se tiče Croatia Airlinesa. Natjerati tog šugavog avioprijevoznika da Dubrovčanima debelo spusti cijenu, jer se u Zagreb često putuje na liječničke preglede i druge neturističke obveze. S druge strane, poduzetnike koji dostavljaju u Dubrovnik osloboditi nekih poreza i nameta, primjerice cestarine.
No bojimo se da bi i sve ovo pomoglo dok god su cijene najma brutalne. Zato svi vi dragi Dubrovčani koji kukate da nema ničega, lijepo se odrecite apartmana i svoje prostore dajte nekom poduzetniku po niskoj cijeni. Vidjet ćete da će neki pokušati inovativne biznise, pa će biti i igli za šivanje puca i dječjih lokomotiva na baterije. A ako i dalje želite živjeti od najma – što je također potpuno legitimno – onda barem budite svjesni zašto u Gradu nema ničega.

