Manjak pravosudnih policajaca i rizik transporta opasnih zatvorenika kroz centar Zagreba do suca istrage sigurnosni su i logistički izazovi i višegodišnji problem hrvatskog pravosuđa, u kojemu se ništa značajno nije promijenilo ni u aktualnom mandatu perspektivnog HDZ-ova ministra Damira Habijana. Jedan od problema svakako je prijevoz visokorizičnih zatvorenika iz zatvora u Remetincu do suca istrage na Županijskom sudu, čiji je stražnji ulaz u Petrinjskoj ulici, što je velik sigurnosni problem i iziskuje ogromne resurse.
Da bi sigurnosna razina bila zadovoljena, za prijevoz jednog zatvorenika iz Remetinca do suca istrage u Petrinjsku potrebno je i do troje pravosudnih policajaca, što zbog njihova manjka u praksi nije provedivo. Za prijevoz jednog opasnog pritvorenika često je nužno i više od troje pravosudnih policajaca, pa i angažman interventne policije, što troši ljudstvo kojeg kronično nedostaje, a ujedno i blokira promet, posebice u Petrinjskoj, gdje je zgrada Županijskog suda okružena školama, vrtićima i stambenim zgradama.
Zato svako privođenje, posebice zatvorenika visokog rizika, u središtu grada izgleda kao opsadno stanje, što znači i izravnu sigurnosnu ugrozu za građane koji ondje žive ili se kreću tim dijelom grada.
Politička trgovina
Istražni suci oduvijek su smješteni na Županijskom sudu na Zrinjevcu, a nekada davno, prije gradnje zatvora u Remetincu, to je bilo logično rješenje jer je zatvor bio na stražnjoj strani zgrade suda u Petrinjskoj ulici. U više navrata, četiri ili pet puta u posljednjih 25 godina, javnim prostorom provlačila se ideja o izgradnji takozvane remetinečke sudnice, posebnog krila za istražne suce unutar Remetinca ili uz njega, čime bi se izbjegao transport zatvorenika.
Premda bi takvo rješenje znatno povećalo sigurnost i smanjilo troškove, suci su mu se više puta javno usprotivili, opstruirajući ga iz različitih razloga, a zapravo zbog lokacije. Mnogima se, naime, iz sudačke zajednice ne da sa Zrinjevca zbog svakog optuženika ići do Remetinca. Sudnica se u zatvor doista i preselila 2001., tijekom suđenja zločinačkoj organizaciji, Jelaviću i ostalima, kada se proces odvijao u sportskoj dvorani u Remetincu. No to je bila iznimka. Bivši ministar pravosuđa Stjepan Ivanišević taj je prijedlog prihvatio isključivo zbog ekstremnih sigurnosnih rizika i broja optuženika.
Upućeni u tematiku uvjereni su da je malo vjerojatno da će ta ideja zaživjeti u Habijanovu mandatu, jer su vladajući već ušli u nove sukobe sa sucima nakon što je premijer Andrej Plenković sugerirao da se u istom paketu imenuju suci Ustavnog suda i predsjednik Vrhovnog suda, što su suci protumačili kao pokušaj političke trgovine njihovim pozicijama. U Plenkovićevu prošlom mandatu suci su prosvjedovali i zbog plaća, pa je malo vjerojatno da će ministar Habijan moći provesti bilo kakve infrastrukturne reforme, a ponajmanje decentralizaciju sudnica iz centra grada. Taj projekt ostaje na čekanju, iako prijevoz zatvorenika zahtijeva sustavno rješenje koje bi uključivalo konačnu izgradnju modernog pravosudnog centra ili potpunu digitalizaciju.
Krive procjene
Da o pomacima u sustavu mogu samo sanjati, potvrđuje nam i Jelenko Krešo iz sindikata pravosudne policije, otkrivajući cijeli niz apsurda s kojima se suočavaju on i njegovi kolege. Jedan od njih su i sudovi jer je, primjerice, na Županijskom sudu prisutan jedan do dva policajca po smjeni. “Nekada je to bilo sistematizirano. U pravilnicima je bilo definirano koliko policajaca ide na koliki broj zatvorenika. Prilikom izvođenja jedne osobe lišene slobode išla su dva pravosudna policajca, ali to je maknuto iz pravilnika jer se ne može osigurati taj broj pravosudnih policajaca”, kaže Krešo.
