Od početka 21. stoljeća, osobito nakon krize 2015. godine, migracije su poprimile izrazito geopolitičku, sigurnosnu, a od nedavno sasvim otvoreno i vojnu dimenziju. Migracijski tokovi sve se češće koriste kao instrument političkog pritiska i sredstvo ostvarivanja vanjskopolitičkih ciljeva, a u tom je kontekstu upravljanje migracijama postalo jedno od ključnih pitanja europske sigurnosti.
Politika otvorenih vrata (welcomepolicy) koju je 2015. inaugurirala njemačka kancelarka Angela Merkel, predstavljena kao izraz humanitarnog imperativa, u praksi je proizvela dalekosežne sigurnosne i političke posljedice. Naime, dolazak milijuna osoba u Europu, bez valjanih identifikacijskih isprava, ozbiljno je opteretio nacionalne sustave kontrole granica, azila i unutarnje sigurnosti europskih država. Takve okolnosti istodobno su pogodovale jačanju krijumčarskih mreža i stvaranju trajne kriminalne infrastrukture koja je migracijske tokove pretvorila u iznimno profitabilan poslovni model.
Rodonačelnik geopolitičke ideje zamjene stanovništva u Europi je, naravno, svima poznat kontraverzni predvodnik civilnog društva – George Soros, a njegov plan dodatno je osnažen političkim inicijativama UN-a koje papagajski promiču koncept „sigurnih, uređenih i regularnih migracija“ (safe, orderly and regular migration). Taj je proces kulminirao 2018. godine usvajanjem Global Compact for Safe, Orderly and Regular Migration (A/RES/73/195),samo naizgled politički neobvezujućeg dokumenta koji je postao iznimno važan normativni okvir za oblikovanje migracijskih politika europskih država usmjeravajući ih prema modelu koji daje prednost olakšavanju (ne)regularnih migracija i zaštiti prava migranata, dok pitanja zaštite vanjskih granica i sigurnosnih interesa država članica (vojska, policija ili nitko na granicama???) postaju drugorazredna.
Militarizacija migracija i Gibraltarski tjesnac
Prošlog tjedna, medije i društvene mreže diljem svijeta preplavile su dramatične snimke tisuća migranata koji su, probijajući se kroz valove i preskačući lukobrane, ulazili u španjolsku sjevernoafričku enklavu Ceutu. U svega nekoliko dana više od 70.000 ilegalnih migranata iz Maroka ušlo je na španjolski teritorij, a u toj je migrantskoj krizi život izgubilo najmanje 100 osoba. Iako su španjolske vlasti uspjele deportirati većinu osoba koje su nezakonito prešle granicu, razmjeri događaja predstavljaju ozbiljan sigurnosni izazov koji bi stavio na kušnju kapacitete bilo koje vlade.
Zanimljiva usporedba može se naći u članku objavljenom na National Interestu koja broj pristiglih migranata u Ceutu (grad ima otprilike 80 000 stanovnika), analizira u kontekstu logističkog izazova. Autori Tanya Goudsouzian / Ibrahim al-Marashi navode da se suvremena vojna divizija obično sastoji od oko 10.000 do 18.000 pripadnika. Sedamdeset tisuća ljudi stoga je ekvivalent otprilike četiri do sedam divizija koje gotovo istovremeno stižu na granicu države članice EU što nesumnjivo upućuje na ozbiljnu pozadinsku geopolitičku igru, ali i najnoviji trend militarizaciju migracija. Bez obzira jesu li oni koji dolaze vojnici ili civili u potrazi za boljim životom, svaka država suočena s takvim iznenadnim priljevom žurno mora riješiti neposredne izazove sigurnosti, logistike, humanitarne pomoći i javnog reda.
