Istina koju se gotovo nitko ne usudi izgovoriti: Nema slabljenja NATO-a, riječ je o nečem sasvim drugom

Potpune su gluposti izjave pojedinih europskih političara i mase ovdašnjih medija da će zbog ozbiljnog sukoba Trumpove administracije i Europske unije doći do destabilizacije, pa i mogućeg kraha NATO saveza s obzirom na to da se on u dvotrećinskoj mjeri i financira i opskrbljuje oružjem iz Sjedinjenih Država. Da i ne spominjemo američki nuklearni kišobran nad europskim saveznicima koji će još dugo opstati u sadašnjem obliku, neovisno o ovim ili onim obrambenim strateškim planovima Europske unije, u kojima se sve češće spominje i potreba razvoja vlastitog nuklearnog štita.

Taj strateški segment, osim što je vrlo skup i iziskivao bi desetljeća da bi uopće dostigao sadašnju razinu strateškog nuklearnog oružja Rusije i SAD-a koje na njemu rade već 70 godina, i to pod uvjetima da ga ove dvije odsad više uopće ne razvijaju, nikada neće dopustiti Sjedinjene Države jer bi to u perspektivi Europi dalo ono o čemu njezine elite dugo sanjaju, a povremeno o tome iznose i različite političke ideje. Riječ je o “europskoj strateškoj autonomiji” čije se ideje, međutim, vrlo brzo razbijaju o čvrste stijene političke realnosti.

Zamislimo samo na što bi sličila američka nuklearna moć kada bi odluku o primjeni tog oružja donosile savezne države na čijem se teritoriju ono nalazi ili pak federalni Kongres nekakvom apsolutnom ili drugom većinom glasova vječno po stranačkim osnovama zaraćenih zastupnika. Nikakvog slabljenja NATO-a nema, riječ je isključivo o njegovu preustroju ili transformaciji u skladu nastalim globalnim i kontinentalnim geopolitičkim promjenama, odnosno potrebi prilagodbe. Svojevrsnoj specijalizaciji NATO-a pod čvrstom rukom i budnim okom anglosaksonskog bloka, gdje se ništa ne prepušta slučaju.

Ubrzana integracija

Ta se specijalizacija, kako je navedeni atlantski blok vidi, sastoji u ubrzanoj integraciji cijelog EU-a u novi oblik sigurnosnog ustroja, a svodi se na samo jednu zadaću: sprečavanje Rusije i zadržavanje sigurnosnog i obrambenog fokusa Moskve na Europu s ciljem slabljenja kinesko-ruske “osovine otpora” dok se Washington priprema za predstojeći konačni obračun s Kinom. Drugim riječima, Europska unija morat će se “natoizirati” stvaranjem dodatnih, usko specijaliziranih “vojnih podsaveza” pojedinih država članica, poput već ustrojenog zajedničkog Korpusa za brze intervencije na sjevernom krilu NATO-a pod vodstvom Velike Britanije i sl.

Osim toga, a tu je ulogu EU već u ljeto prošle godine potpuno prihvatio pod snažnim Trumpovim pritiskom, morat će na sebe preuzeti i glavninu svoje ukupne obrane, kao i potpuno financiranje Ukrajine te isporuke vojne pomoći toj zemlji s ciljem, kako je to prošloga tjedna na redovitom sastanku Kontaktne skupine za pomoć Ukrajini održanoj u Berlinu ponovio glavni tajnik NATO-a Mark Rutte, prisiljavanja Rusije da prihvati mirovni sporazum i prizna neuspjeh svoje vojne kampanje. Europa će u sklopu nove američke strategije obnove globalne dominacije naizgled konačno postati autonomnija, što joj je nužno za mobilizaciju masa i očuvanje vlasti sadašnjih elita.