Istražni suci, dodaje, dolaze na Županijski sud u središtu Zagreba. “Nekada je istraga trajala 24 sata. Suci su dežurali dan-noć. Prije par godina Državno odvjetništvo preuzelo je ispitivanje osoba lišenih slobode. Kada DORH utvrdi hoće li za osobu zatražiti zadržavanje, odnosno istražni zatvor, ona se vodi na Županijski sud, kamo dolazi sudac koji je tog dana dežuran. Tada dolazi do situacija da pet ili čak šest osoba prevoze jedan ili dvojica policajaca”, otkriva sindikalist. U najtežim situacijama pravosudnim policajcima posao olakšava podrška MUP-a, ali je problem svejedno složen.
“Danas sam cijeli dan tu. Dovedeno je troje stranih državljana s kojima su bila dvojica kolega iz zatvora. Oni su ih odveli u Remetinec. Procijenjeno je da se ništa veliko neće dogoditi, a kad se nešto dogodi, onda je kriva pravosudna policija i nitko ne spominje njihove krive procjene”, kaže Krešo. Zbog manjka kadrova zatvorenici iz Remetinca često na sud stižu u pratnji samo jednog policajca. “Često se dogodi, posebno vikendom ili u večernjim satima, da zatvorenici na sud dolaze u pratnji jednog pravosudnog policajca. Mi iz osiguranja pravosudnih tijela uskačemo da se zatvorenik spremi u maricu, ali se često jedan pravosudni policajac u marici vozi s dvoje, troje zatvorenika”, otkriva naš sugovornik.
Sklon napadu
Iznenađuje što veći kriminalci često ispadnu i najmanji problem jer su se s takvima pravosudni policajci navikli raditi pa donekle znaju što mogu očekivati. “Veći kriminalac zna da je pao i on uglavnom neće stvarati veće probleme. Može eventualno doći do nekog vanjskog napada, da ga netko pokuša osloboditi, ali kad vam daju nekog Nepalca ili neku ‘no name’ osobu, vi ne znate za što je ona pala. Znate samo ime i prezime. Priveli su primjerice Marka Markovića zbog krađe torbice. Sve što o njemu znamo njegovo je ime i prezime, godine, i to što vidimo. Ne znamo je li taj Marko Marković sklon napadu, je li sklon bježanju. Ne znamo ništa. Sve je to dio našeg posla”, objašnjava Krešo.
Posao je, priznaje, sam birao, ali bi im sustav ipak trebao osigurati bolje radne uvjete. Umjesto toga, događa se suprotno pa ispaštaju i sigurnost i pravosudni policajci. Tako je primjerice nekada u Palači pravde, odnosno na zagrebačkom Općinskom sudu, gdje je svojedobno Mato Oraškić tijekom brakorazvodne parnice pištoljem upucao sutkinju Ljiljanu Hvalec, odvjetnicu Hajru Prohić i svoju suprugu Gordanu Oraškić, bilo osam pravosudnih policajaca.
“Danas su ondje tri, najviše četiri. Na Županijskom sudu bilo je pet pravosudnih policajaca, sada imate jednog ili dva. Mi smo u svim segmentima, od zatvora do osiguranja pravosudnih tijela, na minimumu minimuma”, ističe sindikalist. Nekada, kaže Krešo, ni njemu nije jasno kako tako postavljen sustav uspijeva opstati bez veće sigurnosne ugroze za građane, a ni kako ljudi unutar sustava uspijevaju održati takvu razinu. “Svako malo imate radionice za zatvorenike, a radionice za pravosudne policajce ne postoje. Vi nemate opciju nekakve edukacije na koju bi vas ministarstvo moglo poslati. A i da to žele – kako će vas poslati kad nema ljudi”, objašnjava sindikalist koji smatra da je pravosudnim policajcima potrebna određena pomoć stručnjaka koji bi im savjetovali kako da se nose s pritiskom koji sa sobom nosi taj teški posao.