Dok se najveći dio javne rasprave sveo na pitanje je li za događaje odgovorna španjolska popustljiva migracijska politika ili odluka Maroka da namjerno oslabi granične kontrole, znatno važnija pitanja ostala su gotovo potpuno zanemarena. Odavno je svima jasno kako migracije više nisu isključivo humanitarno ili demografsko pitanje, već sve češće služe kao instrument političke prisile i geopolitičkog ucjenjivanja. U vremenu kada pojedine države otvoreno prijete “otvaranjem granica” kako bi iznudile političke ustupke, migracijski pritisak postao je sastavni dio arsenala hibridnog djelovanja, Ignoriranje te dimenzije znači zanemarivanje jedne od najozbiljnijih sigurnosnih prijetnji suvremenoj Europi.
Posljednja „migracijska“ kriza otkrila je složenu geopolitičku igru u kojoj Izrael i njegovi saveznici, koristeći alat “migracija” i iskorištavajući povijesne sporove između Španjolske i Maroka, pokušavaju pretvoriti treći globalno važan strateški tjesnac – Gibraltarski tjesnac – u kriznu i nesigurnu regiju. Gibraltar, inače britanski prekomorski teritorij (čiji suverenitet Španjolska ne priznaje) ima iznimno važan geopolitički položaj jer se zajedno s Ceutom i Melillom nalazi na prostoru gdje se susreću interesi Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva, Maroka, NATO-a i EU-a. Riječ je o jednom od najvažnijih geopolitičkih čvorišta između Europe, Afrike i Bliskog istoka, stoga, ako se ovaj scenarij ostvari, mogao bi trajno promijeniti jednadžbe energetske, trgovinske i pomorske sigurnosti Europe i zapadne Azije.
Rekordni broj ilegalnih migranata stigao u V. Britaniju u mega-čamcu. Premijer na godišnjem
Trajni sporovi Španjolske i Maroka
Odnosi Španjolske i Maroka desetljećima su obilježeni dubokom međuovisnošću, ali i trajnim teritorijalnim i političkim sporovima. U središtu tog odnosa nalaze se Ceuta i Melilla, dva španjolska autonomna grada na sjevernoafričkoj obali koji su ujedno i jedine kopnene granice Europske unije s afričkim kontinentom. Maroko ih ne priznaje kao dio španjolskog teritorija i polaže pravo na njihov suverenitet, stoga su se posljednjih desetljeća prometnuli u trajnu točku pritiska u odnosima dviju država. Dodatnu složenost odnosima stvara i pitanje Zapadne Sahare koja je do 1975. bila španjolska kolonija. Nakon povlačenja Španjolske, teritorij su preuzeli Maroko i Mauritanija, dok je Polisario Front proglasio neovisnost Saharske Arapske Demokratske Republike. Španjolska je uglavnom podržavala proces pod okriljem UN-a i pravo stanovništva Zapadne Sahare na samoodređenje, bez formalnog priznavanja marokanskog suvereniteta nad teritorijem.
Ipak, Madrid je 2022. napravio značajan zaokret: vlada Pedra Sancheza podržala je marokanski plan široke autonomije Zapadne Sahare kao osnovu za rješenje sukoba. Taj je potez uslijedio nakon ozbiljne diplomatske krize s Rabatom i masovnog priljeva migranata u Ceutu 2021., kada je oko 10.000 ljudi ušlo na španjolski teritorij nakon što je Maroko značajno oslabio granične kontrole. Svakako, diplomatska kriza između Madrida i Rabata kulminirala je u nakon što je Španjolska dopustila Brahimu Ghaliju, čelniku Polisario Fronta i predsjedniku samoproglašene SADR-a, da uđe na španjolski teritorij zbog liječenja. Maroko je taj potez doživio kao ozbiljnu političku provokaciju, a pet godina poslije, pokušaj Španjolske da ojača odnose s Alžirom, dugogodišnjim marokanskim suparnikom, također je doprinio i najnovijoj krizi.