Ali taj će se proces itekako odvijati pod kapom Washingtona, čije će ona zadaće morati prihvaćati i provoditi u djelo. Europa će postati “klupko bodljikave žice i iskopanih rovova”, daleko od vizije “zelenog raja” i okolne džungle, o čemu je još ne tako davno naivno govorio bivši šef europske diplomacije Josep Borrell. Upravo se to najbolje vidi iz vijesti koje su ostale daleko izvan fokusa hrvatskog medijskog prostora. Iz njih je vidljivo kako su europske elite definitivno donijele svoju odluku, odnosno da je Europa prihvatila dugoročni sukob s Rusijom kao svoje strateško opredjeljenje.

Mjere podrške

Govoreći nedavno na saslušanju u američkom senatu, zamjenik američkog ministra rata Elbridge Colby rekao je kako je Trump sklon postizanju kompromisa između Ukrajine i Rusije, pri čemu “razmatra postizanje takvog mira koji će biti najvažniji element sustava dugoročnog sprečavanja Rusije”. A da se scenarij odvija upravo u tom smjeru, svjedoči i službena stranica britanske vlade, na kojoj je 15. travnja objavljeno kako će UK ove godine Ukrajini isporučiti ni manje ni više nego 120.000 udarnih bespilotnih letjelica i morskih dronova koji su se već dokazali u ratnim uvjetima. Isporuke su već počele u ovom mjesecu – navodi se u tekstu izjave. Istoga dana britanski ministar obrane John Healey u Berlinu je zahvalio njemačkom kolegi na tome što će i Njemačka isporučiti Ukrajini 120.000 komada svojih dronova i štošta drugo.

Britanska ministrica financija Rachel Reeves kasnije je na sastanku međunarodnih ministara financija u Washingtonu najavila i daljnje mjere podrške Ukrajini koje će se sastojati od isplate Kijevu 752 milijuna funti, što je dio šireg zajma od 3,36 milijardi funti. “Ovo financiranje pomoći će u isporuci vojne opreme koja je Ukrajini potrebna dok se brani od Rusije u ratu koji ničim nije izazvala”, rekla je Reeves, čije riječi je 15. travnja prenio BBC.

Istoga dana Njemačka i Ukrajina potpisale su sporazum o međusobnoj vojnoj suradnji i pokretanju zajedničke vojne proizvodnje. Ukrajinski ministar obrane zahvaljuje Berlinu i najavljuje za što će se koristiti njemački dronovi i dalekometne rakete: za napade u dubinu ruskog teritorija. Volodimir Zelenski poimence zahvaljuje državama koje su odlučile vojno pomoći Ukrajini, od Velike Britanije, Norveške, Nizozemske, Belgije i Njemačke preko Francuske, Španjolske, Italije do Poljske, Latvije, Estonije.

Velika pomoć

Oglasilo se rusko ministarstvo obrane. Objavilo je priopćenje o konačnoj odluci Europe od 26. ožujka prema kojoj se “uslijed nedostatka ukrajinskih vojnika” odlučila s Ukrajinom pokrenuti zajedničku vojnu proizvodnju udarnih bespilotnih letjelica u svojim tvornicama za ukrajinske oružane snage, čime se Europa neposredno svrstava u rat protiv Rusije. Ovo više nije diplomatsko priopćenje ministarstva koje je dosad obično konstatiralo činjenice, već njegovo prvo konkretno upozorenje što će uslijediti odluče li realizirati taj plan. I to u kontekstu svakodnevnih i, treba reći, dosta uspješnih ukrajinskih napada dronovima po ciljevima na tlu Rusije u kojima, osim energetske i druge infrastrukture, stradaju i građani, što stvara sve veći problem za Moskvu.

Naime, u nastavku priopćenja ruskog ministarstva obrane vrlo su precizno objavljena imena država i naziva tvrtki, kao i adrese gdje se nalaze i gdje će se navedena zajednička vojna proizvodnja s Ukrajinom pokrenuti. Evo nekih od navedenih zemalja: Njemačka, Velika Britanija, Španjolska, Francuska, Poljska, Izrael, Turska. Njihove je stanovnike rusko ministarstvo obrane upozorilo da se trebaju upoznati s točnim adresama navedenih tvrtki. Definitivno se aludira na moguće ruske zračne udare po njima ako se ukrajinski napadi u dubinu Rusije nastave i nakon pokretanja zajedničke proizvodnje.