Novi zakon
Krešo problem vidi i u Zakonu o pravosudnoj policiji koji sindikat traži još od 2018., što također govori o razini na kojoj se nalaze pravosudni policajci unutar sustava. “Postoji zadnja rupa na svirali. Mi nismo ni rupa na svirali. Situacija je kaotična i zato ljudi odlaze. Nema više incidenata samo zahvaljujući tomu što ljudi u sustavu daju od sebe 300 posto nadajući se da će se nešto promijeniti. I sam sam još naivni policajac koji se nada da će sutra biti bolje”, priznaje Krešo pa podsjeća da je i Habijan obećao novi zakon za prosinac prošle godine, a još ga nema na vidiku. Zakonodavac pravosudnim policajcima sada nudi uvjete na koje sindikat ne namjerava pristati.
“Oni nama nude samo obveze. Nije definirano kako ćemo ići u mirovinu, nije definirano što u slučaju da se razbolimo. Nemamo ništa”, tvrdi Jelenko Krešo pa dodaje da će sindikati pristati isključivo na ono što su tražili. Prijedlog koji su od ministarstva dobili naziva sprdačinom i čistim apsurdom. “U Zakonu o policiji imate cijeli pozitivni dio u kojemu su navedene njihove posebnosti. Definirano je kako se prima u službu, kako napredujete, kako polažete, kako prolazite tečaj, kako idete u mirovinu i tako dalje. To je sve ono što smo i mi tražili za nas. Međutim, mi smo sada dobili samo obveze”, navodi naš sugovornik, dodajući da se za to vrijeme sustav urušava jer pravosudnih policajaca nema dovoljno.
“Sad imate situaciju da je i dio bjelovarskog zatvora prebačen u Remetinec, a sisački zatvor nikada nije ni obnovljen. Ti su zatvorenici isto prebačeni u razne ustanove. Uz to su najavljeni i modularni zatvori. Pa gdje su”, pita se Krešo objašnjavajući nam da sustav u Remetincu funkcionira i opstaje isključivo zahvaljujući dobroj volji i dodatnom angažmanu pravosudnih policajaca.
Apsurdna situacija
“Sustav funkcionira zato što smo mi čarobnjaci. Funkcionira tako da svaki pravosudni policajac na godišnjoj razini ima oko 350 do 400 prekovremenih. Funkcionira tako da radite na tri, četiri radna mjesta i još funkcionira zato što ljudi koji rade u tom sustavu vole taj svoj posao i trude se maksimalno izvršiti svoje zadaće. Međutim, pitanje je koliko će to još uspijevati”, kaže sindikalist, navodeći da mladi ljudi u sustav dolaze, ali ga i brzo napuštaju, što znači da ne manjka interesa nego da uvjeti nisu odgovarajući.
“Trenutno se ne mogu popuniti natječaji koji se raspisuju. Imamo i jednu drugu apsurdnu situaciju, natječaji se rade za popunjenost koja bi trebala biti po sistematizaciji. Predviđeno je da u Remetincu bude između 500 i 600 zatvorenika, koliko ih taj zatvor prima. Za taj broj potrebno je između 200 i 250 pravosudnih policajaca. No sada ondje ima 900 do 1100 zatvorenika, a sistematizacija opet ostaje na 240 pravosudnih policajaca”, objašnjava Krešo pa dodaje da je slično i u drugim zatvorima, dok u uređenim državama na toliki broj zatvorenika dolazi i do 500 policajaca.
Jedna od apsurdnosti je i Zakon o plaćama kojim su pravosudni policajci opet zakinuti. “Mi počinjemo s koeficijentom 1,45, a policija s 1,60. Kako je netko stavio na vagu i rekao da jedan mjesečni rad policajca vrijedi više od rada pravosudnog policajca”, pita se Krešo, koji smatra da ministarstvo ima maćehinski odnos prema pravosudnim policajcima, zbog čega ni mladi ljudi ne ostaju u sustavu.