Upravo se u toj točki pojavljuje Izrael kao treći akter koji je bitno promijenio geopolitičku jednadžbu. Naime, Maroko je 2020. obnovio i formalizirao odnose s Izraelom u okviru Abrahamskih sporazuma koji je uključivao i odluku tadašnje američke administracije Donalda Trumpa da prizna marokanski suverenitet nad Zapadnom Saharom. Time je pitanje Zapadne Sahare povezano s daleko širom regionalnom dinamikom: normalizacijom arapsko-izraelskih odnosa, američkom politikom na Bliskom istoku te jačanjem sigurnosnih i vojnih veza Maroka i Izraela.
Za Španjolsku je takav razvoj posebno osjetljiv. Madrid se istodobno mora nositi s teritorijalnim pretenzijama Maroka prema Ceuti i Melilli, pritiskom povezanom s migracijama i činjenicom da se pitanje Zapadne Sahare sve više pretvara u polugu šireg geopolitičkog nadmetanja. Ono što je nekoć izgledalo kao zaseban skup bilateralnih sporova danas je dio mnogo složenije sigurnosne realnosti u kojoj se isprepliću migracije, teritorijalni zahtjevi, diplomatski pritisci, vojni savezi kao i suparništvo velikih i regionalnih sila.
Tjedna analiza Zorana Metera: Stvaraju se uvjeti za ‘savršenu geopolitičku oluju’, fatalnu za Europu
Odnosi Španjolske i Izraela
Izrael, koji je nakon potpisivanja Abrahamskih sporazuma, 2020. godine, podigao svoje odnose s Marokom na razinu vojne i sigurnosne suradnje, sada strateški podupire Rabat protiv Madrida, osobito nakon što je Španjolska 2024. priznala Palestinu kao državu. Vlada Pedra Sancheza vrlo snažno osuđuje izraelsku vojnu operaciju u Gazi te izraelsko širenje kontrole i naselja na Zapadnoj obali. U siječnju 2026., Izrael i Maroko su finalizirali zajednički vojni sporazum, nakon čega je Izrael službeno priznao suverenitet Maroka nad Ceutom i Melillom. Osi ove suradnje nadilaze normalne diplomatske odnose i uključuju razmjenu vojnih informacija, zajedničko operativno planiranje i proizvodnju izraelskih dronova i sustava protuzračne obrane na marokanskom tlu. Zapravo, na južnoj obali Gibraltarskog tjesnaca oblikuje se vojno-tehnološka osovina, s ciljevima koji nadilaze bilateralni spor između Španjolske i Maroka i izravno utječu na pomorsku sigurnost cijele Europe.
U kontekstu ovih činjenica postaje jasna koordinacija između novopečenih vojnih saveznika i nedavne migracijske krize koja ima obilježja hibridnog rata. Naime, vlade i bez ispaljenog metka mogu nametnuti visoke političke, ekonomske i društvene troškove svojim susjedima što upravo radi Maroko kao operativni akter. Važno je podsjetiti da je samo deset dana prije masovnog priljeva migranata u Ceutu, španjolski premijer Pedro Sanchez otputovao u Alžir u pokušaju da popravi zategnute odnose. Alžir, bijesan zbog španjolske podrške marokanskom planu autonomije za Zapadnu Saharu, ovaj je posjet vidio kao priliku da izvrši pritisak na Madrid kako bi promijenio svoj stav o Zapadnoj Sahari. Međutim, ovaj je posjet aktivirao crvenu liniju Maroka i njegovih saveznika. Rabatov odgovor bio je više od sedamdeset tisuća migranata koji su, uz punu koordinaciju marokanskih vlasti, probili granice Ceute.
