Uoči nadolazećih izbora u Srbiji, odnosi sa Hrvatskom ponovno su u središtu političkih rasprava. U javnom prostoru gotovo svakodnevno spominje se takozvani „faktor Hrvatska“, i to u kontekstu međusobnih optužbi, intenziviranja utrke u naoružanju i sve oštrijih poruka političkih aktera s obje strane granice, piše DW.
Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić često govori o navodnim pokušajima da se iz zapadnog susjedstva sruše on i Srbija. Istodobno iz Hrvatske stižu sve učestaliji odgovori na takve poruke, izravni i neizravni. U domaćem javnom prostoru sve je vidljivija i ekstremna desnica, od pritisaka povezanih s nogometnim navijačima do estradnih događaja poput Thompsonovih koncerata, ali i istupa državnih dužnosnika.
Hrvatska policija, među ostalim, počela je redovito kažnjavati osobe koje na društvenim mrežama objavljuju fotografije s podignuta tri prsta ili nose tradicionalnu srpsku šajkaču. Zbog toga bi se moglo zaključiti da se između Beograda i Zagreba, unatoč javnim sukobima, odvija i određena vrsta suradnje. Jedno od mogućih objašnjenja takvih odnosa jest da bi obje, relativno autokratske vlasti mogle imati zajednički interes u održavanju napetosti između susjednih naroda i društava. Takav obrazac nije nov u odnosima Hrvatske i Srbije. Nema sumnje da odnosi dviju zemalja utječu i na predstojeće izbore u Srbiji, no ostaje pitanje u kojoj mjeri i na koji način.
Postoje li dokazi o „obojenoj revoluciji“?
Prekogranični politički utjecaji nisu nepoznata pojava, a u brojnim slučajevima nisu se smatrali ni spornima. Politička analitičarka Jadranka Polović sa Sveučilišta Libertas u Zagrebu smatra da je Hrvatska možda preko dijela nevladinih organizacija pokušala utjecati na studentski pokret u Srbiji. „Mislim da smo sudjelovali u edukaciji aktivista, a pružili smo i snažnu podršku prosvjednicima i građanskim inicijativama, osobito oko tema korupcije, izbornih nepravilnosti i odgovornosti vlasti s ciljem pritiska na institucije“, rekla je politologinja za DW.
No upozorava da takve aktivnosti same po sebi ne potvrđuju tvrdnje o pokušaju organiziranja „obojene revolucije“ ili rušenja srbijanske vlade. „Ipak, navedene metode same po sebi nisu dokaz postojanja ‘obojene revolucije’“, pojasnila je, „niti bilo kakvog plana za rušenje srpske vlade. Štoviše, sve to je organizirano u suradnji s EU i često su to bili uobičajeni instrumenti suradnje studentskih organizacija, i slično.“
Kazala je i kako bi se o stranom političkom utjecaju moglo ozbiljnije govoriti tek kada bi postojali konkretni dokazi o koordinaciji, financiranju, usmjeravanju aktivnosti ili pokušajima upravljanja političkim procesima. Polović smatra da takvih dokaza nije bilo, ni kada je riječ o namjeri ni kada je riječ o provedbi.
Politička rješenja bez vanjskog tutorstva
Polović istodobno upozorava na otvorene oblike političkog utjecaja koji se mogu vidjeti na državnoj razini. Među njima su uvjetovanje političke ili gospodarske suradnje, kao i blokiranje pristupanja Srbije Europskoj uniji iz perspektive Hrvatske. Prema njezinoj procjeni, čak i ako su pojedine aktivnosti bile usmjerene na postizanje određenih političkih ciljeva, one nisu dovele do očekivanih rezultata. „Naime, eventualna promjena vlasti u Srbiji nužno ne znači da bi nova vlast bila spremnija na suradnju sa Zapadom. Problem je što se međusobne optužbe i podizanje tenzija često koriste za unutarnjopolitičke potrebe“, izjavila je Polović.
Dodaje da takva retorika ima posljedice koje nadilaze dnevnu politiku i izravno utječu na odnose dviju država. „U isto vrijeme“, dodala je, „one jako narušavaju ionako loše odnose Hrvatske i Srbije, što se prelijeva i na regiju. Političari s obje strane trebali bi preuzeti odgovornost, smirivati retoriku i otvoreno rješavati probleme umjesto da ih produbljuju.“ Analitičarka smatra da se dugoročna stabilnost regije ne može temeljiti na uzajamnim optužbama. Umjesto toga, rješenje vidi u dijalogu i spremnosti da se problemi rješavaju bez vanjskog tutorstva, za koje kaže da je iznimno utjecajno i aktivno, te bez političkog raspirivanja sukoba.
Političke napetosti između Hrvatske i Srbije ne ostaju samo na razini odnosa dviju vlada. Njihove posljedice osjećaju i građani, a posebno pripadnici nacionalnih manjina. O tome kako se zaoštravanje odnosa odražava na srpsku zajednicu u Hrvatskoj govorio je Nikola Vukobratović, predsjednik Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“. Prema njegovu mišljenju, međusobno podizanje tenzija radi ostvarivanja unutarnjopolitičkih ciljeva nije nova pojava, no u posljednje je vrijeme postalo intenzivnije. „Iako, svakako se može reći“, nastavio je, „da se u posljednje vrijeme intenziviralo, na obostranu korist vlada i obostranu štetu naroda u obje zemlje. Nije ni neočekivana, a bojim se ni neželjena posljedica toga, činjenica da se time znatno pogoršava život pripadnicima nacionalnih manjina.“ Vukobratović tako upozorava na širu društvenu cijenu političkih sukoba: dok vlasti mogu koristiti zaoštravanje odnosa za vlastite političke ciljeve, posljedice takve retorike osjećaju i ljudi koji žive s druge strane granice, kao i pripadnici manjinskih zajednica unutar samih država.