Čak i umjereniji ruski vojni i politički analitičari s tim u svezi sada govore ne samo da je čaša ruskog strpljenja očito puna već i da je Moskvi uistinu postalo nužno krenuti u eskalaciju s obzirom na to da je Europa i konačno zauzela smjer prema vođenju rata s Rusijom. Pojedini bivši vojni dužnosnici javno govore čak i o mogućoj potrebi primjene bilo “specijalnog oružja”, bilo konačnog udara po ukrajinskim središtima donošenja odluka, čega dosad nije bilo, pritom se pozivajući na Izrael i njegovo “pravo” da udara po onim ciljevima država u bliskoistočnoj regiji za koje smatra da su ugroza njegovoj nacionalnoj sigurnosti – od Libanona preko Sirije i Iraka do Jemena – i konačno Irana.

Nizak rejting

Trump kao kompenzaciju za teritorijalne ustupke koje bi Kijev trebao dati Rusiji kroz njezino puno ovladavanje Donbasom traži ubrzani prijam Ukrajine u EU do početka 2027. Po toj bi logici, ulaskom u EU, ostali dio Ukrajine de facto ušao u vojno-politički savez sa Zapadom, neovisno o tome kako će se on zvati – EU ili NATO ili sasvim drugačije. Ali ako netko misli kako Trump sve ovo šokantno što radi u svijetu otkako je krajem siječnja prošle godine preuzeo drugi mandat, radi samostalno, na svoju ruku, kao hir svog bezumlja – jako se vara. Ovo je osmišljena strategija, nazovimo to tako, američke “duboke države” koja je definirana s ciljem ne samo sprečavanja pada globalnog američkog utjecaja, koji je do Trumpova dolaska uhvatio maha i prijetio uspostavom novih odnosa snaga u svijetu tada već bez dominantne uloge SAD-a, već i uspostave novog američkog globalnog vodstva eliminirajući glavnog globalnog suparnika – Kinu, i najveću vojnu ugrozu za SAD, nuklearnu velesilu Rusiju, iz nove “igre prijestolja”.

Jer Trump nikada ne bi mogao ponovno doći na vlast ni raditi ovo što radi bez “zelenog svjetla” moćnih sila unutar američkog društva koje pozadinski vuku sve konce igre. Sjetimo se samo njegova prvog mandata: taj je isti krug u samom startu vrlo lako blokirao njegove pokušaje da provede svoje politike, te je mandat završio potpunim krahom: Bidenovim izbornim trijumfom, a Trumpovim kaznenim progonima i sotoniziranjem u medijskom prostoru.

Trump je, kao uostalom i bilo koji drugi predsjednik, samo potrošna roba i na vlasti će ostati onoliko dugo koliko to bude koristilo američkim elitama, tj. ovisit će o tome hoće li biti sposoban provoditi strateške smjernice američkog puta u budućnost, kojima je svrha očuvanje njihovih financijskih i drugih interesa.

Potvrđena teza

U ovom trenutku izgleda da Trumpu “dionice” ubrzano slabe s obzirom na njegovu rekordno nisku popularnost kao predsjednika, neviđenu još od doba potkraj vladavine Richarda Nixona nakon afere Watergate. Buduća američka administracija nakon Trumpove, usprkos sadašnjem sotoniziranju njegovih vanjskopolitičkih poteza poput rata s Iranom u svrhu jesenskih međuizbora, neće po dolasku na vlast reći vlastima u Teheranu: “Oprostite na svemu onom što vam je učinio ludi Trump, možete vi slobodno dalje obogaćivati svoj uranij i razvijati dalekometni raketni program, možete imati vlast kakvu želite i nadzirati Hormuški tjesnac” ili pak Izraelu reći da vrati osvojeni jug Libanona pod jurisdikciju Bejruta, a Palestincima pojas Gaze poništavajući Trumpov mirovni sporazum; ili pak europskim saveznicima:

“Ne morate više kupovati skupi američki plin i američko oružje za Ukrajinu jer ćemo joj ga mi opet davati besplatno, a ne morate izvršiti ni obveze iz trgovinskog sporazuma sa SAD-om koji ste potpisali u ljeto 2025. s Trumpom i još mnogo toga prema ostalim američkim saveznicima u svijetu.” Jednako kao što ni Bidenova administracija nije nakon osvajanja vlasti poništila Trumpovu “samostalnu” odluku o povlačenju iz nuklearnog sporazuma s Iranom u svibnju 2018., na što je primorala i europske supotpisnike koji su se tome oštro protivili jer im je prijetio gubitak unosnih gospodarskih sporazuma s Iranom, niti je povukla Trumpove carine Europskoj uniji na čelik i aluminij i štošta drugo.

Američka vanjskopolitička strategija u svojoj je biti konstanta. Smišlja se godinama unaprijed i ne poništava je nijedna administracija koja dođe na vlast. Eventualno je pojedine od njih modeliraju prema potrebama, s obzirom na to da se globalna geopolitika ipak ne definira isključivo u Washingtonu jer postoje i drugi igrači.

Idealno oružje

Dakle, modificira se usvajanjem novih, a puno češće nadopunom postojećih strateških dokumenta poput onih o nacionalnoj sigurnosti i obrani, a što je krajem prošle godine učinila i Trumpova administracija. Ako bi, kojim čudom, neka američka administracija samostalno odlučila izvući Ameriku iz “uhodanih okvira strateške igre”, vrlo bi joj brzo uslijedio “Trumpov scenarij” iz prvog mandata. Trump je tu lekciju dobro savladao pa je svojim robusnim i ratobornim stavom u međuvremenu postao idealno oružje spomenutih američkih silnica za postizanje novih strateških ciljeva nakon što je američka globalna dominacija ozbiljno dovedena u pitanje.

Posve je druga stvar kako će sve ovo završiti. Ali definitivno je elita odlučila zaigrati na sve ili ništa. Do koje granice, do maksimalnog širenja američkog utjecaja diljem svijeta sve dok ostali suparnici ne kažu svoje konačno “dosta” ili će u suprotnom početi epski sukob titana sa svim posljedicama, ili pak uključujući u obzir i taj sukob? Po mom mišljenju, ovo drugo manje je realno jer se i elitama živi i teško je vjerovati da bi željele riskirati neposredni vojni sudar s nuklearnim velesilama Rusijom i Kinom.

Stoga je puno vjerojatnije da će zaigrati na povijesno provjerenu igru dugotrajnog iscrpljivanja, što je već uspješno testirano tijekom hladnog rata u drugoj polovici prošloga stoljeća i u čemu će i Europa, kako je to i tada činila kroz NATO, to isto morati činiti i ovaj put. Drugog izbora jednostavno neće imati: s Rusijom joj SAD neće dati poboljšati odnose pa će ovisiti o američkom sigurnosnom kišobranu, a bit će i kronično žedna energenata jer će se usložnjavati sigurnosno stanje na Bliskom istoku, u čiju će se opasnu “igru” sve jače morati uključivati i Kina, a vjerojatno i Rusija. Europi će prijetiti i potpuna ovisnost o američkim energentima, tj. američkom samostalnom određivanju cijena, što je Europa uvijek željela i uspijevala izbjegavati, jednako kao i u pitanju onih ruskih, na čije je cijene uspijevala utjecati.