Unaprijed ocijenjeni
Sindikalist tvrdi da pravosudnim policajcima manjka i opreme, primjerice, sada usred siječnja još čekaju da im se dostave zimske cipele. Slično je i s ostalom opremom, koja često bude neiskoristiva. Problem im je i sustav ocjenjivanja državnih službenika, pri čemu je unaprijed određena raspodjela ocjena – 5 posto izvrsnost, 15 posto naročito uspješan, što je prema Kreši suprotno načelima jednakog postupanja prema službenicima koji rade u bitno drugačijim organizacijskim, kadrovskim i sigurnosnim uvjetima.
Taj model ne vrednuje stvarni radni doprinos već administrativno ograničava mogućnost dodjele najviših ocjena neovisno o opsegu i težini posla koji je uistinu obavljen. Pri nametanju tog sustava nije se razmišljalo o specifičnosti poslova i normativnih ograničenjima rada pravosudnih policajaca i zaposlenika unutar zatvorskog sustava te sudskih službenika. Tako se primjerice kao kriterij ocjenjivanja spominju kreativnost ili sposobnost ili inovativnost.
“Ja bih sad trebao biti kreativan u privođenju zatvorenika. Što to znači? Traže se i nekakvi projekti. Ne razumijemo uopće što trebamo. Mi malo stariji jednostavno ostajemo tu da zaradimo mirovinu, ali kada ode stari ešalon, ne znam što ćemo i kako ćemo jer se mladi na ovaj način ovim poslom ne žele baviti”, kaže Krešo pa dodaje da kriteriji ocjenjivanja nisu primjenjivi na narav poslova kojima se bave pravosudni policajci i osobe unutar sustava u kojem nedostaje zaposlenika.
Problem su ljudi oko ministra
I sam se nekada pitam kako nemamo više incidentnih situacija i problema, a zapravo toga ima dosta, samo ne izlazi u javnost. Sigurnost je katastrofa, ali javnost za to sazna samo kada se potegnu neke tužbe ili kad se dogodi neki veći incident. Tada se i mi oglasimo, ali se na zatvorski sustav vrlo brzo zaboravlja. O nama se uglavnom piše kad je nešto negativno – nema da se govori o tome koliko se ljudi zaposlilo, koliko je ljudi otišlo.
Ministar se stalno hvali kako smo zaposlili najviše ljudi, a nitko ne kaže koliko je ljudi otišlo, koliko ih je dalo otkaz nakon godinu-dvije dana i koliko ljudi zaista radi u izravnom doticaju sa zatvorenicima – nabraja Jelenko Krešo iz sindikata pravosudne policije, no ne krivi ministra Habijana, za kojeg ima razumijevanja. Problem su, naime, ljudi oko ministra. “Ne možete očekivati promjenu pravosuđa kad svake četiri godine mijenjate čelnog čovjeka.
Kada ministar dođe na poziciju, prvo mora shvatiti s kim radi. Ljudi ispod ministra u sustavu su i po 30 godina. Da biste proveli neki ‘clean start’, kako oni to zovu uoči izbora, morate promijeniti cijelu strukturu ljudi. Dvije godine prođu na kadrovske promjene, onda vam ostane godina i pol za promjene u sustavu. I eto novih izbora i novog čovjeka. Onda sve ispočetka”, žali se Krešo.
Sreća što zatvorenici ne pokušavaju pobjeći
Nama i na terenu fali ljudi. Svi su zatvori popunjeni gotovo sto posto. Samo nam u Remetincu fali 200 ljudi da bi se posao normalno radio, a problem su i kaznionice u Lepoglavi i Glini – kaže Krešo, koji smatra da je sreća u nesreći to što zatvorenici ne pokušavaju pobjeći.
“Mi radimo tako da prikazujemo da pokrivamo sve. Zatvorenici ne znaju koliko nas ima i gdje smo raspoređeni. Ne zna kako bi mogao pobjeći. Kad dođete na sud, imate dojam da sve funkcionira savršeno. Mi smo zaslužni za to, ali da bi moglo biti bolje, moglo bi”, vjeruje Krešo pa napominje kako je zatvor sustav koji je izgrađen tako da iz njega nije lako pobjeći.
“Zatvori su tehnički postavljeni tako da se i u samoj gradnji spriječi mogućnost bijega, ali teško je raditi. Ima tu i međusobnih obračuna, i prijetnji pravosudnoj policiji”, objašnjava.