Širi geopolitički kontekst
Ova se kriza, međutim, odvija u širem kontekstu geopolitičkih promjena i rastuće nestabilnosti na Bliskom istoku. Regionalni ratovi i sigurnosne napetosti posljednjih su godina pretvorili dva ključna pomorska prolaza – Hormuški tjesnac i Babel-Mandebu krizna područja s izravnim posljedicama za sigurnost međunarodnih pomorskih ruta, trgovinu i opskrbu energentima. Gibraltarski tjesnac, kao jedina sigurna veza Europe s Atlantikom i Amerikom time je došao u središte pozornosti. Naime, Izrael „proizvodnjom“ nove krize u Ceutite stvaranjem napetosti između Španjolske i Maroka, u biti nastoji pretvoriti i ovaj vitalni, strateški tjesnac u nesigurnu i krizom pogođenu regiju. Logika ove strategije leži u činjenici da je Izrael duboko zabrinut da Španjolska, kao jedan od najžešćih kritičara njegove politike prema Palestini, ima sposobnost iskoristiti svoj geopolitički položaj kako bi izvršila pritisak na Izrael. Za Izrael, koji 99% svojih osnovnih potreba zadovoljava morem, a čiji su južni (Babel-Mandeb) i istočni (Hormuški) put efektivno pod kontrolom ili prijetnjom Osi otpora, Gibraltarski tjesnac postao je vitalna i nezamjenjiva arterija kao jedina ruta koja povezuje Atlantik i tržišta Južne Amerike i Zapadne Afrike. Zatvaranje ili čak ograničavanje ove rute moglo bi značiti potpunu pomorsku opsadu Izraela.
S druge strane, Gibraltarski tjesnac od vitalne je važnosti za europske zemlje. Većina europskih zemalja, za pomorsku vezu s ostatkom svijeta, oslanja se isključivo na dvije rute: Gibraltarski tjesnac na zapadu i Sueski kanal na istoku. Međutim, Sueski kanal je praktički u upotrebi samo kada su i Babel-Mandeb i Gibraltarski tjesnac otvoreni i sigurni. U trenutnoj situaciji, gdje je Babel-Mandeb postao izrazito nesiguran za međunarodnu plovidbu zbog pomorskih sukoba, dok je Hormuz gotovo pod potpunom kontrolom Irana, sigurnost Gibraltara, kao posljednje komunikacijske veze Europe sa svijetom, postala je vitalno značajna za ekonomsku i energetsku sigurnost kontinenta. Pretvaranje Gibraltara u kriznu zonu ne bi samo ozbiljno poremetilo europske rute opskrbe energijom, već bi značilo i pomorsku opsadu kontinenta i njegovu potpunu ovisnost o vrlo skupim i nesigurnim zračnim ili kopnenim rutama.
Svakako, u ovoj geopolitičkoj igri Maroko se javlja kao posrednički akter, dok svoje strateške interese veže uz Izrael i SAD. Dakle, u zamjenu za vojnu i političku podršku, spreman je operativno preuzeti provedbu njihovih geopolitičkih projekata. U tom okviru, prihvaćanjem uloge posrednika i s nadom u promjenu odnosa moći na Gibraltaru, Maroko se nastoji promovirati kao neupitna regionalna sila. Ova geopolitička igra za Španjolsku, koja je članica NATO-a i EU, nije jednostavna. Naime, odnosi Madrida i Washingtona posljednjih su mjeseci ušli u razdoblje izrazite napetosti. Razilaženja oko američke politike prema Iranu, korištenja španjolskih baza i zračnog prostora te visine obrambenih izdataka otvorila su neka od ozbiljnijih političkih pitanja unutar NATO-a. Predsjednik Trump je više puta ponovio da Španjolska nije pouzdana članica NATO-a te da će platiti cijenu svoje politike. Stoga se trenutna kriza može promatrali u kontekstu namjernog slabljenja pozicije Španjolske (razmiricama koje tinjaju i unutar EU), zapravo kao politička kampanja koja ima za cilj regime change, odnosno odlazak Sancheza sa vlasti.