Rekordna količina

S druge strane, Peking neće moći mirno promatrati kako Sjedinjene Države žele ovladati cjelokupnom bliskoistočnom naftom i naftnom politikom s obzirom na to da je ta regija, uz Rusiju, ključni bazen za kinesku stratešku opskrbu naftom i plinom. U tekstu uglednog španjolskog medija El Pais stoji kako se španjolski uvoz plina iz Rusije udvostručuje i doseže povijesni rekord od gotovo 10.000 GWh u prošlom mjesecu, što je količina koja premašuje čak i isporuke tijekom cjenovne krize 2023. “Uvoz plina u Španjolsku iz Rusije, jednog od najvećih svjetskih proizvođača ovog ugljikovodika, naglo je porastao. Isporuke iz te zemlje dosegnule su 9807 gigavatsati u ožujku, prema podacima operatera plinskog sustava Enagása.”

Medij podsjeća da, iako je kupnja energije iz Rusije podložna sankcijama, raspored koji je odobrila Europska unija predviđa da je uvoz ruskog plina i dalje moguć do 2027.
Istodobno brojni drugi mediji izražavaju mišljenje da bi, zbog trenutačnih problema s opskrbom plinom iz regije Perzijskog zaljeva, utvrđeni europski rokovi za postupnu potpunu zabranu uvoza ruskih energenata mogli biti revidirani u budućnosti. Pokrenuti su tektonski globalni geopolitički potresi koji su smišljeno doveli do sloma dosadašnjeg međunarodnog poretka. Upravo je u tijeku rađanje novog.

Kakav će on biti, još nitko ne zna. Jedan od pokušaja stvaranja kakvih-takvih temelja za njegovo oblikovanje, a time i za uspostavu minimalnih pravila ponašanja za sve, bit će skori sastanci na vrhu u Pekingu. Najprije između Trumpa i Xi Jinpinga, a dva-tri tjedna poslije i Putina i njegova kineskog domaćina, nakon čega će vjerojatno biti jasnije u kojem smjeru ide svijet. Ili prema američkoj blokadi ključnog euroazijskog kontinenta na zapadu europskim pritiskom na Rusiju, a na njegovu istoku pritiskom SAD-a i njegovih azijskih saveznika na Kinu pokretanjem lokalnih sukoba s ciljem sprečavanja njihove projekcije globalnog utjecaja; ili pak prema određenom detantu i podjeli interesnih sfera unutar tog ključnog globalnog geopolitičkog trokuta jasnim iscrtavanjem međusobnih crvenih crta koje ni jedna strana neće smjeti prelaziti.

Lokalni sukobi

Naime, moguć je i kaotičan scenarij u kojem će supersile “podizati ručnu” isključivo u slučaju stvarne opasnosti od neposrednog sukoba jedne s drugom. Međutim, on ne može trajati dugo jer bi takve situacije postajale sve češće pa “podizanje ručne” više ne bi imalo smisla jer bi sve brzo preraslo u neposredno sučeljavanje s obzirom na suprotstavljenost interesa u ključnim pitanjima.
Vjerojatno već počevši od Irana, gdje je službeni Peking prvi put eksplicitno izrazio da ne prihvaća američki plan blokiranja Hormuškog tjesnaca za kineske tankere namijenjene uvozu iranske nafte, kao i poduzimanje “praktičnih mjera” za njegovo sprečavanje. Teško je među tim mjerama ne prepoznati kineske vojne brodove kao “eskort” kineskih supertankera. Jer druge praktične mjere teško da uopće i postoje.

Peking, očito, procjenjuje da će se Trump – koji ne uspijeva vojno slomiti Iran nego pokreće pregovore – teško odlučiti napasti i kineske brodove i dovesti se u položaj pokretača rata i s nuklearnom i pomorskom silom Kinom, i to prije svog odlučujućeg posjeta Pekingu u prvoj dekadi svibnja.

“Velika igra” globalnog prestrojavanja snaga bliži se svojoj kulminaciji, a donekle se komotno u njoj mogu osjećati samo nuklearne sile, ma što vam tko govorio o nuklearnom oružju kao destruktivnom i onom kojeg se treba riješiti. Ni jedna od onih država koje ga posjeduju to nikada neće učiniti. I vrlo dobro znaju zašto.