Blic analiza Zorana Metera: Trump odbija Kijevu dati licencu za Patriote. U igri je rat ili mir s Rusijom
Izraelska igra s vatrom
S druge strane, provocirajući Španjolsku i stvarajući krizu u Gibraltaru, Izrael se također igra s vatrom. Španjolska, još uvijek ostaje velika europska zemlja i utjecajna članica NATO-a i EU-a koja može, koristeći svoje diplomatske i pravne kapacitete, nametnuti velike troškove Izraelu, pa čak i ugroziti njegovu pomorsku sigurnost u Sredozemlju. Zapravo, ono što je Izrael osmislio na Gibraltaru moglo bi ga na kraju koštati međunarodne podrške i daljnje izolacije režima.
U konačnici, krizu u Ceuti treba analizirati kao nešto što se proteže izvan bilateralnog graničnog spora. Ova kriza je novo područje geopolitičkog natjecanja u kojem Izrael, SAD i njihovi posrednički saveznici pokušavaju pretvoriti treći strateški tjesnac na svijetu u kriznu zonu. Ako se ovaj scenarij ostvari, ne samo št0 će energetska i trgovinska sigurnost Europe i zapadne Azije biti ozbiljno ugrožena, već će se odnosi moći u cijeloj mediteranskoj i atlantskoj regiji temeljito promijeniti. Europa, a posebno Španjolska ne bi smjele dopustiti da Gibraltar postane treći međunarodni tjesnac u krizi niti da strateški interesi cijelog kontinenta postanu žrtve posredničkih aktera i kratkoročnih interesa Izraela i SAD-a. Ima li EU uopće snage i kapaciteta za to? Nisam sigurna budući da su „europske političke elite zaključile da im njihove javnosti ne odgovaraju, zbog čega su odlučile raspustiti vlastiti i na njegovo mjesto postaviti novi narod“ (citat iz knjige Čudna smrt Europe, Douglas Murray).
Posljednja zbivanja istodobno su prerasla u ozbiljnu humanitarnu tragediju, koja je, prema dostupnim podacima, odnijela više od stotinu ljudskih života. No, dok se političke i sigurnosne posljedice krize pozorno analiziraju, o kriminalu, društvenim posljedicama i destabilizaciji Ceute u javnosti se govori znatno manje. Time se otvara i šire pitanje: jesmo li kao Europa u proteklim desetljećima prešli put od humanitarnog pristupa migracijama, preko njihove sekuritizacije i geopolitizacije, sve do moguće militarizacije migracijskih tokova?
Na tu je dimenziju nedavno upozorio i španjolski nadbiskup Valladolida te predsjednik Španjolske biskupske konferencije Luis Argüello, koji je na društvenim mrežama ustvrdio da migracijski pritisak ne treba promatrati isključivo kao spontano kretanje ljudi, već i kao mogući instrument šire političke strategije. „Migracije su dio nove strategije. Invazija na Ceutu je test. Demografija je oružje“, poručio je Argüello.
Njegove riječi otvaraju neugodno, ali važno pitanje: mogu li se ljudska patnja i migracijska kretanja pretvoriti u sredstvo političkog pritiska, a sami migranti u instrument šireg geopolitičkog nadmetanja? Upravo bi to pitanje trebalo biti u središtu ozbiljne europske rasprave o budućnosti migracijske i sigurnosne politike. Naime, kako oružani sukobi i prateći kontekst raseljavaju sve veći broj ljudi, ključni geopolitički akteri sve češće manipuliraju ljudskom mobilnošću.
Blic analiza Zorana Metera: Elite izbacile ‘nazadno’ kršćanstvo da bi EU pretvorile u ‘naprednu’ džamahiriju
Migranti i izbjeglice uhvaćeni u tim krizama, iako žrtve, također postaju pravo streljivo u geopolitičkim natjecanjima, gdje se kretanje ljudi (invazija na Ceutu) može pokazati jednako vrijednim kao i vojni manevar.
